RS nije nastala etničkim čišćenjem!?

[jeza u ledja]

to je istina, samo sto je proglasena kao "srpska bosna i hercegovina", bez granica i bez pravnog osnova i sistema. ono sto je uslijedilo nakon toga najbolje pokazuje na kakvim osnovama je rs nastala.

pa imali su oni sistem koji su razradjivali vec par godina do tada. pocevsi od SAO-a i slicno. oni uvijek mogu reci 'eh, bio je rat, zlocini su se desili...'. a kad ih pitas kako je poceo rat oni ce reci jer je alija proglasio nezavisnost.
a imala je ta njihova tvorevina granice - sve opstine u kojima su prethodno preuzeli vlast i proglasili ih SAOima.

ne samo da nije imala GRANICE, vec nije imala nista - legalno. da je bilo mnogo sta ilegalno u to ne sumnjam.

naravno da nije imala nista legalno, postala je legalna tek u dejtonu 95-e.

[Prozor]

ova zemlja je u zoni sumraka, ono sto je bijelo je crno, ono sto je krivo je pravo...
nema nade ni za sta...

[Šandor]

pa imali su oni sistem koji su razradjivali vec par godina do tada. pocevsi od SAO-a i slicno. oni uvijek mogu reci 'eh, bio je rat, zlocini su se desili...'. a kad ih pitas kako je poceo rat oni ce reci jer je alija proglasio nezavisnost.
a imala je ta njihova tvorevina granice - sve opstine u kojima su prethodno preuzeli vlast i proglasili ih SAOima.

ma nista, samo zelim reci da je tesko, u stvari danas je vec nemoguce dokazati da je rs 'nastala na etnickom ciscenju'. lako je pokazati (i vec je nebrojeno puta dokazano) da se u rs desilo etnicko ciscenje, pa i genocid, medjutim to nije i dokaz da je ona 'nastala' na temelju toga.
mislim da se bezveze vrtimo u krug sa pricom oko ovoga. sve sto treba uraditi (osim naravno hapsenja zlocinaca i isplacivanja naknade ostecenima) je donjeti zakon o zabrani negiranja zlocina.
ovaj argument ne pije vise vode da opravda neko ukidanje ovog entiteta.

RS jeste nastala na zločinu protiv mira, zločinu protiv čovječnosti, urbicidu,kulturocidu, genocidu......

Kako?

Pa fino.

09.01.1992 RS je formirana samo fiktivno. RS nije mogla postati bez gore navedenoga. Što znači da je od 09.01.1992 (ili ako ćemo pošteno od formiranja SDS-a) do primirja nakon kojeg su otišli u Dejton RS bila u procesu formiranja. Na stranu što oni nisu bili priznati tokom rata (mada je i to upitno jer fakat je da su ih svjetske sile priznavale) Ne govorim o tome. Fazon je da su oni formirali RS zločinima koje su dobro isplanirali i temeljito sproveli.

09.01.1992 se može uzeti kao datum kad su Srbi zvanično obznanili da će stvoriti RS. A pečat joj je udaren kad su uspostavili kontrolu na oko 75% teritorije BiH. Porušili sve što su mogli....pobili i protjerali gotovo sve što se drukčije zove....da ne nabrajam dalje....nema potrebe. Znači da joj je pečat udaren otprilike polovinom 1993. godine. U to vrijeme su odbili i mirovni sporazum na Palama.

[Šandor]

Mućni malo (ako još uvijek sumnjaš).

I Herceg-Bosna je formirana 18.11.1991.

Zar zaista misliš da se taj datum može smatrati danom formiranja Herceg-Bosne? Pa nije Slovenija u pitanju jebo ga ti. Doduše, projekat Herceg-Bosne je jednim dijelom propao. Ali suština je da je pokušaj formiranja bio tokom rata protiv Armije BiH. Datum formalnog osnivanja je samo dan kad su se dogovorili šta će i kako će.

[Drug Član]

Doduše, projekat Herceg-Bosne je jednim dijelom propao.

Ovo si bogami dobro rekao "jednim dijelom".

[guest916]

Mućni malo (ako još uvijek sumnjaš).

I Herceg-Bosna je formirana 18.11.1991.

Zar zaista misliš da se taj datum može smatrati danom formiranja Herceg-Bosne? Pa nije Slovenija u pitanju jebo ga ti. Doduše, projekat Herceg-Bosne je jednim dijelom propao. Ali suština je da je pokušaj formiranja bio tokom rata protiv Armije BiH. Datum formalnog osnivanja je samo dan kad su se dogovorili šta će i kako će.

Herceg Bosna je funkcionisala mnogo prije sukoba sa Armijom. Imali su i vojsku i policiju i sve ostale organe vlasti.

[Šandor]

Herceg Bosna je funkcionisala mnogo prije sukoba sa Armijom. Imali su i vojsku i policiju i sve ostale organe vlasti.

Samo formalno. Da bi se od toga napravila prava pravcata država trebalo je vojnim putem spojiti sve Hrvate u jednu cjelinu. Herceg-Bosna je ostala nedovršena. To se najbolje vidi u samoizolaciji hrvatskih enklava u Srednjoj Bosni koje su osuđene na propast u miru. U biti, niko ih ne tjera ali tamošnji Hrvati gotovo isključivo gravitiraju prema Zapadnom Mostaru i Zagrebu jer je projekat propao. Tiho iseljavanje.

[jeza u ledja]

pa imali su oni sistem koji su razradjivali vec par godina do tada. pocevsi od SAO-a i slicno. oni uvijek mogu reci 'eh, bio je rat, zlocini su se desili...'. a kad ih pitas kako je poceo rat oni ce reci jer je alija proglasio nezavisnost.
a imala je ta njihova tvorevina granice - sve opstine u kojima su prethodno preuzeli vlast i proglasili ih SAOima.

ma nista, samo zelim reci da je tesko, u stvari danas je vec nemoguce dokazati da je rs 'nastala na etnickom ciscenju'. lako je pokazati (i vec je nebrojeno puta dokazano) da se u rs desilo etnicko ciscenje, pa i genocid, medjutim to nije i dokaz da je ona 'nastala' na temelju toga.
mislim da se bezveze vrtimo u krug sa pricom oko ovoga. sve sto treba uraditi (osim naravno hapsenja zlocinaca i isplacivanja naknade ostecenima) je donjeti zakon o zabrani negiranja zlocina.
ovaj argument ne pije vise vode da opravda neko ukidanje ovog entiteta.

RS jeste nastala na zločinu protiv mira, zločinu protiv čovječnosti, urbicidu,kulturocidu, genocidu......

Kako?

Pa fino.

09.01.1992 RS je formirana samo fiktivno. RS nije mogla postati bez gore navedenoga. Što znači da je od 09.01.1992 (ili ako ćemo pošteno od formiranja SDS-a) do primirja nakon kojeg su otišli u Dejton RS bila u procesu formiranja. Na stranu što oni nisu bili priznati tokom rata (mada je i to upitno jer fakat je da su ih svjetske sile priznavale) Ne govorim o tome. Fazon je da su oni formirali RS zločinima koje su dobro isplanirali i temeljito sproveli.

09.01.1992 se može uzeti kao datum kad su Srbi zvanično obznanili da će stvoriti RS. A pečat joj je udaren kad su uspostavili kontrolu na oko 75% teritorije BiH. Porušili sve što su mogli....pobili i protjerali gotovo sve što se drukčije zove....da ne nabrajam dalje....nema potrebe. Znači da joj je pečat udaren otprilike polovinom 1993. godine. U to vrijeme su odbili i mirovni sporazum na Palama.

Ma dobro, u pravu si.
Ali znas i ti sam da se to polako ostavlja u ladice historije. Danas imas fakat zvani RS koji ne moze postojati ako ce biti kvalifikovan kao 'genocidan', valjda je to jasno. Isto kao sto je jasno da on ne moze prestati postojati, barem ne u skorije vrijeme. Prica o njemu kao genocidnom ce blijediti kako godine prolaze i stasavaju nove generacije. To je neminovno, u stvari to se vec sad desava. I sta sad recitirati ponavljalicu udarajuci glavom od zid u nadi da ce se nesto promjeniti?
Sve sto mozemo uraditi je procesuirati zlocince i insistirati na konkretnim dogadjajima i cinjenicama. O tome da li je RS genicodna ili ne (u smislu da to bude opsteprihvacena cinjenica) objektivni sud mogu donositi samo neki buduci historicari.

[danas]

zasto -- buduci historicari?

[jeza u ledja]

zasto -- buduci historicari?

Pa obicno se konacni zakljucci o historijskim dogadjajima ne donose dok ne prodje barem nekoliko decenija od istih. Siguran sam da o tome postoje i metodoloska pravila.

[danas]

zasto -- buduci historicari?

Pa obicno se konacni zakljucci o historijskim dogadjajima ne donose dok ne prodje barem nekoliko decenija od istih. Siguran sam da o tome postoje i metodoloska pravila.

sasvim nebitno za diskusiju jer da je genocid pocinjen u RS je vec dokazano i potvrdjeno... jer fizicko istrebljenje jednog naroda danas nije 'historijski dogadjaj' o kojem se sud donosi decenijama kasnije vec cinjenica -- poput recimo cinjenice da su u nacistickoj njemackoj postojali logori smrti ili poput cinjenice da je USA bacila atomsku bombu na japan... cinjenice su cinjenice... i u ovim slucajevima -- poznate su odmah...

[jeza u ledja]

zasto -- buduci historicari?

Pa obicno se konacni zakljucci o historijskim dogadjajima ne donose dok ne prodje barem nekoliko decenija od istih. Siguran sam da o tome postoje i metodoloska pravila.

sasvim nebitno za diskusiju jer da je genocid pocinjen u RS je vec dokazano i potvrdjeno... jer fizicko istrebljenje jednog naroda danas nije 'historijski dogadjaj' o kojem se sud donosi decenijama kasnije vec cinjenica -- poput recimo cinjenice da su u nacistickoj njemackoj postojali logori smrti ili poput cinjenice da je USA bacila atomsku bombu na japan... cinjenice su cinjenice... i u ovim slucajevima -- poznate su odmah...

Dokazano je da se genocid desio u Srebrenici, ali to nije dokaz da je 'RS nastala kao produkt genocida'. Cak sta vise, kao sto su se patriJoti uvjerili nakon zadnjih par odluka ICTYa, uopste ne postoje pravne osnove za dokazivanje neke geopoliticke jedinice kao 'genocidne'. Dakle, o tome da li je RS nastala kao produkt genocida i etnickog ciscenja mogu raspravljati samo historicari, a ne pravnici. A dok se historicari sloze proce vremena i vremena, kao sto obicno biva. Ja hocu da kazem da je cijela ova prica bisajdz d pojint, doguralo se dokle se moglo pravno (nije bas, ali skoro), dokazano je da se u RS desio genocid. Dalje ne moze. Dalje ostaje samo na naucnicima da izucavaju, a ne na politicarima i kvazipravnicima.
Jebemu vraga hoce li ljudi to vise izbiti sebi iz glave? Vrtimo se u krug ko muha bez glave.
Ja sam vise puta ovdje rekao, sve i da se sutra 'ukine RS' (ma sta god da to znacilo). Prekosutra Srbi mogu organizirati novi entitet, pa makar on bio samo simbolican, niko im to pravo ne moze osporiti. Mogu ga nazvati Republika Srpska Guzica sto se mene tice, ali mogu. I sta onda? Cijela prica o genocidnosti te autonomije vise ne bi imala smisla?
Bespotrebno se guraju politicke ideje u corskokak.

[danas]

jebo mater, ovdje sve sami legalista...

sutra ako srbi organizuju neki novi entitet, moze se pricati o tom i takvom entitetu i o njegovim osnovama, pravu na postojanje i slicno... za sad postoji RS, za koju ni najmanje nije upitno kako je i na cemu nastala -- a to je etnicko ciscenje, teror, i genocid... bez tih metoda, RS ne bi postojala ovakva kakva je... i u tome se slazu svi, osim srba, jer to su cinjenice...

i jeste potrebno o ovome pricati sada (i uvijek) a ne oslanjati se na neke fiktivne historicare iz buducnosti, jer pravo (a i pravda) nalazu da zlocinac ne treba profitirati na svom zlocinu... te po tom jednostavnom principu, ni srbi ne mogu imati 'nesto' sto su 'zadobili' zlocinom... a zadobili su zlocinom -- jer nijednim legalnim politickim metodom nisu mogli to dobiti (te tvoj hipoteticki entitet tim pada u vodu)... prica da sve to treba prepustiti 'historiji' je samo malo gora od price 'ko nas to bre zavadi' -- i zna se kome ta prica pase...

[jeza u ledja]

jebo mater, ovdje sve sami legalista...

sutra ako srbi organizuju neki novi entitet, moze se pricati o tom i takvom entitetu i o njegovim osnovama, pravu na postojanje i slicno... za sad postoji RS, za koju ni najmanje nije upitno kako je i na cemu nastala -- a to je etnicko ciscenje, teror, i genocid... bez tih metoda, RS ne bi postojala ovakva kakva je... i u tome se slazu svi, osim srba, jer to su cinjenice...

i jeste potrebno o ovome pricati sada (i uvijek) a ne oslanjati se na neke fiktivne historicare iz buducnosti, jer pravo (a i pravda) nalazu da zlocinac ne treba profitirati na svom zlocinu... te po tom jednostavnom principu, ni srbi ne mogu imati 'nesto' sto su 'zadobili' zlocinom... a zadobili su zlocinom -- jer nijednim legalnim politickim metodom nisu mogli to dobiti (te tvoj hipoteticki entitet tim pada u vodu)... prica da sve to treba prepustiti 'historiji' je samo malo gora od price 'ko nas to bre zavadi' -- i zna se kome ta prica pase...

Kolektivna krivica! Rings a bell?!

Sta je neki lupam Srboljub iz Srpca dobio zlocinom? Recimo on hoce i uvijek je htio 'republiku srpsku'. Jel on koga ubio? Nije. Jel o kome sta oteo? Nije. A opet hoce RS. U njegovom mjestu sve mahom Srbi su ionako bili. Sta sad, sta je on tu dobio zlocinom? I tako pomnozi Srboljuba puta milion, pa sve do Milorada Dodika.

Da li je sporno sto RS uopste postoji ili je sporan nacin na koji je ona nastala?

[danas]

Da li je sporno sto RS uopste postoji ili je sporan nacin na koji je ona nastala?

RS ne bi postojala, niti bi ikada mogla nastati, da nije nastala nasilno i na ovaj nacin... ove dvije stvari su nerazdvojive i ne mogu se diskutovati ponaosob... samo tebi to izgleda nije jasno...

a srboljub iz srpca i kolektivna krivica nemaju veze sa ovom pricom, te nema potrebe skretati temu u tom pravcu... ipak, treba napomenuti da je taj srboljub indirektno itekako profitirao stvaranjem RS, pa cak i ako licno nije bio umijesan u zlocine... takodje treba spomenuti da srboljub ima pravo da zeli sta god hoce, ali da nikad nije imao pravo da ubija druge da bi to ostvario... samim tim, njegovo 'pravo' nije nikakvo pravo, jer niko nema 'pravo' ostvarivati svoje 'pravo' otimacinom i zlocinom... i u tome je sustina razlike izmedju tvog i mog vidjenja srpskog 'prava' u ovom slucaju... sto ja mislim i znam da je moja oteta kuca -- moja... i sto ne zelim da cekam da mi neko za 50 godina kaze da je ta kuca moja, i da srboljub nije imao nikakvo 'pravo' istjerati me iz nje i proglasiti je svojom...

a htio je i srboljub iz knina nesto, pokusao to napraviti silom i bespravno -- pa je dobio qurac za usi...

PS i mislim, ako RS nije nastala etnickim ciscenjem i genocidom -- cime je onda nastala i kako je uspostavljena 'na terenu' i u praksi

[jeza u ledja]

RS ne bi postojala, niti bi ikada mogla nastati, da nije nastala nasilno i na ovaj nacin... ove dvije stvari su nerazdvojive i ne mogu se diskutovati ponaosob... samo tebi to izgleda nije jasno...

Ja se ne slazem s tvojom prvom recenicom. RS je mogla nastati 92-e, 95-e, ili moze 2010-e. Nije bitno. Ako ti to ne shvatas onda ce nam se tu misljenja razici.
Pod 'RS' ne mislim na ovu RS ovakva kakva je sad (niti pravno, ni teritorijalno), vec na etnicku teritorijalnu jedinicu srpskog naroda u okviru BiH, sa pravima koje recimo danas imaju kantoni u Federaciji. Takva 'RS' kao i 'HB' ili 'Bosnjakistan' definitivno imaju pravo da postoje, ako to taj narod zeli. To ne znaci da bi ostali na tom podrucju trebali biti istjerani ili ugnjetavani na bilo koji nacin.

a srboljub iz srpca i kolektivna krivica nemaju veze sa ovom pricom, te nema potrebe skretati temu u tom pravcu... ipak, treba napomenuti da je taj srboljub indirektno itekako profitirao stvaranjem RS, pa cak i ako licno nije bio umijesan u zlocine... takodje treba spomenuti da srboljub ima pravo da zeli sta god hoce, ali da nikad nije imao pravo da ubija druge da bi to ostvario... samim tim, njegovo 'pravo' nije nikakvo pravo, jer niko nema 'pravo' ostvarivati svoje 'pravo' otimacinom i zlocinom... i u tome je sustina razlike izmedju tvog i mog vidjenja srpskog 'prava' u ovom slucaju... sto ja mislim i znam da je moja oteta kuca -- moja... i sto ne zelim da cekam da mi neko za 50 godina kaze da je ta kuca moja, i da srboljub nije imao nikakvo 'pravo' istjerati me iz nje i proglasiti je svojom...

Pa procitaj ponovo sta pises. Prvo kazes nije to kolektivna krivica, onda u sljedecoj recenici Srpko je kriv zlocine nad Bosnjacima?! Sta je Srpko iz Srboljubovica ucinio nazao komsijama Bosnjacima i kako se uopste on okoristio njihovim istjerivanjem?? To je isto ko da kazes eto mi smo se u Sarajevu okoristili cinjenicom sto su Srbi otisli iz istog?? (doduse, o tome bi se dalo diskutovati ) Ja kazem Srpko nije nista konkretno uradio, ali eto on zivi i hoce da zivi u srpskom entitetu, a ti u par recenica dodjes do toga da je kriv za genocid?!? A i njegovo dijete ce biti krivo izgleda.
Meni to zvuci kao kolektivno optuzivanje.

Sto se tice otetih kuca obicno ce ti reci - "pa sva je imovina vracena". Nije tu problem u kucama i imovini.

PS i mislim, ako RS nije nastala etnickim ciscenjem i genocidom -- cime je onda nastala i kako je uspostavljena 'na terenu' i u praksi

Nisam ja rekao da nije, vec da se to ne moze dokazati. Te da je etnicko ciscenje irelevantno jer se RS moze napraviti i bez toga.

[Fair Life]

Ja se ne slazem s tvojom prvom recenicom. RS je mogla
nastati 92-e, 95-e, ili moze 2010-e. Nije bitno. Ako ti to ne shvatas onda ce
nam se tu misljenja razici.
Pod 'RS' ne mislim na ovu RS ovakva kakva je sad (niti pravno, ni teritorijalno),
vec na etnicku teritorijalnu jedinicu srpskog naroda u okviru BiH, sa pravima
koje recimo danas imaju kantoni u Federaciji. Takva 'RS' kao i 'HB' ili
'Bosnjakistan' definitivno imaju pravo da postoje, ako to taj narod zeli. To ne
znaci da bi ostali na tom podrucju trebali biti istjerani ili ugnjetavani na bilo koji
nacin.
...

Hladna voda ala' prija, umij se ti pa cu i ja.

[Fair Life]

[jeza u ledja]

Sta ti nije jasno?

[artzy]

ma nista, samo zelim reci da je tesko, u stvari danas je vec nemoguce dokazati da je rs 'nastala na etnickom ciscenju'. lako je pokazati (i vec je nebrojeno puta dokazano) da se u rs desilo etnicko ciscenje, pa i genocid, medjutim to nije i dokaz da je ona 'nastala' na temelju toga.
mislim da se bezveze vrtimo u krug sa pricom oko ovoga. sve sto treba uraditi (osim naravno hapsenja zlocinaca i isplacivanja naknade ostecenima) je donjeti zakon o zabrani negiranja zlocina.
ovaj argument ne pije vise vode da opravda neko ukidanje ovog entiteta.

Tacno je da se bezeze vrtimo u krug. Sve opstine sa hrvatsko-bosnjackom vecinom iz 1991 ce biti vracene pod legalnu vlast i onda ce biti sva zavrzlama zavrsena.... ili ce rs promijeniti ime... ili ce je skroz nestati... ili ce biti pretvorena u 5-6 kantona... znaci opcije su mnogobrojne...

[muha_sa]

zasto to tepate nasilnom protjerivanju-sistematskom silovanju-ubijanju- zlocinu i genocidu

cuj- Etnicko ciscenje-

[jeza u ledja]

ma nista, samo zelim reci da je tesko, u stvari danas je vec nemoguce dokazati da je rs 'nastala na etnickom ciscenju'. lako je pokazati (i vec je nebrojeno puta dokazano) da se u rs desilo etnicko ciscenje, pa i genocid, medjutim to nije i dokaz da je ona 'nastala' na temelju toga.
mislim da se bezveze vrtimo u krug sa pricom oko ovoga. sve sto treba uraditi (osim naravno hapsenja zlocinaca i isplacivanja naknade ostecenima) je donjeti zakon o zabrani negiranja zlocina.
ovaj argument ne pije vise vode da opravda neko ukidanje ovog entiteta.

Tacno je da se bezeze vrtimo u krug. Sve opstine sa hrvatsko-bosnjackom vecinom iz 1991 ce biti vracene pod legalnu vlast i onda ce biti sva zavrzlama zavrsena.... ili ce rs promijeniti ime... ili ce je skroz nestati... ili ce biti pretvorena u 5-6 kantona... znaci opcije su mnogobrojne...

Tako nesto i ja govorim. Zvrcka je u detaljima.
ALI, po meni, ako je drzava multietnicka, kao sto je nasa, mislim da njeni narodi (ako nista onda formalno) imaju pravo na neku vrstu samouprave, kao sto je slucaj svugdje u svijetu. Jeste, to je kod nas 'malo' komplikovanije jer su zajednice izuzetno izmjesane (barem su bile ), ali to ne znaci da od tog problema mozemo vjecno bjezati i zabijati glavu u pijesak.
Mislim da na tom osnovu treba graditi drzavu, znaci ako neko hoce samoupravu ok, ali onda cemo se dogovoriti oko stepena autonomije koje ta samouprava ima, oko njenih granica, i sa naglaskom na postivanje prava drugih grupa koje bi tu bile 'manjinske'. Pri tome ne mislim na Srebrenicu ili recimo Bosanski Brod koji svakako ne bi trebali biti dio 'srpske autonomije', vec na recimo status Bosnjaka i Hrvata u Trebinju ili Banja Luci. I u Kataloniji ima Spanaca, u Skotskoj ima Engleza, itd, pa se ne osjecaju ugrozenim. Dakle, sama ideja nije nemoguca.
Mislim da odbijanjem te ideje, makar ta samouprava bila simbolicna, udaramo glavom od zid, sto koriste ljudi poput Dodika da tvrde kako su ugrozeni. A ako mi izricito tvrdimo kako 'Srbi (ili Hrvati) nemaju prava na bilo kakvu etnicku samoupravu' onda su nazalost ljudi poput Dodika u pravu.
Takodje, mislim da ideja da 'ne mogu imati autonomiju jer su pobili toliko ljudi da bi dosli do ove sad' ima svoj rok trajanja i ne moze biti dugorocan osnov za rjesavanje uredjenja BiH.

PS: Ja shvatam da je sve ovo moje idealisanje i da je trenutna politicka svijest u RS daleko manje kompromisna od ovoga. Medjutim mislim da na ovakvom stavu treba graditi platformu, jer onda definitivno ostaju bez aduta, koje su do prije 3 godine maltene izgubili, ali koje im nazalost u ruke trpa Silajdziceva radikalna i nerealna politika (nije on jedini krivac tu je naravno i Beograd, tj. Kosovo).

[trinaesti]

rs je nastala na pljački, silovanjima i ubijanjima.
na masovnim egzekucijama, protjerivanjima.
ona lezi na masovnim grobnicama.
u njenim gradovima slobodno se sece armija ratnih zlocinaca.
od naredbodavaca do krajnjih izvrsioca.
ubice i siledzije danas su samo obicni slobodni gradjani zaposleni u policiji, dgs-u, sudovima, javnim preduzecima.
u gradovima rs-a zive i ljudi koji tacno znaju kako su ubijene i gdje su zakopane njihove prve komsije, njihovi nekadasnji "drugovi".
i dalje uporno o tome sute.

o svjetlim primjerima kojih naravno ima, ovdje necu i ne zelim govoriti.

[Drug Član]

09.01.1992 RS je formirana samo fiktivno....

A da li su ZAVNOBIH i AVNOJ bili fiktivni ili su udarili temelje državnosti Bosni i Hercegovini i FNRJ, respektivno? Ovo pitam zato što organi vlasti koji su učestvovali u oba zasjedanja nisu imali suverenu vlast nad terotorijem.

[tempora]

1. Genocid i umjetnost
Genocid je pravo iskušenje za sve teorije umjetnosti koje zagovaraju tezu da umjetnost stoji s onu stranu morala, povijesti i politike. Tu padaju čitave plejade talentovanih larpurlartista, koji nad grobovima svojih najmilijih pjevaju o ljubavi, prirodi ili cvijeću. U suštini, treba da se pamti samo ona umjetnost koja i samo zagovara pamćenje, odnosno suočenje. A pamćenje je život, reći će Saul Below, američki Jevrej, u kratkom romanu Veza Bellarosa. Isto kaže i u svom kultnom romanu Herzog: Povijest, sjećanje ─ to nas čini ljudima. Tvrdnja da povijest i sjećanje definiraju čovjeka samo ponavlja Aristotelovo generiranja biti čovjeka iz polisa.
Da li treba pisati o genocidu, suvišno je pitanje u zemlji u kojoj se desio genocid. Pravo pitanje bi bilo: je li moralno pisati i o čemu drugom, osim o genocidu? Umjetnost zemlje sa genocidom može imati samo jedani ideal, a on je politički. Larpurlartizam je egoizam i eskapizam: a umjetnost mora biti politička, a to znači da se mora baviti polisom prema zahtjevima morala/uma.
Nepostojanje kvalitetne književnosti o genocidu znak je opće duhovne krize i našeg duhovnog nesnalaženja. Ljudi pišu sonete, ilahije i kaside, historijske biografije, metafizičke oglede prema najjeftinijim orijentalnim modelima ─ sve, samo da zaobiđu socijalne teme.
U pjesmi U Varšavi, C. Milosz piše:
Kleo si se da nikad nećeš biti/ Pogrebna narikač/ Kleo si se da nikad nećeš dirati/ Velike rane svog naroda,/ Da ih ne bi pretvarao u svetinju,/ Prokletu svetinju što progoni/ Potomke u kasnijim vjekovima./ Ali ovaj plač Antigone/ Što traži svog brata,/ Taj krik je zaista nemoguće/ Izdržati. A srce je/ Kamen u kome je kao insekt/ Zatvorena mračna ljubav/ Prema najnesrećnijoj zemlji./ Nisam htio da volim tako,/ Nije to bila moja namjera./ Nisam htio da saosjećam tako,/ Nije to bila moja namjera./ Moje pero je lakše/ Od pera kolibrija. Ovaj teret/ Za mene je zaista pretežak./ Kako da živim u zemlji/ Gdje se noga spotiče o nesahranjene/ Kosti mojih najbližih?
Miloszovo pero je lakše od pera kolibrija, što će reći da je njemu lahko pisati prema viskim zahtjevima estetskog ideala. Ko može od njega bolji žonglirati? Ali on to odbija. (Kako da pijevam o bulbulima (samoći, neutaženoj ljubavi, sufijskim herojima, gazijama iz prošlosti ) u zemlji gdje se noga sapliće o nesahranjene kosti mojih najbližih?) Socijalna literatura je (uslovno rečeno) farz za Bošnjake. A mi takve literature skoro da i nemamo. U intervju za jedan sarajevski sedmičnik Adam Zagajewski, savremeni poljski pjesnik, reći da za njega ptica ima smisla jedino u političkom kontekstu. A u eseju Pisati na poljskom, Zagajewski opisuje nepristajanje poljskih pjesnika da se bave etetskim idealima i njhov zaokret prema političkim pitanjima.
Posljednjih 60 godina, u zemlji kao i u emigraciji ─ to zna svaki osnovac u Krakowu ─ ... pisanje je rijetko bio poziv akademski, intelektualan, beskrvan, marginalan, rijetko se svodio samo na individualno traganje za Ljepotom, na flaubertovsku borbu s jezikom, na savjestan zapis pojedinačnog dožvljaja života. Uglavnom, bilo je kao kad u hučnoj, raspaljenoj keramičkoj peći, gdje na viskoj temperaturi i pred očima pohlepnih svjedoka, pred očima zaintrigiranih pripadnika Ťpolisať plamte posude poezije i proze. Pisanje je imalo ogromnu važnost, bilo je velika i ozbiljna debata, u kojoj su se egzistencijalne brige vezale s motivima koji se tiču cijele zajednice, cijelog Ťpolisať. Pritom ─ paradoksalno ─ sudionici te debate, Witold Gombrowicz, Jerzy Stempowski, Czeeslaw Milosz, Aleksander Wat, Zbigniew Herbert, Gustaw Herling-Grudzinski, Jerzi Giedroyc, da spomenemo samo nekoliko Divova ─ bunili su se protiv nje, uopće ju nisu htjeli, zaokupljale su ih velike, opće teme i motivi, uključujući i metafizičke, ali su do njih mogli prodrijeti samo vrijedno prosjecajući put kroz džunglu pitanja što izrastaju iz političkih, zajedničkih dubina. Ne moram, valjda, spominjati kako su svi oni izvrsno pisali, kako se tu ne radi o skupini ideologa nego o velikim piscima, čarobnicima riječi.
Bosanska literatura bi trebala da se ugleda na Poljake. Tretiranje genocida je naprosto mjera nečije intelektualnosti i ljudskosti. Oni koji odbijaju da se bave ratom, uglavnom koriste onu Krležinu o balkanskoj krčmi kada se pogase svijetla. Ali i to je kliše! Najlakše je reći: sukob plemena. Intektualac koji se brani od angažmana, obična je kukavica.

2. Apologija/hereza
Povijest genocida ponire duboko u okean metafizike. Veća grupa ljudi planski bude zbrisana s lica zemlje, a to Bog dopusti. Uostalom, kao i pitanje postojanja zla koje je toliko mučilo srednjovjekovne filozofe, i genocid je suštinski teološko pitanje. Ne u smislu da su teolozi uglavnom inspirisali različite genocide, već aporetički: genocid je višeslojan problem, pravi izazov za osjetljive teologe i talentovane bogohulnike. Tu se začinje vjera ili potpuna negacija ovog svijeta.
Odličan primjer negacije daje mađarski Jevrej i nobelovac Imre Kertes u romanu Kadiš za nerođeno dijete. Roman počinje uzvikom: Ne! Glavni lik je prošao nacističke koncentracione logore i sada, u postratnom periodu, ima vezu sa ženom koja želi da ima dijete sa njim. No, on ne želi biti otac u svijetu u kojem je moguć Auschwitz. Već je zločin sama odluka da se donese dijete na ovakav svijet. On pjeva kadiš za dijete koje nije rođeno. Sve u romanu odiše pesimizmom, gorčinom, negacijom. Pitanje je da li može postojati književnost o genocidu koja nema nimalo hereze, ili makar, pesimizma. Zapravo, pitanje je ima li života bez hereze? Oni koji prijete prstom ako se u literaturi postavi pitanje, negiraju stvarnost. I mnogo su licemjerni.
Kakvu teologiju treba da promiče književnost o genocidu? Prije svega, postoje dvije teologije: jedna, apologijska, statična, plemenska, ohola, i druga, dinamična, vibrirajuće živa, nesigurna. Književnost o genocidu mora imati svoje tlo u ovoj drugoj teologiji. Prva teologija vrijeđa elementarnim dualizmom. (Mi smo ptičice koje kolju krvoločne zvijeri. Od ovakve plemenske dijalektike trpi jedino umjetnost. Četnici su četnici, ali oni nisu bitni, pošto su četnici, kao i nacisti, nepobjedivi. Stoga je Marko Vešović i mogao tako funkcionalno prenijeti Celanovu metaforu: smrt je maestro iz Njemačke/Srbije.) Odbacujući politički dualizam, književnost se mora uhvatiti u koštac sa žrtvom. I to njenom pojedinačnom sudbinom. (Cifre su produženi zločin političara prema žrtvama genocida. Ljudski um ne prepoznaje cifre.) Treba opisati kako traganje za odgovorima oblikuje živote preživjelih žrtava, koje ne prestaju postavljati pitanja.
U svakom slučaju, literatura o genocidu mora počinjati sa upitnikom i ostati otvorena. Ali, znamo li pisati literaturu o genocidu hrabro postavljajući pitanja? Može li književnik pobijediti iskušenje apologije, patriotizma i samofavoriziranja? Je li moguće pobijediti Kertesov pesimizam? Je li moguće odbaciti materijalizam, i vjerovati, poput Singera, u dibuke i duhove, jer ako je materijalizam istina onda Hitler i Staljin nisu nikoga ubili. (I. B. Singer, Strasti i druge pripovijetke). Je li moguće postavljati pitanja ali, poput Borgesa, reći: ... Vjerujem u Boga uprkos teologiji.

3. Matrice
Bošnjaci su narod koji nikako da izađe ne iz Moderne, nego iz svog svojevrsnog klasicizma. Nikako da izližemo matrice. Ovo književnosti što imamo na temu posljednjeg rata uglavnom je obilježeno istrošenim obrascima. Ljudi pišu o genocidu iz devedesetih kao da je to bilo prije petsto godina. Kao da epoha nema ništa s tim. Sve matrice su u funkciji. Genocid kao ritual, kao dnevno-politička ontologija, kao čvorno mjesto u dualističkoj shemi svijeta.
Teško je uopće pojmiti motive ljudi koji tako uporno instistiraju na modernističkim obrascima. Ali kod nas je svugdje na djelu naša Moderna (i to ona nerazvijena): i na fakultetima, i u religiji, i u politici, pa i u književnosti. Sve su to obrasci sa istog vrela: jedanaesterac, monumentalni smisao za historiju, vjera u meta-narative i političko jedinstvo, patriotizam, kletve i naricanje, Platon i Hegel, modernistička shema istok i zapad, dova na arapskom pa na engleskom, itd. Sve su to karakteristike onih mentalnih struktura, koje, i uživaju i nariču isključivo u džennetskim ekumenama svoje tradicije. Rezultat je gubitak suštinske korespodencije sa stvarnošću.
U Nepodnošljivoj lakoći postojanja, M. Kundera piše: U carstvu kiča vlada diktatura srca. Osjećaj koji kič izaziva mora, naravno, biti takav da ga može dijeliti velik broj ljudi. Zato se kič ne može bazirati na nekoj neobičnoj situaciji, već samo na osnovnim slikama koje su već čvrsto urezane u ljudsku memoriju... Te osnovne slike kod Bošnjaka su: četnik koji kolje, četnik koji je prljav i ima bradu, osveta, miroljubivi i pobožni Bošnjani, pravilo nepominjanja vlastite korumpiranosti. Prvi stereotip: klanje. Niko više ne kolje, klanje je zastarjelo. Snimka ubijanja Srebreničana od strane Škorpiona može poslužiti kao paradigma ubijanja: nema rituala, riječ je o krajnje disciplinovanoj egzekuciji. Na snimci se vidi samo vulgarnost i ravnodušnost, ta jedina strast nešeg vremena. (O genocidu treba pisati kao žarištu Moderne, a ne religijskog sukoba iz 14. stoljeća.) Snimka ruši i drugi stereotip: četnici s bradom. Nema brada. Koliko bi prostora trebalo da se nabroje naši stereotipovi?
Pogledamo li našu književnost o genocidu, dolazimo do skandaloznih saznanja, kao što je pisanje o genocidu u jedanaestercu. Ne može bez pitanja: kojem stoljeću i kojoj generaciji se takvi pjesnici obraćaju? Jedanaesterac nije jezik ove generacije. (Osim toga, jedanaesterac podsjeća na disciplinovani JNA odred koji pali naša sela.) Literatura o genocidu mora imati komunikativnu moć, i nipošto ne smije imati hermetički kakakter. Nema ustupka estetskom idealu, jer se time vrijeđaju žrtve. Tri osnovna pravila: naturalizam, dokumentarnost, vjerodostojnost. A ima ih koji pišu romane o Srebrenici kao da pišu vaz.
Singer je odličan argument protiv ovakvog pisanja. Iako je pisao na jidišu, prevodi njegovih djela tako funkcioniraju kao da ništa nije izgubljeno. Čovjek uzme olovku s namjerom da bilježi misli velikog pisca, ali velikih misli nema. Sve je krajnje reducirano, jednostavnost jezika i vjerodostojnost slika lede čitaoca, nema kletvi, naricanja, patriotizma.
Bilo bi, dakle, nerazumno pisati džojsovski na temu genocida. U literaturi o genocidu nema mjesta, da se izrazimo Herbertovim riječima, majstorijama mašte, niti džunglama nagomilanih slika, sfingi i labirintima, niti vještačkim vatrama poezije. Ona mora biti tautološka, papagajski ponavljati da je ptica ptica, ropstvo ropstvo, da je nož nož i smrt smrt. Književnost o genocidu treba imati lepezast pokret, ići precizno od patnje do patnje, vučena ravnim horizontom i zemljinom težom.

Treba biti vjerodostojan. A za to je potrebno lično iskustvo. O ofanzivama može pisati samo vojnik. Oni što su bili u dijaspori, mogu pisati samo o iskustvu dijaspore. Razglednica iz groba Emira Suljagića je u tom smislu najbolje djelo o Srebrenici, kao što su Sarajevo bluz Semezdina Mehmedinovića o Sarajevu ili knjige poezije Huseina Haskovića o fočanskoj okolini. Proživljeno iskustvo je mjera.
Kada se tako pojme stvari, forma prestaje biti bitna. Nije presudno je li poezija ili proza dok je moguće sporaumijevanje (pričanje/slušanje mučnih iskustava). Bitno je, kako kaže C. Milosz u pjesmi Ars Poetica?, ne izlagati čitaoca mukama višeg reda. Najbolja literatura o genocidu bi bila ona iz koje bi se moglo vidjeti da bi autor radije ćutao, ali zidovi o koje udara (krik Antigone što traži svog brata) nagone ga da govori. Kod njega ne bi bilo iskonske želje za pripovijedanjem, grafomanije niti bilo kakvih umjetničkih impulsa, tek svjedočenje o muci, nerado ispričano (sa malo talenta) pod nesnosnim pritiskom.


Samedin Kadić