Forum Klix.ba

KAKVE PJESME PJEVATI



Bit ćemo razumni

i zatajiti je,

jer ovo nam vrijeme neće uzvraćati

ljubav koju smo mu davali

od prvih nježnih, poratnih godina

Promijenit ćemo pjesmu,

uzeti srce u šake

i ono će se opirati

kao živa ruka vode, ruka vjetra,

ali nećemo mu dati,

jer su smiješna sada ta naša očitavanja

svitu kojem se to više ne dopada,

i mi smo sa svojom nerazumnom dušom

pred ljubavnicom sitom i pospanom.

Bit ćemo mudri

i pjevati pjesme,

u kojima ništa nećemo otkriti

od toplih godina i glazbe.

Nećemo priznati buku krvotoka,

opću povijest ljubakanja u domu na Jurjevskoj,

mapu Šibenika, plažu u prosincu,

tvoj odlazak; snijeg koji te briše

i godinu koja te podcrtava.

Sasvim ćemo izmijeniti rječnik

i staviti šaku na luda usta -

da što ne izbrbljamo pred zamišljenim licem

svoje svakidašnjice, jednostavne i odviše pametne

Živjet ćemo ne odajući se

dugim pismima,

samoubilačkim olovom,

na prstima sa samim sobom,

sa praznim među rebrima,

jer tako bi bilo dostajno,

ako se već nešto mora.

Ne poniziti

srce i staru glavu

pred danom koji ispunja ulicu

kao ledena voda svjetlosti,

kao sjeverni vjetar.

Ne dirati više u te stvari;

treba pjevati drugačije pjesme

Označiti petlju sudbine,

dati znak postojanja i prisebnosti;

toliko tek.

Nikada više ljubavnih pjesama, moja mala -

zadovoljavat ćeš se starima.

Nikada više nećemo ni pokušati

odškrinuti crnu knjigu mora;

povući ćemo jedino crtu

ispod nje šutjeti, šutjeti do kraja.
Arsen Dedic

LJUDI U NAŠIM GODINAMA



Ljudi u našim godinama

ulaze u ljubav oprezno

kao neplivači u plitku vodu,

kao političari u kombinacije,

iz čistog straha od ponovnog voljenja,

iz nesigurnosti,

a oni su zanate ljubavi

već dobrano izučili

i mogli bi biti od slatke

pouke neiskusnima,

no ostaće zavatreni

a sigurni i uspravni na ulici,

međ ljudima,

samo će u hladnim noćima,

sami i prepoznati odjednom,

izaći na začuđen sneg

i glasno zaplakati.

PREDOSEĆANJE


Poznala sam te kad sneg se topi

topi, i duva vetar mlak

blizina proleća dušu mi opi,

opi, pa žudno udisah zrak.



S nežnošću gledah stopa ti trag,

trag po snegu belom,

i znadoh da ćeš biti mi drag

drag u životu celom.



Poznala sam te u zvonak dan

dan pijan, svež i mek.

činja mi se već davno znan,

znan kad te poznadoh tek.



S nežnošću gledah stopa ti trag

trag na snegu belom

i znadoh da ćeš biti mi drag

drag u životu celom.



Poznala sam te kad kopni led

led, dok se budi proletnji dah kad

dan je čas rumen, čas setan,

bled, kad sretno se i tužno u isti mah.



S nežnošću gledah stopa ti trag,

trag po snegu belom

i znadoh da ćeš biti mi drag,

drag u životu celom.
Desanka Maksimovic

She walks in beauty, like the night
Of cloudless climes and starry skies;
And all that's best of dark and bright
Meet in her aspect and her eyes:
Thus mellowed to that tender light
Which heaven to gaudy day denies.

One shade the more, one ray the less,
Had half impaired the nameless grace
Which waves in every raven tress,
Or softly lightens o'er her face;
Where thoughts serenely sweet express
How pure, how dear their dwelling-place.

And on that cheek, and o'er that brow,
So soft, so calm, yet eloquent,
The smiles that win, the tints that glow,
But tell of days in goodness spent,
A mind at peace with all below,
A heart whose love is innocent!

LORD BYRON


btw. VINA_APSARA, thank you for reading Ground Beneath Her Feet... It's good to know there are people as impressed as I am...

Dugo nisam chula novopechenu, ali ovako impresivnu, jaku pjesmu...podsjeca me na....nekog...

Gloria, umoran sam
Proslo je mnogo vremena
i nikad vise necu videti
Montevideo
Da li znas da ga od Buenos Airesa
odvaja samo jedna reka?
I da je jedne noci
kurva koja je izmislila tango
preplivala sama na drugu obalu
i dala ga prvom makrou
u zamenu za malo postovanja?
Zene radjaju
i zene ubijaju
nezno

Moj sin se zove Pablo
i Ernesto

-Previse je to za jednog decaka
Elbio. I pesnik i revolucionar

Nije!
Ja sam bio Trockista
i verovao sam u pravu stvar
Sada bih da budem pesnik
ali

umoran sam

Da li znas da u Spaniji
zene hodaju ulicama i prete prolaznicima
da ce umreti u najgorim mukama
ako se u njih ne zaljube?
Tamo sam sreo moju zenu
i od tada vise nije postojala ni jedna
osim nje

- Kakve veze sa tim imaju
obrve Fride Kahlo?

One zaustavljaju severni vetar
Bez njega je moja majka celog zivota
za rucak pila vino
i bosim nogama dodirivala
kameni pod
Bez njega je moja tetka ostala devica
i uvek place kad pricamo telefonom
Kaze da zvucim kao neko
koga je jednom volela
Zene su proklete, Gloria

- Svi smo prokleti, Elbio
i upuceni jedni na druge

Umoran sam
od ljudi i prokletstva
Ne igram vise fudbal i kad prolazim
kraj zena pozelim da im dodirnem jagodice
Onda nocu crtam njihova lica u mraku
unutar mojih ociju

- U posvetu tvog zivota
su se upisivale samo zene, Elbio
Tvoja majka i preteca Spanjolka
device i kurve
Frida i ja..
Da li i nas vidis na tamnom nebu?

Da
Kazi mi nesto lepo, Gloria

Jazz

DOK SAM TE IMAO



jezik sam ptica razaznavao

i tajne ptičije odgonetao

biljke sam razumeo, i u noćima

prepisivao razgovor trava

tolike sam pesme ispisao

prepisujući rukopis vetra

uz more, u noći,u planini

tolike navoljnike saslušati umeo

i činiti im male radosti

bez napora, bez sebičnosti imalo

tolike sam dobrote i plemenitosti

umeo u druge utkati

a da i preveć ostane u meni

san sam s radošću na oči nanosio

i buđenju se kao drveće radovao

dok sam te imao…

/Pero Zubac/

Svaka cast za Arsena!

P.S. Smib, ma gdje samo nalazis Zubca! Odlicna, odlicna pjesma!

PLAVI ČUPERAK



Plavi čuperak obično nose

neko na oku,

neko do nosa,

al ima jedan čuperak plavi

zamislite gde?

- U mojoj glavi.

Kako u glavi da bude kosa?

Lepo.

U glavi.

To nije moj čuperak plavi,

već jedne Sanje iz šestog "a"

Pa šta?

Videćeš šta - kad jednog dana

čuperak nečije kose tuđe

malo u tvoju glavu uđe,

pa se umudriš,

udrveniš,

pa malo - malo… pa pocrveniš,

pa grickaš nokte

i kriješ lice

pa šaljes tajne ceduljice,

pa nešto kunjaš,

pa se mučiš,

pa učiš - a sve koješta učiš.

Izmešaš rotkve i romboide.

Izmešaš nokte i piramide.

Izmešaš leptire i gradove.

I sportove i ručne radove.

I tropsko bilje.

I stare Grke.

I lepo ne znaš šta ćeš od muke.

Sad vidiš šta je čuperak plavi

kad ti se danima mota po glavi,

pa od dečaka - pravog junaka

napravi tunjavka i nespretnjaka.
Miroslav Antic

SVE TE VODILO K MENI

Sve te vodilo k meni, iz daljine iz mraka,
sve te vodilo k meni vec od prvih koraka.
Mada nista nisi rekla ja sam znao, ja sam znao
iz tih kretnji porijekla sve je isto, sve je "kao".

Sve te vodilo k meni, sve sto rode samoce,
mala primorska mjesta, isti pisci i ploce.
Kad te baci kao ladju nocni val do moga praga,
nije bilo tesko znati da mi moras biti draga,
da mi moras biti draga...

Sve te vodilo k meni; tvoje oci i usta,
tvoje ljubavi mrtve, moja losa iskustva.
Mi smo bili na pocetku istim vinom opijeni,
i kad si isla krivim putem, sve te vodilo k meni.

Sve te vodilo k meni...

Mi smo bili na pocetku istim vinom opijeni
i kad si isla krivim putem, sve te vodilo k meni.

ARSEN DEDIC






Svete, kad umrem, sacuvaj u tisini
samo jednu rec za mene;"VOLEO SAM!"

TAGORA




PRICA

Secam se samo da je bila
nevina i tanka
i da joj je kosa bila
topla, kao crna svila
u nedrima golim.

I da je u nama pre uranka
zamirisao bagrem beo.

Slucajno se setih neveseo,
jer volim;
da sklopim oci i cutim.

Kad bagrem dogodine zamirise,
ko zna gde cu biti.
U tisini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikad vise.

MILOS CRNJANSKI





PO RASTANKU

Reci mi sad, kad vec proslo sve je;
casi bolni i dani dragi, lepi;
kad novi bol se starom bolu smeje;
od reci tvojih kad dusa ne strepi,-
reci, da l' te je moja
tuga bolela
nekad, kad sam te mnogo,
mnogo volela?

Reci mi sad, kad me ne volis vise;
kad ti se prosloj ruga nova sreca;
i kad se dana koji nekad bese,
dusa ti samo kad me vidis seca,-
reci, da l' te je moja
radost bolela
jednom kad nisam vise
tebe volela?

Nekad sam bila dobra i mlada
i poverljiva i puna nada,
nekada pre;
ti si mi tada reci mog'o
beskrajno mnogo, o kako mnogo
sa rec i dve.

Spokojni bili su dani moji,
a ti si srcu mi prvi koji
bese drag,
pa iza svega sto si mi rek'o,
kadkad surovo, kadkad meko,
ostao je trag.

Sad srce moje bije tise;
ves manje volim, a znam vise,
nego pre;
vec sad mi ne bi reci mog'o
onako dosta, onako mnogo
sa rec i dve.

I kad bi danas prisao meni
i hteo reci davno recenih
buditi draz,
u srcu mome saptao bi neko;
da sve sto si mi ikada rek'o,
bila je laz.

DESANKA MAKSIMOVIC

Da li si mogla da zaboravis
da je tvoja ruka nekad u mojoj lezala,
i da se neizmerna radost
iz tvoje ruke u moju,
sa mojih usana na tvoje prelila,
i da je tvoja kosa plava
citavo jedno kratko prolece
ogrtac srece mojoj ljubavi bila,
i da je ovaj svet,nekad mirisan i raspevan,
sad siv i umoran,
bez ljubavnih oluja
i nashih malih ludosti?

Zlo koje jedno drugom nanosimo
vreme brishe i srce zaboravlja;
ali casovi srece ostaju,
NJIHOV SJAJ JE U NAMA.


Herman Hese

zoom66 wrote:SONET 4

Što se više približuje meta,

Dan kada se razrešimo zemnog jada -

I brzi bol vremena - bole zada-

Sve vidnije taštine su ovog sveta.



Sebi kažem: rastavlja nas sudba kleta!

O ljubavi ne zborimo više sada.

Zlo života ko sneg dođe i otpada.

Mi ćemo se osobodit svih tereta.



I mir tu je: jer ni nade biti neće -

Nade koja sve nas vara tako večno:

Dušu, osmeh, suze - sve što život kreće!



Mi vidimo da je često zalud muka

Da lečimo ono što je neizlečno

I da zalud uzdiše se, zalud kuka!

Petrarca...:):)

E jes' me krenulo... ...

e Zoom daj budi jaran pa mi nadji onaj jedan njegov sonet koji sam polutacno poceo u jednom postu ispred, daj daj daj ,

evo josh par

JA NEMAM MIRA

Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svijet citav grlim.

Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit omcu driješi, nit okove steže,
Nit da me smakne, nit da odveže,
Nece me živa, ne smatra me svojim.

Bez vida vidim, nijem glasane gubim:
Umrijeti žudim, a pomoci tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit mi se mrije nit mi se živi,
Smijem se placuci, žalošcu se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi.



SEDAMNAEST VEC LJETA NEBO RUDI

Sedamnaest vec Ijeta nebo rudi
što nikad zgašen od pocetka gorim,
al' kad se mišlju o svom stanju morim,
osjecam usred plama mrazne studi.

Izreka, da se dlaka prije cudi
mijenja, je prava; i s cuvstvima sporim
nagnuca Ijudska ne popuste; gorim
cini ih teške koprene hlad hudi.

O jao, kad ce onaj dan da svane,
da motrec kako bježe moja Ijela
iz dugih muka i ognja se selim?

Hocu li ikad vidjet one dane
kad ce se slatki izraz lica sveta
ocima svidjet baš koliko želim?



ŠTO CUTIM

Što cutim, što je, ako ljubav nije,
Al ako je ljubav, bože što je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona,
Ako je zla, zbog cega slatka mi je?

Gorim li od sebe, cemu plac i tužba,
Kriv li sam tome, malo jauk vrijedi.
O žrtva smrti, slatkoco u bijedi,
Ako vas necu, cemu ste mi družba?

Al ako vas hocu, zdvajat nemam prava,
Suprotni me vjetri, kroz šumu i bjesnocu,
Tjeraju u camcu vrh bezdana plava.

Slab razbor i grijesi razlog su mi sjeti,
Tako daneznam samstvarno što hocu,
Te se znojim zimi a cvokocem ljeti



ŠTO GOD SAM BLIŽI ZADNJEM DANU ...

Što god sam bliži zadnjem danu,
kada Ijudska se bijeda kratkotrajnom cini,
sve više vrijeme leti u brzini,
a s njime lažna i pusta mi nada
.
Mislima kažem: 0 Ijubavi sada
malo nam zborit osta, jer težini
zemaljskog bica, ko sniježnoj bjelini,
topi se trag, da s nama spokoj vlada:

jerbo i prazne nade s tijelom bježe
što covjek dugo nije gajit presto,
i smijeh, i plac, i strah, il srdžba Ijuta;

bit ce nam jasno kako Ijudi cesto
prema životu ispraznome teže
I uzdišu zaludu cesto puta.



ŠTO ZAVIDIM TI, ZELJO ŠKRTA, TAKO ...

Što zavidim ti, zemljo škrta, tako
jer grliš nju što pogled mi je želi,
i kriješ lijepog lica sjaj joj bijeli,
gdje sebi nadoh mir od boja svakog!

Koliko svodu nebeskom što, lakom,
htjede za vjecnost da se k njemu seli
duh, te od lijepa tijela ga odijeli,
a otvara se rijetko kome lako!

Dušama kolko, koje po sudbini
sad s njome slatkom i svetom se druže,
za kojom žudah uvijek u vrelini!

Kollko krutoj, nesmiljenoj Smrti,
što s njom me zgasiv stanom htje da služe
lijepe joj oci, a ne htje me strti!



TA BLAGA DUŠA ŠTO PUTOVAT TREBA..


Ta blaga duša što putovat treba
u drugi život, prije hore zvana,
bude li tamo dužna cast joj dana,
u najdicnijem bit ce dijelu neba.

Izmedu Marsa stane li i trece
svjetlosti, Sunce pasti ce u sjenu,
jer da bi mogle motrit lijepost njenu
blažene duše njojzi hrlit sve ce.

Pod cetvrtim li svodom bude stala,
tri ostale ce manje lijepe biti,
a samo njoj ce pripast cast i hvala;

u petom krugu nece boraviti;
znam, bude li se dalje uspinjati,
Jupitra sjaj ce i svih zvijezda skriti.



U KRHKO STAKLO

U krhkostaklo svoje nade kujem
a mislim slikam na zrak i na sjene,
kad hocu naprijed onda nazadujem:
sudba je moja uvijek protiv mene.
Mir tražim a rat strašni priželjkujem,
jer što da cekam od varljive žene?
K'o list na vjetru ona je lagana
i stoput mijenja želje tokom dana.



VI KOJI ZVUKOM RAZASUTIH RIMA


Vi kojl zvukom razasutih rima
slušate uzdah što bje srcu hrana
u prvoj tlapnji mladenackih dana,
kad dijelom drugi covjek bijah svima,

razlicit stil što placi i miso ima
zbog pustih nada i zbog pustih rana,
nadam se da ce shvatit kom je znana
iskustvom Ijubav: oprost molim njima.

No svak je dugo, sada dobro vidim,
o meni brbljo i tiho i glasno,
pa sam se sebe cesto sramim jako;

l plod je mojih tlapnja da se stidim,
ida se kajem, i da spoznam jasno:
kratak je san na svijetu htijenje svako.



ZAMIŠLJEN

Zamišljen, samac, hodam sve sporije,
kroz pustoš gazim koraka napeta
i pazim mjesta da izbjegnem kleta
kuda je ljudska noga prošla prije.

Zaklona druga neznam da me skrije
od zagledana znatiželjna svijeta;
a jer je s mene sva radost uzeta,
izvan se cita da u meni vrije.

I mislim: gore i šikare ljute,
rijeke i žali poznaju jednako
život mi što ga pred drugima skrivam.

Al neznam naci tako divlje pute,
gdje Amor nebi stigao me lako,
da samnom zbori i da s njim prebivam.



ZAMIŠLJEN, SAM, JA NAJPUSTIJE KRAJE...

Zamišljen, sam, ja najpustije kraje
polaganim i sporim mjerim krokom,
i skloniti se gledam budnim okom ..
sa mjesta kuda Ijudska noga staje.

Zaštite druge ne znam da si stvorim
od ociju vidovitih; jer svako
po neveselu mom držanju lako
izvana cita da unutra gorim:

i tako, mnim, sad znaju rijeke, ceste, brda
i žali na kakav sam sviko
život, za koji ne zna drugi niko.

Al' ne znam tako strme, divlje ceste
kud Amor ne bi za mnom došo skorim
krokom mi zborit, i ja s njim da zborim.

TETOVIRANA JESEN

I

Ti i ne znas kako je carobno
znati da negdje postojis
jednako draga i krhka
i na poludjelom moru
u ovu tetoviranu jesen
koje se sve manje bojis
u svijetu u kojem leptiri
i ne docekaju zoru.

Sakriven u tvojim venama
ja sam kap sto ne otice
ma kako bili daleko
ma kako izgledali tudji
srecom ne gube klovnovi
na kraju svake price
mada iz nje izlaze
bar za milimetar ludji.

A, ti, ti si zvijezda
zaspala na mom dlanu
i ja te cuvam i ne dam
i nemoj da se bojis
a ako vec budes bodez
i napravis nekakvu ranu
i tad cu da budem sretan
sto jos uvijek negde postojis.


II

Te jeseni je u mojoj usecerenoj krvi
zaspalo cigance modrozelenih ociju
i dvije ranjene srne iz neke daleke basne
sjecas se bio sam kocijas
zaljubljen u svoju kociju
i svjetlost sa nase zvijezde koja polako gasne.

Suton…
iz mene odlaze klovnovi ulicom koja ne postoji
i hiljade svitaca odnose svijece
nasem nerodjenom sinu
oprosti…
na nebu je ustap i moja se sjenka boji
trubadura koji glavom razbija mandolinu

Sad…
sad nemam nista sem rima
a i njih bi najradije da vratim
nekoj dalekoj zvijezdi s koje sam sisao sanjiv
necu ti reci … hvala … a necu ni da platim
jer ti si najveci krivac sto sam i njezan … i ranjiv.


III

Te jeseni mi je ostao samo osmijeh
a i njega sam ubrzo izgubio…


IV

A kada ostavim zvijezde
hocu da budes kraj mene
jer mogle bi i vene
zacas da odu vragu

…duboko ispod vode mutno ogledalo…

bar
zbog najljepsih tajni
kojim smo bili na tragu
ostani koji trenutak
ostani

samo

jos malo.

Jer
kada odes iz pjesme
u noc jezivo-strasnu
ja cu manirom klovna
staviti sesir od slame

poderan kaput
i trosnu krvavu leptir masnu
i svojim sanjivim rukama
ogroman mjesec na rame.


V

Kisa
I nebo mutno do placa…

san je posljednja mogucnost
da se sacuva
ono sto mora da ode

ne budi me
u ocima pijanog sviraca
jutros je previse vode.

Nemir…
i jedna jesen daleka…

ni slavuji ne zvizducu pjesmu
koju znaju sve ptice

pusti

u praskozorje izmedju smreka
naci ce ugasene zvijezde
i upaljene svice.

Vece
I jedan komadic bola…

rijeci ce uvijek reci
manje
nego sto govore oci

ne okreci se
case su na kraju stola
al vise nikog nema
da ih …
natoci.



VI

Tajna je samo tajna ako je prihvati zora.

Mozda zvijezde veceras namjerno na pcelinjak lice
dok svjetlost klizi kroz lice i zvjezdane kapi bodu.

Ti znas da postoje i dobre i lose price
al ne znas kada dodju jos manje kada odu.

Valovi se ponekad i bez oseke iznenada povuku.

Zamisli rijeku koju mjesec dijeli na pola
i nad njom bijelog galeba koji je zaboravio da leti.

Slikar je po najdrazem platnu prosuo mrvicu bola
u vidu kapi krvi… a dalje … ko zna kada ce smjeti.

Miris odlaska u sebi nosi vise soli od mirisa mora.

Ne budi me u snovima je nedostizno malo tuge
sanjajuci mi igramo jednako komicnu rolu.

A oni koji se provuku u praskozorje ispod duge
mozda ce u drugu jesen s andjelima ici u skolu.

I ladje kad potonu jos dugo sanjaju luku.

Sad uzmi tetoviranu jesen i kao bumerang je zavrti
volim te kao sto pcela voli dunju u cvatu.

Mi smo sve bajke vjecno krali od smrti
A da nismo ni znali da su nam duse u matu.

Jer
Tajna je samo tajna ako je prihvati zora.
Valovi se ponekad i bez oseke iznenada povuku.
Miris odlaska u sebi nosi vise soli od mirisa mora.
I ladje kad potonu jos dugo sanjaju luku.


VII

Ja vise nemam za cim da zalim
ni kome da prastam
sem maloj krpici svjetla sto me pokatkad dodirne
i razbudi…
i da vjerujem i da ne vjerujem
sanjam i ne sanjam
isto se vracam i isto krvarim
i isti me trag vodi u uzalud
kao slikara
koji bi ponovio svoju najbolju sliku
na komadu bijeloga zlata…

…a zivot tece dalje

Ti i ne znas
da vec danima sanjam istog leptira
samo svjetiljke nisu iste
ili se bar budim s nadom da nisu.

On nema lica
i nema nista po cemu bi ga prepoznao
sem malog oziljka na lijevom krilu
a meni je i to dovoljno…

Znam
trebalo je da bude proljece
a bila je jesen na splavu meduza
i nije bilo sjaja u travi…

Ne
ne boj se
moje rime sem sto me nikad ne ostavljaju samog
ponekad znaju tako divno da cute.

Sve je tetovirano i izgubljeno
i ova jesen je tetovirana i izgubljena
mada jos uvijek mogu sam sebe da ubjedim
da sam sve sanjao
a ti
sta ces ti?


VIII

Da li se ponekad sjeti
gledajuci kroz tudja okna
niz ulice puste i kisne
da l je bar malo zaboli
meni je sasvim dovoljno
ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla
da me jos uvijek voli.

Ona ne zna koliko boli
ono sto se nikad ne vrati
kao noci koje se cuvaju
u ocima sto dvostruko gore
sve nema svoju cijenu
al ipak sve se plati
jednim sanjivim vriskom
mjeseca dok pada u more.

Ja sam najljepsu pjesmu
zakljucao u njenoj kosi
i sve sam svoje osmijehe
sakrio u zavjesu kise
a ona je predobro znala
sta nam ta jesen nosi
al nije htjela da prizna
i nije nas bilo vise.

Ko zna mozda joj nocas
neke slike ponovo znace
mozda se zaista voli
samo jednom u zivotu
a ja sam jos uvijek klovn
koga su natjerali da place
zeljom da samog sebe
igra za pisljivu svotu.

Da li se ponekad sjeti
gledajuci kroz tudja okna
niz ulice puste i kisne
da l je bar malo zaboli
meni je sasvim dovoljno
ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla
da me jos uvijek voli.


IX

Milion svjetionika u noci i nebo od pecene gline
i tvoje ruke i usne socnije od zreloga nara
u ocima usnula kisa i oblak vrele tisine
i jedno platno za sliku pomalo nespretnog slikara.

Krvario je u vodi mjesec zaklan do pola
nad tvojim poluzbogom noc se sklopila crna
sjecam se bila si zvijezda veca od Velikih kola
sjecas se bio sam svitac manji od makova zrna.

I onda sam do obale s ocima sto ne drze plimu
tezak kao bura i lagan kao jugo
ko zna ko nocas gubi vatra sto gori u dimu
ili dim iz te vatre il mozda i jedno i drugo.

Ah … da … jednom davno … skoro da se ne sjecam vise
sa druge strane svjetla tetovirano sanjiv do zore
jedan je klovn kroz suze sanjao ostrvo kise
kao sto mrtav delfin zamislja usnulo more.

Iznad pepela najdraze slike nasli su dusu slikara
valovi sto u zoru ugase sve sto se olako zari
…
kad jednom kroz miris mora osjetis miris nara
povjeruj da negdje za mnom mjesec zaklan krvari.


X

BOZE
kad ponovo podijelis lozove
bar njoj neka donesu srecu
jer za psa koji je volio vozove
da molim ne mogu
ne zelim
i necu.

Noc je crna kao pramen kose
s njenog lica sto me tajno prati
krenuo je trag srebrne rose
i nikada nece da se vrati.

Tockovi se dusom kotrljaju
zora svice u teretnom vozu

BOZE
znas li da je on na kraju
mjesto loza
dograbio lozu.


EPILOG

Nisam li drugacije zamisljao ovu noc purpurnu do zvijezda
u biserno-hladnom sobicku bez zidova
i dva malena svica utetovirana u tvoju kosu…
… bice da jesam
jer samo klovnovi znaju koliko je najcesce tuzno
ono sto izaziva smijeh…
a ja jos u sebi nosim one iste vagone neistovarene njeznosti
ispod koze
kao usnulu obalu vrele krvi
u ocima koje su ponekad zelene.

Na sto te nocas sjeca sve to…
Dva svjetla u jednom mraku sta cine…
More ili moru…
Okean ili kap…
Trijumf ili elegiju…

Znam.
Vrijeme je rastanka i svaka staza nekuda vodi
osim unatrag…
a ja bih nocas upravo u unatrag.

Ti dobro znas
biseri u mom oku ne poticu od kapi
vec od uplasenih svitaca koji ti vise
ne pripadaju.
Rukama sada gutam prazninu
dok tisina postaje bodljikava
kao noc usamljenog vojnika.
Prst sudbine ili pak dva i po prsta sudbine.
Dvije jednake zvijezde nisu li i najudaljenije.
U praskozorje kad nas vise ne bude ostace samo milioni pahulja vreloga snijega na vrsku granate…

I Mjesec je svjestan da postoji
samo dok pliva po povrsini vode
kao posljednji camac u posljednjoj noci
a srebrni trag rijeke u njegovom oku
samo je mac sudbine
koji ga dijeli na pola.

Zatvori vrata…
iza crvene zavjese je i crvena svjetlost
manje crvena
a ja iza nje ucim da zaboravljam…

Noc usamljenog vojnika
i bijela traka svjetlosti izmedju.
U svijet slavuja i cvrcaka
osim krvi
postoji samo jos pjesma
…nemoj nikad bar to da zaboravis…
ostalo je uglavnom nevazno…

Moj mali svicu
ciji mrak
nocas
cinis
blagim.


(“Korakom ranjene kornjace”, Banja Luka, 1998)

M. B. R.

ko dodir svile šumi glas
plav i snežan miris nje

rumen njenih obraza
miris njenih ramena
kao iz nemih filmova
milog toplog pogleda

ko dodir svile šumi glas
plav i snežan miris nje

smeštene čari u dečji lik
večni simbol na grudima
to je za oči pojava
lep trenutak prisustva

ko dodir svile šumi glas
plav i snežan miris nje

sitan pomer bokova
s one strane razuma
ako je dodir moguć tad
srce žudi bez razloga

ko dodir svile šumi glas
plav i snežan miris nje

igra kratkih pogleda
slike u mašti prave trag
sve što čini lepo je
sve što ćuti tačno je

ko dodir svile šumi glas
plav i snežan miris nje

Znat ćeš da te nevolim i da te volim,
jer živjet je moguće na dva načina,
riječ je samo krilo tišine,
a vatra čuva polovinu studeni.

Volim te da bih te počeo voljeti,
da bih ponovo počeo beskraj,
da te ne bih prestao voljeti nikada:
zato te još uvijek ne volim.

Volim te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama ključeve sreće
i nesigurnu sudbinu nesretnika.

Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
Zato te volim kada te ne volim
i zato te volim kada te volim.


Neruda

"kad sam joj sinoć prst poljubio
pitah zar si ovo ljubio
pitah
i prokleh život kroz podsmjeh"

toliko o bivšim ljubavima

DODIR



Noćas me u snu tače neka ruka,

Ne znam koja,

Sasvim kratko,

Samo večnost do tri dok izbroja.

I od tog dodira dođe do spoja

Mene i nekog zvezdanog sveta -

Ne znam sa kojom od bezbroja

Maglina, zvezda i planeta,

Sa kojom od duga.

Samo nijednoga nebeskog sloja,

Nijednog kruga,

Ne mogoh se setiti kad se prenuh -

Sem one ruke

Zaboravih sve u trenu.

/Desanka Maksimović/

@sojka:
preporucila bih ti da procitas nesto od italijanske poezije krajem 19. i pocetkom 20. stoljece... upotrebljava se termin 'italijanska poezija sumraka', ali nisam sigurna da li se koristi i kod nas

Ne znam ni ja..navedi mi otprilike shta...

sojka wrote:
Ne znam ni ja..navedi mi otprilike shta...

tvoja sihta je brado ako znas BRIDZ

(zbunjena sam)

Bit ce zbunjen i ZELJO

Shta ja tu mogu ?
U letu snimljeno..chekam samo na prizemljenje

SLOVO O LJUBAVI


Ako se volite ljubavlju

koja buja u samoći, od razdaljine,

koja je više od sna nego od svesti,

i po rastanku drhtaćete od miline,

mognete li se još ikada sresti.

Vi koji se volite ljubavlju isposnika,

sa strahom od sagrešenja,

koji kao ptica o kavez lomite krila,

sećaćete se uvek jedno drugom lika.

I po rastanku

zamreti vam neće gušena htenja.

Ako zbog nje patiš od nesanice

i u ponoć hodaš budan

po bašti,

ako te lomi neutoljena želja luda,

sećanja na nju nikad se neęes spasti.

Onih s kojima se igramo

oko vatre,

a bojimo se da je dodirnemo,

s kojima idemo kraj ponora

nezagrljeni i nemi,

sećaćemo se dugo

ma i zavoleli zatim druge.

Ako je želis bezgranično,

a sediš kraj nje bez glasa

slušajući bajku koja se u vama rađa,

svanuću slično,

pamtićeš je i kad se zima

pred tobom zabelasa.

Ako veruješ sedeći uz nju

da je ljubav maslačkov puhor

koji svaki dodir moze da strese,

ako voliš u njoj san i dete,

ako ti je bez nje pusto i gluho,

misao na nju budiće te

i kad se rastanete.

Zauvek se pamte oni

s kojima se grlili nismo,

čije su nam usne ostale nepoznate,

kojima smo samo s proleća, u snu,

pisali pismo.

Oni koji se kao reke ne mogu sliti,

među kojima nema spojnog suda

krvi i krvi vrele,

a srca im se dozivaju ludo,

zaboraviti se neće

ni kad im duše budu posedele.

Ako vam je ljubav nož u srcu,

a bojite se taj nož izvući,

kao da ćete tog časa umreti,

pamtiće te on, setiće te se

i umirući.

Oni zbog kojih srca

osećamo kao ranu,

ali ranu zbog koje se jedino živi,

u sećanje nam banu

i kad zavolimo druge -

i osetimo se nesrećni i krivi.
Desanka Maksimovic

Vasionac
Sto glasova iz stotine grla,
iz dubine stostruke mi svijesti,
grmi, kliče: još me nije strla
teška žalost zatajanih vijesti.


Sto pjesama iz sto mojih vrela,
iz dubine stostruke mi vode,
šiknu, viknu: Nije me raspela
zarobljena boginja slobode.


Kliče, vapi duša mnogim umom,
buni se u grudi srce šire.
Dokle hodam pogaženim humom,
uskrsnut ću Asir i Misire.


Struje misli kao vir zelenca.
Pomiče se moja mrtva snaga.
Sebe motrim usred svoga zdenca,
uspravljam se usred sarkofaga.


Uske su mi ove male zemlje.
Kratke su mi moje bijele ruke.
Gorke su mi ove suhe žemlje.
Ja bih mog'o, Svijetlo, u hajduke.


Kroz ocean neba ja sam ronac
i u mrežu lovim mliječne staze,
Mjesečić i Sunčić, Vasionac.
Mene pravo samo zvijezde paze.


Borci viču: konja! A mornari: jedra!
A ja, opet glasom pomorkinja vila,
žudim samo plavet, Vasiona Njedra,
i ja vičem: krila! - krila, krila!

Tin Ujevic