Kolosus wrote:De to "kristalnije" pojasni! Metode, načine dokazivanja svojim stvorenjima itd.
Pa, naveo sam ti vec jedan primjer bio. Pod "kristalno jasno" podrazumijevam bilo koji nacin, nakon kojeg ne moze nikom biti sumnja da On zaista postoji. Dakle, nakon njegovog nastupa ne smije biti prostora za spekulacije ima li ga ili nema, niti spekulacija sta On od nas zeli i kako da se ponasamo.
Kolosus wrote:Zašto slab način dokazivanja? Da je htio mogao nas je sviju istima, sljedbenicima iste vjere učiniti. Nije, da bi nas iskušao. Kur'an detaljno o tome govori. Zar ne bi bilo potcjenjivanje čovjekovog razuma kada bi ti sve u bobu bilo opisano u Kur'anu, bez prostora za razmišljanje. Sličan banalan primjer je sa vicem. Da li tebe nasmije sam tekst ili zaključak koji izvuče? Slično i sa Kur'anom. Ajeti nisu samo tu da se čitaju, već da se i detaljno razmišlja o njima jer je Kur'an za "razumom obdarene".
Da nije, zašto bi prva objava bila "Uči!", a ne nešto drugo?
Vec sam bio pisao o razlici kod svakodnevnog vjerovanja i metafizickog vjerovanja (vjerovanja u religiji). Na osnovu forme i sadrzaja mi mozemo razlicita vjerovanja prepoznati. Par primjera:
Vjerujes li da egzistiras? Vjerovatno ti je i samo pitanje apsurdno. Jer znas (siguran si) da postojis. Stoga ne vjerujes u to, vec to znas. Dakle, vjerovanje tu nije potrebno.
Vjerujes li da tvoj racunar postoji ili tvoja stolica? Takodje i to pitanje ti se doima apsurdnim. Ti znas da oni egzistiraju (postoje). Mozes se postaviti i ultra-skepticar naspram toga, sumnjati u to, ali u svojem svakodnevnom zivotu ipak polazis od cinjenice da te stvari egzistiraju. Naime, kada bi jedno jutro dosao u svoju sobu i u njoj ne bi zatekao svoju stolicu ili racunar, sigurno neces pomisliti u stilu: "Moje sumnje glede postojanja moje stolice i racunara su bile opravdane.", vec ces pomisliti u stilu "Tko mi je uzeo/sklonio stolicu?" Mozda u drustvu filozofa zapocnes diskusiju o ultra-skepticizmu glede egzistiranja, ali u prakticnom zivotu to ne igra ulogu. Kada zapnes o nesto i padnes, ili udaris se o nesto, neces se cuditi zasto je to iskustvo tako intenzivno, jer to za sta si zapeo i pao, ili to o sta si se udario zapravo ne postoji. Dakle, ni tu ti nije potrebno vjerovanje.
Vjerujes li da je 5+3=8? Takodje ne. Takvo sto se prihvata i akceptira jer je dokazivo. Znaci, ni tu nije potrebno vjerovanje.
Vjerujes li da savrseni krug takodje moze biti istovremeno i kvadrat? Ne. To je nemoguce jer je kontradiktorno (jedno iskljucuje drugo). Dakle, da bi takvu zamisao odbacio kao mogucu, nije ti potrebno vjerovanje.
Vjerujes li da postoji gravitaciona sila (sila zemljine teze)? Ne, ni tu nije potrebno vjerovanje. To je dokazivo. Dakle, ne vjerujes u to, vec to znas.
Znaci, mi nevjerujemo u egzistiranje stvari za koja imamo dokaze cvrste i jasne. Mi znamo da one zaista egzistiraju. No, upravo teolozi pokusavaju da nas uvjere u suprotno, da nas uvjere da u gore navedene primjere mi vjerujemo. U svakodnevnom zivotu mi vjerujemo samo u stvari gdje nismo potpuno sigurni. Opravdanom racionalnom pretpostavkom oznacavamo vjerovanje pri kojem imamo razlog da je to, u sta vjerujemo, zaista i tako, ali sa odredjenim (djelimicno velikim) faktorom nesigurnosti. Dakle, tu nismo sigurni, tu mi ne znamo, stoga vjerujemo u to.
Vjerovanje u svakodnevnici uslovljava uvijek odredjenu nesigurnost. Dakle, vjerovanje oznacava pretpostavljanje, smatranje neceg mogucim pri odredjenoj vjerovatnoci, ali i povjerenje u neku osobu ili neki slijed dogadjanja (ni ti ne bi udario nogom neku loptu, kada bi imao razlog da pretpostavis da je ta lopta od zeljeza). Kada spominjemo znanje, tada govorimo o odredjenom stupnju sigurnosti, a kada spominjemo vjerovanje, tada je to sve cija sigurnost opada ispod tog odredjenog stupnja sigurnosti i kada bi moglo biti drugacije nego sto to pretpostavljamo (= vjerujemo).
Znanje oznacava dovoljno osiguranu spoznaju, vjerovanje oznacava znanje koje nije dovoljno osigurana spoznaja, dakle koja je vise nesigurna, negoli sigurna. Sto sigurnije nesto znamo, tada to oznacavamo "znanjem", sto nesigurniji smo pri necemu, tada to oznacavamo "vjerovanjem". Teolozi potpuno drugacije svoje vjerovanje predstavljaju iako ga cesto poistovjecuju sa svakodnevnim vjerovanjem. Oni ne kazu da njihovo vjerovanje
oznacava znanje koje nije dovoljno osigurana spoznaja, dakle koja je vise nesigurna, negoli sigurna, vec oni oni tvrde da njihovo vjerovanje je apsolutno sigurno, s time i ispravno.
Naucni rade sa hipotezama koje je principijalno moguce odbaciti. Istini se blizimo kada pogresne hipoteze se eliminiraju. To nazivamo "kriticna metoda". Hipoteze koje je nemoguce eliminirati se smatraju bezveznim hipotezama (Primjer: Ne postojanje sedmonoznih konja ljubicaste dlake sa dva repa u nasem univerzumu). Razlog tome je sto svim takvim hipotezama su moguca dva ishoda: ili postoje ili ne postoje, a ni jedno nije dokazivo. Aksiomi se ne koriste u priodnim naukama, vec samo u matematici - matematika je nauka uma, koja se ne bavi osobinama prirode ili svijeta. Nepoznato se objasnjava poznatim i ta objasnjena se permanetno zamjenjuju sa boljim objasnjenjima.
Istina ne zahtijeva vjerovanje. Naucnici se ne sastaju petkom u dzamiji (ili nedjeljom u crkvi) i mole se ponavljajuci nesto kao:
"Da, gravitacija postoji. Bit cu jak i necu dozvoliti da mi sejtan pomuti um! Duboko u mojem srcu vjerujem da da sve sto ide gore - gore - gore ce se vrati opet dole - dole - dole. Zaista gravitacija postoji! Amin!" Kada bi zaista to cinili, onda bi mogli zakljuciti da zapravo nisu bas toliko sigurni...
U religiji se pokusava objasniti poznato sa nepoznatim. U stilu: Gravitacija (nju poznajemo) je djelo Njega (on nam je nepoznat, spoznat/upoznat` cemo ga kasnije). U religiji nije prisutna kriticna metoda, naprotiv, grcevito se odbija kritika i sumnja... te se cak koristi i logicni sestar (vrtenje u krug). Koristi se dogmatiziranje, a nada i puko vjerovanje se predstavlja istinom dokazanom.
Kolosus wrote:Drugo pitanje se odnosi na postanak svemira. Reci mi kako je svemir postao ono što jeste, ali bez priče da će se to u budućnosti shvatiti jer ni to nije dokaz sam po sebi! Hoću detaljan tvoj pogled na nastanak i razvitak i kraj svemira!
Jos jednom: Ja ne znam kako je nastao svemir. Ne znam takodje ni kako ce se dalje razvijati i zavrsiti (i da li ce uopste "zavrsiti). Ja mogu samo da povjerujem u neke teorije (teorije su, jer nisu dokazane). (Big Bang ili stalno "radjanje i umiranje" svemira kako to zamislja i objasnja Stephen Hawking). Da li ti znas, ili takodje - kao i ja - mozes, za sada, samo da povjerujes u neke teorije? Ako znas, onda je to dokazivo.
Kolosus wrote:Po tvojoj logici najviše se za tebe isplati ubiti. Nemaš zbog čega da živiš, tek tako si ovdje, poslije smrti nećeš biti ništa do prašina, "nema nagrade i kazne". Serbes si možeš pištolj na uho i pa pa.

Ne znam na osnovu cega si zakljucio da je po mojim izjavama jedino isplativo (???) se ubiti. To je tvoj zakljucak, ne moj. Ja zivim sada, i zelim svoj zivot sada da ucinim vrijednim, a ne da se nadam da ce mi kasnije (ili
i kasnije) biti odlican. Ako budem nekad smatrao da imam opravdanje da ga ne zelim vise zivjeti, tada cu to mozda i uciniti.
