#33
Posted: 22/09/2007 05:49
by Shoba
Evo jedna jako interesantna analiza iz banjaluckog Patriota:
politika
Srpsko pitanje u BiH: Lutanje između želja i mogućnosti, stvarnosti i iracionalnosti
Ako se želi naprijed a da pri tome Republika Srpska opstane, srpski političari moraju ponuditi viziju za budućnost, koncepciju kojom se podržava integracija BiH u EU s obimom nadležnosti RS koje ne ugrožavaju funkcionalnost države BiH; BiH sa državnim funkcijama koje će joj omogućiti da bude subjekt u relacijama sa EU a da ne ugrožava Republiku Srpsku.
Euforične tvrdnje na srpskoj političkoj sceni o tome da su nadležnosti sa Republike Srpske nepotrebno prenesene na BiH kod stranog faktora se doživljavaju kao obnavljanje ideje državne samostalnosti i secesije Republike Srpske, u radikalnom viđenju, ili kao nastojanje Srba da što više onesposobe državu čekajući vrijeme u kojem će se država raspasti, u blažoj formi
piše: Grupa autora (imena poznata redakciji)
Ne postoji vrijeme u istoriji srpske državnosti u kojem je “srpsko pitanje” bilo pitanje koje se ticalo isključivo volje i želje Srba, ma gdje oni bili. Da nije bilo “velikih sila” i njihovih regionalnih interesa, pitanje je da li bi Srbija na Berlinskom kongresu postala država poslije skoro pet vijekova duge turske okupacije. Da nisu Germani izgubili Prvi svjetski rat i da Srbija nije bila na pobjedničkoj strani, pitanje je da li bi nastala Kraljevina Jugoslavija? Pitanje je i da li su Srbi nagrađeni ili kažnjeni Kraljevinom Jugoslavijom, u kojoj su pod srpsku državnu krunu dobili Slovence i Hrvate? Njima je Kraljevina, odmah po nastanku, bila samo stanični peron na kojem su zastali na “povjesnom-historijskom” putu do konačnog odredišta – vlastite države.
Srpsko pitanje tada nije riješeno, već je samo zakomplikovano. Ni tri decenije nisu prošle od dobijanja Kraljevine, a Drugi svjetski rat donosi još jedno veliko balkansko spremanje, u kojem su Srbi ponovo na pobjedničkoj strani, a za nagradu od velikih sila dobijaju Federaciju Jugoslaviju. Kao ekstranagrada dodijeljen im je komunizam i Broz. Tako po drugi put u nepunih četiri decenije Srbi za učešće u pobjedi ne dobijaju nagradu već kaznu, a na peronu ka svojoj državi poodmaklim putnicima iz Kraljevine Jugoslavije pridružuju se i novi putnici – Albanci, Makedonci, Crnogorci i muslimani. Dobivši svoje republike i pokrajinu, oni su smješteni na peron zajedno sa Hrvatima i Slovencima.
Srbija, kojoj je Berlinskim kongresom potvrđena državnost, prvo je, poslije Prvog svjetskog rata, pristala da izgubi srpsku državu da bi dobila Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, a onda je, nakon Drugog svjetskog rata, pristala da izgubi i državu i kraljevinu, a da zauzvrat dobije republiku sa dvije pokrajine.
Srbi su u dva svjetska rata pobijedili i oba puta su za pobjedu dobili teritoriju, a izgubili državu. Dvadeseti vijek je Srbima trebalo da donese naravoučenije – da država vrijedi više od teritorije, i da država ima smisla samo ako na njenoj teritoriji živi narod koji se sa tom državom poistovjećuje. U Kraljevini su se sa Jugoslavijom poistovjećivali jedino Srbi, kao što su se u Federalnoj Republici Jugoslaviji sa Jugoslavijom, opet pogrešno, poistovjećivali samo Srbi. Drugi, i u jednom i u drugom slučaju, nisu se poistovjećivali sa Jugoslavijom, naprosto jer je nisu ni zaradili borbom na pobjedničkoj strani.
Pogrešno poistovjećivanje i gotovo cijeli vijek gubljenja identiteta i nenaučene lekcije iz prethodne dvije Jugoslavije prouzrokovale su srpsko lutanje između želja i mogućnosti, stvarnosti i iracionalnosti u posl j ednjih nepunih sedamnaest godina od smrti Jugoslavije.
Gdje je danas srpsko pitanje, ili još važnije – gdje je danas odgovor na srpsko pitanje? Nažalost, odgovora još nema, a to što ga nema, i što ga zadugo neće biti, krivi su od naroda izabrani Srbi, koji su zaboravili da “boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka”, i da su Srbi danas, kao i nekada, “kano slamka među vihorove”. (Danas raspravljamo da li je Njegoš Srbin ili Crnogorac, umjesto da raspravljamo vrijede li i danas univerzalne svevremenske političke istine koje je on izrekao.)
Kada je pao Berlinski zid, nastale su države koje su vijekovima imale pravo da postoje i nestale su države koje nisu mogle više da postoje, među njima i Jugoslavija. Sve velike neprirodne ideološke komunističke države, sa Sovjetskim Savezom na čelu, dezintegrisale su se bez krvi, jedino je Jugoslavija rasturena u krvi.
Od cijele raspale Jugoslavije jedina administrativno-teritorijalno-politička novost je Republika Srpska. Sve ostalo je izniklo iz temelja postavljenih u jugoslovenskom federalizmu–države Slovenija, Hrvatska, BJR Makedonija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Srbija bile su republike sa definisanom teritorijom i administracijom, kao i AP Kosovo, koja je danas neformalno država sa formalnom namjerom da postane država. Zbunjuje to što je u postjugoslovenskoj adminstrativno-državnoj podjeli jedino Srbima u Bosni i Hercegovini dato pravo na novu administrativno-teritorijalnu autonomiju sa međunarodno priznatim statusom entiteta u BiH. To se desilo i pored činjenice da su Srbi u BiH neposredno pred Dejton bili pred vojničkim porazom i međunarodno prokazani kao agresori i ratni zločinci.
U takvim okolnostima desilo se pravo čudo, jer su velike sile spriječile veliki vojnički poraz Srba. I ne samo to–dali su Srbima u BiH entitetsku poziciju “manju od državnosti a veću od autonomnosti”. Upravo ovakav karakter Republike Srpske, koju su prihvatili tadašnji hrvatski, muslimanski-bošnjački i srpski izabranici postrojeni u američkoj vojnoj bazi Rajt-Peterson u Ohaju pod komandom Klintona, Blera, Jeljcina, Širaka, Šredera i Solane, bio je šok za Aliju Izetbegovića i Franju Tuđmana, kao i sve njihove nasljednike.
Treba biti iskren i sa ove vremenske distance priznati da je vojna međunarodna uprava s oružanom silom IFOR-om, SFOR-om i EUFOR-om, kao i civilna međunarodna uprava sa OHR-om i carskim ovlaštenjima ove institucije, od Dejtona dosljedno čuvala i sačuvala dejtonsku BiH, a time i Republiku Srpsku. Tim prije što je Republika Srpska u trenutku postizanja Dejtonskog mira bila pred vojničkim i civilnim sunovratom. Republika Srpska je ostala i opstala, ali je ostala i mržnja prema njoj, kao i želja u svakoj potonjoj politici Bošnjaka i Hrvata da je nestane.
Intenzitet te mržnje opadao je iz godine u godinu srazmjerno jasnom opredjeljenju velikih sila da po svaku cijenu održe dejtonsku BiH, snažeći, s jedne strane, kod bošnjačkih, a pogotovo hrvatskih političara, relizam da je postojanje Republike Srpske neminovnost sa kojom se moraju pomiriti, a, s druge strane, politički realizam kod Srba da je postojanje države Bosne i Hercegovine takođe neminovnost sa kojom se moraju pomiriti.
Pomirenje sa konačnim statusom svakog od naroda u Bosni i Hercegovini znači i konačno pomirenje među narodima u ovoj zemlji. Na ovoj premisi međunarodni faktor u BiH je svih dvanaest postdejtonskih godina gradio strategiju odnosa prema domaćim izabranicima, ponekad primjenjujući i silu. Najviše sile je primijenjeno nad Srbima i to iz dva krajnje pragmatična razloga. Prvi razlog je taj što je, prije svega, Bošnjacima, a posredno i Hrvatima, trebalo pokazati da će ih međunarodna zajednica štititi od “prijetećeg srpskog prekodrinskog hegemonizma” i čuvati integritet i suverenitet države Bosne i Hercegovine. Drugi razlog je što je Srbima trebalo pokazati da su dobili maksimum i da ne traže hljeba preko pogače.
Djeluje apsurdno, ali je tačno – međunarodna zajednica je dozvolila nastanak Republike Srpske i suštinski je sve poslijeratno vrijeme štiteći BiH štitila Republiku Srpsku. Najmanje razloga za ljutnju zbog uloge međunarodne zajednice u BiH trebalo bi da imaju Srbi, iako je najviše ispoljavaju zbog brutalnosti koju je međunarodni faktor povremeno, pojedinačno, ali ne i generalno, pokazivao prema Srbima.
Hipotetičko pitanje za Srbe glasi: Šta bi bilo sa vama u BiH da nije bilo Dejtona i da SFOR nije demilitarizovao sve u BiH? Pošto je poznat odnos snaga na kraju rata, kao i zatečena ljubav Bošnjaka i Hrvata prema Srbima u tom trenutku, na ovakvo hipotetičko pitanje nije potreban hipotetički odgovor.
U Bosni i Hercegovini nepromijenjeni kontinuitet nezadovoljstva dejtonskom entitetskom strukturom ispoljavaju Hrvati i Bošnjaci – svako iz svojih razloga. U istoj zemlji, uglavnom postojani kontinuitet zadovoljstva dejtonskom entitetskom strukturom BiH ispoljavaju Srbi i međunarodna zajednica. Najgore što se Srbima može desiti jeste da i sami otvoreno izraze nezadovoljstvo entitetskom strukturom BiH i da se pridruže Bošnjacima i Hrvatima, koji jedva čekaju da se dejtonski temelji prekopaju i entiteti obrišu. Tada međunarodna zajednica ne bi mogla uraditi ništa osim da proglasi neuspjelim dejtonski projekat i da pristupi izradi nekog novog, koji gotovo sigurno ne bi bio dezintegracija države, već mnogo prije reintegracija i unitarizacija.
Koncepcija na kojoj Bošnjaci, a pogotovo Hrvati grade nadu u rušenje entiteta, odnosno Dejtona, sadržana je u svakodnevnom dokazivanju da BiH, ovakva kakva jeste, sa dva entiteta ne može funkcionisati i da je Srbi, koristeći entitetska prava iz Dejtona, svakodnevno blokiraju sprečavajući razvoj države. Svjesno ili nesvjesno, sa različitim motivima, u srpskoj politici u BiH periodično snaži politika koja ide naruku ciljevima Bošnjaka i Hrvata, a svaka rigidnost prema dejtonskim rješenjima, isključivost i nefleksibilnost prijeti stvaranju međunarodnih okolnosti u kojima će se entitetska struktura države staviti na dnevni red i eliminisati. Tada bi zakasnjela pamet bila suvišna.
Proteklo vrijeme je pokazalo da EU sa BiH ne želi veći problem od postojećeg, te da je spremna da BiH, ovakvu kakva jeste, u narednom srednjoročnom periodu oblikuje za prijem u svoje članstvo. Za EU dvoentitetski unutrašnji državni poredak BiH nije smetnja, ali joj realan problem predstavlja nedostatak vitalnih državnih funkcija BiH, na kojima insistira, jer joj je država ključni sagovornik. EU se, takođe, ne žuri sa proširenjem, pa je spremna da podrži osposobljavanje minimuma državnih funkcija u Bosni i Hercegovini kako bi joj dala status kandidata za članstvo. Onda bi se kroz proces pregovaranja godinama mijenjalo ono što se može promijeniti i što neće ugroziti mir, suverenitet i integritet BiH.
Rezultat ovakve politike EU upravo je potvrđen otvaranjem pregovora o pridruživanju i stabilizaciji sa BiH iz oktobra i novembra 2005. godine, uz istovremenu odluku Vijeća za implementaciju mira u BiH da se krajem juna 2007. godine zatvori OHR i uspostavi specijalni povjerenik EU za BiH bez intervencionističkih ovlaštenja. Ovakav odnos EU podržale su i SAD i Rusija, što je za Bošnjake i Hrvate, prevedeno na jednostavnu retoriku, glasilo: Dejton je betoniran za sva vremena, Republika Srpska je betonirana za sva vremena i više BiH nećemo mijenjati u Vašingtonu ili Briselu, već ćemo za svaku promjenu morati dobiti saglasnost Republike Srpske.
Apsurd koji je međunarodnu zajednicu zatekao nespremnu desio se krajem 2005. i početkom 2006. godine, kada je došlo do, za njih, nevjerovatanog obrta – destabilizacija BiH pokrenuta je iz bošnjačkih i hrvatskih političkih redova i to u trenutku kada su praktično otpočeli evroatlantski integracioni procesi BiH koji su punih deset godina proklamovani kao vrhunski politički ciljevi ne samo međunarodnog faktora u BiH već i cijelog bošnjačkog i hrvatskog političkog establišmenta.
Nakon čitavog postdejtonskog perioda opterećenog shvatanjem međunarodne zajednice da je za budućnost i stabilnost, ali i teritorijalnu cjelovitost i suverenitet BiH najveća opasnost Republika Srpska, u toku 2004. i 2005. godine (poslije ispunjavanja ključnih uslova za početak pregovora o pridruživanju i stabilizaciji sa EU, poslije odbrambene reforme i prijema u NATO-program Partnerstvo za mir, poslije uspješno okončanih političkih pregovora o promjenama Ustava BiH, uspostavljanja visokog stepena saradnje sa Haškim tribunalom) ovaj entitet je shvaćen kao konstruktivni i stabilizacioni, ali i konstitutivni faktor BiH. EU je ocijenila da je konačno vrijeme da sudbinu BiH prepusti njoj samoj.
Oglašena je uzbuna, a na političkoj sceni BiH pojavili su se oni koji su odlazak međunarodne zajednice u BiH ocijenili kao krah vlastitih ciljeva.
Nije se Haris Silajdžić slučajno ponovo pojavio, a logično je i njegovo nacionalističko ponašanje, jer je shvatio da se bliži kraj željene unitarizacije BiH po njegovom modelu uz upotrebu snage međunarodnog faktora. Takođe je postao svjestan da u budućnosti predstoje promjene, ili dogovorom sa Srbima ili vlastitom silom, a i jedno i drugo je gotovo nemoguće. Po istoj matrici, ali perfidnije, u ime Hrvata to je učinio Božo Ljubić, pa je spriječen odlazak međunarodne zajednice iz BiH.
To što su uradili Silajdžić i Ljubić, sa njihovog stanovišta može i biti razumljivo, ali je katastrofalno što je međunarodna zajednica promjenu odluke o odlasku iz BiH opravdala stanjem u RS. Od gotovine je napravljena veresija i umjesto da poslije Kristijana Švarc-Šilinga nema OHR-a, danas ponovo imamo OHR, ali i sliku koja je sve prihvaćenija u EU – da je ovakva BiH, sagrađena na dejtonskim temeljima, teško održiva i da je Republika Srpska smetnja integracionim procesima. Obnovljen je strah u EU da Republika Srpska može proizvesti probleme i dezintegraciju BiH secesionističkom politikom mada u Republici Srpskoj realno ne postoji nijedna politička opcija kojoj je to zvanična politika, i iako nema nijednog relevantnog političkog faktora u Srbiji koji otvoreno definiše politiku podrške secesionizmu Republike Srpske, čak ni u kontekstu nasilnog otcjepljenja Kosova iz Srbije. Zapaljiva predizborna, i periodično postizborna retorika, koja je dominirala političkom scenom Srba u Republici Srpskoj, presudno je uticala na promjenu politike EU da u BiH ne zatvori kancelariju OHR-a.
Sve što Silajdžić govori, misle i Sulejman Tihić i Zlatko Lagumdžija, a dijelom i Dragan Čović i Božo Ljubić. Sve što se u BiH događa krajem 2006. i u 2007. godini ide naruku Silajdžiću i ostalima nabrojanim, ali ne i Srbima. Silajdžić je spreman da ode na dno pod uslovom da za sobom povuče i Milorada Dodika. Zašto? Zato što će u tom slučaju, s jedne strane, na površini ostati preostala bošnjačka i hrvatska politička elita s istim ciljem rušenja Dejtona, dok će se na drugoj strani, duboko u hladovini, naći razbijena srpska politička elita nastala što zbog straha od Dodika, što zbog vlastite sterilnosti.
Krajnje je opasno to što se u međunarodnim krugovima u BiH sve više uspostavlja definicija prema kojoj je u ovoj zemlji sve stalo zbog Silajdžića i Dodika, pri čemu se između ove dvojice stavlja znak jednakosti.
Za većinu međunarodnih zvaničnika u BiH i jedan i drugi su krivi što se BiH iz faze stabilnosti vratila u stanje nestabilnosti.To je posebno za EU, ali i ostale, nepotreban problem koji eskalira istovremeno sa usijanjem problema u vezi sa konačnim rješenjem konačnog statusa Kosova. Između Dodika i Republike Srpske uspostavljen je znak jednakosti, što je opasno i za Dodika i za Republiku Srpsku.
Za Srbe je potpuno nepotrebno i neproduktivno da učestvuju u u bilo kakvoj destabilizaciji BiH, pogotovo što je to suprotno srpskim interesima generalno. Ako se ovakva BiH ne sviđa Silajdžiću i drugima, zašto bi mu se u destabilizaciji BiH pridruživali i Srbi? Rizik koji je Silajdžić preuzeo destabilizacijom BiH za njega je veliki pod uslovom da u tom poslu ostane usamljen. Ali, nažalost, nije ostao sam. U njegovu mrežu uplela se sva politička scena Republike Srpske.
Ako se želi naprijed a da pri tome Republika Srpska opstane, srpski političari moraju ponuditi viziju za budućnost, koncepciju kojom se podržava integracija BiH u EU s obimom nadležnosti RS koje ne ugrožavaju funkcionalnost države BiH; BiH sa državnim funkcijama koje će joj omogućiti da bude subjekt u relacijama sa EU, a da ne ugrožava Republiku Srpsku.
Euforične tvrdnje na srpskoj političkoj sceni o tome da su nadležnosti sa Republike Srpske nepotrebno prenesene na BiH kod stranog faktora se doživljavaju kao obnavljanje ideje državne samostalnosti i secesije Republike Srpske, u radikalnom viđenju, ili kao nastojanje Srba da što više onesposobe državu čekajući vrijeme u kojem će se država raspasti, u blažoj formi.
Silajdžić je mogao samo da poželi ovakvu srpsku reakciju, jer ona ide u prilog njegovim tvrdnjama da je Republika Srpska remetilački faktor državne funkcionalnosti, suvereniteta i integriteta BiH.
Najgora solucija za Republiku Srpsku jeste ona da se BiH okvalifikuje kao trajno onesposobljena i neodrživa država sa dejtonskom strukturom, na čemu Silajdžić, uporno i tvrdoglavo, ali na sreću Republike Srpske ne i sistematično, radi od trenutka kada je napustio Rajt Peterson.
Međutim, ako to postane opšteprihvaćeno mišljenje, onda su moguće solucije konačnog raspleta crne da crnje ne mogu biti. U svakoj od solucija traženja rješenja za takvu neodrživu BiH najmanje je vjerovatna mogućnost dezintegracije BiH na nove države ili na prisajedinjenje dijelova teritorije BiH drugim državama uz blagoslov velikih sila, a prije svega EU.
Svaka od solucija traženja novog rješenja znači novu višegodišnju agoniju, frustracije, siromaštvo, žrtve i strahove.
Krajnje je vrijeme da se Republika Srpska vrati realnosti, a da njeni političari prestanu građanima (biračima) grijati krv u žilama obećanjima nemogućeg i svakodnevnim takmičenjem sa Silajdžićem u “rušenju BiH”. Realno je da će dejtonska dvoentitetska struktura BiH još dugo biti temelj koji neće moći srušiti ni Silajdžić, ni Dodik, ni Ljubić. Realno je da će se na toj strukturi graditi funkcionalnost BiH, uz istovremenu održivost i države i entiteta. Realno je da će se toj osnovi morati vratiti svi, pa makar na ovako zakopanim pozicijama ostali i nekoliko sljedećih godina. Realno je da će u ovakvom stanju političke nestabilnosti i napetosti biti nastavljeno investiciono, infrastrukturno, tržišno i razvojno zaobilaženje BiH, a time i Republike Srpske. Realno je da će ekonomija iz stanja laganog rasta preći u stanje stagnacija a onda i pada.
Ništa se u ovoj zemlji neće dramatično promijeniti ukoliko to ne bude u interesu velikih sila koje su ovakvu BiH i stvorile. Zato je (a to se trenutno događa) igrati se politike bez njihovog učešća djetinjasto, zbog čega su i velike sile trenutno zbunjene. Po svemu sudeći, ne zadugo.
