#26
Posted: 28/08/2007 14:03
Preneseno s Danas.co.yu:
Ovih dana reklama nas bombarduje tvrdnjom "Rokenrol uzvraća udarac". Đavola. Sve me podseća na vreme grafita "Punk ‘s not Dead", napisanih u doba kada više ni najljući pankeri niti su slušali, niti pak svirali pank.
Kao davno prošlo vreme (a ima mu bogami dve godine) prisećam se muzičke prodavnice sa gomilom diskova na kojima su se smešile sede bradate glave Džet benda. Rokabili za prave zaljubljenike, muzika što odiše kol’ko energijom, još više setom.
Setom zbog zvukova koji su nestali pod naletom raznoraznih imena nedostojnih ovih beležaka.
Jer, danas više nema likova kakav je Vlada Janković Džet, frontmen pomenutog benda. Čovek čija je karijera, a i nadimak po kojem će ga svi znati, nastao u jednom trenutku lucidnosti kada se prijavio da svira gitaru sa Crnim biserima; ovi ga pitali "Umeš li ti da sviraš bas"; ovaji k’o iz topa odgovorio "Aman čoveče, pa ja sviram bas kao Džet Haris!"
I sve bi ovo bilo samo jedna anegdota iz vremena rađanja roka na ovim našim prostorima, da nisu sledile i druge strane Vladinih preokupacija: već tada je imao zavidnu kolekciju ploča (danas čak blizu 20.000 naslova) što mu je garantovalo mesto počasnog gosta na svim žurkama koje su se dešavale u Beogradu.
Samim tim i ako ne znalca, ono sigurno odlično obaveštenog čoveka. Čike iz Radio Beograda tada su rešile da podmlade snage. I eto Vlade na Radiju. On, međutim, ne bi bio to što jeste da, umesto rutinskog biranja muzike, nije počeo da traži muziku. Tako je do danas otkrio i predstavio javnosti više od dvesta mladih, malih orkestara.
E, to je rokenrol.
Kad se pojavi neki mladi Vlada Džet (ovaj je danas na mestu onih čika) verovaću da rok zaista uzvraća udarac. A tada ni najmanje neće biti bitno da li je neko "ko svira bas kao Džet Haris", uopšte držao bas u rukama.
[email protected] piše Mika Dajmak
Ovih dana reklama nas bombarduje tvrdnjom "Rokenrol uzvraća udarac". Đavola. Sve me podseća na vreme grafita "Punk ‘s not Dead", napisanih u doba kada više ni najljući pankeri niti su slušali, niti pak svirali pank.
Kao davno prošlo vreme (a ima mu bogami dve godine) prisećam se muzičke prodavnice sa gomilom diskova na kojima su se smešile sede bradate glave Džet benda. Rokabili za prave zaljubljenike, muzika što odiše kol’ko energijom, još više setom.
Setom zbog zvukova koji su nestali pod naletom raznoraznih imena nedostojnih ovih beležaka.
Jer, danas više nema likova kakav je Vlada Janković Džet, frontmen pomenutog benda. Čovek čija je karijera, a i nadimak po kojem će ga svi znati, nastao u jednom trenutku lucidnosti kada se prijavio da svira gitaru sa Crnim biserima; ovi ga pitali "Umeš li ti da sviraš bas"; ovaji k’o iz topa odgovorio "Aman čoveče, pa ja sviram bas kao Džet Haris!"
I sve bi ovo bilo samo jedna anegdota iz vremena rađanja roka na ovim našim prostorima, da nisu sledile i druge strane Vladinih preokupacija: već tada je imao zavidnu kolekciju ploča (danas čak blizu 20.000 naslova) što mu je garantovalo mesto počasnog gosta na svim žurkama koje su se dešavale u Beogradu.
Samim tim i ako ne znalca, ono sigurno odlično obaveštenog čoveka. Čike iz Radio Beograda tada su rešile da podmlade snage. I eto Vlade na Radiju. On, međutim, ne bi bio to što jeste da, umesto rutinskog biranja muzike, nije počeo da traži muziku. Tako je do danas otkrio i predstavio javnosti više od dvesta mladih, malih orkestara.
E, to je rokenrol.
Kad se pojavi neki mladi Vlada Džet (ovaj je danas na mestu onih čika) verovaću da rok zaista uzvraća udarac. A tada ni najmanje neće biti bitno da li je neko "ko svira bas kao Džet Haris", uopšte držao bas u rukama.
[email protected] piše Mika Dajmak
