big_bud wrote:nema se tu sta puno pricati. siber i divjak nisu bili
bosnjaci, i kao takvi nisu bili podobni. zdravo.
druga je stvar, sto je divjak znao obici ama bas svaku liniju ratista oko
sarajeva, bilo sunce, kisa ili snijeg i ljudima davati cigare i igrati saha sa
njima, dok se od ove podobne gospode debelih guzica niko nikad nije
pojavio. i ako jeste, to je bilo na tri minute i bjezi nazad, mora se javit u
stab. fuj!
i jos nesto;
kad spominjete ime jove divjaka trabali bi ustat i mirno stat. on je jedini koji
je i u sred rata i poslije rata, svijetla obraza mogao proc gradom i bez
tjelohranitelja.
Tekst pozajmljen:
Jovan Divjak, general i pisac. U nezavisnoj RBiH jedan od najpopularnijih
generala Armije RBiH i drugi čovjek Armije. Prvi nosilac najvišeg francuskog
ordena, Legije časti iz Bosne i Hercegovine. U Parizu je na francuskom
jeziku objavljena knjiga njegovih razgovora pod naslovom “Sarajevo mon
amour” (Sarajevo moja ljubavi). Divjak je bio jedan od osumnjičenih od
strane MUP-a Republike Srpske za napad 3. maja na kolonu JNA u
Dobrovoljačkoj ulici. Osnovao je i ugradio sebe u fondaciju "Obrazovanje
gradi BiH".
"Pukovniče, nema šta da brinete: ovdje srpska noga kročiti neće!", raportirao
mu je jedan branitelj prilikom Jovinog obilaska linija oko Sarajeva. Njemu je
to bila smiješna anegdota.
Ipak drugačije je bilo kada su slične stvari pred
njim pričale njegove kolege iz Glavnog štaba. Ustvari još je veći problem što
pred njim nisu baš puno pričali, pa tako zbog nepovjerenja vrlo često nije
prisustvovao planiranju akcija. Takav oprez naravno nije imao nikakve
rezultate, jer su posao za koji su sumnjičili Divjaka uglavnom obavljali oni
sa muslimanskim imenima.
Ovaj rođeni Beograđanin je u Sarajevo došao nakon što ga je Vojni sud JNA
1991. osudio na devet meseci zatvora zbog neovlašćenog izdavanja oružja
Teritorijalne odbrane, a rat ga je 1992. zatekao na dužnosti oficira u Štabu
TO. Odmah pristupa u TO BiH. Obavljao dužnost pomoćnika načelnika
Glavnog štaba Armije BiH, stekao čin brigadnog generala
‘U Dobrovoljačkoj je uredovao prilikom razmjene Izetbegovića, u
Predsjedništvu je svakodnevno posredovao između građana sablaznutih
ratom i ponekog bahatog branioca, na ulicama je umirivao penzionere, u
Glavnom štabu Oružanih snaga okupljao intelektualce i primao strane
novinare prijatno iznenađene njegovim francuskim, za razliku od ruskog
kojeg su jedino natucali ostali oficiri, ili talijanskog kojim su se nekad i
međusobno sporazumijevali narodni komandanti. Trenutke odmora provodio
je recitirajući poeziju u Kamernom ili igrajući šah u prvim zemunicama
nastalim na frontu. “Neću da razgovaram sve dok pukovnik Divjak ne prizna
da je prešao na islam", bezobrazno ga je na aerodromskim pregovorima
dočekao Milan Gvero. Dostojanstven i miran, kakav je u zvaničnim prilikama
umio biti, pristojno je sačekao da rečenice tadašnjeg komandanta opsade
Sarajeva budu prevedene oficiru UNPROFOR-a, a onda odgovorio: "Učinit ću
to onoga časa kada Gvero siđe s drveta." I vratio se u Sarajevo: sutradan je
i poslovično neutralnim unproforcima bilo neprijatno - zamolili su ga da u
ime Armije BiH nastavi razgovor, preuzimajući zadatak discipliniranja
suprotne strane.
1998. godine zbog neslaganja sa politikom Alije
Izetbegovića u post-ratnoj Bosni vratio je je čin brigadnog generala uz
nekoliko izjava u kojem je svoj status u Armiji BiH opisao kao ‘ikebanu’,
dodajući da je svijestan da se u nju ne stavlja baš svakakvo cvijeće. Bez
obzira na sva sporenja i probleme koje je imao unutar bosanskog otpora
ostao je jedan od najpopularnijih oficira koji su šetali ulicama glavnog
grada. Uvijek nasmijan, duhovit i bez dlake na jeziku. Njegovo ime je
zamjenjivalo u dobroj mjeri manjak u oružju bosanske strane. Uz Stjepana
Šibera i Dragana Vikića predstavlja najznačajnija imena koja se vežu uz
odbranu Sarajeva i osnivanje Armije BiH. Kako je u Nezavisnim novinama
napisao Gradimir Gojer ‘godine 1994. u ratom poharanom Sarajevu Jovan
Divjak manirom istinskog vizionara, galske graciznosti osnovao je fondaciju
koja će se nakon rata brinuti o djeci, kojima je taj rat prekinuo djetinjstvo,
donio nevolje, kako one zdravstvene, tako i one sa eventualnim mogućim
školovanjem, stjecanjem novih znanja...Nazivajući svoju organizaciju
nadnevkom "Obrazovanje gradi BiH" Jovan Divjak je otpočeo posao, za koji
bi u ovoj zemlji trebali biti zaduženi mnogi državni činovnici i mnogi državni
instituti...
U svakom slučaju historija ovog grada i ove države čuva za Jovu Divjaka
počasno mjesto, ali to znači da njegovu vrijednost treba naglasiti kroz
činjenicu da je on još uvijek hvala Bogu živ i među nama.
Najbolji način da se odužite ovom našem suborcu je da aktivno pomognete
rad njegove fondacije ‘Obrazovanje gradi BiH’. Ovih dana ste uz poštanske
račune dobili uplatnicu na koju možete upisati svoj novčani prilog ovoj
fondaciji, a njegova oficirska i građanska čast garantuje da će te time učiniti
pravu stvar za Bosnu i Hercegovinu.