Forum Klix.ba

Belminator wrote:evo od mene jos jedan esej također proslogodisnji rad sa faksa




Esej o lijepom


O lijepom je teško suditi i o tome šta je to zapravo lijepo. Da li je to sve ono što nama se sviđa, sunce na izlasku (zalasku), šarena staza put neba nakon kiše, lijep je i sumrak koji od svake žene čini zagonetnu lutku ...
Možda bi bilo malo škrto ili isuviše naučno ako kažem da je čovjek oduvijek imao potrebu za lijepim jer je riječ potreba slaba da opiše to nešto drevno, iskonsko što ga je pratilo od prvih koraka. Prizori na arheološkim iskopinama, slike i šare na polupanim krčazima, drevnom oružju i orudžu – nije li naš predak oduvijek pokušavao da oslobodi to unutrašnje što mu je, po božijem zakonu bilo dano. I ono je nalazilo izlaz u umjetnosti, u književnosti, poeziji, slikarstvu, ... Teško ću, kada stanem ispred djela nekog umjetnika, Davidovog kipa što ga isklesa Leonardo, slike što naslika Mikelanđelo ili kad u ruke uzmem knjigu nekog slavnog ili manje slavnog pisca, a da ne osjetim to nešto lijepo....

svidja mi se ovaj esej o lijepom, uz tvoju dozvolu Belminator, mogu li ga negdje citirati?

p.s. Michaelangelo je uradio Davida

s j

(pisano prema razgovoru)

Razmisljanje jednog mladica

Ma uostalom, sta ona misli? Misli da me moze tretirati kao svoga psa koji ce letati za njom i koji ce poslusno raditi sve sto mu se kaze? E malo sutra cemo tako. Garantujem joj da to nece docekati. Kad god joj nesto treba, hajde ovo, hajde ono, a kada je ja zamolim za samo jednu stvar koja treba meni, iskazem samo jednu molbu za malo paznje, njeni stitovi su uvijek tu. Pa muskarac sam, kako to ne razumije?
Nije mi jasno kako ove zene mogu biti ovako podle kada se prema njima trudis biti fin? Pa ja sam za nju spreman dati sve. A ona… Ona cini mi se nema pojma o tome, niti je uopste zanima. Vazno je da uvijek potrcim za njom.
Ovako vise ne mogu, ali sta da cinim? Poznajuci nju, znam kakva me reakcija ceka na bilo kakav ultimatum postavljen s moje strane, prema tome, bolje je da sebe ne dovodim tako daleko. Kako bih je samo malo volio dovesti u ovako zavisan polozaj, da joj pokazem kako je to! Da bar samo malo osjeti kako je meni tesko i koliko sve vec cuvam u sebi, a ona se i dalje zabavlja i normalno zivi svoj zivot. Pa covjece, ti si muskarac, zar ne vidis sta ona pravi od tebe? Pocinjem luditi. Ne znam vise kako da se ponasam, ne znam kako da se postavim prema njoj. Da mi barem nije ovako draga. Ni samom mi nije jasno zasto mi je draga? Zato sto sam joj nevazan, zato sto ne bi prstom makla da mi pomogne u bilo kojoj situaciji, zato sto me nikada nece voljeti?
A gledam je, onako, potajno. Ne mogu joj se oduprijeti, jos uvijek. Jedan pogled na njen stas, na onu mehku i gotovo prozirnu kozu, na svilenu dugu kosu, i dodje mi da je okrenem, da je prodrmam, da je zadavim! Postoji li u njoj ista drugo osim onog proracunatog i zajedljivog jezika koji me onako pece?
Htjela je da joj dokazem svoju ljubav. Rekao sam joj bezbroj puta da je volim, trudio se da joj ugodim na sve moguce nacine, ali opet, kao da nisam ucinio nista. Nesto joj i dalje fali? Sta vise zeli od mene?
Znam sta cu. Ohladit cu malo, necu je zvati, necu joj se javljati nekoliko dana, necu odgovarati. Valjda cu je tako primorati da malo razmisli o svemu ovom.
Zasto ona sebe uvijek smatra gubitnicom kada se radi o bilo cemu izmedju nas? Izgleda kao da ona nikada nije nista lijepo dozivjela samnom, kao da sam sve ja sam inicirao, kao da sam uzivao samo ja. Ali necemo tako draga moja, okrenut cemo pricu u drugu stranu. Vidjet cemo mi koliko je ovdje ko dobio, a koliko ko izgubio. Moram jednom za sva vremena znati na cemu sam.

Nakon nekoliko dana.

Eto, nisi joj se javljao. Ocito je dobro razmislila o svemu ovom, pa sada hoda sa onim Apolonom po gradu.
Kada ne razmisljas, posteno je, ne razmisljas, a kada razmisljas, neposteno je, pravis se da razmisljas, a isto je kao i da ne razmisljas, jer ti ne znas kako se treba razmisljati. Budalo jedna.

Hey zensko slobodno ti citiraj taj moj esej gdje god zelis,a sto se tice tog mikelanđelo,leonardo ebi ga ja ta imena pamtim najbolje kao ninđa kornjace pa nije iskjuceno ni da sam se izlevatio tu,no opet provjeravao sam te informacije kada sam pisao taj rad i tako mi je rekao student sa likovnih umjetnosti tako da je to do njega a ne do mene no hajde nevazno i profesorica stilistike,predmeta za koji sam pisao taj rad bila je odusevljena i nije zapazila tu gresku,dakle vazno je da sam se ja tu provukao i izvukao jednu vise nego solidnu 9.

Paralela između epskog junaka Gilgamesa i filmskog junaka konana


Prije nekoliko hiljada godina čovjek je želio da objasni pojave i svijet koji ga okruzuje.Nastojao je da nešto što je vidio ili doživio,a što ga se jače dojmilo,zapiše ili zabilježi na bilo koji način.Čovjek je sve to posmatrao kroz specifičnu prizmu svog stvaralačkog duha,nesvjesno stvarajući jedan novi svijet,ljepši i bolji od onoga koji ga je okruživao.na taj način stvorili su jednu novu mitsku sliku svijeta.Veličanje bogova i junaka glavne su odlike tog svijeta.Bogatstvo mitskoga svijeta potiče još iz najstarijih epova,a uspjelo je da se očuva i do današnjih dana,gdej se još uvjek veliim djelom koristi.
Među najstarija i najvrjednija djela ove književnosti spada upravo ep o uručkom kralju gilgamešu.Od svih eposa,legendi i mitova,ep o gilgamesu je po svom obimu največi,a po sadržaju najvrijedniji i najsavršeniji..Ni onih 2500g koje je provelo u tami podzemnog svijeta,nije mu oduzelo ništa od ljepote i svježine.
Pisano je na dvanaest ploča,a kao cjelina sastavljen je oko 1700g.stare ere,dok je barem u pojedinim dijelovima nastao u dalekoj sumerskoj proslosti.
Poznat je u nekoliko varijanti ali svaka varijanta ima isti sadržaj.Gilgamešovo prijateljstvo sa Enkiduom,njihova zajednička borba protiv strašnog Humbabe i nebeskim bikom,Enkiduova smrt,Untapištimova priča o velikom potopu i Gilgamešov put u podzemni svijet.

Da mitska slika svijeta još nije iščezla i da se još uvjek velikim dijelom koristi,govori nam upravo veliki broj savremenih ekranizacija starih junaka među kojima je veliku slavu stekao Konan.Pustolovine ovog velikog junaka mogli smo pratiti kroz stripove,brojne animirane serije,te kroz dva,veoma uspješna filmska ostvarenja velikog režisera John Milliusa.Riječ je o filmovima;Konan varvarin i njegovom nastavku Konan uništitelj.
U prvom dijelu filma grupa varvara ubija konanove roditelje a malog konana odvode u zatočeništvo,gdje prolazi posebnu obuku.Mnogo godina kasnije Konan bježi iz zatočeništva,upoznaje dvoje sitnih lopova Subitaia i Valeriju,i bave se pretežno krađom.U njihovoj zajedničkoj pljački na dvorac čarobnjaka Falsaduma,Konan prepoznaje ubice svojih roditelja i u njemu se lagano budi želja za osvetom.Oduševljen onim što su počinili u tom dvorcu kralj Oziris unajmljuje Konana i njegove prijatelje da vrate njegovu kčer koja je postala vjerna čarobnjaku Falsadumu.Kada u tom pokusaju pogine i konanova djevojka Valerija,njegov glavni cilj postaje osveta.
U drugom dijelu kraljica Karamas unajmljuje Konana,kako bi odveo malu Jani do roga koji bi ozivio boga Dagota,i i koji jedino ona smije dodirnuti.Za uzvrat konan dobija obećanje da će nakon uspješno obavljenog posla kraljica oživjeti njegovu djevojku Valeriju.Nakon što postane svjestan kraljicine prevare i Janinog žrtvovanja,glavna opsesija postaje mu spašavanje djevojćice.
Oba dijela ovog filma počinju uvodnim riječima Konanovog hroničara koji nam ustvari pripovjeda o njegovim avanturama,što još više pojačava mitsku sliku svijeta.

Arhetipovi: Kakvu mitsku sliku svijeta ima ep o Gilgamešu,kakvu konan najbolje čemo utvrditi ako se poslužimo tabelom arhetipova koju je dao Nortrop Fraj u svom djelu «Mit i struktura».Jer,kako on navodi»Mit jeste arhetip,iako bi možda bilo pogodnije reči mit kada mislimo na priču,a arhetip kada govorimo o značenju.U solarnom dnevnom ciklusu,u ciklusu godišnjih doba,u organskom ciklusu ljudskoga života,postoji jedinstven obrazac značenja iz kojeg mit konstruiše središnju priču oko figure koja je djelimično sunce,djelimično vegetativna plodnost,djelimično bog ili arhetipski čovjek».
Prema Frajevoj tabeli imamo;
1. Faza zore,proljeća i rođenja.Arhetip romanse i većeg djela ditirambskog i rapsodijskog pjesništva.
Ni u Gilgamešu ni u Konanu nije prikazano rođenje glavnog junaka.U Gilgamešu međutim imamo prikazano rođenje ( stvaranje )sporednog junaka Enkidua,kojeg boginja Aruru stvara od blata.
U Gilgamešu,kao ni u prvom dijelu Konana nemamo oživljavanje i uskrsnuće,dok u drugom djelu Konana imamo oživljavanje boga Dagota.
U Gilgamešu i u Konanu prisutna je pobjeda nad silama mraka.U gilgamešu je to strašni Humbaba,a u Konanu Čarobnjak Falsadum u prvom dijelu,i kraljica Karamas u drugom dijelu.
Gilgameš ne uspjeva pobjediti smrt,dok Konana prijatelji uspjevaju spasiti smrti,rastjerujući smrt golim rukama.
U Gilgamešu kao sporedni lik pojavljuje se Rišat,Gilgamešova majka.dok sporedni lik oca nemamo.
U prvom djelu Konana pojavljuju se na samom početku filma i otac i majka.Njih ubrzo ubija čarobnjak Falsadum,tako da oni služe samo kao povod Konanovoj osveti.
2. Faza zenita,ljeta,vjenčanja i trijumfa.Arhetip komedije,pastorale i idile.
Ni u gilgamešu kao ni u konanu ne spominje se ni sveti brak,ni ulazak u raj.Isto tako ne pojavljuju se sporedni likovi pratioca i nevjeste.
3. Faza zalaska sunca,jeseni i smrti.Arhetip tragedije i elegije.
U Gilgamešu imamo pad ( propadanje )glavnog junaka,dok u konanu to nije slučaj.Nasilnu smrt i žrtvovanje nemamo u Gilgamešu,dok u Konanu imamo žrtvovanje djevojaka,ubistvo Konanovih roditelja u prvom dijelu,dok u drugome imamo žrtvovanje djevojćice.
Usamljenost junaka u Gilgamešu prisutna je nakon Enkiduove smrti,dok je Konan cjelo vrijeme usamljen u potrazi za novim avanturama.
Sporedni lik sirene nemamo,a kao izdajnik u Gilgamešu se pojavljuje zmija koja krade njegovu travu života,dok u drugom dijelu izdajnik je kraljicin sluga Bombato koji jaše uz Konana sa zadatkom da ga ubije čim prestane biti potreban.
4. Faza mraka,zime i raspada.Arhetipovi satire.
U Gilgamešu ove sile pobjeđuju,jer na kraju smrt uspjeva da porazi Gilgameša,dok se u gilgamešu te sile pojavljuju,ali na kraju ipak bivaju poražene.Priču o potopu nalazimo u Gilgamešu,i ona se uklapa u ovaj ep kao velika epizoda,zaustavljajući na trenutak tok događaja.Povratak haosa imamo u konanu,ali kako smo već spomenuli sile mraka ovde gube,tako da sudnji dan na kraju biva zaustavljen.
U Gilgamešu nemamo ni lik vještice ni džina ljudoždera.
Dok u Konanu, u prvom dijelu nalazimo vješticu,a u drugom djelu,pošto nisu uspjeli žrtvovati djevojčicu,bog Dagot transformiše se u ogromnog džina ljudoždera.

Posmatramo li Konana kao mit,poput Gilgameša možemo ga svrstati u mit o traganju.Oba junaka tragaju za nekim svojim interesima;Gilgameš za travom besmrtnosti,a Konan za kralljevom kćeri i ubicama njegovih roditelja,doku drugom dijelu traga za čarobnim rogom.
Ako mit traganja posmatramo kao obrazac slikovnosti,onda junakovo traganje shvatamo prije svega u smislu njegova ispunjenja.U tom slučaju imamo komičku viziju nasuprot tragičkoj viziji svijeta koja traganje vidi samo u obliku propisanog ciklusa.
1.U Konanu i u Gilgamešu preovladava tragička vizija ljudskoga svijeta.Ljudski svijet je anarhija,tiranija,jači vlada... Junak je pojedinac,usamljen i izolovan čovjek,odaren natprirodnom snagom...
2. U tragičkoj viziji Gilgamešovok životinjskog svijeta nalazimo;pticu grabljivicu,lava,gavrana,zmiju i brojne natprirodne pojave poput Humbabe.Međutim u Untapištimovoj priči o velikom potopu nalazimo golubicu i lastavicu što pripada komičkoj viziji svijeta.
U prvom dijelu Konana kroz čitav film susrečemo zmije;nalaze se na znaku Konanovih neprijatelja,prinose im žrtve,na kraju se i čarobnjak Falsadum pretvara u gigantsku zmiju.Nalazimo još i lešinara i čopor vukova.Od životinja nalazimo još i devu što pripada komičkoj viziji svijeta.
U drugom dijelu filma u tragičkoj viziji imamo zmaja i slične natprirodne pojave,dok u komičkoj opet imamo konja i devu.
3. Što se biljnog svijeta tiče u Gilgamešu je to visoka stepa,divljina.U komičkoj viziji nalazimo samo drvo života i vrt bogova.
U Konanu komičke vizije nema,a tragička je;jara,divljina,stepa,drvo smrti,neprohodne šume.
4. U komičku viziju Gilgamešovog mineralnog svijeta spadaju:grad Uruk,gilgamešova kraljevska palaća,hram Egalmah,hramovi boginje Ištar i boga Šamaša.U tragičkoj viziji imamo mračni klanac
u Konanu su više zatuplene pustinje,stijene,ruševinetako daje zastupljenija tragička vizija.U komičkoj viziji imamo samo grad kojem ne znamo ni ime,dragi kamen,te hramove čarobnjaka Falsaduma,kraljice Karamas i kralja Ozirisa.
5. Komičke vizije bezobličnog svijeta nema,a kao tragičku imamo more.
U Konanu ne nalazimo ni more ni rijeku tako da nemamo ni tragičke ni komičke vizije.

Davna su vremena o kojima se ovde govori;vremena u kojima se bogovi među sobom bore za prevlast ili pojedinac želi da se dokopa neke nezemaljske moći;vremena prebogatih dvorova,princeza,pohlepnih vladara,čarobnjaka i raznovrsnih nemani koje vrebaju iza svakog brijega,kad je mišica i oštrica mača uvelike određivala položaj na ljestvici autoriteta u tadašnjem društvu,a sve u borbi za goli opstanak.Stoga ne čudi lik gilgameša koji je samo jedna trećina čovjek a dvije trečine bog,što lava za bradu hvata,ljubavnicu ne pušta njenom dragom,a ni kćerku silnoga njenom junaku,gledaju građani njegov lik,s divljenjem i strahom jer,po ljepoti i snazi nikada munisu vidjeli ravnog;kao ni lik Konana-mišićavog Simerijanca,Varvarina bronzane puti,što je tolika kraljevstva bacio sebi pod noge.Oni su bili primorani da se adaptiraju na svijet koji ih okruzuje,tačnije na shvatanja tog svijeta.Odatle potiće ta crta grubostiunjihovom karakteru.
Nešto drugo je,međutim premostilo sve te stvarne i izmišljene ponore prostora i vremena i doprlo do ovovremenog čovjeka sa misijom da aktivira simpatije u njegovoj svijesti kako bi prihvatio pomenute likove kao poznate i drage.Ne mora publika odobravati svaki potez glavnog junaka,neki njegovi postupci ćine se jako amoralnim mada su pravdani divljaštvom čitave epohe gdje je «pozornica» smještena.Ali bez straha (ili sa strahom) pred smrću,njihova grćevita borba uglavnom za korist drugih ljudi ( pretezno nemoćnih i ne zaštićenih od zla koje im prijeti) gdje nesebićno ulažu sebe,izmamiće s druge strane i priznanja najstrožijih kritičara ovakvih ličnosti.Njihova iskrenost svijetli dirljivim sjajem čovječnosti i stiže,svjetlosti premjernom przinom,do čitaoca (gledaoca) kako bi ovaj možđda mogao otkriti ispod vječitog namrštenog pogleda Konanovog jednog novog Konana osjetljivog na nepravdu i ljudsku patnju ili pak Gilgameš,pobjedonosni junak ima osjećaje i boji se smrti a kad se domogne lijeka protiv nje hoče da ga podjeli sa mnogima,iznad ljudske sebičnosti.Na taj način stiže do nas poruka koju možemo razumjeti,ako ne možemo (opravdano) u potpunosti se naviči na mitološka bića i čudovišta,polubogove,neobične veličine i natprirodne snage kojima obiluju ovakve priče.Postavimo li ova da junaka jednog pored drugog možda se u prvi mah učini da nemaju mnogo sličnosti.Međutim oni imaju toliko zajedničkih crta i kao da se međusobno nadopunjuju a različiti su putevi kojim ih vodi njihova pisana sudbina.Obojica su oformljeni kao svojevrstan odgovor na ta davna vremena kada ljudski život nije imao veliku cijenu.Stoga su ovi junaci obdareni svim tim osobinama koje su kod Gilgameša nadnaravnije nego kod Konana,ali su i jedan i drugi opremljeni da se uhvate u koštac sa nevoljama iz tog doba i da se odupru surovosti i sirovosti koju takav život pruža,vlastitom sirovošću.Ep o gilgamešu se može podjeliti na dva gotovo jednaka dijela.U prvih seam ploča redaju se događaji sa izvjesnom vedrinom i borbenošću mada već sadrže klice mračne čovjekove sudbine koja se polako približava.Drugi dio epa od osme do dvanaeste ploče je dio gdje uručki kralj odvaja svoju putanju od neke zamišljene putanje kojom se kreće Simerijanac Konan jer Gilgameš se više ne zadovoljava samo borbom sa čudovišnim bićima iz mitskog svijeta kojima on obiluje.On u svojoj putanji evoluira u mislioca i filozofa kako bi mogao da se bori sa smislom života postavljenim pred ljudima tog starog doba onako kao što je postavljeno pred ljudima i danas.Kao ni simerijanac ni on nije nikad poražen u svojoj potrazi (Gilgameš iako nije uspio da pobjedi smrt,našao je odgovore za kojima je tragao) ,ali njegova potraga je mogla da završi na samo jedan način-onako kako je vidio autor glinenih pločica.
S druge strane Konan je više orjentisan na pustolovinu.Za razliku od Gilgameša,Konan je pomireniji sa svojom ljudskom sudbinom.I on poput Gilgameša preživljava smrt najdraže osobe,ali ga to ne tjera da se povuče,već još više rasplamsava njegovu želju za osvetom.Dok Gilgameš šest dana oplakuje svog prijatelja,Konan to ne čini ni jednog trenutka.Umjesto njega plače njegov prijatelj,a svoje suze objašnjava riječima «Plačem jer on neće plakati.On je Konan».
Konan je na svojevrstan način takođe filozof,ali izlaz nalazi u svojoj prilagodljivosti okolnostima u kojima se nalazi.On se ne libi privremeno ni staviti pod pokoru kakvog moćnog i bogatog kralja,a sigurnosni ventil je i njegova kleptomanska strana ličnosti.Taj se lik lopva i pustolova,kad je to potrebno,munjevito transformiše u nepokorivog junaka koji svoju slobodu cijeni iznad svega,a sudbina mu je da svijed spasi od propasti koja mu (svijetu) prijeti.Kako je tendencija tih propasti uglavnom na fizičkom uništenju,a njihovi nosioci zaista mogu biti neograničeno brojni i svakakovrsni to Konan ima i neograničen rok trajanja koji prevazilazi jedan,ljudskim vijekom dat vremenski kontekst,što sa Gilgamešom nije baš slučaj.Smrt,ovog drugog čvrsto ograničava i kao centralna tema jasno se pokazuje još od osmog pjevanja,mada ona u spjevu tinja još od samog početka:upravo u Gilgamešovoj prenaglašenoj snazi i junaštvu,u njegovim močima i njegovim bijesovima i u njegovoj potrebi da se dokaže i iskali.Nikakvog optimizma nema u asirsko-vavilonskoj viziji zagrobnog života i čovjekove sudbine.Taj optimizam rezervisan je samo za besmrtne bogove,dok smrtnici «postaju prah».Ono po čemu se još razlikuje mitska slika Gilgameša od one koje imamo u Konanu je zajednica između heroja i bogova.U Gilgamešu bogovi pomažu svojim junacima,izdaju im naređenja,zaljubljuju se u njih...
U Konanu imamo jedno drugačije shvačanje:Konan vjeruje u boga Kroma,njegov prijatelj u Tri vjetra,ali se oni (bogovi) ne obraćaju svojim poštivaocima,niti se pojavljuju kako bi im izravno pomogli.Ono što je autor Gilgameša želio da kaže i upečatljivim pjesničkim slikama,i kumulativnom tehnikom repetitivnih ritmova,i direktnim porukama,uvijek je isto:da je jedina čovjekova konačna sudbina smrt,a da je njegov kratki život u sjeni smrti,svejedno da li se manifestuje kao batrganje,kao mirenje ili kao očajavanje;i svejedno da li se radi o običnom čovjeku ili o nesavladivom heroju-smrt je jača od njih.
Fenomen prolaznosti,starenja,gubitka snaga i moči prisutan je i u Konanu.Publici je na početku poznato da je glavni junak ostario kao kralj u svom vlastitom kraljevstvu,a njegov hroničar pripovjeda događaje iz njegove burne,buntovne prošlosti,naglašavajući njegovu nepokorivost,hrabrost...
Samim tim što i sam hroničar i njegov junak pripadaju jednom starom,davno prošlom,izgubljenom dobu,to je pojačan dojam o nezaustavljivosti proticanja vremena pred kojim svaka mišica,svaki mač,svaki otpor moraju priznat poraz.
Čitalac ili gledalac osjetiće i sebe i svoje vrijeme,epohu u kojoj živi samo kao jednu od mnogih u nizu osuđenih na prolaz.Kroz šumu vijekova do njega stiže i poruka o vrijednosti čovječnosti i dobrog djela kao neuništivog spomenika u slavu onom ko ga je počinio.

Belminator wrote:Hey zensko slobodno ti citiraj taj moj esej gdje god zelis,a sto se tice tog mikelanđelo,leonardo ebi ga ja ta imena pamtim najbolje kao ninđa kornjace pa nije iskjuceno ni da sam se izlevatio tu,no opet provjeravao sam te informacije kada sam pisao taj rad i tako mi je rekao student sa likovnih umjetnosti tako da je to do njega a ne do mene no hajde nevazno i profesorica stilistike,predmeta za koji sam pisao taj rad bila je odusevljena i nije zapazila tu gresku,dakle vazno je da sam se ja tu provukao i izvukao jednu vise nego solidnu 9.

ma bitno je da si ti dobio 9 a tom studentu likovne akademije bi dala 0

EREKCIJA



"Patnja je stvorila dženet." Moja majka Timka



Goran nije volio da radi školske zadatke. Volio je da crta. Čak i sada, dok je prepisivao u svoju svesku 1X3=3; 2X3=6; 3X3=9..... iz tablice množenja, želio je da prekine tu dosadnu seriju i da nastavi da crta konja na listu skrivenom ispod udžbenika matematike. Katkada je crtao dinosauruse, reptile, a zatim, predajući se raspojasanom toku svoje mašte, udahnjivao im je dušu i gledao ih u bespoštednoj borbi. U školi je volio časove poznavanja prirode i društva, naročito onda kada je učiteljica pričala neobične priče o ogromnim prahistorijskim životinjama ili o starim narodima, stanovnicima udaljenih kontinenata. Ipak, izaći iz škole sa svojim drugarima i prepustiti se mladalačkom elanu, trčati po parku i kupiti kestenje, utrkivati se, igrati lopte pod budnim okom "kajzera", čuvara parka, u zelenoj uniformi, koji se očito dosađivao, bio je san snova. Ali, u posljednje vrijeme, ništa nije bilo kao inače. Njegova učiteljica, ljubazna, nasmiješena, spremna da mu pomogne, da ga pomiluje po kosi, najednom je postala daleka, ozbiljna, čudna. Njeni osmjesi, istinu govoreći, rijetki u posljednje vrijeme, bili su sada rezervisani za drugu djecu. Njega je ignorisala. Zašto ? On to nije znao. Možda je i nju ta uzavrelost, u gradu i na televiziji, izbacila iz ravnoteže i gurnula u ponor besmisla odraslih. Ali, zašto je juče napravila novi razmještaj u razredu? On je sada sjedio u istoj klupi s Fatimom, mirnom, bojažljivom i usamljenom djevojčicom koju nije volio. Oduvijek je bilo pravilo u razredu da bolji đaci sjede sa onima kojima je bila potrebna pomoć, a najnemirniji u prvim klupama. Kako onda razumjeti taj novi razmještaj ? On je bio dobar đak, Fatima takođe. Goran je pokušavao da ulovi učiteljičin pogled i da u njenim očima pročita razloge te nagle i tako bolne promjene. Nastavila je da predaje, da ih ispituje, ali sve je to bilo nekako drugačije. Njen osmijeh su zamijenili grčeviti tikovi u lijevom uglu njene gornje usne i više nije bila tako lijepa. Dječak je imao želju da zaplače. Kada je svom ocu ispričao o tom novom razmještaju, o čudnom i rezervisanom ponašanju učiteljice, ovaj se nije baš bogzna kako iznenadio. Promrmljao je neko nerazgovijetno objašnjenje o različitim imenima, o nekakvim nacionalističkim glupostima i to je bilo sve. Goran nije ništa razumio. U razredu je uporno pratio pokrete i gestove učiteljice, njeno kretanje između redova i ono što je, za njega, bilo tako očigledno - a bio je siguran u svoj rezon - cijelo vrijeme okretala se redovima na desnoj strani. Počeo je, u sebi, da nabraja imena učenika s te strane : Jovan, Stevan, Đuja, Savatije..…, a s "njegove" strane : Himzo, Halil, Fatima, Emina, Himzija, Goran ….. Uzalud. Nije vidio nikakvu razliku. Na šta je to mislio njegov otac kada je govorio o različitim imenima? Ime je ime. Da zovneš nekoga, da svi znaju kome se obraćaju? Sve je to Gorana kopkalo i nerviralo. Po izlasku iz škole vraćao se pravac kući. Ni druga djeca više nisu ispoljavala želju da idu u park. Uz to, čudno ponašanje odraslih, namrgođenih, napetih i ozbiljnih lica, mu je smetalo. Goran je razumio da se desilo nešto neprirodno, opasno. Čuo ih je kako šapatom govore o nekom "karizmatskom vođi", ili već tako nekako, o "nacionalizmu", "četnicima", ali nije znao značenje tih riječi. U njegovom svijetu dječijih igara, junaka crtanih filmova, tako privlačnih fantazija koje su mu plavile glavu, sve je bilo moguće i jasno kao dan. Naprotiv, odrasli, koji nikada nisu znali da izbjegnu beskorisnost svoje strogoće, ličili su mu na davljenike koji se gicaju u panici, ali koji ne žele, niti umiju, da se spase. Najčešće dosadni, pristrasni, nervozni, kvarili su sve kao i obično. Uopšte nije shvatao taj suviše uski svijet velikih. Ponekad samo bi zaželio da, za trenutak, uroni u taj njihov svijet i da otkrije njihove tajne. Ali, za njega je bilo potpuno nemoguće da se premjesti iz svoje bezbrige, lepršanja, beskrajnog i vječnog, u nešto drugo, tako ograničeno i mračno. Svake večeri, odmah poslije večere, njegovi su se roditelji smiještali pred televizor i gledali spodobe obučene u crno, ozbiljne, ohole, svečane, okupljene oko nekakvog okruglog, velikog stola. Otac i majka su ih slušali tako pažljivo kao da im život zavisi od tih besmislenih i nerazumljivih riječi. Bilo je to van svakog dječijeg poimanja. Šum iza njega ga natjera da poskoči. Sakri brzo crtež i nastavi da piše zadaću : ..... 4X3=12, 5X3=15 ..... A učiš, učiš! Dobro je. Bio je to njegov babo koji je ušao, dobacio mu te riječi u prolazu, prišao vitrini i počeo da nešto traži po ladicama. Zejno bōna, ne mogu da nađem! povika iznenada. Ma kako ne možeš! Glas njegove majke je dolazio iz pravca kuhinje. Goran začu užurbane korake. Majka uđe. Zvuci preturanja po ladici potrajaše nekoliko sekundi, a potom, majčin uzvik iskaza svu ljutnju : -- Evo ga, bô Mido, haman ti ćorav?! E jebi ga -- reče otac bez imalo ljutnje u glasu. Izađoše. Odjednom reska, gromoglasna pucnjava odjeknu u daljini, ali ne kao ona koju je Goran slušao ovih posljednjih dana, posebno uveče. Po riječima njegovog oca pucalo se u zrak. Sada je to bilo kao u filmovima koje je često gledao : učestala paljba, ubrzana, kao da su dvije grupe bile u sukobu. Dijete se brzo diže i uletje u kuhinju. Njegovi roditelji, nijemi, nepomični, zaustavljeni u pokretu, su stajali pored stola. Ništa nije mogao da pročita na njihovim licima, ali njihova ukočenost mu je odmah rekla da su i oni primijetili da je ova pucnjava drugačija. Dolazi iz pravca Omladinskog doma reče odjednom otac. A meni se čini da dolazi iz pravca hotela - reče majka. Goran je opet imao utisak kao da se puca na sve strane. Otac se, najednom, pokrenu, izađe brzo u hodnik i odatle se začu okretanje ključa u bravi. Zejna dobaci pogled Goranu i, s vidljivim naporom, ali uobičajenim tonom, reče: Gorane sine, idi u sobu. Nastavi da učiš. Nije to ništa. Dijete se okrenu i krenu u sobu. I ne miči se odatle! Majčin glas zazvoni za njim. Uđe u sobu napregnutih čula. Začu roditelje i shvati da trče na sprat. Njihovi koraci su tutnjali na drvenim stepenicima. Rafalna pucnjava, jake eksplozije sada su odjekivale ne baš daleko od kuće. Goran pritrča prozoru i odmaknu zavjesu. Sokak je bio prazan. Ni žive duše. Dječak u utrobi osjeti jako uzbuđenje. Poželje da izađe i da se suoči s onima koji su pucali. Da im vidi oružje. Uhhh, kako je već odavno žarko želio da ima nož, pištolj, snajper ! Da gleda udaljene ciljeve, ali tako bliske zahvaljujući jakom durbinu na pušci. Da povuče obarač i da vidi žrtvu kako pada, pogođena preciznim pogotkom ! Još uvijek nikoga na sokaku. To ga začudi. "Nije moguće da nikoga ne interesuje šta se ovdje dešava?", upita se zbunjeni dječak. Njegova radoznalost i mašta su ga gurale da izađe iz kuće. Ali, strogi očev pogled i ozbiljni glas, urezan u njegov mozak, natjeraše ga da odbaci tu pomisao. Vrijeme je prolazilo, minuti su se vukli k'o prebijeni, noseći breme neizvjesnosti. Pucnjava ponovo odjeknu sa svih strana. "Zašto se već neko ne pojavi? Šta izvode? Gdje su?" Goran izađe u hodnik i pogleda stepenice koje su vodile na sprat. Nikoga. Vjerovatno su njegovi roditelji, uplašeni i šutljivi, stajali u sobi, uz prozor koji gleda na sokak, i, kroz providnu zavjesu, gledali napolje. Na sredini hodnika Goran je oklijevao. Napravi nekoliko koraka prema ulaznim vratima. Tu se zaustavi, pa se ponovo okrenu prema stepenicama. Glasovi i krici spolja mu raspališe maštu. Osjeti kako ga obuzima neka hrabrost. Noge mu se užurbaše i o se nađe pred ulaznim vratima. Pipajući u polutami, okrenu ključ, jednom, dvaputa, i otvori vrata. U tom trenutku, krik majke, koja se pojavi na stepenicama, raspara vazduh : Gorane, ne izlazi! Ali dijete se već našlo napolju, na ulaznoj terasi, i u hipu, pogled mu se ukrsti s dva blijedo-plava, ledena oka koja su okruživali otvori na vunenoj kapi, prevučenoj preko lica. Sva djetetova osjećanja se pomračiše od preneraženja, nevjerice. Pokuša da se vrati u hodnik, ali se prsti fantoma, kao orlovske kandže, zariše u njegovu mišicu. Stani mali ! Kud si navro? Njegova majka stiže, trčeći na terasu, a dječak, u magnovenju, opazi kako je ruke druge dvojice maskiranih, iskrslih niotkuda, ščepaše i odvukoše u hodnik. Zaluđen kricima majke, Goran pokuša da se istrgne, ali ga čelični stisak spriječi u tome spriječi. Polako mali. Polako! Smiri se! Dijete se ukoči. Umirujući glas te kreature ga hipnotisa i rascijepi u isti mah. -- Dođi malo ovamo! -- reče maska i odvuče dijete sa terase. Goran je koračao, a da nije osjećao tle pod nogama. Kao da je zrakom lebdio. Zaustaviše se. A sada ćemo nas dvojica lepo da porazgovaramo. Jesi li ti turčin? Pitanje pogodi i zbuni dijete. Pogleda svog protivnika u oči, oklijevajući. Ali ništa ne odgovori. Čuješ li ti šta te ja pitam? Ti si dobar dečak i ti znaš da odgovoriš na tako prosto pitanje. Ovo je lakše nego u školi, zar ne? Hajde lepo mi reci : jesi li turčin? Dijete poče da se otima. Učtivo te pitam, pa odgovori mi. Napori djeteta se ustostručiše. Poče da se uvija kao jegulja, da se gica nogama i slobodnom rukom. Maska ga položi na zemlju, ne bez napora, odloži svoj Uzi, izvuče nož iz kanije i rasiječe djetetove pantalone. Zatim, kratkim trzajem lijeve ruke, rastrgnu gaćice. Ukaza se djetetova kitica, mala, osunećena. Eto vidiš! Baš kao što sam i mislio. Mali turčin. Mješavina te riječi i golotinje, krici njegovog oca i majke koji su dopirali iz kuće, naglo zaustaviše Goranove žestoke kretnje. Uperi oči u otvore na masci. Odgovori mu blijedo-plava, čelična hladnoća. Ne dirajte moga babu i mamu, molim vas! Dječak je vikao preklinjućim glasom, nadajući se da će činjenica, da je njegov protivnik sada otkrio šta je htio, okončati ovu strašnu situaciju. Podiže glavu, jer mu je u trenutku izgledalo da plave oči te nakaze počinju da isijavaju blagonaklonost, tako potrebnu napaćenoj djetetovoj duši, ali ruka, koja je držala nož, onakav kakav je Goran oduvijek želio da ima, se pokrenu s lijeva. I, baš u tom momentu Goranu dođe u duh strašno glupa pomisao : 3X3=9; 4X3=12..... A samo djelić sekunde poslije, druga kretnja ruke, brza kao munja, prereza dječakov grkljan. Krv šiknu, dječakov duh se odvoji od tijela. Nekoliko trzaja, grčeva u agoniji i minijaturno tijelo se umiri. Maska pogleda malu glavu, prerezano grlo odakle je krv tekla u mlazovima, a onda mu se pogled spusti na pocijepane pantalone. Ustuknu. Njegove se usne rastvoriše, oči raširiše. Ono što je ugledao, bilo je nezamislivo i glupo. Djetetova kitica je bila u punoj erekciji.



Bijeljina, 1. april, 1992. Osman Arnautovic

dobra prica zemo ....malo poteska ...al' dobra


Nego taj Arnautovic ....nisam ga do sad imao priliku citati ...gdje se moze nabaviti vise od njega?

"Nedaj se Bosno "


"Drzim polozaj" vec treci dan i nisam vise siguran
ni u kojem sam vremenu , jel u onom sto mi stalno navire
na oci il u ovom gdje "drzim polozaj" i cekam komandu da krenemo
u odlucujuci prodor koji ce nam povratiti kotu koju su nam nedavno
osvojili "cetnici."
Evo opet mi zivot koji sam vec "prozivio" dolazi pred oci i
ja vec osjecam da sam u svom "selu."
Sjedim u basci kafica "MT" i prebiram flasu "Nektara" u ruci.
Ruka mi mirna ko u djeteta a ja polako ali uporno noktom
"razguljujem" etiketu sa flase pa u pauzama "guljenja" dignem
flasu ( zelenu) malo povise usana , pa otvorim usta i onda otvor flase prinesem ustima i naslonim na donju usnu.
Zadnji kraj flase malo zadignem i ona potece , sama .
I dok ja tako "raskesketit" uzivam po starom i dobrom obicaju i uvjek u isto vrijeme kad je sunce ni nisko oko 6 nit visoko oko 12 pridruzi mi se On.
Njegov stil ispijanja "Nektara" podobro se razlikovao od mog , jer
on nikad nije cakao da ona sama potece nego bi je on nagnuo i jos "pride" uvlacio ka kakvo djetasce kad iz flase sa dudom povuce bjelu ukusnu smjesu sa verenikom.
"Sta je" sapcem i okrecem se najblizem do sebe koji mi , tek sad svatih, prenosi naredbu da krecemo.
Zemlja se poce tresti, sjeva , makljaza , granate na sve strane i vec prva linija "cetnicke" odbrane je u bjegu a nasa prva linija vec upada u njihove rovove i vec "ide" i boorba prsa u prsa .
Idemo dalje .
Vec prolazimo pored sve vise mrtvih "cetnika" a njihove ranjene sklanjamo u rovome gdje ih preuzima nas sanitet i izvlaci sa bojisnice.
"Eto ga umire" cujem komandira odjeljenja koji mi istovremeno pokazuje na desnu stranu i da tog ranjenog "cetnika" odnesem do prvog roga.
Fijuknu granata i ja blebnu po zemlji a ranjenog "cedu" za bluzu i u lezecem polozaju ga uvucem u najblizi rov.
Krenuh dalje kad me zaustavi sapat koji je dolazi iz tog rova a ton tog sapata mi isuvise poznat pa prvo ponovo zalegnem i mislim, neko je koga veoma dobro znam.
Vracam se i uzimam mu glavu u svoje krilo i gledam, On je Cosa , moj haber bez pramca , on koji je imao drugaciji stil ispijanja "Nektara" od mog , on...
Cccooooooosssssssssaaaaaaaaa , riknem ......
On vec "hropti" i cujem rijeci koje izlaze iz njegovih usta "Nedaj se Bosno "!
Vidim zadnjim djelicima snage hoce da me zagrli , ma grlim ja njega , jebe mi se ko nas tako vidio jer Cosa nikad nije bio Cetnik.
E u tom sagrljaju presta Cosa i disati pa ga ja polozi na zemlju, zatvorim mu oci i otvorim mu saku koju je cjelo vrijeme cvrsto drzao zatvorenu .U toj saci mu amblem Patriotske lige sa Ljiljanima kojeg sam mu ja poklonio
dok smo u basci kafica "MT" naginjali "Nektarevo" a prije nego sto nas rastavise , njega u izolaciju a mene u Konc. logor.
Cosa , Cosa cos,co,c , cujem svoj sapat ...

Tuga, bol, strahota, nepravda, nemoć, besmisao........ ne poznaje nacije ni vjere.
Kažu da vrijeme liječi sve. U ime svih patnika i patnji voljela bih nekako ubrzati današnje vrijeme, da poteče brže i zacijeli tako strašne rane brže. I oslobodi me svjedočenja tom procesu, jer ako je moja bol ovakva dok čitam to svjedočanstvo ljudske svireposti, kakva je onda u onima koji su bili živi očevici iste.
Teško mi je nazvati weaselovu priču dobrom, jer je tako strašna. Jer ostavlja teret od sto tona u duši. To je ujedno i odgovor temi koliko teži duša? Ponekad je laka ko lahor, ponekad nepodnošljivo teška.

Stari wrote:dobra prica zemo ....malo poteska ...al' dobra


Nego taj Arnautovic ....nisam ga do sad imao priliku citati ...gdje se moze nabaviti vise od njega?

zemo,

ako odes dole mozes naci dva njegova romana u knjizarama

1.Katil

2.Kamen na dusi


Nisi ga imao priliku citati jer nije prije ni pisao.On je profesor franccuskog i latinskog jezika a oba romana je izdao i na francuskom i na bosanskom.Zivi i radi u Briselu...

Naci cu ti i adresu ako te bas toliko zanima da narucis direktno od njega ...

E zensko,ma sigurno da zvuci malo smjesno za jednog studenta lik. umjetnosti da pogrijesi tako nesto,to bi bilo recimo ravno tome kao da ja ne bi znao ko je pisao recimo bozanstvenu komediju ili fausta i sl. da ne nabrajam ali nije to nista neobicno,obzirom da sam se susretao sa jos slicnih slucajeva ako ne cak i gorih npr bio sam svjedok na ispitu da cura na 3 god knjizevnosti,dakle na mom odsjeku ne zna sta je metafora a to je stvar koja se uci jos u srednjoj skoli...a vrhunac svega je i prica jednog mog havera sa odsjeka za historiju momak druga godina na tom odsjeku a na ispitu ne zna sa kojim zemljama granici BiH i opet na kraju prođe jer je imao stelu,tako da ne treba da cudi ni ovo sa mojim haverom sa likovnih umjetnosti,sto ti kazes najvaznije je da sam ja na kraju dobro prosao

Ako ti kažem da znam
da osjećam
da li ćeš tim saznanjem
biti drugačiji
biti neko novi
ko zna sve moje tajne
ko zna mene
da ja zaista postojim
za sebe
za svijet oko mene
iako već jesam tu
iako svi već znaju
moje tajne
moje snove
moje ja
samo ja to ne želim znati
ne želim
ne znam
jer kako drugačije
reći tebi
da znam
da osjećam
da jesam tu
da ću biti tu
uvijek
zauvijek.

3.9.2001.

Nova jesen

Osjećam, znam tu si
ali ipak te nema,
kroz prste mi prolaziš
i bježiš
u život
u mrak.
Pokušah te dohvatiti
ali silinom kamena
od sebe me gurnu,
i padoh
ne stigavši ti reći
sve što trebao si znati,
ode
a i ne reče mi
sve što sam trebala znati.
Sudbina?
Možda.
Namjerno?
Ne znam.
Negdje u nama
odgovor se krije.
Možda nekad
kroz šum opalog lišća
budem čula
odgovor taj,
kad jesen donese
nove kiše
nove boje.
Možda tad
i ti budeš
čuo moj glas
iz daljine,
iz tunela života,
kako prodire
sve dublje
i jače.
Ali tad će već biti kasno
nove boje igraće u nama
nova jesen živjeće,
neko drugi
slušaće naš glas.
A sami,
u mraku sobe svoje
upitat ćemo noć
tiho kao bez glasa
da li je trebalo drugačije
živjeti ovu jesen.

26.9.2001. 00h45min

Zatvorena sam,nemam kud,stisce me u grudima...Bjezala bih a nemam kud,sazimam se u samu sebe,sakrivam se u sebi,bjezim u svoj dah...nalazim bespuca duboka,daljine tamne i boli neprozivljene,boli kojih sam se bojala,boli kojima svaki dan laganja donosi kamate..Nalazim i strast,strast onu sto podsvjest daruje da bi ti prividno olaksala,strast u kojoj se gubis i nalazis dom.I sada,u toj novoj unutrasnjoj agoniji u koju sam upala zbog agonije izazvane svjetom u agoniji,sada,gubim svoj oblik,pocinjem pucati,koza se polako cijepa,popusta na onim mjestima gdje je najvise zategnuta bila...Krv siba,prsce po zidovima,prozorima,boji prostoriju u kojoj se nalazim,boji taj zatvor uz necovjeciji vrisak i neopisivu bol.Bol je nepodnosljiva,razdire ovo bice,ono sto je ostalo od njega,svaka sekunda je vjecnost...Zovem njega da skupi moju krv,da me okupi,oblikuje opet,da postanem nova osoba...on ce skupiti svaku kap moje krvi,staviti u staklenku,pokusat ce sprati zidove,uzima boju i boji ih u plavo,u tu boju snova,sanjarenja.Sa tolikom ljubavlju,tolikom da nijedna rijec joj nije ravna drzi onu teglu,mene.ljubav pusta tajnstvene sile,samo njemu znane..Ja se dizem,postajem stub i zatim se formiraju lice,udovi...Svojim plavim prstima njezno oblikuje moje tijelo,njezno ga vaje,grije svojim toplim prstima,oblikuje grudi,usne...nase se usne spajaju,sa njegovim dahom ulazi zivot u moje tijelo ,njezno me dodirujuci,stvara posljednje obline i krivulje po kojima ce se kretati njegove vrele usne,krivulje koje toliko zeli i sanja...A ja,zudim za njegovom toplinom,za sigurnoscu,tiho je napokon,dobila sam jos jedan zivot...
tiho mi sapne na uho da staklenki vise nema,da ih vise ne proizvode na pokretnim trakama tvornica svijeta..Tako mi tiho izgovara da je kraj sto sam ga dugo cekala,napokon dosao.

Riba ribi grize rep

manijace


kratko....a JEBITACHNO......

Da li sam se uvrstio na listu onih koji su napisali nešto i odmah su proglašeni talentom ?

raja,nemojte me jos zatvoriti u jagomir...sacekajte bar koju godinu,dok ne zavrsim srednju...

Nagrizala me jesen...nadolazeća zima i sve hladnije slike kroz prozor što se ukazuju. Sumorne sjene obavijale se oko srca...tama i njeni podanici ovladali su mi odveć ranjenim srcem. Gladna duša se omotavala oko bola koji me probio kroz prsa. Moje izgubljene bitke cvilile su poput ranjenih pasa...
Od nas ostalo samo neko daleko sjećanje. Zvuk vlaka koji napušta stanicu. I svi moji vlakovi kao da su po jedan dio mene odnijeli iz ovog grada.
Bol je rasla i osvajala svaki dio mene na prepad, tako lako, bez ikakvog otpora. Kalendar je primicao neke drage datume, neka stara dobra misao presjekla je i mene i male đavole u meni napola.
Opet je sve bilo tu. I dobre laži, njene grudi koje bi i nebo natjerale na grijeh. Plima laži i priviđenja nadolazila mi je preko uma. Gubio sam se u izmjenama tuge i zla...delirične radosti i manične depresije...
Bože, pomislih da sam lud...

U stvarnost me vratila kiša što je bjesnila mojom ulicom. Koraci iz haustora su slutili dobro poznat zagrljaj, ali zvono na vratima je šutjelo...
Ni godine što su jurile nisu je htjele povesti sa sobom iz mog srca. Upravo, u trenu kad je negdje udario grom, odšutio sm najveću bol u svemiru, barem u tom trenutku. Ma kakav Jean Luc Picard...Luke Skywalker.

Osmijeh na mom licu krio je sve to, alkohol na jeziku se spremao da me odvede daleko od svih tuga koje su me šamarale. Bila je daleko, počeo sam zaboravljati i kako izgleda. I sva druga imena, sve one koje sam volio, lagao i varao...
Sve su noćas stale u njeno ime...
Sva krv istekla iz mene razlijevala se po podu...tek da kerovi prežive, da je poližu s parketa i da imaju o čemu lajati.Da im udahnem nove živote.

Po gradu je s kišom padala i tko zna koja loša priča o nama. Svi su imali nešto novo za dodati. Branio sam se poput trostrukog ubojice osuđenog na električnu stolicu. Šutnjom. Tako debelom i jakom da se mogla nožem rezati...
I tri slova njenog imena, što sam od njih pokušavao sastaviti neku drugu riječ su me izazivala...nije išlo.

Lagao sam se da pamtim samo lijepe stvari. Mislio sam da ću milsiti na njene oči još samo nekoliko dana. Ali neke druge su dolazile, ona je ostajala. A Mostar je prljao što mu je pod jezik dolazilo. Nije štedio ni mene...odveć navikao na odjeke loših poteza. Nosio sam lako svoje križeve, mnogo lakše nego Spasitelj prije nekih 2000 godina...
Upijala me pijanog parkirališta.

Udarali me neki tatini sinovi. I ja njih. Živio život ulice.
Spaljivao slike iz djetinjstva, slike bivših. Sjećao se kako sam se smijao kad bih čuo da je netko zbog ljubavi napustio fakultet, grad, svijet...mislio da ne postoji takva zbog koje bih napustio bilo šta...
A napuštala me samo ljeta, svo dobro curilo je iz mene zajedno s krvlju...činilo mi se i da Neretva teče nekim drugim tokom. Pričao o nebitnim stvarima, o nogometu više no ikad. Nisam zagrtao kožu da se vide ratovi ispod nje, nisam im dao da me diraju, da se ne opeku. I danas, možda tek nešto bolje nego tih dana kad me zagrizla tuga. Kad je otišla...
Mostar mi se povećao, kao London došao. Svaki dan sam se hvatao da zalutam u svom gradu. Neke ulice drage više nisam znao, više nisam htio.
o njoj je pričala samo kiša. razaznavao sam njene inicijale u blatu ispred njene zgrade. Kao da bih joj ponekad čuo glas u svim burama što su me probile otkad je otišla...
I slike joj požutjele.

I oči joj, kažu nisu više sretne kao nekada. Mada priča da jeste. Na nekim drugim adresama, molitve nekim drugim bogovima.
A ja samo o njoj pričao. I u povečerja svih mojih rastanaka sam je spominjao.
I na počecima nekih lažnih ljubavi. I kad bih odlazio.
Danas samo magla od nas. I laž koja je ostala. I istina. I džukele kraj kontejnera još uvijek laju, ponekad im bacim svoju kost s balkona.
Drago im, rastrgaju je začas, hoće još. Krvi i priča...poput sudbine me salijetali. Bivalo ih je sve više ispod prozora. Lavež jeziv, kao u Kerbera što čuvao je vrata Hada.

Broj onih koje su došle poslije nje uvjeravao je i mene samog ponekad da se ne sjećam imena njene najdraže pjesme, ili najdražeg glumca. A onda bih se uhvatio da se sjetim i boje njenih knjiga što su stajale na stolu, da se sjetim i marke kasetofona iz njene sobe za koju nisam čuo ni prije ni poslije nje...

Sve me vodilo k njoj. U sva jutra na stanicama, jutra u drugim stanovima i krevetima. Boja njenih očiju kao boja moge nekog novog sutra. Njen glas kao kletva...čuo bih ga kad god bih drugu uhvatio za ruku.
I malo mirisa što ga je ostalo na pokrivaču.

Sve me vodilo k njoj...

Kad nas je napustila ljubav, i kiša je prestala da pada...
iskrivljeni osmijeh na tvom licu govorio je da nas više ne bole oni sati pogubljeni uzalud...
Ne, nismo se voljeli. Usne su se mučile kad su se spajale...
Trenutke zajedno smo proživljavali kao po kazni. Tako smo barem poslije i ti i ja pričali. Nisam više mislio o njoj. Ni ona nije o meni. Barem smo tako svima pričali...

Govorila je o snjegovima, uvijek nešto glupo i isto. O knjigama. o politici. Isfurane pjesme slušala i grupe čije sam CD-ove odavno razdijelio.
U kosi je imala zapetljana malo ludila. Nije znala. Nisam joj ni rekao.
Pričala je da sam luzer. Da su mi draža raja od nje. Da može imati boljeg kada hoće. Ma svašta smo pričali. I uvijek ostajali skupa. U onu toplu zimu. Sjećam se, zimsku jaknu nisam obukao dva, tri puta.
Najtoplija zima. Snjegove o kojim je pričala sam vidio samo na televiziji.
Zvala je svakih deste dana. Govorila da ne moramo vani ni tu večer...
Taman, pomislio bih i izlazio vani gledati Ligu prvaka.
I tu večer, jednu od istih, nazvala je...već unaprijed sam se radovao Ligi prvaka i trošenju zadnjih kuna na Karlovačko u nekoj kafančugi.
Pitala me mogu li doći, na tren, da mi nešto kaže, jako je važno...
Mislio sam, hajde da i to razvalimo više, da se 'kutartišem" belaja i da živim svoj život.
Došao sam za pet minuta, zadihan...
Otvorila je u nekoj bijeloj prozirnoj haljini. Iza nje ne tamu narušavalo samo pedesetak svijeća raspoređenih po stanu...kroz bijelu prozirnu haljinu sam joj nazirao grudi, jedre poput zrelih šipaka mostarskih negdje uz cestu...
Pozvala me tiho da uđem. Vrag se uvukao i u mene. Bilo je devet sati, manchester je već počeo, ali mi se živo fućkalo za to. Ušao sam u trenerci kao zadnji klošar. Koža joj je mirisala na neke kreme koje j vječito kupovala...dovraga, dobro je mirisala njena koža tu noć.
Primila me tiho za ruke koje su još mirisale na kestenje koje sam jeo kod kuće. Mirisi su se spojili i dotakli me u mozak.
Ljubio sam je tako vrelo, tako jako, ostavljao crvene tragove od usana, zuba i trodnevne brade ošte poput iglica borovih...
Tiho je uzdisala...osjetio sam nasrtaj zadovoljstva...stiskao sam je svuda svojim rukama. Tijelo joj se grčilo od zadovoljstva i slapova mog ludila koje sm prosipao po njoj...
Još pamtim okus njenih grudi, kao netom sazrelih krušaka prepunih slatkih sokova, još pamtim okus njenog parfema koji sam osjetio dok sam joj ljubio vrat...poison čini mi se, mada se nisma otrovao. Barem nisam umro.
Noktima mi je prelazila preko leđa, a ja sam režao od strasti poput psa čuvara koji je primijetio da se lopov prikrada kući.
Tako vrelo sam je ljubio. Znoj mi je kapao s čela po njenom stomaku. Njena bedra su bila poput oluje, njena koljena kao gromovi...
Tresao sam se od groznice...nikad nikoga tako nisam želio. Tijelom i dušom. Htio sam joj dati sve od sebe i iz sebe.
I dao sam joj. I ona je meni.
Na svjetlima od svijeća sam vidio njene sjenke kako se trzaju. Bože, kako vrela je bila. Kako me ljubila...
Dočekali smo jutro u zagrljaju kao najneviniji ljudi na svijetu. Kao da nismo iza sebe imali noć punu grijeha slađeg od kupina uz Neretvu...

"Idi"- prozborila je gledajući na sat....

"Zašto?"- upitah, ostavljajući po strani gomilu sreće i oduševljenja što sam shvatio da ona ipak nije tako dosadna, ni da ja nisam taki mlakonja kako je pričala...

"Svi ste vi ista đubrad muška...idi, molim te"- skoro je zajecala dok je sunce nad Mostarom sjalo sve jače.
Izišao sam još nerasanjen...s nekim čudnim okusom u ustima i u srcu. Izišla je na prozor i pratila mi korake. Još sam jednom upitno pogledao prema njoj, ona je odmahnula rukom.
Još sam dugo mislio na tu noć, nadao se da će ponoviti. Manje sam gledao i Ligu prvaka izlazeći u grad misleći da ću je sresti i da ćemo ponoviti onu fantastičnu noć. Nazvao sam je nekoliko puta i nijednom nije imala vremena ni da porazgovaramo.
Nije više pričala o meni, ni fino ni ružno.
I njene su prijateljice prestale pričati sa mnom.
Njena majka je rekla mojoj da joj je sin šovinista i patrijarhalno odgojen. Onako, na ulici...stajali smo blizu, znale se žene zdravo za zdravo.
Okretala glavu....kad god bih je pogledao.
Jednu večer, srijeda je bila igrao je Manchester s Deportivom. Zazvonio je telefon, javio se stari i rekao da me treba Ona...
"Gledam tekmu stari" - rekao sam

"Konju jedan, kaže cura da je hitno"- reče stari kao da je zaboravio da mi više nije 12 godina...
I baš kada sam pošao da se javim, Giggs je probio po lijevoj strani, našao Scholesa u sredini koji je povratnim pasom uposlio Colea za vodstvo od 1-0 Uniteda.
Skakao sam od radosti, radovao se jedno pet minuta...zaboravio na telefon.
Javio se, spustila je slušalicu.
Nazvao sam je...
"Halo"-rekao sam brzo i hladno...

"Svi ste vi ista muška đubrad"...rekla je i spustila slušalicu

Nesto malo drugacije, ali i dalje (bar se nadam) lijepo...

LJEPŠI STE NEGO STO SAM OČEKIVAO...
...gospođo Samoćo, pogrdno ime nosite i dobro vam stoji, kao i godine vaše, dobro ste bore ispeglali i imate divnu šminku, vašu kožu ću, gospođo, da dodirujem večeras, vašu sad već glatku i podmlađenu kožu, staru samo par dana. Dugo se vidjeli nismo... A gledao sam vas toliko puta, možda i previše puta, kako grlite druge ljudske spodobe što s gospodinom Mrakom izlaze na kišu. A taj uljudni i uštogljeni gospodin je vaš brat? Kakva ste samo divna porodica... Živite u drugima i to vam se već odviše sviđa, da se primjetiti i to da vam je u tom bizarnom vašem postojanju osmjeh postao pretežak za podnositi. Večeras, gospođo, vi i vaš cijenjeni gospodin brat, možete doći i leći pored mene u krevet i grlite me, grlite me kao nikog dosad što grlili niste! Pa gospođo, drago mi je što zaboravili me niste...


O KONJIMA I DRUGIM STVARIMA...
...želiš da razgovaraš sa mnogima oko sebe ne shvatajući taj trenutak kao božiji trenutak koji poklonjen ti bi. E, nije to samo tako, da pokupis se i ucutis, zagledana u moju tacku. Hajde sad. Odjebi od moje tacke! Nadji si neku drugu pa u nju bulji, ova je samo moja! Ta divna muha konjska je samo za mene usrala jedan mali milimetric ovog bijelog zida. Samo za mene! Vidis, imas ih na stotine i dijele se na atome i imaju prepone. Ako ih zamislis, ima ih i na hiljade, milione napraviti tackica mozes, i sve ih u jednom mahu ruke zgrnuti u prazni pogled svoj. A vidio sam i konje, onako, poludivlje, reklo bi se, mislim. Te jahao nisam, ali drugog jednog, malog, jesam. Tja... Nemiran je bio, jer na njega sa velikim zadovoljstvom te muhe konjske, insekti sa instiktom, zelise srati,i meni nove tacke podariti, mislim, ali konju to ne bi drago, nikad, pa repom svojim konjskim maha jako, tako, lijevo i desno, cesto. A radio je, pravio, i neki glas, nesto glasno, nije jasno, ali strasno, neki »njiiiiihhhhhiiii«, a magarac kaze »iaaaaaaa«, e tu se rodjaci razlikuju, jer jedan je »njihi«, a drugi »ia« i onda se nesto ne mogu, s nogu. Konju dragi, vidi mene jasem tebe, pravi taj svoj »njihi«, a ja cu sa svojim »ia« i dalje na tebi biti, svojom guzicom za ledja tvoja pripijen, nabijen, zabijen, mirisom muhe konjske opijen. Cuj mirisom? Gdje je ovog kraj? Tu! I sad! Bas kad svoju tacku cu da izbrisem sa zida bijeloga, cijeloga, moga!

OSTARJELA JESEN…
…gledala me je ocima supljim, supljijim od jagode koju je pojeo crv sa poljana i livada moje domovine. Tu su Jesen, gledali nekako drugcijim ocima nego ove prije nje. A bila je dvijehiljadita Jesen po redu, i neredu, mislim… Koje su je boje krasile? Iste. Koje su je kise nalivale? Iste. Koji isti crv u njima ili meni. Radovalo me je. I … Mislim… Urliknula je od bola, Jesen mislim, ustinuta, ukljestena u vremenskom paradoksu. A nije se skidala, ranije mislim… Kao od slipave smole bora veselog i soka od tuzne breze disala je miris ove Jeseni kroz svoje rasirene nosnice, i nije se skidala. Ranije mislim. Nekakve biljke su joj pod nogama, sada vec bosim, bile i pokusavale su da rastu ida se razviju, ali sada sigurno vise ne, jer goli taban slijepio ih jako, slomio, polomio, zgnnjecio, oci poklopio. Vesela je bila. Jesen stara, mislim. Kidala je list po list, Jesen mislim, skidala je plast svoj, neke boje ne odredjene, koje, nekog platna bez vlakna, neke vrste bez vrste, ni podvrste. Padajuci dole, lisce mislim, imalo blage indicije prema zivotu, a puno vece prema trulenju i hranjenju drveta-majke koja ga je odgojila, hranila da ne kazem dojkom dojila. A Jesen stara, dvije hiljade, svoje obnazene, a uz to i ruzne dojke pokazivala je okolo. Gledah. Gledasmo. Jesen, mislim. A nije se skidala prije. Jesen, mislim… naravno. Uplasene biljke polumrtve, polupojedene ili pojebene, htjedose da uzmaknu pred tim jakim talasom tame, ali gledaj vraga, stize ih skidajuci I zadnji komad svoje svecane odore ostavljajuci svoje tijelo obnazeno i jadno, ali gordo postavljeno, dvije hiljade puta stiskano istom rukom na istim mjestima, dvije hiljade puta modricama obasuto, pubisnim maljama sprzila je I zadnji komad moje domovine i crva iz jagode, mislim, Jesen, ostarjela, mislim. Vesela je bila do bola. A skidala se nije.

devet krugova ludila

Grad...
s malo nakupljene tišine u sitan sat lijenim koracima vuče se jutru. Razbijena stakla na prozoru srca, odjek jecaja duše nestao neggje dolje kraj rijeke. Ni Bog više nije bio na cijeni. Sve jeftinija romantika, skoro u bescijenju. Ajde, odnesi rukom dušmanina i zadnju slatku misao o izgubljenom povečerju. Ti i ja. Izmišljena aleja nepoznatog drveća čije se sjenke i ne vide.

Pronađi me...
Još je tisuću kilometara zaborava daleka ona suza. Nosim je. Uzdrhtali pogled nabrzinu skrenut u stranu.Voliš me? Opet jeftine riječi. Niti ih želim niti volim. Vjerujem samo brzim satovima, uvijek pokazuju više sati nego bih htio...dovraga, zar već? Opor poljubac, čujemo se.Daj smisli bolju laž, zar nije vrijeme.

Misliš li...
Da ti ne pamtim oblik naušnice? Da ipak nisam bio tamo kad su ubijali istine...ma sve sam te slagao. Čak i da te nisam vidio onda kad si na kišnom oblaku nadletjela moje povečerje. Čak i da sam zaboravio ludi ritam nereda koji si zaboravila negdje u dnu moje sobe...ma da, lažem te. I kad kažem da ne mislim na tebe kada pišem iste budalaste riječi.

Gdje si sad...
Prošlo je mnogo godina otkad sam ovjenčan slavom zapalio Rim za tebe. Nema te da u ovoj večeri opet razmutiš ludilo s ovom krvlju, i malo zla ako zatreba. Na staroj adresi sad stanuju đavoli. Ne kucaj na ona vrata, zaspalo je najbolnije proljeće naših života. I troli na mrtvoj straži, ubit će ti i dušu ako otvoriš. Vrata.

S kim si...
Proždire me asfalt, opet su porušili šume. I grade nove zgrade. Nijednu sličnu našoj staroj. Danas uprljanoj melankolijom što se ipočetka krila samo među zidovima. Ma ne, ovo nisu depresivne riječi. To sam zaostali trag proteklog godišnjeg doba. Srce zaraženo virusom apatije ne gleda u sutra. Već samo još jedno jučer, izrezbareno na sred njega.

Čekaj me...
I sad kao da stoje zaleđene riječi u zraku. A i ne pamtim ti ni glas. Samo ponekad kad zaspemo grad i ja. I kad sanjamo. Ma ne pijem baš onoliko koliko pričaju dušmani. Tu i tamo zatvorim koje svratište ili potegnem koju lošu kartu, ostavim mukom zarađene novce i krenem dalje. Nije to ni san. Ni prijezir. Samo sjećanje na jedno "čekaj me"

Odumire...
Čak i kada se trudim da živi. Ono sve što si nekad znala o meni. Toliko više nisam isti. Ni sam se ne razaznajem pred ogledalom. Samo naličje zla u jednoj boji i par nijansi. Čujem bezglasje. Besmisao što napada moje redove. I Mostar odumire. I ja...slutnja riječi svećenika "blagoslovljen plod utrobe tvoje"...
nek me sahrane na nekom groblji između nadanja i laži...

Kiša...
nahvatana na vjeđe kao na okna tvog prozora. Ono kad jesen nahrupi nepozvana i glasna. Najmanja soba na svijetu i najveća tuga u galaksiji. Kombinacija da jutro ne dočekaš u stilu očajnika. O spavanji i ne mislim. To je rijetko...razbijena boca votke, prethodno salivene niz grlo tek možda učini svoje. Ma ne, to je samo kiša.

Zbogom...

E to jedino pamtim. Jedinu našu istinu. I ona u izbjeglištvu. Um se bori s napadima ludila, al sve teže- Čak ni Sancho Pansa ne pomaže.Polomit će me vjetrenjače malena. Zbogom i tebi. Jesam li ikad prevalio preko usana? I ne sjećam se. Samo znam da te nema i to je dobro. Ta gdje bih ovakav ja sada sa tobom? Ne živi se od ljubavi, uvijek si govorila.

Zbogom pubertetu – zdravo zrelosti!



Stojim pred vratima na kojima piše «Samo za starije od 18». Tamo su odrasli ljudi, jedni drugima se obraćaju u množini, pričaju samo bitne stvari i koriste one velike riječi poslije kojih nema povratka. Mama kaže da su pravila igre drugačija, ne «jedu» se crvene ili žute figure. Tamo padaju ideali, iluzije se pretvaraju u kompromise a istina je lijepa žena koja oblači svačije haljine.

I više nisam znatiželjna da kročim preko praga. Zatražila bih od mame još koju godinu, a ona sa strahom u očima odmahuje glavom. Kakav me to život čeka, kad su mami suzne oči?

Znam da ću morati biti odgovornija, da se više neću igrati i da neću moći pobjeći u tatino krilo kad krene po zlu. Shvatila sam da ljudi uglavnom pričaju ono što ne misle, a misle samo na sebe, da je svako iskustvo rana na duši, da život vraća ono što drugima dajemo, da svako dobro nosi jedno zlo....prošla sam kurs o preživljavanju. Dala mi ga geografija zemlje u kojoj sam rođena i savjeti tetaka.

Ali ako ne postoji ljubav i pravda za one iz Srebrenice, ne treba mi takva zrelost. Takva zrelost ne treba nikome, ili je i ta riječ nekakva iskrenuta istina. Ako je ljubav produženje vrste ili gimnastika i ako haški istražitelji zaključe da su se oni u Srebrenici ubili sami – javno se odričem odrstanja.

Ljubav je bajka u koju želim vjerovati. Stol i postelja za dvoje, djeca koja liče na sve što volim, ruže za rođendan i duple trešnje za doručak. Zločinci na stubu srama, kajanje na licima...eto toliko tražim od velike zrelosti. Na ostalo pristajem. Savladaću vještinu prolaska kroz paukove mreže ljudske zlobe i pakosti. Gledaću da izađem čista. Ne zbog svijeta, već zbog mog dobrog sna.

Nisam se pomakla od vrata na kojima piše ««Samo za starije od 18». To su vrata noćnog bara u Zenici. Čekam mamu koja je otišla da obavi neki posao u susjednoj zgradi. Okrenula sam se na peti i krenula prema autu. Neka me još malo...još godina Gimnazije...imaću kad biti velika.

regina srce si