Forum Klix.ba

razbolih se veceras od ahmmetovog posta...


"Na kraju ću ipak ugledati svoje osjećaje razlivene po papiru i shvatiti da za Bosnu riječi ne postoje.

Vidjet ću prkos u životu i smrti.
Vidjet ću ono što postoji, ponosno i besmrtno - Bosnu"

gladna sam wrote:razbolih se veceras od ahmmetovog posta...


"Na kraju ću ipak ugledati svoje osjećaje razlivene po papiru i shvatiti da za Bosnu riječi ne postoje.

Vidjet ću prkos u životu i smrti.
Vidjet ću ono što postoji, ponosno i besmrtno - Bosnu"

hej....veliki pozdrav....

sad i šesti nastupio...

svako proljeće...

Ahmede, želim ti mir duši. Toliko od mene

Pegasus317 wrote:Ahmede, želim ti mir duši. Toliko od mene

Hvala, u svakom slučaju, nego, nešto mi rano da mi želiš mir duši

Ahmmed wrote:

Pegasus317 wrote:Ahmede, želim ti mir duši. Toliko od mene

Hvala, u svakom slučaju, nego, nešto mi rano da mi želiš mir duši

Uspio si mi smiješak izazvati, ali samo to. Ali zbog toga te i cijenim kao čovjeka.

Pegasus317 wrote:

Ahmmed wrote:

Pegasus317 wrote:Ahmede, želim ti mir duši. Toliko od mene

Hvala, u svakom slučaju, nego, nešto mi rano da mi želiš mir duši

Uspio si mi smiješak izazvati, ali samo to. Ali zbog toga te i cijenim kao čovjeka.

Moramo dalje, nema nam druge

Ahmmed wrote:

Pegasus317 wrote:

Ahmmed wrote: Hvala, u svakom slučaju, nego, nešto mi rano da mi želiš mir duši

Uspio si mi smiješak izazvati, ali samo to. Ali zbog toga te i cijenim kao čovjeka.

Moramo dalje, nema nam druge

Da, inače bi valjda sve što se desilo bilo još besmislenije nego već jeste...

Ahmmed wrote:Ovaj tekst, napisao sam, prošle godine, na dan nezavisnosti, ovdje na forumu:


Eh, kao da je jučer bilo..... Već 29 februara 1992, ispunili smo, onako džematile,porodično, patriotsku dužnost.....Mi,koji smo imali pravo glasa

Baščaršija je to jutro bila suncem okupana....Na referendumskim mjestima, socrealistične slike, ćilimi na zidovima mjesnih zajednica....Na plakatima kojima se pozivalo za izlazak na referendum, poruka,koju ću pamtiti: Raja su ZA,a papci?

Osjećao sam se važnim tada,prevažnim,jer,nije šala, hem punoljetan, hem glasao za suverenu i nezavisnu....Nakon što sam zaokružio"ZA", odlučio sam prohodati Čaršijom, Ferhadijom....Ko Bajram da je bio.....Ljudi lijepo odjeveni,srednjovječne gospođe sa taze frizurama, drže pod ruku svoje ponosne muževe....
Sretnem kod Slatkog ćošeta tetu Zibu. Nekoga traži pogledom....Kenana,svoga sina, a moga školskog druga.... Eto Kene, nasmijan i vedar....tog sam ga dana posljednji put vidio.....Danas leži na Kovačima....
Nastavio sam dalje....prema Katedrali....Kod izloga Ede obućara, Mirna i Selma....obavile i one građansku dužnost....I izgledaju mi ,nekako, odrasle, zrele.... Preračunavaju koliko im još hiljada treba za nove cipele....Nastavljam hodati mojim gradom....U parku kod Svjetlosti, sjednem.... Neko me potapša po ramenu.... Moj brat,moj veliki brat....
Obradovah mu se! Sjeo je kraj mene i počeo pričati....Nisam ga u početku slušao....Nisam razumijevao njegove riječi....o nekoj sretnoj Bosni....nekoj novoj Bosni.....No, njegovo me ushićenje natjeralo da pratim šta govori...Govorio je o pravdi....Podsjećao me ,tog trenutka, na nekog od sedam sekretara SKOJ-a, iz čuvenih brošura"Titovim stazama revolucije...
Vratili smo se nazad do čaršije.Nahranili golubove, jer ga je to beskrajno radovalo.
I koji mjesec kasnije, kad je gorjelo Sarajevo i BiH, moj brat nije gubio nadu.... Sa kakvim je samo žarom govorio o sretnoj budućnosti, kad bi se vratio sa linije, planirajući do u najsitnije detalje raspored prvoga dana slobode....
"....On je danas u društvu Kenana, sa početka ove priče.... Na Kovačima.....Posjetio sam ih obojicu na Dan nezavisnosti...Moj brat nije dočekao prvi dan slobode....No, nismo ni mi, koji smo imali sreću ili nesreću, da preživimo rat....Dan slobode, čini mi se,sve je dalje i dalje...Ja mu se,ipak, nadam....Da toga dana, umjesto mog brata, učinim nešto što ga je beskrajno radovalo.....Da nahranim golubove na Baščaršiji.....Evo, već punih 14 godina,još nisam smogao snage za to....


Bio sam na Kovačima, večeras....

Kažu, ne valja po mezarjima , nakon akšama, boraviti....
Ipak, nisam mogao da ne odem, a u toku dana mi se, nekako, nije dalo....

Sjedio sam večeras s Njima....Razgovarao bez riječi, krajičkom oka tražio zvijezde na sarajevskom nebu, u hladnoj sarajevskoj noći...

I golubove još nikad, nahranio nisam....

Bas me rastuzi veceras
Sjetih se tih dana, prijatelja i dragih ljudi kojih vise nema ...

Ahmmede, zao mi je zbog tvog gubitka, isto, kao sto mi je zao i mnogih porodica koje su izgubile svoje najmilije...ne ponovilo se

Usput, lijepo pises, ganuo me tvoj tekst do suza...

HiBreeD wrote:Ahmmede, zao mi je zbog tvog gubitka, isto, kao sto mi je zao i mnogih porodica koje su izgubile svoje najmilije...ne ponovilo se

Usput, lijepo pises, ganuo me tvoj tekst do suza...

Svi smo mi, nekog i nešto izgubili....Izgubili smo dio sebe....I tražimo izgubljeno....U nadi, da ćemo to, na ovaj ili onaj način, pronaći jednoga dana...Ovdje ili negdje drugo...No, dok smo ovdje gdje jesmo, moramo dalje , nema nam druge

Chupo, fulao si malo... De malo koriguj taj tekst, života ti.

NJihova patnja je moja patnja, moja glad je njihova glad, dok gledam neke emisije il prelistavam slike stare, na moje oči u mojoj glavi i u mom sjećanju se pojavljuju ljudi koji nisu više sa mnom, svi oni momci iz starije raje koji su izginuli, svi moji drugovi koji su ubijeni od granate od snajpera, moj rođak koji je dao svoj život na Žuči, sva upropašćena djetinstva, svi podrumski derneci mi izađu na oči.... nekad i sanjam opsadu, ikar, ribetinu onu de3belu iz konzerve, lunch paket onaj vijetnamski, peć onu što grijala nas je, ma i zima ona 93. mi padne na pamet.... pa opet komšija kojeg je snajper pred ulazom, gdje mi smo se igrali, pokosio.....

Kad se okrenem sad po Sarajevu, po svom nekadašnjem kvartu.... sve te slike mi pred očima prođu, svi likovi djece, raje, komšija, familije , poznanika koji više nisu tu, najžalije mi je onih poginulih i osakaćenih.... jer sad tolike godine poslije pitam se za koga.... tad smmo se borili protiv fašizma, pružali smo mu otpor... bar ja mislio sam tako.... no sad kad gledam i kad kontam čemu tolika žrtva, toliki dani bez vode, struje, plina, hrane, čokolade, mesa, omiljenog jela.... bez ..... čega sve ne....
Jer ja i danas tolike godine poslije opsade ja vidim fašizam, čujem ga... možda je i prisutniji nego tada... glasniji čak....

Tad se stvarno pitam jesu li ti svi životi, ti djelovi tijela, sve te žrtve, izgubljena djetinstva, upropašćene mladosti, sve te gladne i hladne noći bile dovoljne, bile vrijedne.... ovih danas , ovih licemjera koji se te borbe protiv fašizma sjete kad njima paše....
To sve govorim a na pameti imam fašizam koji vidim oko sebe..... tad smo imali borce protiv njega il smo bar tako mislili... šta je danas..... svako vrijeme ima svoj fašizam.... samo je pitanje imali li svoje borce.....


P.S
Prva civilna žrtva opsade grada je čiko koji je radio na održavanju žičare na Trebeviću....

I nije pitanje šta je ljepše, već šta je pravednije i šta je ... odnosmo šta smo mi postali....

uvjek dobar gost wrote:
P.S
Prva civilna žrtva opsade grada je čiko koji je radio na održavanju žičare na Trebeviću....

Zvao se je Ramo Biber...da se ne zaboravi...nasli smo ga negdje na pola puta od zicare prema gradu...ubijen s ledja....
....poslije ove tekme u lukavici mrzim ih vise nego ikad...

Hvala na činjenici koju ste mi ustupili... odnosno na imenu jer nisam znao kako se čovjek zvao... i ako si manijak i ako si bio na tekmi svaka čast.

uvjek dobar gost wrote:Hvala na činjenici koju ste mi ustupili... odnosno na imenu jer nisam znao kako se čovjek zvao... i ako si manijak i ako si bio na tekmi svaka čast.

Bilo je to negdje krajem marta...kad su ga ubili...radio je na Vidikovcu na zicari...vecina za njega i ne zna...i neka si ga pomeno...
...a manijak jesam ko i svak normalan u ovom gradu

Ahmmed wrote:Ovaj tekst, napisao sam, prošle godine, na dan nezavisnosti, ovdje na forumu:


Eh, kao da je jučer bilo..... Već 29 februara 1992, ispunili smo, onako džematile,porodično, patriotsku dužnost.....Mi,koji smo imali pravo glasa

Baščaršija je to jutro bila suncem okupana....Na referendumskim mjestima, socrealistične slike, ćilimi na zidovima mjesnih zajednica....Na plakatima kojima se pozivalo za izlazak na referendum, poruka,koju ću pamtiti: Raja su ZA,a papci?

Osjećao sam se važnim tada,prevažnim,jer,nije šala, hem punoljetan, hem glasao za suverenu i nezavisnu....Nakon što sam zaokružio"ZA", odlučio sam prohodati Čaršijom, Ferhadijom....Ko Bajram da je bio.....Ljudi lijepo odjeveni,srednjovječne gospođe sa taze frizurama, drže pod ruku svoje ponosne muževe....
Sretnem kod Slatkog ćošeta tetu Zibu. Nekoga traži pogledom....Kenana,svoga sina, a moga školskog druga.... Eto Kene, nasmijan i vedar....tog sam ga dana posljednji put vidio.....Danas leži na Kovačima....
Nastavio sam dalje....prema Katedrali....Kod izloga Ede obućara, Mirna i Selma....obavile i one građansku dužnost....I izgledaju mi ,nekako, odrasle, zrele.... Preračunavaju koliko im još hiljada treba za nove cipele....Nastavljam hodati mojim gradom....U parku kod Svjetlosti, sjednem.... Neko me potapša po ramenu.... Moj brat,moj veliki brat....
Obradovah mu se! Sjeo je kraj mene i počeo pričati....Nisam ga u početku slušao....Nisam razumijevao njegove riječi....o nekoj sretnoj Bosni....nekoj novoj Bosni.....No, njegovo me ushićenje natjeralo da pratim šta govori...Govorio je o pravdi....Podsjećao me ,tog trenutka, na nekog od sedam sekretara SKOJ-a, iz čuvenih brošura"Titovim stazama revolucije...
Vratili smo se nazad do čaršije.Nahranili golubove, jer ga je to beskrajno radovalo.
I koji mjesec kasnije, kad je gorjelo Sarajevo i BiH, moj brat nije gubio nadu.... Sa kakvim je samo žarom govorio o sretnoj budućnosti, kad bi se vratio sa linije, planirajući do u najsitnije detalje raspored prvoga dana slobode....
"....On je danas u društvu Kenana, sa početka ove priče.... Na Kovačima.....Posjetio sam ih obojicu na Dan nezavisnosti...Moj brat nije dočekao prvi dan slobode....No, nismo ni mi, koji smo imali sreću ili nesreću, da preživimo rat....Dan slobode, čini mi se,sve je dalje i dalje...Ja mu se,ipak, nadam....Da toga dana, umjesto mog brata, učinim nešto što ga je beskrajno radovalo.....Da nahranim golubove na Baščaršiji.....Evo, već punih 14 godina,još nisam smogao snage za to....


Bio sam na Kovačima, večeras....

Kažu, ne valja po mezarjima , nakon akšama, boraviti....
Ipak, nisam mogao da ne odem, a u toku dana mi se, nekako, nije dalo....

Sjedio sam večeras s Njima....Razgovarao bez riječi, krajičkom oka tražio zvijezde na sarajevskom nebu, u hladnoj sarajevskoj noći...

I golubove još nikad, nahranio nisam....

Dragi Ahmede- molim dragog Allaha da ti podari sabur i snagu da dočekaš jedan lijepi, sunčani dan kada ćeš sa svojim bratom opet hraniti golubove....


"I ne recite o onima koji su poginuli na Allahovom putu: "Oni su mrtvi." Nikako, oni su živi iako vi to ne vidite. (Bekara: 154)


"Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut, ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom. Ne plači i ne govori: šteta, šteta. Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta. Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati. Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu? Tebi se čini smrt, a to je rađanje. Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?"
Kur' an

Uf kad se sjetim Braneta havera,covjek ni mrava u zivotu zgazio nije.Raznese ga granata u Hrasnom a zena mu tad bila 7 mjesec trudnoce.Rodi se kasnije mali Brane a moj haver ga nikad nevidi.Pa zasto majku mu jebem.Zasto.

zato sto je izgleda tako moralo biti, jer su htjeli stovoriti novu, samo njihovu drzavu, vecu neg ikad.....

meni je zao, sto mi snajper pogodi oca, sto mi cetnici zaklase dvojicu amidza a o snahama, rodjacima, prijateljima i ostalim poznanicima da ne i spominjiem - stradali su mi i od cetnika i od ustasa, ne mrzim ih, zalim ih, jer ne znaju da su oni svi sada u dzenetu, a oni koji digose ruku protiv covjeka, zna se gdje ce, nikada nece iskusiti ljepote onog svijeta... da bog dragi im dao, da im vrata uvijek zatvorena ostanu.

ja sam s grbavice, protjerana 6. aprila - vratila se tek 2000. godine, do tada bila izbjeglica u svom rodnom gradu.
Sestra mi je bila na demonstracijam na Vrbanji, stajala pored Suade, zajedno studirale 5. godinu medicine, mogla je biti ona.....

tamna, duboka noc je bila od 92-95, ali zato ce doci, mora doci jedno ljepse jutro.... a ja znam sta pricam sestricima i braticima, znaju oni ko im je dedu ukrao i zasto. to ja necu nikad zaboraviti, a ni oni pored mene!!!

nema se mnogo reci na ovu temu.

medjutim, ja vise nista i ne osjecam...ponekad pomislim da su mi osjecanja od svega nekako otupila...i da nema tu vise nista, ni mrznje, ni straha, ni osvete. osim sto se ponekad budim u noci...pa me zena pita sto...a ja ne znam...ima li kakve veze s ovim svim?

lijepo je sto se mi sjecamo mrtvih...ali zasto smo zaboravili zive?

Svemirski_Jebach wrote:i da nema tu vise nista, ni mrznje, ni straha, ni osvete. ?

...jedino nema straha...ostalo kako ko...

Danas je mrak, možda malo manji ili ima mjesečine... pa se donekle i vidi ko je ko i šta je šta....

Da je moj stari znao šta dočekat će ga nakon tri godine linije... tri i po godine defakto logora... u kojem smo bili bez ičega.... jel ovo danas ovako trebalo biti...????
Jel moj rođak zijanio da bi sse danas sumnjivi likovi vozali skupim autima, da bi svoje ruralne familije svlačili u grad i davali im posao.... da bi kojekakve mikrokreditne-ratno-profiterske volumente špartale državom i koristile muku povratnika, koristile kokuzluk ljudi koji su ostali bez posla....bez kuće... bez dostojanstva...........

Zar je ova krvava i napaćena zemlja i moj grad... trebao proći sve ovo , a da mi iz toga ne naučimo ništa... prebrzo smo počeli bacati hranu, zanemarivati komšije.... folirati se i izvoditi bijesne gliste...., a da jučer smo na čitav ulaz dijelili čokoladu... i to nam je bio događaj....

Mnogo je pitanja, a još manje odgovora... znam jedino da su ovi politički manipulatori dobro se okoristili na našoj muci...i još znam da ih je davno trebalo nogom nabiti....
Dešavanja nova oko Srebrenice su me malo podsjetila... na sve mučne slike.... i fakat... mi je nekako grozno... jer i mi "sarajlije" trebali bi organizovati nešto slično... jer sve više nekadašnjih komšija je oko nas... ti svi nekadašnji haubičari, snajperisti, kvislinzi... su danas nekako grlati, glasni... i nekako opet pokazuju da obraza nemaju.....

Jel Vi da ste znali šta Vas čeka poslije agresije na deset godina.... jel bi Vi ostali il bi se ispalili... il bi postupili na treći način....
Ovo govorim , a imam na umu sve žrtve, njihovu patnju i bol... a na drugoj strani svo licemjerstvo političko-mafijaško-jaransko-nacionalnih bratija.... koje se izruguju svemu za šta se moj stari borio...., a moj rođak od 18. godina dao svoj život....

Za kraj mogao bih samo reći nek im je na obraz svima...... , ali oni tog obraza već odavno nemaju.....


P.S

I istina je definitivno nema straha...

Živili...

Ja...placem...

http://youtube.com/watch?v=alLlsItbE3w& ... ed&search=

Simply_Red wrote:Ja...placem...

http://youtube.com/watch?v=alLlsItbE3w& ... ed&search=

strasno. stavljajte jos linkova, molim vas. treba mi da osvestim ove ovde.