Forum Klix.ba

John Cleese wrote:Medo, ne smijem ti ja ovo citat, ali ne daj DaleTu i Zoji da se samoubiju, plakachu

Hajd, Dale manje-više, al Zoja ima zabrinjavajući muzički ukus Moramo je pripaziti.

Zoya wrote:Kakav se to klik desi u mozgu pa da se čovjek samoubije? Samo pitam. Ne mogu razumijeti.
Prošle godine u ovo vrijeme se ubio vjerenik od moje kolegice. I dalje ne zna niko sta mu je bilo. Nikad nije davao nikakve naznake da mu je život dosadio. Završio fakultet, našao super posao, djevojku, kupili stan, nabavili psa... Jednu noć nakon što ju je odveo na rođendan kod njenog oca, odluči da se autom zaleti i zabije u tunelu. Prije toga ju je zvao na telefon da je čuje a kako je ona bila na rođendanu, nije čula mobitel da zvoni. Samo joj je ostavio zvučnu poruku gdje je rekao da je žalosno što nije podigla slušalicu, da je shvatio da život nema smisla i da će se ubiti. Djevojka je tek sada počela da radi. Bila je u šoku dobrih godinu dana.

Kakav se to klik desi?

Kad si na 18-tom spratu zgrade koja nema požarne stepenice, i čitava zgrada gori, i okolo nema nikoga da gasi vatru, a ti u ruci držiš samo čašu vode, imaš dva izbora - da ostaneš, nadaš se da će te neko spasiti, i čekaš kada ćeš izgoreti u mukama, ili da skočiš kroz prozor. Mnogi će i u takvim situacijama, vidjeti nadu, čekaće spasenje, grcaće se i nogama i rukama da pobjegnu, vikaće, tražiće pomoć. Sa druge strane, postoji neki ljudi koji iz ma kojih razloga, da li psihičke bolesti, teške depresije, i mnogih drugih faktora, će tu situaciju vidjeti kao potpuno beznadežnu. I skočiće, da se spase agonije koju nosi polagano pečenje na vatri.

Samoubistvo je to - skok kroz prozor.

Možda hrabar, možda sebičan, možda kukavičan čin, ali samoubistvo je posljednji pokušaj da se spasiš. Od života, misli, sebe. Najviše sebe.

medvjed23 wrote:

John Cleese wrote:Medo, ne smijem ti ja ovo citat, ali ne daj DaleTu i Zoji da se samoubiju, plakachu

Hajd, Dale manje-više, al Zoja ima zabrinjavajući muzički ukus Moramo je pripaziti.

Kakvi. Ja idem u teretanu i na bazene

MarlboroGold wrote:Što ne bi moglo? U prvom slučaju je uglavnom emocionalna patnja/bol u pitanju, a u drugom uglavnom fizička. Obje osobe pate do stadija iznemoglosti - zavisno od granica podnošljivosti.
Ako kažemo da je depresivna osoba koja je digla ruku na sebe kukavica, onda se može reći i za ovu drugu.

Ali naravno, dosta ljudi će reći da ova druga osoba ima gori, a nekad i pravi zdravstveni problem jer prva je "snowflake" pa se to kao inače podcjenjuje.

da ovdje, na prikladnoj temi, stavim ispod poređenja duhovne patnje zbog depresije i fizičke patnje zbog raka.. i jedno i drugo zna biti strašno i dovesti čovjeka u stanje gdje je suicid sasvim razumljiv..

inače, da li suicid jeste ili nije za osudu, najviše zavisi od odnosa između koristi koju čovjek pruža drugima i patnje koju čovjek trpi.. i jedno i drugo karakterizira raznolikost.. biznismen koji je pod dobrim uslovima zaposlio ljude, učiteljica koja kvalitetno obrazuje djecu, humanitarni radnici, sjajni književnici - svi oni i mnogi drugi slični njima pružaju značajnu korist čovječanstvu ili bar dijelu istog.. spektar ljudske patnje je barem jednako raznolik te sadrži već spomenute depresiju i rak, kao i mučenje, silovanje, glad, siromaštvo i još dosta, dosta toga..

elem, odnos između pružene koristi i pretrpljene ili prijeteće patnje ima dvije krajnosti:

1 - čovjek pruža ogromnu korist drugima, a trpi jako malu i podnošljivu patnju.. takvom čovjeku, ako se odluči na suicid, možemo pripisati sebičnost.. njegov suicid jeste za osudu..

2 - čovjek trpi ogromnu patnju i nije u stanju drugima pružiti neku značajnu korist.. suicid takvog čovjeka je sasvim razumljiv i opravdan, a etiketa sebičnosti ide onima koji očekuju da neko, radi njihove sitne koristi, trpi nesnosnu muku..

između te dvije krajnosti, mnogo nijansi u kojima suicid može, ali ne mora zaslužiti osudu.. bitno je naglasiti da takva osuda u pravilu zahtijeva oprez, jer ja ne znam kroz šta drugi čovjek prolazi i, važnije, ne znam gdje je prag njegovog pucanja.. nevolja koja je meni podnošljiva nekom drugom može biti nepodnošljiva i obrnuto..

smatram da je pitanje suicida kompleksno i da zaslužuje gornji, uviđavan pristup koji prepoznaje nijanse.. nažalost, mnogi ljudi radije biraju neselektivno pljuvanje i dijeljenje etiketa ljudima o kojima znaju malo, ako išta..

Hebote, zar ova tema ima mjesto na ovom pdf-u????
Mislim da je prirodnije mjesto pdf zdravlje?!

vidi fakat.. ovo treba uslikati i metnuti u rječnik pod ironija..

konektovan wrote:Hebote, zar ova tema ima mjesto na ovom pdf-u????
Mislim da je prirodnije mjesto pdf zdravlje?!

Filozofija bolje odgovara

triconja wrote:

konektovan wrote:Hebote, zar ova tema ima mjesto na ovom pdf-u????
Mislim da je prirodnije mjesto pdf zdravlje?!

Filozofija bolje odgovara

Ma i pdf auto bi bio prihvatljiviji...

treba biti umjetnik da bi živio ergo ako nisi...

Imaju pasivne i aktivne samoubice. Tako sam ja shvatio iz pisanja jednog samoubice o tome. On je prezivio svoj suicid i valjda depresiju prebrodio. Depresija ali i psihoticni razni poremecaji su kako sam shvatio glavni uzrok suicida. Pogotovo depresija.

biggrin wrote:treba biti umjetnik da bi živio ergo ako nisi...

Tacno. Ali nisu svi sposopbni itd. Jos kad stisnu problemi, pa cak i kvrc neki u mozgu eto belaja. Zacudo u danasnje vrijeme suicida nema vise. Jednostavno mislim da drugi kvrc u glavama ljudi radi koji ih nagoni na borbu za opstanak koja je danas izrazito teska pogotovo u Bosni.

dale cooper wrote:

medvjed23 wrote:Izvor je najpouzdaniji mogući - um samoubice.

Onaj citat je od Davida Fostera Wallacea? Uvijek imam namjeru da pročitam Infinite Jest, ali zaboravim.

Moze li sa knjiga nabaviti negdje na nasim prostorima? Ima li prevoda? Il cu da skinem sa neta.

dezurni_ucenik wrote:

dale cooper wrote:

medvjed23 wrote:Izvor je najpouzdaniji mogući - um samoubice.

Onaj citat je od Davida Fostera Wallacea? Uvijek imam namjeru da pročitam Infinite Jest, ali zaboravim.

Moze li sa knjiga nabaviti negdje na nasim prostorima? Ima li prevoda? Il cu da skinem sa neta.

Vjeruj da ne znam. Većinu stvari svakako čitam preko Kindlea pa i ne razmišljam o tome.

dale cooper wrote:Vjeruj da ne znam. Većinu stvari svakako čitam preko Kindlea pa i ne razmišljam o tome.

A ja vise volim papir. Kindle ima neke svoje prednosti ako tih knjiga nema kod nas.

dezurni_ucenik wrote:

dale cooper wrote:Vjeruj da ne znam. Većinu stvari svakako čitam preko Kindlea pa i ne razmišljam o tome.

A ja vise volim papir. Kindle ima neke svoje prednosti ako tih knjiga nema kod nas.

Kontam, i ja ponekad pročitam klasičnu knjigu, ali je to postalo sve rjeđe. Ali shvatam i one koji vole stari dobri papir.

dale cooper wrote:
Kontam, i ja ponekad pročitam klasičnu knjigu, ali je to postalo sve rjeđe. Ali shvatam i one koji vole stari dobri papir.

E ja sam ti taj koji je uvijek za stari dobri papir . Nije prevedeno na nas jezik.

Malo i o psicu Infinite jesta i njegovoj tuznoj sudbini

Bez lijekova

Dvadeset godina terapije uzelo je danak i Wallace je sve teže podnosio nuspojave lijekova. U lipnju 2007. godine poslušao je liječnički savjet i prestao ih uzimati. Bolest se vratila, ali kad je ponovno krenuo s terapijom lijekovi više nisu imali isti učinak. U ljeto 2008. prijavio se za terapiju elektrošokovima.

Nije djelovalo. Par mjeseci kasnije okončao je svoj život. Njegov bliski prijatelj Jonathan Franzen na komemoraciji je ispričao kako ga je kobnog ljeta Wallace zamolio da mu ispriča priču o tome kako će se stvari popraviti. “Odgovorio sam mu: ‘Tek ćeš napisati najbolje tekstove’. Njegova reakcija bila je: ‘Ispričaj mi još jednu priču’”.

Da, Wallace je bio tragičan lik.

Nije uopste ni izgledao kao neko ko ce se ubiti kad pogledas njegove intervjue.

Ovo je dobar clip.

Da, ovakvo ponašanje često nije lako prepoznati.

Izletjela mi na FB-u oproštajna poruka žene za koju prvi put čujem:

I have accepted hope is nothing more than delayed disappointment, and I am just plain old-fashioned tired of feeling tired. I realize I am undeserving of thinking this way because I truly have a great life on paper. I’m fortunate to eat meals most only imagine. I often travel freely without restriction. I live alone in the second greatest American city (San Francisco, you’ll always have my heart). However, all these facets seem trivial to me. It’s the ultimate first world problem, I get it. I often felt detached while in a room full of my favorite people; I also felt absolutely nothing during what should have been the happiest and darkest times in my life. No single conversation or situation has led me to make this decision, so at what point do you metaphorically pull the trigger?

https://nypost.com/2019/01/31/young-man ... cide-note/

Iskreno, tužno i, na neki mračan način, lijepo. RIP, neznanko.

Otto_13 wrote:

dale cooper wrote:Da, ovakvo ponašanje često nije lako prepoznati.

Možda jer smo uglavnom sebično zabavljeni u svoje probleme i slabo registrujemo kada neko oko nas klizi lagano u sve to . Nije to nešto što dolazi preko noći . Traje to , problem je što mi uglavnom slabo primjećujemo muke koje muče ljude oko nas .............

Da, ima i u ovome istine...

medvjed23 wrote:Izletjela mi na FB-u oproštajna poruka žene za koju prvi put čujem:

I have accepted hope is nothing more than delayed disappointment, and I am just plain old-fashioned tired of feeling tired. I realize I am undeserving of thinking this way because I truly have a great life on paper. I’m fortunate to eat meals most only imagine. I often travel freely without restriction. I live alone in the second greatest American city (San Francisco, you’ll always have my heart). However, all these facets seem trivial to me. It’s the ultimate first world problem, I get it. I often felt detached while in a room full of my favorite people; I also felt absolutely nothing during what should have been the happiest and darkest times in my life. No single conversation or situation has led me to make this decision, so at what point do you metaphorically pull the trigger?

https://nypost.com/2019/01/31/young-man ... cide-note/

Iskreno, tužno i, na neki mračan način, lijepo. RIP, neznanko.

Pročitao sam čitav članak. Jednostavno ostaneš zapanjen kada pročitaš o jednom ovakvom slučaju gdje se na prvi pogled čini da je
život ugodan i lijep za živiti, a ispod površine je sve osim toga... Jebiga...

dale cooper wrote:

medvjed23 wrote:Izletjela mi na FB-u oproštajna poruka žene za koju prvi put čujem:

I have accepted hope is nothing more than delayed disappointment, and I am just plain old-fashioned tired of feeling tired. I realize I am undeserving of thinking this way because I truly have a great life on paper. I’m fortunate to eat meals most only imagine. I often travel freely without restriction. I live alone in the second greatest American city (San Francisco, you’ll always have my heart). However, all these facets seem trivial to me. It’s the ultimate first world problem, I get it. I often felt detached while in a room full of my favorite people; I also felt absolutely nothing during what should have been the happiest and darkest times in my life. No single conversation or situation has led me to make this decision, so at what point do you metaphorically pull the trigger?

https://nypost.com/2019/01/31/young-man ... cide-note/

Iskreno, tužno i, na neki mračan način, lijepo. RIP, neznanko.

Pročitao sam čitav članak. Jednostavno ostaneš zapanjen kada pročitaš o jednom ovakvom slučaju gdje se na prvi pogled čini da je
život ugodan i lijep za živiti, a ispod površine je sve osim toga... Jebiga...

Jako je raširena sklonost precjenjivanju kvalitete ljudskog života. Skoro svaki ljudski život je loš, samo je pitanje: u kojoj mjeri? Benatar to lijepo secira.

Meni je tužno što je djevojka imala potrebu da se pravda. Društvo - takvo kakvo jeste, prožeto neutemeljenim optimizmom - ljudima poput Tare, uslovno rečeno, nameće da moraju biti sretni i zahvalni zbog onoga što imaju. Kad taj osjećaj sreće izostane, kad je, dakle, društveno očekivanje iznevjereno, javlja se krivnja. Najčešće nepotrebna ili barem prenaglašena.

Otto_13 wrote:Uljuljkani u svoj svijet zarobljen pod kristalnim zvonom rijetko vidimo maglu koja prekriva druge svjetove

Mozda ta magla prekriva svakoga pa ne vidimo tudje probleme.