Izrael/Palestina

[Svemirski_Jebach]

kazu da vec postoji palestinska drzava...zove se jordan.

75% stanovnistva jordana su palestinci onako usput...a jordan potpisao mir sa izraelom.

[patrius]

mozda nije zavjera,ali da "veliki uporno zezaju male",brate,fakat je...

Ako uspijes da to objasnis i Svemirskom imas od mene pivo ma sta pivo 5 gajbi pa biraj kojeg piva hoces

nema se tu sta objasnjavat,zna on to isto k'o i mi,samo se pravi "sasav".

[Svemirski_Jebach]

jebi ga ljudi...ja bi volio vama objasniti da nije sve crno bijelo.

kazem vam, ako se hoce mir morace se pristati na manje teritorije nego 1948...al jebi ga, ne moze se ostati na ovome...izrael se mora priznati.

[patrius]

ko je htio,prizn'o ga je,ko nije,vjeruj ni da nece,ni za 1000 god.ne znam kako ko,ali ja ne priznajem ni fbih,ni te glupave kantone,a kamo li rs.e sad,ovo ce nekome zvucati "100% haretovski",al' nije ni blizu toga.ja jednostavno zivim tako da uopste ne postujem ustavni poredak ove zemlje,ni entitete,ni kantone,pa ni taj jebeni distrikt u kojem ziv(otar)im.velika vecina zvanicnika ortvoreno radi protiv ove zemlje,sto je jasno i ticama na grani,tako da se ja uopste ne smatram obaveznim da je postujem.ja volim svoju domovinu,ali ne volim ovu,ovakvu drzavu.moze sad ko hoce svirat k...u da sam unitarist,i jesam,ali u pozitivnom smislu.sve dok budemo ovako zatvoreni u ovim torovima,i dok svako svoje "stado" bude muz'o,necemo ni koraka naprijed.sto prije to uvidimo,bit ce nam bolje...

[spreca]

jebi ga ljudi...ja bi volio vama objasniti da nije sve crno bijelo.

kazem vam, ako se hoce mir morace se pristati na manje teritorije nego 1948...al jebi ga, ne moze se ostati na ovome...izrael se mora priznati.

Kad bi ti htio shvatiti zbog cega nema mira natom pdrucju sve bi bilo lakse ali ti neces to da shvatis jer neki ti to hoce objasniti ali ti to negiras jer za tebe je amerika iddol ,toje tvoja stvar,da i nama u Bosni su nesto pomogli ali to neznaci da za to treba da im dam guzice ili svoju dusu i da na sve sto rade da im aplaudiram.

[spreca]

ko je htio,prizn'o ga je,ko nije,vjeruj ni da nece,ni za 1000 god.ne znam kako ko,ali ja ne priznajem ni fbih,ni te glupave kantone,a kamo li rs.e sad,ovo ce nekome zvucati "100% haretovski",al' nije ni blizu toga.ja jednostavno zivim tako da uopste ne postujem ustavni poredak ove zemlje,ni entitete,ni kantone,pa ni taj jebeni distrikt u kojem ziv(otar)im.velika vecina zvanicnika ortvoreno radi protiv ove zemlje,sto je jasno i ticama na grani,tako da se ja uopste ne smatram obaveznim da je postujem.ja volim svoju domovinu,ali ne volim ovu,ovakvu drzavu.moze sad ko hoce svirat k...u da sam unitarist,i jesam,ali u pozitivnom smislu.sve dok budemo ovako zatvoreni u ovim torovima,i dok svako svoje "stado" bude muz'o,necemo ni koraka naprijed.sto prije to uvidimo,bit ce nam bolje...

[xon_sa]

Kako priznati neku drzavu koja nema medjunarodno utvrdjene granice, tj. one zadnje medjunarodno utvrdjene ni sama ta drzava ne postuje, ili jos bolje, znacajno se prosirila?

Kako priznati neku drzavu koja silom otima i rusi imovinu stanovnistvu zbog "pogresnog" imena ili vjere?

Kako priznati drzavu koja pravi zidove kojima okruzuje getoe u kojima drzi ljude koji nose "pogresna" imena ili su pogresne religije?

Kako priznati drzavu koja ne priznaje pravo na povratak miliona protjeranih stanovnika?

Kako priznati drzavu koja u svojim logorima drzi zatvorene hiljade ljudi, medju kojima i stotine djece?

Nikako! Priznanje granica od prije 1967 (sto izrael bez pardona odbija) moze doci u obzir iskljucivo ako se sve gore navedeno ispravi, a za to sa izraelske strane nema ni najmanje volje. Saudijska inicijativa im nudi upravo to, ali njima je prihvatljivo sve osim najvaznijih odredbi te inicijative kao sto su povratak izbjeglica i povratak teritorija okupiranih 1967. Dakle do priznanja u najboljem slucaju moze doci istovremeno, a suludo je traziti dalje ustupke od palestinaca kojima je oteto gotovo sve sto im se moglo oteti!

*eto sa ""

[patrius]

samo si ovo "pogresne" trebao/la staviti pod navodnike.

kako voljeti drzavu u kojoj se podjednako tretiraju oni koji su je rusili i oni koji su je branili,ili stavise,u kojoj se "oni" prvi cak i bolje tretiraju???kako,kako,kako???kako postovati sve te silne kreature koje iz predsjednistva uglavnom zavrsavaju na sudu,upravo zbog toga sto rade protiv iste?kako,kako,kako???

[\/\/\/]

Izrael ce da postoji dotle dok je Amerika jaka i dok arapima ne dođe jednom za svagda iz dupeta u glavu. Pa dok ne sjednu ono bratski dok ne razrade plan po hiljadu puta dok se ama bas ne dogovore (zajedno sa Iranom i ostalim islamskim svijetom) i dok im ne bude plan No1 unistenje Izraela, mislim jest njima i sada to cilj ali je njihovim srcima zavlado strah i previse su zavoli ovaj dunjaluk i tesko im pada da se odvoje od njega. Ee dotle ce da postoji ta "drzava". I nema ni jednog drugog nacina da ona nestane nego jedino vatrom.
Samo je pitanje vremena a ja nesto osjecam da ce to biti ubrzo.

[zzzzz]

jebi ga ljudi...ja bi volio vama objasniti da nije sve crno bijelo.

kazem vam, ako se hoce mir morace se pristati na manje teritorije nego 1948...al jebi ga, ne moze se ostati na ovome...izrael se mora priznati.

Tebi je svemirski stvarno ispran mozak. Jos uvijek nisi odgovorio na pitanje zasto mi nismo pristali na podjelu BiH 92' i ne zelis da vidis paralelu sa situacijom iz 48' koju spominjes.

Arapi nude priznanje za Izrael uz obavezu povratka na granice iz 67' (sto je veliki kompromis), Izrael nece za to naravno ni da cuje. Cak se pristaje i na potpisivanje ugovora koji se direktno kosi sa osnovnim ljudskim pravima, tj. odustajanje od prava na povratak palestinskih izbjeglica na teritoriju Izraela. Takav presedan se moze napraviti samo kad je Izrael u pitanju.

Ja se nadam samo da ce biti po onoj narodnoj, "mozes kako hoces ali neces dokle hoces", tj. da ce im ovi kad tad u nekoj buducnosti naplatiti ovih 50 godina ponizavanja, maltretiranja i otimacine

[Maksim]

Cionisticki pokret kojeg nisu podrzavali svi Zidovi Evrope i Amerike je postigao svoj cilj zahvaljujuci naivnoscu americkih protestantskih fanatika koji imaju jak utjecaj u Americi na politicki tijek te zemlje. Oni vjeruju da ce kroz Izrael biti stvorena Isusova drzava i da ce Zidovi postati krscani. To su Zidovi iskoristili. Jevrejski lobi u Americi jeste jak, ali da je odlucujuci, u to cisto sumnjam. Izrael je danas najveci eksporter dijamanta koji je itekako vazan prirodni resurs. Svrha americke podrske Izraelu nije da ima nekoga u po arapskog svijeta kad vec imaju Jordan, Saudijsku Arabiju, Katar, Kuvajt itd.....

Cijela Evropa i Amerika su podrzavale osnivanje Izraela, svatko iz svojih razloga a neki cak iz antisemitskih. Arapi su mislili da su sila pa nisu prihvatili plan iz 1948. godine, zato danas moraju patiti. Uglavnom Palestinci dok je Sirija maltene jedina koja ih podrzava. Ipak mora se priznati da je Izrael fascinantna drzava: od pustinje (to bi vjerojatno danas dan bilo pustinja da Palestinci vladaju) su izgradili modernu drzavu. Gradovi kao Tel Aviv ili Haifa su veoma lijepi gradovi koji su veoma brzo izgradjeni. Izrael 99 % uvozi i uspijeva odrzati gospodarsku ravnotezu. No, opet im djaba to kada vrse teror nad znatno slabijim stanovnistvom i kada im u po bijela dana moze netko uletiti u restoran u Tel Avivu i raznijeti 20 ljudi.

Tko zna sto ce biti....

[Maksim]

.... ali evo i jedan vrlo interesantan tekst Noama Chomskog iz lista Red Pepper koji je preveden na hrvatski u zagrebackom Zarezu. Iskreno, cisto sumnjam da ce ga itko procitati.

--------------------

SAD-Izrael-Palestina

Kada su im ugroženi planovi za napad na Irak, SAD je dopustio donošenje rezolucije UN-a koja poziva Izrael na povlačenje s novoosvojenih područja «bez odgode» – što znači «što je prije moguće», kako je odmah objasnio državni tajnik Colin Powell

Noam Chomsky


Prije godinu dana, sociolog Baruch Kimmerling s Hebrew Universityja primijetio je da se «dogodilo ono čega smo se bojali». Židovi i Palestinci «nazaduju k praznovjernom plemenskom... Rat izgleda kao neizbježna sudbina», «okrutni kolonijalni» rat. Nakon izraelske invazije na izbjeglička naselja tijekom ove godine, njegov kolega Ze’ev Sternhell napisao je da «u kolonijalnom Izraelu... ljudski život malo vrijedi.» Vlada se «više ne ustručava govoriti o ratu dok je zapravo riječ o kolonijalnoj politici, koja podsjeća na vremena kada je bjelačka policija zauzimala siromašne crnačke četvrti u južnoj Africi tijekom aparthejda.» Obojica ističu očito: nema simetrije između «etničko-nacionalnih grupa» sklonih plemenskom sukobu. On se događa na područjima koja su pod žestokom vojnom okupacijom 35 godina. Osvajač je snažna vojna sila koja djeluje zajedno s masovnom vojnom, ekonomskom i diplomatskom podrškom svjetske velesile. Njezine su žrtve same i bez mogućnosti da se brane, mnogi od njih jedva preživljavaju u bijednim logorima, podnoseći čak i gori teror sličan onom u «okrutnim kolonijalnim ratovima» i izvršavajući strašne grozote iz osvete.

Neokolonijalistički koncept

«Mirovni proces» u Oslu promijenio je modalitete okupacije, ali ne i njezin osnovni koncept. Malo prije nego je postao dio vlade Ehuda Baraka, povjesničar Shlomo Ben-Ami zapisao je da su «dogovori u Oslu utemeljeni na neokolonijalističkim temeljima, na trajnoj ovisnosti jednoga o drugome.» Ubrzo je postao tvorac američko-izraelskih prijedloga u Camp Davidu u ljeto 2000. godine, koji su zadržali isti uvjet. Prijedloga koji su toliko hvaljeni u američkim komentarima. Palestinci i njihovo zlo vodstvo okrivljavani su za njegov neuspjeh i nasilje koje je iz njega proizašlo. To je otvorena «prijevara», kako je izvijestio Kimmerling zajedno s drugim ozbiljnim komentatorima.

Istina, dogovor Clinton-Barak napredovao je nekoliko koraka prema dogovorima tipa Bantustan. Neposredno prije Camp Davida, Palestinci sa Zapadne obale bili su ograničeni na više od 200 raštrkanih područja, i dogovorom Clinton-Barak predloženo je poboljšanje: konsolidacija triju kantona pod izraelskom kontrolom, doslovno odvojenih međusobno i od četvrte enklave, malog područja istočnog Jeruzalema, centra palestinskog života i komunikacije regije. U petom kantonu, Gazi, ishod je ostao nejasan, osim što je populacija također ostala stvarno zarobljena. Razumljivo da te karte nije moguće pronaći u američkom mainstream tisku, kao ni detalje dogovora.

Nitko ne može ozbiljno sumnjati u to da će uloga SAD i dalje biti presudna. Zato je važno razumjeti kakva je ta uloga bila, i kako je ona iznutra shvaćena. Verzija golubica koju su predstavili urednici New York Timesa (7. travnja), hvaleći Predsjednikov govor kojim će «utrti put» i njegovu «novonastalu viziju». Njezin prvi element je «trenutačni prestanak palestinskog terorizma». Nešto kasnije dolazi «zamrzavanje, pa napuštanje židovskih naselja i pregovori o novim granicama» koji bi priveli kraju okupaciju i omogućili uspostavu palestinske države. Ako prestane palestinski teror, Izraelci će biti ohrabreni da «ozbiljnije razmotre povijesnu ponudu Arapske lige o općem miru i priznavanju u zamjenu za izraelsko povlačenje.» No najprije palestinski vođe moraju dokazati da su «legitimni diplomatski partneri».

Izbjegavanje mira

Stvarnost ima vrlo malo veze s ovim samodopadnim prikazom – doslovno prepisanim iz osamdesetih godina, kada su SAD i Izrael očajnički pokušavali izbjeći ponude PLO-a za pregovore i politički dogovor dok su ustrajali u zahtjevima da ne može biti pregovora s PLO-om, da ne može biti «još jedne palestinske države... « (jer je Jordan palestinska država), ni «promjena statusa Judeje, Samarije i Gaze osim u skladu s temeljnim načelima (izraelske) vlade» (svibanj 1989. godine, koalicijski plan Peres-Shamir, koji je podržao Bush senior u Bakerovu planu iz prosinca 1989.). Sve je to ostalo neobjavljeno u američkom mainstream tisku, kao i redovito prije, dok su komentari denuncirali Palestince zbog njihove jednosmjerne odanosti teroru, jer podrivaju humanistička nastojanja SAD-a i saveznika.

U stvarnom svijetu, osnovna prepreka «novonastaloj viziji» bila je, i ostaje unilateralna američka politika odricanja prava. Malo je toga novoga u «povijesnoj ponudi Arapske lige.» Ona ponavlja temelje rezolucije Vijeća sigurnosti iz siječnja 1976, koju je podržao gotovo cijeli svijet, uključujući i vodeće arapske države, PLO, Europu, sovjetski blok – zapravo, svatko tko je bio važan. Suprotstavio mu se samo Izrael, a veto je stavio SAD. Rezolucija je pozivala na politički dogovor o međunarodno priznatim granicama «s odgovarajućim dogovorima... koji bi osigurali... suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost svih država regije i njihovih prava na život u miru unutar sigurnih i priznatih granica» – zapravo, modifikacija rezolucije UN-a 242 (kako je to službeno tumačio i SAD), proširene da uključi i Palestinu. Slične inicijative arapskih država, PLO-a i Europe SAD je otad uvijek blokirao i uglavnom potiskivao ili poricao u javnim istupima.

Politika odricanja prava SAD-a javlja se i nekoliko godina prije toga, u veljači 1971, kada je egipatski predsjednik Sadat ponudio Izraelu mir u zamjenu za izraelsko povlačenje s egipatskog teritorija, bez spomena palestinskih nacionalnih prava ili sudbine drugih okupiranih područja. Izraelska laburistička vlada prepoznala je to kao pravu mirovnu ponudu, ali ju je odbila, s namjerom proširivanja svojih naselja na sjeveroistočnom Sinaju; to je uskoro i učinila, krajnje brutalno, što je bio neposredni povod ratu 1973. godine. Izrael i SAD smatrali su da je mir moguć samo ako je u skladu sa službenom američkom politikom. Ali kako je laburistički vođa Ezer Weizmann (kasnije predsjednik) objasnio, ishod ne bi omogućio Izraelu da «opstane u skladu sa stupnjem, duhom i kvalitetom koje on utjelovljuje.» Izraelski komentator Amos Elon napisao je da je Sadat izazvao «paniku» među izraelskim političkim vodstvom objavivši volju «da sklopi mirovni sporazum s Izraelom te da poštuje njegovu nezavisnost i suverenitet unutar sigurnih i priznatih granica».

Kissinger je uspio spriječiti mir uspostavom onoga što je nazivao «mrtvom točkom», a čemu je bio najskloniji: nema pregovora, samo sila. Jordanske mirovne ponude također su odbijene. Otada, službena politika UN-a držala se međunarodna konsenzusa o povlačenju – sve do Clintona, koji je efikasno dokinuo rezolucije UN-a i odredbe međunarodnog prava. No u praksi, politika je slijedila Kissingerove smjernice, prihvaćajući pregovore samo kada su bili prisiljeni na njih, kao što je to bio Kissinger nakon gotovo potpune propasti rata 1973. godine za koji on snosi najveću odgovornost, a pod uvjetima Ben-Amija.

Američka podrška

Ne iznenađuje što je vodeći princip okupacije bilo neprestano ponižavanje, zajedno s torturom, terorom, uništavanjem imovine, raseljavanjem i naseljavanjem, zauzimanjem osnovnih resursa, posebice vode. To je, naravno, zahtijevalo odlučnu podršku SAD-a, koja je bila sve jača tijekom godina Clintona i Baraka. «Barakova je vlada ostavila Sharonovoj iznenađujuće naslijeđe», izraelski je tisak izvijestio nakon promjene vlasti: «najveći broj gradnji na palestinskim područjima započeo je u vrijeme kada je Ariel Sharon bio ministar graditeljstva i naseljavanja godine 1992. prije dogovora u Oslu» - financije su osigurali američki porezni obveznici, zavarani maštovitim pričama o «vizijama» i «velikodušnosti» američkih vođa, frustrirani teroristima kao što je Arafat koji je iznevjerio «naše povjerenje», možda također i zbog izraelskih ekstremista koji su pretjerano reagirali na njihove zločine.

Kako Arafat mora opet zadobiti naše povjerenje, objasnio je jezgrovito Edward Walker, dužnosnik State Departmenta Clintonove administracije zadužen za tu regiju. Zabludjeli Arafat mora nedvosmisleno objaviti: «Mi stavljamo svoju budućnost i svoju sudbinu u ruke SAD-a», koje vode kampanju ugrožavanja palestinskih prava 30 godina.

Ozbiljniji komentari prepoznali su da «povijesna ponuda» uvelike ponavlja saudijski plan iz 1981. godine – upropašten, kako je redovito isticano, arapskim odbijanjem da prizna izraelsku državu. Činjenice su ponovno sasvim drukčije. Plan iz 1981. godine upropastila je izraelska reakcija koju je čak i njihov mainstream tisak osudio kao «histeričnu». Shimon Peres upozorio je da plan «prijeti samom opstanku Izraela.» Predsjednik Haim Herzog iznio je optužbe na račun PLO-a kao glavnog autora plana koji je po njemu ekstremniji od rezolucije UN-a iz siječnja 1976. godine koju je «pripremio» PLO dok je bio predstavnik Izraela u UN-u. Ove tvrdnje teško mogu biti istinite (premda je PLO javno podržao oba plana), ali one ukazuju na očajnički strah od političkog dogovora, uz ustrajnu i presudnu podršku SAD-a.

Osnovni je problem bio tada, kao i danas, u Washingtonu, koji je uporno podupirao izraelsko odbijanje političkog dogovora u smislu šireg međunarodnoga konsenzusa, ponavljano u osnovama «povijesne ponude arapske lige».

Nepoštivanje međunarodnih konvencija

Današnje promjene u američkoj politici odricanja prava su taktičke i zasad minimalne. Kada su im ugroženi planovi za napad na Irak, SAD je dopustio donošenje rezolucije UN-a koja poziva Izrael na povlačenje s novoosvojenih područja «bez odgode» – što znači «što je prije moguće», kako je odmah objasnio državni tajnik Colin Powell. Palestinski teror mora prestati «odmah», ali puno ekstremniji izraelski teror, koji traje 35 godina, ima vremena. Izrael je odmah pojačao napade, navodeći Powella da rekne «zadovoljan sam što čujem da premijer kaže da požuruje svoje operacije». Mnogi sumnjaju da je Powellov put u Izrael odgođen kako bi one mogle biti još više «ubrzane». No stav SAD-a može se promijeniti, opet iz taktičkih razloga.

U međuvremenu SAD nastavlja «poboljšavati teror», da posudim Predsjednikove riječi, osiguravajući Izraelu sredstva za teror i destrukciju, uključujući i novu pošiljku najnaprednijih helikoptera iz američkog arsenala. To su standardne reakcije pokroviteljskog režima. Da navedem jedan poučan primjer iz prvih dana sadašnje Intifade, Izrael je američkim helikopterima napao civilne ciljeve, usmrtivši deset Palestinaca i ranjavajući njih trideset i pet, što teško da je bila «samoobrana». Clinton je odgovorio ugovorom o «najvećoj kupovini vojnih helikoptera Izraelske vojske u deset godina», zajedno s rezervnim dijelovima za appache helikoptere. Tisak je pomogao odbijajući objaviti činjenice. Nekoliko tjedana kasnije, Izrael je počeo koristiti američke helikoptere i za ubojstva. Jedno od prvih djela Bushove administracije bilo je slanje appache longbow helikoptera, najubojitijih. To je bila marginalna vijest ispod gospodarske rubrike. Predanost Washingtona «poboljšanju terora» ponovno se pokazala u prosincu, kada su stavili veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti koja poziva na implementaciju Mitchellova plana i ubrzavanje međunarodnih promatrača u nadgledanju redukcije nasilja, po općem mišljenju najefikasnijeg sredstva, čemu se Izrael usprotivio i redovito blokirao Washington. To se dogodilo tijekom dvadesetjednodnevnog primirja – što znači da je poginuo samo jedan izraelski vojnik, zajedno s dvadeset i jednim Palestincem uključujući jedanaestero djece, i šesnaest izraelskih upada na područja pod palestinskom kontrolom. Deset dana prije veta, SAD je bojkotirao – a time i potkopao – međunarodnu konferenciju u Ženevi koja je još jednom naglasila da se Četvrta ženevska konvencija odnosi i na okupirana područja, tako da je gotovo sve što SAD i Izrael tamo rade «kopanje grobova», jednostavno «ratni zločin». Konferencija je jasno nazvala izraelska naselja koja su Amerikanci financirali nelegalnim, i osudila praksu «namjernih ubijanja, mučenja, nelegalnih izručenja, namjernih kršenja prava na pošteno suđenje, sve žešćih razaranja i oduzimanja imovine... koje se provode nezakonito i neopravdano.» Kao potpisnik ženevskih konvencija, SAD je dužan, i po formalnim sporazumima, goniti one koji su odgovorni za takve zločine, uključujući i vlastito vodstvo. Zato sve to prolazi u tišini.

SAD nije službeno povukao priznavanje primjenjivosti ženevskih konvencija na okupiranim područjima, ili cenzure izraelskog nasilja kao «okupatorske sile» (što je, primjerice, prihvatio i Bush senior kada je bio ambasador u UN-u). U listopadu 2000. godine Vijeće sigurnosti ponovno je potvrdilo konsenzus u vezi s tim «pozivajući Izrael, okupatorsku silu, da moralno prizna svoje zakonske obaveze prema ženevskoj konvenciji». Rezultat glasanja bio je 14:0. Clinton je bio suzdržan, vjerojatno ne želeći staviti veto na jedan od osnovnih principa međunarodnog humanitarnog prava, osobito u svijetlu okolnosti u kojima je nastao: s ciljem formalne osude nacističkih zločina.

Sve dok ove činjenice ne postanu dio pregovora, i dok ne budu shvaćene sve njihove implikacije, besmisleno je pozivati na «sudjelovanje SAD-a u mirovnom procesu», a mogućnosti za konstruktivno djelovanje ostaju slabe.

Odabrala i prevela s engleskog Lovorka Kozole

Izvor: zarez.hr[/i]

[Abu FEED el-Castro]

Spacey,i nama su nudili raznorazne podjele...

Halo ba, pa ti me iznenadjujes, ovaj put jako pozitivno

Potpuno se slazem, i ne zapravo samo tako, nego čak sam stanovista da bi mi (shodno novijoj historiji, različitim ponudama na podjele, zelji za jedinstvom teritorije i naroda na istoj itd) najbolje trebali shvatati palestince. Jako puno sličnih ili jednakih okolnosti i faktora nas dijeli, sa razlikom da oni puno duze vremenski trpe i da su se njima na grbaču navalali puno .ebeniji igrači
Dzaba je, tako ti je kad zivis u vremenu vlasti sile a ne prava, kamoli pravednosti..

[Abu FEED el-Castro]

U ovom kontekstu jos da dodam: zato me jako nerviraju pitanja i komentari nasih ljudi koji se kao snebivaju kako se to mogu oni medjusobno trviti i mrziti (bilo palestina bilo sad i irak) i kako to nema smisla, ali povrh svega eto kako to ne mogu shvatiti...
A svi redom zaboravljaju sta nam se juče u najtezem vremenu sukoba sa dvije strane desavalo u Krajini izmedju 5. korpusa i abdicevaca...
To mi pravo licemjerno i plitko..

[Svemirski_Jebach]

eh 1967 Izrael nije napao arape nego su arapi napali izrael...i izgubili, razvaljeni potpuno za 6 dana. Izrael im uzeo teritoriju u ratu...

elem, izrael je vec davno vratio teritoriju Egiptu i Jordanu kada je potpisan mirovni sporazum...vratice i Siriji kad se potpise mir i kad sirija prizna postojanje izraela.

A to da bi arapi mogli unistiti izrael...mozda kad bi imali nuklearke.

izrael bi mozda i bio unisten ali bi prije toga i sve arapske zemlje bile svedene na livadu...i to bukvalno. I svima je to jasno - arapi ne mogu vojno poraziti izrael.

nije to ni bitno...slazem se da je glavni problem povratak izbjeglica.

Sto se tice teritorije - ne vidim zasto arapi ne bi potpisali mir i napravili palestinsku drzavu koja ce mirno koegzitirati sa Izraelom.

Zasto mi nismo potpisali? Pa potpisali smo '95 dejton sto je stvorio Republiku Srpsku - pitaj Harisa. Ko kaze da nismo potpisali.

[Maksim]

Sto se tice teritorije - ne vidim zasto arapi ne bi potpisali mir i napravili palestinsku drzavu koja ce mirno koegzitirati sa Izraelom.

Pronaci ces odgovor u gornjem clanku. Kako o "agresivnim Arapima koji ne zele mir" tako i o medijima u Americi koji ignoriraju detalje mirovnih pregovora ako nisu u interesu sluzbene americke politike.

[tech10]

Svaka slicnost je slucajna.

[forUMASH]

.....ja na ovaj sukob mogu gledati samo kao neutralan posmatrac.....iz te perspektive nije mi tesko doci do zakljucka ko je najveca zrtva sukoba (palestinski narod), ko nastupa sa pozicije sile (Izraelci) i ko je najveci ljigavac i profiter (palestinsko politicko rukovodstvo)......

.....ovakve teme namjerno izbijegavam jer je jako tesko komentarisati situaciju na objektivan nacin iz razloga sto je vecina forumasa prvo odabrala stranu koju ce zastupati (znamo i zasto i po kojoj osnovi), a argumenti, fakti i cinjenice se koriste selektivno u svrhu odbrane ili podrske strani kojoj pripadaju.....svako drugacije razmisljanje vodi ka etiketiranju i blacenju licnosti koja se usudila razmisljati "uzvodno"......

[shin]

eh 1967 Izrael nije napao arape nego su arapi napali izrael...i izgubili, razvaljeni potpuno za 6 dana. Izrael im uzeo teritoriju u ratu...

elem, izrael je vec davno vratio teritoriju Egiptu i Jordanu kada je potpisan mirovni sporazum...vratice i Siriji kad se potpise mir i kad sirija prizna postojanje izraela.

A to da bi arapi mogli unistiti izrael...mozda kad bi imali nuklearke.

izrael bi mozda i bio unisten ali bi prije toga i sve arapske zemlje bile svedene na livadu...i to bukvalno. I svima je to jasno - arapi ne mogu vojno poraziti izrael.

nije to ni bitno...slazem se da je glavni problem povratak izbjeglica.

Sto se tice teritorije - ne vidim zasto arapi ne bi potpisali mir i napravili palestinsku drzavu koja ce mirno koegzitirati sa Izraelom.

Zasto mi nismo potpisali? Pa potpisali smo '95 dejton sto je stvorio Republiku Srpsku - pitaj Harisa. Ko kaze da nismo potpisali.

Švabe su rasturile Evropu 1939-45, sad bi svi trebali uzeti malo od švaba teritorije? Zašto je juga vratila Trst žabarima?

Po ovom izraelskom principu juga bi trebala imati 90% Italije i 30% švabije.

Kenjara na kvadrat, mojne više.

[shin]

jebi ga ljudi...ja bi volio vama objasniti da nije sve crno bijelo.

kazem vam, ako se hoce mir morace se pristati na manje teritorije nego 1948...al jebi ga, ne moze se ostati na ovome...izrael se mora priznati.

Kenjaš opet;

kazem vam, ako se hoce mir morace se pristati na manje teritorije nego 1948...

Znaci necemo vidjeti teritoriju iz 1947 ok.



Rat 1967 se zavrsio sa ovim granicama.




Ok i to;


Hajde ti meni onda objasni kako je Palestina dosla na velicinu opstine centar?



Nije valjda zbog intifade

[patrius]

Feedele,brate,zar si sumnj'o u mene???Nemoj da pomislim da imas predrasude...

[zunazu]

Saborski zastupnik RH Ivan Pernar o etničkom čišćenju koje je Izrael 1948. počinio nad Palestincima

http://www.dailymotion.com/video/x51tpu ... aca_school

[aratet]

http://www.vecernji.hr/nogomet/izraelsk ... ji-1128112

Odlicno

[aratet]

Fantasticno, Maccabi Tel Aviv.


Izraelci nisu Bog zna talentovani za sport kao neki narodi, ali su zato organizacijski odlicni i dovode dosta stranaca, zvanicno su treca najuspjesnija ekipa na evropskom kontinentu, odmah iz Reala i CSKA.