To divno ratno vrijeme...

[mamica papucarka]

evo vala i ja sam pokusala da se sjetim cega lijepog, i ide slabo. jes da sam obozavala lecu i pitu od instant pirea, jest i da se sjetim zezancija i ljubavi i prijateljstava, ali sve mi izgleda pateticno i jadno jer cini mi se da smo se fatali za najbanalnije stvari samo da ne mislimo sta ce biti ako cete udju u grad. sjecam se i "baklave" od oraha koje smo sami ubrali i ocistili (pa nam ruke danima bile zelene) bez secera naravno jer je isti bio 80DEM tada u SA, sjecam se kolaca od graha, a sve ispeceno na papirima. i ... u ovom trenutku psujem kako posten covjek ne treba da psuje i zelim da svi koju su nas stavili u taj pakao prodju isto. svaki minut od marta 92. do novembra 95.

izvinite sto pokvarih temu. posljednjih mjeseci mnogo poredim sebe i ljude koji nisu prosli kroz rat, i znate sta? ja im stvarno zavidim.

i ja sam ista. Nekada zavidim ljudima, koji nisu prosli rat, a nekada ne...
I obozavala sam snicle od lece. Cak pomisljam da ih i sama sad napravim
Sjecam se jednog "blama"
Ja i prijateljice izasle u jedan zasticeni kafic, sredile se i nas 5-6 zapalile tri cigare. I nista, mi pricamo i ne obracamo paznju na ljude oko nas. Kad nam pridje tip (joj blama), izvadi kutiju cigara i pocasti nas. Mislim, covjek je bio divan, dobronamjeran, ali nama je bilo uzasnoooooo nezgodnoooo Pobjegle smo u sekundi A tip osto

[senada]

evo vala i ja sam pokusala da se sjetim cega lijepog, i ide slabo. jes da sam obozavala lecu i pitu od instant pirea, jest i da se sjetim zezancija i ljubavi i prijateljstava, ali sve mi izgleda pateticno i jadno jer cini mi se da smo se fatali za najbanalnije stvari samo da ne mislimo sta ce biti ako cete udju u grad. sjecam se i "baklave" od oraha koje smo sami ubrali i ocistili (pa nam ruke danima bile zelene) bez secera naravno jer je isti bio 80DEM tada u SA, sjecam se kolaca od graha, a sve ispeceno na papirima. i ... u ovom trenutku psujem kako posten covjek ne treba da psuje i zelim da svi koju su nas stavili u taj pakao prodju isto. svaki minut od marta 92. do novembra 95.

izvinite sto pokvarih temu. posljednjih mjeseci mnogo poredim sebe i ljude koji nisu prosli kroz rat, i znate sta? ja im stvarno zavidim.

izmedju ostalog i zbog onoga gore podebljanog nasim zelim dole podebljano.

[encian]

izvinite sto pokvarih temu. posljednjih mjeseci mnogo poredim sebe i ljude koji nisu prosli kroz rat, i znate sta? ja im stvarno zavidim.

Mislim da oni tebi vise zavide.

ne. prva emocija koju pokazu je saucesce. "oh how was waaaar?" na cemu da mi zavide?

[encian]

evo vala i ja sam pokusala da se sjetim cega lijepog, i ide slabo. jes da sam obozavala lecu i pitu od instant pirea, jest i da se sjetim zezancija i ljubavi i prijateljstava, ali sve mi izgleda pateticno i jadno jer cini mi se da smo se fatali za najbanalnije stvari samo da ne mislimo sta ce biti ako cete udju u grad. sjecam se i "baklave" od oraha koje smo sami ubrali i ocistili (pa nam ruke danima bile zelene) bez secera naravno jer je isti bio 80DEM tada u SA, sjecam se kolaca od graha, a sve ispeceno na papirima. i ... u ovom trenutku psujem kako posten covjek ne treba da psuje i zelim da svi koju su nas stavili u taj pakao prodju isto. svaki minut od marta 92. do novembra 95.

izvinite sto pokvarih temu. posljednjih mjeseci mnogo poredim sebe i ljude koji nisu prosli kroz rat, i znate sta? ja im stvarno zavidim.

izmedju ostalog i zbog onoga gore podebljanog nasim zelim dole podebljano.

kojim nasim zelis dole podebljano?

[mamica papucarka]

izvinite sto pokvarih temu. posljednjih mjeseci mnogo poredim sebe i ljude koji nisu prosli kroz rat, i znate sta? ja im stvarno zavidim.

Mislim da oni tebi vise zavide.

ne. prva emocija koju pokazu je saucesce. "oh how was waaaar?" na cemu da mi zavide?

a mene jucer kasirka u trgovini opet pitala "sto ides u Bosnu kad je dole rat"

[Cary Grant]

Očito se malo razilaze mišljenja onih koji su bili ovdje u ratu i ostali ovdje nakon njega, i onih koji su bili pa otišli negdje... Što je normalno. Mislim da mi koji nismo makli nigdje drugačije gledamo na to baš zato što je ovaj i ovakav mir ipak u neku ruku gori nego onakav rat, kao što je neko napisao ranije. Ali nećemo diskutovati, razmjenjujemo lijepa i samo lijepa iskustva iz rata, ako ih neko nema, u redu, poštujem, ali pokušajte da nam ne kvarite temu...

Sjetio sam se najljepše šetnje koju sam imao u ratu. Avgust '95., četnici u odmazdi rokaju čime stignu, i ja u jednom dijelu grada nekoliko dana provodim u podrumu, pogotovo nakon što je do nas spucala modifikovana naprava raznijevši nekoliko spratova zgrade. U podrumu usred ljeta oko 10 stepeni C, a mi ko budale hodamo u bermudama. Već navikli na tu zimu i ne osjećamo je više, utrnuli nekako. Kada smo nakon skoro hefte izašli pred zgradu, jaran i ja, prvi osjećaj je bio kako je sunce jedna divna stvar. Nismo bili svjesni ni bloka betona odvaljenog na cesti, ni šporeta na livadi, ni kauča na trotoaru, ni pucnjave okolo... Samo smo uživali u suncu koje je izvlačilo onu vlagu i mraz iz naših kostiju. Počeli smo šetati, onako u papučama, a na ulici ni cuke, nikoga. Čudna tišina koju tek ponekad prekine ispaljenje ili detonacija. Čitav krug smo obišli, šetali skoro pola sata i vratili se u podrum. Ko da smo otišli u Cannes, polili kafu na croissetti, i vratili se kući. Nikad mi sunce nije više prijalo...

[valterbranisarajevo]

Nedavno sam tražeći nešto našao metalnu okruglu kutijicu za bombone. Otvorio sam je i onda mi je sve bilo jasno. Našao sam u njoj malo onog ratnog duhana i nekoliko izrezanih pelir papirića. Na žalost, iako sam se trudio nikada nisam uspio naučiti kako se savija cigara između prstiju. Ja sam to radio savijajući papir preko stola. U to vrijeme kada je vojska umjesto cigara dobivala duhan glavne hadžije su bili oni koji su imali mašinicu za pravljenje cigara. Sjećam se bila je zelene boje na njoj je bio nacrtan ljiljan i pravila se mislim u Visokom.

U kesu ili kutiju gdje je bio duhan ubacivali smo list kupusa ili neku drugu biljku jer nam je neko rekao da se tako sporije suši.

Onda su na red došle cigarete u tzv. VBR pakovanju, pa onda one u klasičnom pakovanju ali je umjesto naziva "Drina" na njima pisalo "Okružni sud u Banja Luci" jer su u fabrici u nedostatku ambalaže cigare pakovali u sudske presude, koje su se ko zna kojim putem našle kod njih, i to iz banjalučkog suda.

[Santos]

Najljepsi trenutak u ratu.Dobio sina.Vozdra.

[Lace]

bas sam danas s nekim pricala o tome...neko pomenu kresevljakovice...moje komsije ...koji su dosta toga snimili na video kasete...i sjetih se jednog spota koji su napravili (ako citaju znaju o cemu se radi )...koji je uradjen...prikazan na hayatu par puta a zatim cenzurisan a nije uradjen sa losom namjerom...samo u svrhu dobre zajebancije ...sjecanje na scene i snimanje svaki put mi izmame osmijeh

a da ne pominjem...druzenja i osjecaj pripadnosti i jednakosti

[Anka]

lace, mene je taj tvoj komšija Sead Kreševljaković oduševio načinom na koji je pričao, komentarisao to vreme. Prenesi mu veliki pozdrav iz BG.

[Lace]

lace, mene je taj tvoj komšija Sead Kreševljaković oduševio načinom na koji je pričao, komentarisao to vreme. Prenesi mu veliki pozdrav iz BG.

imaju oni svoj blog http://blob.blogger.ba/ a garant citaju forum..vidjet ce oni to

ako nisi pogledala, potrazi njihov film "sjecas li se sarajeva"

[Cary Grant]

Sjecas li se Sarajeva je film koji izvrsno govori o tomekako ljudi nisu gubili duh dok je trajala agresija Srbije na BiH i opsada Sarajeva posebice.

Sjetio sam se situacije kada sam munto neku curu, izbjeglicu iz padinskih dijelova grada - meni 19 njoj 16. I kaze ona meni razmislicu. Ja je pustim levat da razmisli, i ufatim je poslije nekoliko dana, i potrosim dva sata da saznam razlog zasto ona nije htjela sa mnom da bude. I petlja ona, folira ko velika, da bi na kraju rekla, kao imam ja decka vec, ali nije on ovdje. pa gdje je rekoh, pa kaze nije u gradu. Pa gdje je kontam, da nije na liniji, ma nije kaze ona, nije u drzavi uopste. Da nije na lijecenju negdje... -jok. Pa gdje je poBogu curo... Kaze ona, on je u Atlanti, drzava Georgia.

Malo mi je falilo da se odvalim smijat pred njom, ali izdrzo sam nekako. nakon 10 minuti bio sam u kaficu gdje smo svaku noc visili, sva raja unutra, nas 20. I ja onako svima saopstim tuzno/komicnu vijest, i citava kafana se odvali smijati... Prica je cak zavrsila i na radiju...

[liberal]

dobra tema.....meni je ostalo u sjecanju kad smo se jednom vracali sa posla , zima 94 ...nekako smo skontali litru neke sljive (brlje) od koje se nas 5 napila ko majka . kad je smjena zavrsila vracali smo se kucama oko ponoci...naravno nigdje nikoga, poledilo a mi na biciklima.kolega nasao neke ubudjane kukuruze pa ponijeo kokoskama...ali nije skontao da je probio vrecu i da je curila...sutradan ujutro kad smo posli na poso ostala zutra traka po cesti....mi ga zajebavali em sto je sve iscurilo em sto je svrljao pjan pa je linij bila sva cik cak......a tek sto se svaleralo tokom rata....e to je druga prica

[muha_sa]

U toku agresije--u opkoljenom Sarajevu-prekršajno sam kažnjen zbog vožnje BICIKLA u pogrešnom smjeru--kreno na "Pivaru" po vodu i usput da nanu obiđem koja je /rahmet joj / živjela preko puta Viječnice-zapisao me policajac a sudija "odrezo"
Pričam raji i pišem im--ne vjeruju. Čuvam ovaj dokument da unucima pokažem.
EVO NA UVID:

[back in black]

Ja sam u ratu počeo klanjati. Bio sam u Kladuši, Srbi su je bili okupirali, svugdje oko moje kuće su bili Škorpioni, Crvene beretke, pPanteri i slična bagra- a ja sam u kući klanjao i čitao svoj prvi prevod Kurana, onaj stari od Džemaluddina Čauševića. A pošto sam bio metalac, cijela soba je bila obljepljena posterima Black Sabbatha i Ozzyja u najdemonskijim pozama , a slušao bih metallicu, deep purple, motorhead, iron maiden ili slayera dok bi čitao tefsir neke kuranske sure...to je bilo ludilo
Oko su bila četnička gnijezda , artiljerijska, brojao bih granate koje ispaljuju prema 5.korpusu i plako ko godina
Ujutro bih se budio na sabah, spavao sam na spužvi i prvo što bih pogledao bila je mala zastava sa ljiljanima, papirna, koju sam stavio i koju i sada čuvam i ako Bog da biće kod mene do smrti
Ja i kolega, u okupiranoj Kladuši, u kojoj nisi smio biti onaj koji voli Bosnu, klanjali smo , i okupljali se sa ostalim istomišljenicima-a u stvarnom životu smo se furali i prolazili kao narkomani i ludi rokeri, što nije bilo teško zbog prijašnje reputacije...to se je zvalo "zamazivanje očiju levatima u cilju zamazivanja očiju levatima"
A nekad ti pukne film pa opsuješ majku četničku (kad je padala Srebrenica), a onda te neko brani od autonomaša -od nekog drugog žešćeg autonomaša
najljepši trenutak...Oluja nad Krajinom...desetosatna kolona raznih srpskih jedinica koja se povlači (bježi) iz cazinske Krajine...ti ih gledaš i znaš da si izdržao,a sutra se budiš, gledaš one ljiljane,a a mati ti kaže:" Sine, nemoj se previše obradovati, imam ti nešto za reći" ...i izlaziš, a vani 5.korpus, rođaci, prijatelji i braća
ne znam je li u dodiru sa temom...ovo je samo dio neki sjećanja..a stvarno se tada vidjelo ko je "čojek" (kako se kod nas u Krajini kaže) a ko je "hinjo"

[cHupjahalic@]

Uh, sta sam samo mlijeka u prahu pojela. Sjecam se da je svako jutro kod nas dolazila rodica, nismo imale granica kad smo ga jele a najdraze nam bilo ono sto se tesko moglo u vodi rastopiti pa smo ga znale iz kante vaditi u kuglicama, a nama dobro
Jednom tako pred Bajram dijelila se pomoc i hodza kaze da svaka kuca dobija brasna za kolace (sa cokoladnim kuglicama). Ja i brat smo se toliko cokolade pozeljeli da nam je mama prosijala to brasno i te kuglice smo tako pojeli, nije ih bilo puno a nama srce veliko k`o kuca.

Pa tako sam uspjela ”zarobiti” srce kod jednog mostarca (bio izbjeglica u nasem gradu), a sve to zahvaljujuci ekstra atlasu koji sam imala. Jos je moju najbolji prijateljicu zamolio da mi kaze da se ja njemu svidjam , i kad je dobio peticu iz geografije (zahvaljujuci ”mom” atlasu ) donese mi u razred jednu bombonu. To je tako slatko jer znam da ni on (kao ni ja) nije imao hrane kako treba, a da ne pricam o slatkisima.

I nikad necu zaboraviti svoju zadnju skolsku godinu u Bosni gdje smo pohadjali nastavu pod teskim uslovima: vec protjerani iz rodnog grada, u razredu smo gotov svi imali status izbjeglice, skola je bila sva ostecena od granata, prozori zakrpljeni a stolice nismo imali pa nam je jedan majstor morao napraviti drvene klupe, isto tako i stolove.
I opet smo bili prezadovoljni, jer sjecam se da smo se od samog pocetka dogovorili da cemo biti ”svi za jednog, jedan za sve”. I tako je bilo. Rat je uticao na nas, ponasali se sigurno nismo normalno (to su nam nastavnici rekli na kraju skolske godine), ali smo prosli toliko trenutaka gdje smo zajedno plakali, smijali se, bili zeljni kocke secera a opet mogli racunati jedni na druge jer smo svi znali donijeti u skolu jabuku ako smo imali i podijeliti je na 8 dijelova (bilo nas 8 u razredu).
Tako smo se jednom dogovorili praviti kolac kod jedne jaranice (mama otisla po hranu u drugu opstinu, a trebalo zeni par dana da se vrati pjesice). Niko od nas nije imao nista, al` posto nas je bilo 8 uspjeli smo sakupiti ”dovoljno” brasna, jedno jaje, malkice ulja i malo secera za taj nas kolac.
Ispekli ga, tvrd k`o kamen a nismo ga mogli baciti... prokuhamo malo vode, pospemo po kolacu i tako ga svi zajedno pojedemo. Sjecam se da smo pricali kako je kolac bio super.

[Ahmmed]

Uh, sta sam samo mlijeka u prahu pojela. Sjecam se da je svako jutro kod nas dolazila rodica, nismo imale granica kad smo ga jele a najdraze nam bilo ono sto se tesko moglo u vodi rastopiti pa smo ga znale iz kante vaditi u kuglicama, a nama dobro
Jednom tako pred Bajram dijelila se pomoc i hodza kaze da svaka kuca dobija brasna za kolace (sa cokoladnim kuglicama). Ja i brat smo se toliko cokolade pozeljeli da nam je mama prosijala to brasno i te kuglice smo tako pojeli, nije ih bilo puno a nama srce veliko k`o kuca.

Pa tako sam uspjela ”zarobiti” srce kod jednog mostarca (bio izbjeglica u nasem gradu), a sve to zahvaljujuci ekstra atlasu koji sam imala. Jos je moju najbolji prijateljicu zamolio da mi kaze da se ja njemu svidjam , i kad je dobio peticu iz geografije (zahvaljujuci ”mom” atlasu ) donese mi u razred jednu bombonu. To je tako slatko jer znam da ni on (kao ni ja) nije imao hrane kako treba, a da ne pricam o slatkisima.

I nikad necu zaboraviti svoju zadnju skolsku godinu u Bosni gdje smo pohadjali nastavu pod teskim uslovima: vec protjerani iz rodnog grada, u razredu smo gotov svi imali status izbjeglice, skola je bila sva ostecena od granata, prozori zakrpljeni a stolice nismo imali pa nam je jedan majstor morao napraviti drvene klupe, isto tako i stolove.
I opet smo bili prezadovoljni, jer sjecam se da smo se od samog pocetka dogovorili da cemo biti ”svi za jednog, jedan za sve”. I tako je bilo. Rat je uticao na nas, ponasali se sigurno nismo normalno (to su nam nastavnici rekli na kraju skolske godine), ali smo prosli toliko trenutaka gdje smo zajedno plakali, smijali se, bili zeljni kocke secera a opet mogli racunati jedni na druge jer smo svi znali donijeti u skolu jabuku ako smo imali i podijeliti je na 8 dijelova (bilo nas 8 u razredu).
Tako smo se jednom dogovorili praviti kolac kod jedne jaranice (mama otisla po hranu u drugu opstinu, a trebalo zeni par dana da se vrati pjesice). Niko od nas nije imao nista, al` posto nas je bilo 8 uspjeli smo sakupiti ”dovoljno” brasna, jedno jaje, malkice ulja i malo secera za taj nas kolac.
Ispekli ga, tvrd k`o kamen a nismo ga mogli baciti... prokuhamo malo vode, pospemo po kolacu i tako ga svi zajedno pojedemo. Sjecam se da smo pricali kako je kolac bio super.

Aha, super, ko i moja majoneza

[cHupjahalic@]

Sjetih se isto sada kad je moj brat imao 10 maraka i kupi na pijaci sampon. Ne jedan, nego dva i to dvije velike flase.
Ja i rodica se obradovale, konacno da operemo svoju kosu sa samponom. Ugrijemo vode, sampon obavezno u kupatilo kad tamo ... nema pjene na glavi pa da si pita. I opet na kraju morale da se saFunamo.

[cHupjahalic@]

Sjecam se da smo pricali kako je kolac bio super. [/b]

Aha, super, ko i moja majoneza

da imam recept od kolaca napisala bih ga ovdje.

[medda]

Manjaca...

Iskopali jamu, poredali daske preko jame i to je zajednicki WC na koji su zatocenici smjeli ici jednom dnevno, svi skupa 3 minuta da vrse nuzdu. I tako oni jadni odu, cucnu jedan iza drugog al nemaju sta da izbace van. Crijeva se slijepila pa se pate, stenju i bulje u guzice ispred sebe.
I kad neko uspije da kaka to tresne dole u jamu i onda se cuju uzvici:
Masala, kotaris`o se!!!
A to im je inace bila i prilika da kazu nesto "smjelo" jer cuvari nisu htjeli biti blizu te jame.

Dobili oni prah protiv buha od Crvenog Krsta koji je toliko smrdio da su ljudi povracali i nisu htjeli ga koristiti. Jedan toliko gadljiv covjek se tako naprasio da su i on i "krevet" mu bili bijeli pa su ga zezali: "Pa dragi ... , ne djeluje taj prah protiv cetnika."

Poslije smo dobijali poruke od njih preko Crvenog Krsta ali je cenzura bila haos i ako je napisao koju rijec "pogresno" to je bilo isarano hemijskom olovkom da se nikako nije moglo otkriti sta pise. Pa nema sta nismo probavali: na svijecu, pa mokrom krpom, pa na prozor, pa ziletom strugali al nema sanse.

[Suicidal Siberian]

Pa hebote....zar ovdje niko nije skupljao repove od granata, vbr-ova, itd....ja sam poslije rata svoju "kolekciju" prodao u staro gvozdje i dobio 50 demova .....

[Ahmmed]

Pa hebote....zar ovdje niko nije skupljao repove od granata, vbr-ova, itd....ja sam poslije rata svoju "kolekciju" prodao u staro gvozdje i dobio 50 demova .....

Imam ih ja još , u "arhivi" I karticu za hljeb

[cHupjahalic@]

mi smo se jedno vrijeme takmicili ko ce naci sto veci geler u ulici.

evo jos jedan dozivalj:
ja i jedna moja rodica smo tako jednom setale se, ugledale kraj stabla od kruske jednu citavu cokoladu. taman da je uzmemo a iza krivine cujemo buku... ugledamo nase vojnike... sta da radimo? - kontamo ako se sagnemo, uzmemo tu cokoladu, mozda je vojnici otmu od nas.
bilo ih je dosta... mi smo u toj brzini uspjele da je prekrijemo sa blatom (posto je kisa padala), odemo odatle, cekale sa nestrpljenjem da vojnici odu da se mozemo vratiti i uzeti cokoladu.
vec smo i skontale kome da podijelimo: meni, njoj, mom bratu, njenom bratu i seki, 2 mala rodjaka...
otrcimo do mjesta, uzmemo cokoladu i trk do kuce da je saperemo od blata.
otvorimo je i nadjemo zapakovanu koru od drveta.

[amrica]

ko se sjeca: pasteta od leblebija, pita od rize, po mogucnosti sa ikarom...
a rakija od rize?????
A jednom rodica poslala paket iz GB, svega i svacega, a da bude manji poskidala omote, i prosula joj se supa iz kesice po svemu ostalom, pa i po cokoladicama, a moj tata i njegov brat ih pobacali.................. rekli slane postale... kuku, tog se vise sjecam od VBR-a

[valterbranisarajevo]

Sjetio sam se prioriteta.

Neko mazne struju iz nekog štaba, pa spoji i jaranu u drugoj zgradi. Onda zahvaljujući tvom jaranu i ti dobiješ struju. Upališ lampu, TV, gledaš Hadžifejzovića uživo umjesto da slušaš njegov izobličeni glas iz tranzisitora sa davno istrošenim baterijama.

Odjednom - lamica svijetli čas slabije, čas jače, TV se gasi. Šta je sada?. Izađeš u haustor da pogledaš svoju žicu od struje, kad na nju spojeno još 10 žica. Komšije se spojile ilegalno na tvoj prioritet..