tempora wrote:Mi zaista postajemo truli od nostalgije.
Toliko truli, da ubijamo sve vrijednosti danas, zaradi onih nekakvih iluzija jucer. Mozda bi nam bilo najbolje da skroz stanemo u vremenu i cekamo da se skoncamo.
Ovo vise prelazi u licemjerstvo! Apsolutno je razumljivo, da svi mi, ponaosob, zalimo ili nam nedostaju neke stvari koje smo imali, ljudi koje smo voljeli, vrijednosti u koje smo vjerovali jer ako podjemo iz samo jednog razloga, a to je da nam je sve to manje ili vise oteto a ne svojevoljno napusteno mi cemo uvijek gajiti osjecaj zaljenja.
Ali meni se nerijetko cini, da je ta nasa nostalgicnost ( naravno, nesto neopipljivo) najvise zastupljena u rijeci.
Jer zaboga, sve da je Jugoslavija i opstala, MADE IN Yugoslavia, bi zasigurno zamjenilo MADE IN CHINA. I svi mi danas, bez puno pompe nosimo odjevne ili koristimo bilo kakve predmete koji su napravljeni u nekim dalekim zemljama, u koje mi nikada mozda necemo ni krociti, ali nam nije bitno ni ko je Kinez, niti kojim putem je roba stigla do nas, vec nam je bitno da je zadovoljena nasa potreba! A dokaz, da MADE IN vise nije bitan pokazuje i kampanja "kupujmo domace" jer se svi manje vise ogledamo u svome dzepu i mogucnostima a ne u produktu svoje zemlje, koji je nerijetko nedostupan.
Sjecam se svojevremeno ushicenja okoline kada bi neko donio nesto iz inostranstva sto se u Jugi nije moglo kupit. Ili izleta u Italiju po odjevne predmete. Bio je to prestiz, koji su si mogli dozvoliti samo oni malo bolje stojeci. A danas imitacije i "orginali" ne biraju naciju niti se vode nostalgijom.
Mimo toga, smatram da je to nekakvo nostalgicno sanjarenje u primjerima MADE IN odredjen vid nacionalizma. Sreca pa i u globalizmu ima mrva pozitivnosti.
Gubili jesmo i jos uvijek gubimo, ali i dobili smo, na neki nacin smo dobili stvari koje mozda nikada nismo probali, vidjeli, osjetili.
A koliko smo ucmali u svojoj nostalgicnosti pokazuju primjeri negodovanja ili pljuvanja prema mnogo cemu sto je drukcije. Puno toga proslog nam je bolje. Mi na neki nacin i velicamo svoju ondasnju ( barem se meni tako cini) zatvorenost. Jer kako drukcije objasniti bjesnilo prema drugim ljudima, obicajima, vjerovanjima, i sl. ( ako se izuzmu efekti rata)
Na kraju krajeva, stvar licnog vidjenja - jer koliko je meni poznato, u bilo kakvom formularu ne postavlja se pitanje " drzavljanstva po rodjenju" vec samo "drzavljanstvo" Neke drzave u svojim sistemima imaju samo naciju Jugoslovena, pa ce se ljudi nerijetko pobuniti jer se ne smatraju tom nacijom. Neki se cak i razbole od popunjavanja formulara a neki jednostavno izaberu ponudjenu opciju i zavrse ono sto su naumili.
Da, bila su to za neke od nas divna vremena, prijeratna, ali ne za sve nas. A to je ono sto mi cesto negiramo.
Mi smo nekako neodlucni u postojanju i vrjednovanju, jer eto znamo kako je bilo i kako je sada, pa su nam poredjenja cesto iluzorna i nerijetko bez sluha za sutra. Jer bez obzira sto znamo kako je bilo i kako jeste, ne znamo kuda nas zivot vodi. Prijateljstva se promijene, nestanu ili se razidju, okusi ili ukusi promijene oblike, potrebe postanu poroci ili uzroci kojekakvih problema, sve se mijenja i u zivotu nista nije staticno. A mi bi uporno, da jeste. Valjda je to ta ljudska slabost ili strah od promjena, zelja za sigurnim, pa i onda kada je to mozda lose po njega.
Da, Jugoslavija je imala divnih strana i prednosti. Da u njoj su zivjeli krasni i manje krasni ljudi. Ali nje vise nema, kao sto nema ni onih koje smo neizmjerno voljeli. Ona je u svome nestanku, prokletnica, povukla i njih za sobom.
