Citam jucer o "klik lijn" -telefonska linija koja je uspostavljena u Holandiji, gdje gradjani anonimno mogu dojaviti dilanje, rad na crno itd itd. Elem, novine pisu o uspjehu ove linije, koja je omogucila na stotine rijesenih slucajeva i sl. Vele, da je linija postala veoma koristena.
Ne znam da li sam polupala loncice, ali nisu li bili slicni plakati kod nas jedno vrijeme o dojavljivanju ili radu za vlast u kojem bi gradjani pomagali u "rjesavanju" slucajeva sive ekonomije, droge, nasilja itd.
Ocigledno, da i u zemlji u kojoj sistem koliko toliko funkcionise ( a uvijek moze bolje jel') postoji potreba za ovakvom jednom linijom. Pitam se ( bez obzira na ucinkovitost, protivnik sam) kako bi to i kako to kod nas funkcionise. Vlast koruptivna, izvrsni organi vlasti koruptivni, gradjani postali tjesni i u svome zivljenju te se o svome jadu zabavili ali nerijetko komsijin jad daje podstrek za pozitivno razmisljanje.
I kako pomoci djeci Sarajeva? Edukacija nam je spala na svojerucno pravljene slikovnice, kucne vrijednosti se svele na kreativnost prezivljavanja i zadovoljavanja osnovnih potreba, gradjanstvo zahvatio dugo sanjani individualizam koji mu omogucava neutralnost, pasivnost ( anonimnost ne-sto zbog prostora sto zbog mentaliteta), granice otvorene i prohodne za transfer narkotika svih vrsta, perspektiva nula cijelo, itd itd itd.
Elem, iscupani smo iz korijena, na svim mogucim poljima i zbog tezine situacije i kompleksnosti zivljenja, zar nas jos treba biti briga, sto nam diler pod prozorom u talu sa drotom prodaje maloljetniku opojno sredstvo od kojeg ce ovaj ipak na trenutak svijet vidjeti iole ruzicastim.
Nemocni smo i sigurni u svojoj nemoci, jer ona od nas ne potrazuje nikakvo ucesce ( uporno govorimo o tome) osim da se molimo bogovima da nam bude bolje.
O drogama znamo malo ili ne zelimo da znamo jer to se nasoj djeci ne moze desiti.Izvjesni taboe jos uvijek vlada, ako nista u krugovima roditelja-valjda zato sto su roditelji.A da ne govorimo o tome kako se gleda na onog koji uziva lake ili teske droge i koliko je njih spremno da mu uputi rijec na ulici a da ne govorimo o pomoci! Doduse, cinjenica da veliki broj ljudi razmjenjuje razne sedative i da se obilato kljuka raznim tabletama za smirenje, zanemarujuca je pomisao.
Pa mi smo nacija koja se manje vise dici koliko moze popiti, koliko moze popusiti i koliko je joj slicni poroci ne mogu nista. Kod nas su jos uvijek, samo isplative nesrece i kroz njih mi se pokrecemo da steknemo imetak ili da nam se oda priznanje.
