#26 Re: UDRUZENJE ZA KULTURU NOVO SARAJEVO
Posted: 03/08/2008 11:38
KNJIŽEVNI DIJALOG
Zajednička okvirna tema: "Riječ u oluji"
Riječ u oluji
Kako dozvati slijepog i gluhog
Bezimenog
U ovaj čas?
Kako čuti ono
što možda nikad
Rečeno nije
A i ako je - ikad
Vječno pod ledom zaborava
Sad počiva
Davno još rekla si mi
Da život života vrijedan nije
Pa što živiš onda -
Kakvu drugu istinu
Osim laži ja imam?
Sapleten u vrijeme
Zaboravljam
Čekajući na Sunce
Na ono nepoznato u nama
Što sami spoznati moramo.
Osluškivati
Tu nemuštu riječ u oluji
...taj tračak nade
Što ga nosiš
Što sve ledove kopni
I mostove ruši...
Još ga nisi spoznao;
Čekajući,
Nadajući se,
Ne tražeći...
Jasmin Hasanović, Goražde
Tokovi
Prvo je došla
mada voljeti je nestvarno
strašću nacrtano.
Poslije me zadojilo vrijeme
vječne teme
u biti zamršene.
Na kraju je preplavilo
odraze površine
potonulo, u algu stalo.
Jasmina Hanjalić
Pjesma o starima i ostavljenima
Iz daleka putnici su stigli
bučni i veseli
divno je kažu, mladost i svježina
Grad šmeka ima
boemsku dušu, dobru hranu
kulturu istoka i zapada, ujedno stanu
jeste, kad gledate birano samo.
vi ne vidite iza ugla trošna stubišta
hladne sobe tamo se kriju
potkrovlja i mračne podrume
mokraća se zrakom topi
drhtave ruke, kameno lice
predugo nečešljane kose
senilno ostarjele,sklupčane od bola
u glavnoj ulici, odavno same.
putnici, neznani moji
gledajte vama u izlog postavljeno
ne znate, angina cijepa prsa suha
i zaduha pišti u vlažnim podrumima
u glavnoj ulici, u centru grada
gdje vrišti raskoš svjetskog sjaja
samo korak daleko su Beneton i Prada.
o putnici
željni lijepih utisaka
ne znate, uspješni majke zaboravljaju
očevi imućnih mrve kruha danima kupe
slomljena stakla godinama stoje-
mladi, zauvijek kontinentima lete.
o putnici veseli
vi ne gledajte iza ugla
sebi ugodite
svjetla ovog grada okom ponesite
još ne znate, vrijeme časkom će proći
nije zabavno starost spominjati
no jedno je sigurno,ona će i do vas doći.
Jasmina Hanjalić
Šta je - šta je?
Šta je kuća bez dječijeg plača,
Harmonika - bez dobrog svirača?
Šta je pjesma ako se ne pjeva?
Šta je Igman bez mog Sarajeva?
Šta je suza dok ne skvasi lice?
Šta je Prusac bez Ajvatovice?
Šta je Konjuh, šta su Živinice
- bez sve Tuzle ispod Majevice?
Šta je život bez lijepih snova?
Šta je Žepa bez svoih sinova?
Šta je Gradačac bez svog kapetana?
Srebrenica bez srebreničana?
Šta je nekad dična Banja Luka,
kada nema svojih Sehidluka?
Džaba Vrbas njeno lice mije
kad ponosne nema Ferhadije.
Šta je svjetlost dok ne svane zora?
Šta je Krajina bez mog Prijedora?
Pa, moj Bihać, Sanica i Sana,
i Kozara pjesmom opjevana.
Šta je Cazin - svoj Krajini dika
da ponosnih nije Krajišnika,
i Kladuša u Krajiškom krilu,
da ne pjeva Hrnjici Halilu?
Šta je Doboj da mu nema Spreče?
Šta je Jajce da Pliva ne teče?
Šta je Travnik da u njemu nije
ljepotice šarene džamije?
Šta je Zenica - ta čelična ruka
da Nemile nema i Vranduka?
Planine joj džaba sa svih strana,
da ponosnog nema Begov Hana.
Šta je Žepče - za njega se ne bi znalo?
- u pjesmi se ne bi pominjalo,
da mu Јeleč ne obavi grudi,
pa ih čuva od goleme studi.
Šta je Maglaj i Tešanj sa njime?
- da im pjesma ne pominje ime,
i Krivaja iz Zavidovića,
da joj nije Safeta Sušića.
Šta je Olovu sitna kaldrmica?
- da ne teče bistra Stupčanica,
gdje Krivaja planinama pjeva,
pa da nije ponosnog Kruševa.
Šta je Foča kad Aladže nije?
I Višegrad bez svoje ćuprije.
pa Goražde i rijeka Drina,
da mu nije srce k,o planina.
Šta je Gacko pokraj Nadinića
kad mu nema Kule Fazlagića?
Šta mu znače studenci i vrela
kada nema gatačkih sijela?
Šta je svadba bez jela i pića?
Šta je Trebinje bez Arslanagića?
Šta je njemu ljepota njegova
kad je kuća srušena Begova?
Šta je Bileća i kraj nje Viduša
kada nema pjesme od Miruša?
Šta joj znači planina Sitnica
Kada je pusta Plana i Fatnica?
Šta je Počitelj i kula visoka?
Stolac grade suzo moga oka.
Šta su tebi tvoja mjesta znana
ako tamo nema muslimana?
Šta je Čapljina i Neretva plava
kad mirisa nema iz Dubrava?
Vrelo Bune, Blagaj pun behara
da Veleža nema i Mostar?
Šta je Konjic? Jablanica šta je,
i po čemu se Bosna prepoznaje?
Po sevdahu i visoku namu,
a nikako po zlu i haramu!
Veliko srce i duša velika,
skromni ljudi tvrđi od čelika.
Iz pepela sto puta procvjetala,
ali ponosna i nježna ostala.
Bosno moja nisko od dukata!
Podrinje ti maštrafa od zlata!
Posavina kutija šećera!
A Krajina grana od bisera!
Asim Bajramovic
Rolling Meadows Illinois U.S A
Kad se čovjek halali s životom
Život uvjek iskušenja nosi,
čas letimo pa onda padamo.
Gadno vrijeme i goli i bosi,
ali ipak boljem se nadamo.
Navik’o sam na dobro i loše,
nikad ne znaš, šta dolazi potom.
Sad je glupo rječi da se troše,
kad se jednom , halališ s životom.
Viđam opet, poznanike stare,
al’ ne želim da me pozna iko,
jer vremenom postaše fukare,
ne shvataju da još nisam crko’.
U nepovrat ide vrijeme svako,
ostaje mi još malo da živim.
Teški dani, nikom nije lako
al’ se niko ne osjeća krivim.
Mnogo puta - zbogom - sam rekao,
porocima što mi dušu more.
Dobijao, gubio, čekao,
s nadom da mi neće biti gore.
A onda smrt pogledaš u oči,
burmu, jaknu i “Omegu” snimaš.
Čekaš samo kad će četnik doći,
i uzeti jedino što imaš.
Meho Jakupović (Engleska)
Riječi u oluji
Konfuzija i nemir su se uvukli u pore
svakog ljudskog bića na svijetu ovome,
na licu jedan ožiljak uronjen u bore
ožiljak prijateljstva – neprijateljstva, kako kome.
Lažna nadanja prekrivena mnoštvom riječi
koje kao kroz oluju traže prolaz ka sreći
paraju uši svakog prolaznika koji je primoran
htio on ili ne da hoda kroz taj nesklad koji užasno zvuči.
A kada oluja prođe i sve izgleda kao da harmonija
ima glavnu ulogu u prostranstvu koje nas okružuje
i kada se sve riječi slože u rečenice sudbina se umješa,
a misli i osjećanja postanu robovi neke nove, neočekivane oluje.
Tarik Jažić (Sarajevo)
DEVETI KRUG
Nekada dobri prijatelji
Gledaše se preko bodljikavih zica
Zvijer i čovjek
Čovjek i zvijer
Zvijerke i ljude
Dijele bodljikave zice
Dok jedni u borbi za opstanak strahuju
Oni drugi nad pobjedom likuju
Glad iz očiju viri
Ispijena lica suha
I samo jedna misao:
“Dajte nam vode i kruha”
Pa, ovo je gore
I od Danteovog
Devetog kruga.
Samira Jakupović (Engleska)
NOSTALGIJA
Ni parče bosanskog neba
Ovdje nikada neću naći
Pa, nebo je svugdje isto
Možda ćete reći.
Sumorno, sivo nebo
Paraju zvukovi aviona k’o prnje
Ostavljaju bijele tračnice
A po zemlji trnje
Olovni, teški oblak
Mračan k’o duša što plače
Nadvio se k’o zdral
I hvata me u svoje kandže.
Nista mi više neće vratiti
One skripave staze, ledenice i neraskrčene kaldrme
To nebo vedro i dijete jedro
Na ligurama
I zvijezde što padaju dok životi se gase
I vatre pucketave
I blage šuljevite očeve ruke što me uzimaju u svoje ruke
I moju majku za kojom plakah
Kao dijete kojem oduzese najdražu igračku
Još uvijek se sjećam
Tog decembarskog jutra
Čijoj se ljepoti nisam mogla diviti
Gubilo se mahanje promrzlih ruku u daljini
A ja sam ostavljala malu
Uspavanu varošicu
I išla u susret svjetlima velegrada
U TUĐINI.
Samira Jakupović (Engleska)
Potočari
Koliko je samo tuge u nebu iznad Potočara.
Nebo tmurno plače, a tuga srce para.
Koliko je samo tuge u zemlji Potočara.
Zemlja mokra od suza nebeskih
ne želi više zakopane u sebi.
Položeni tabuti,
raka do rake
i suza u očima jedne usamljene majke.
Tijela naših Srebreničana
odlaze u zemlju,
a njihove duše traže put,
put ka Uzvišenom, put ka nebu.
Porodice okupljene,
svi na jednom mjestu.
Neki mrtvi, blizu Boga,
drugim živi samo tijelo,
a duša se cijepa u samoći i tugi
zbog bližnjega svoga.
Jedanaestog dana jula
krv naših braća i sestara
prosuta je po mirisnom cvijeću,
prostranih livada Potočara.
A danas njihovi najbliži
prosipaju suze po tim istim livadama
gdje su zakopani njihovi bližnji
i gdje su našli svoj spokoj, mir i sreću.
Potočari su poput napuštenog broda
na kojem su ostale kosti moreplovaca
i u čijem se zraku osjeti
prisustvo izmućenih i nesretnih duša
koje plove svojim putevima.
Tarik Jažić (Sarajevo)
NE BOJ SE NOĆI
Izrazbijane uspomene gube se u sjaj
I vječna muzika što poljima ore
Nedostaje mi u ovoj noći
Pogledaj u brezik na uglu
I ne sjećaj se minulih dana
Već izmaštaj novog princa
Zaboravi i moje usijane oči
Pa pođi dalje niz drumove
Što uplakanih ljudi su prepuni
Ne boj se noći koje te čekaju
I stižu oblake uplakane
Što gube se za brdašce naše ljubavi
Nisad Šiško Jakupović (Engleska)
TAMO IZA SNOVA I ČEKANJA
Zapjevaj u sumrak i kreni
Tamo iza snova čekate otpor
I nešto što na tugu nalikuje
Dok zora se gubi u dan
Nestaju sjenke i aveti
Počinje život odistinski
I razjapljen
Tamo iza snova i čekanja
Jedno vjerovanje odlazi
U punoj snazi sarkofaga
Iskopanog za Orfeja
Tamo iza snova i čekanja
Jedna je zora ugasla
Sva svjetla svijeta ovoga
I krenula u polje mirisa
Tamo iza snova i čekanja
Nisad Šiško Jakupović (Engleska)
Zadnja pošta Manjača
Mjesecima ne znam za nikoga svoga,
za mater i oca za sina i ženu.
Cijeli svijet se sruši u jednome trenu,
ostade mi samo još vjera u Boga.
Dvostruki red zice - mine u sredini,
s druge strane čopor - četnika i pasa.
Logoraši šetaju - bez rjeci, bez glasa
nema ničeg dobrog u svoj toj tišini.
Horizont je prazan, na zimu mirise,
zaboravljeni smo od Boga i ljudi.
Svako novo jutro samo tugu budi,
slobodarske snove ne sanjamo više.
Stvarnost - to je zica i psi i pacovi,
štale i štenara i zima sto prijeti.
Šetaju kosturi - na rubu pameti!
Eh, što nisu ovo - samo ruzni snovi?!
Ubili su jutros zvjerski profesora.
Pobiće nam srpski ološ sve prvake!
Bože, zašto stvaraš tolike luđake,
zar dovoljno nije - jedna noćna mora?
Kad hulimo na Te - Bože Ti oprosti,
ušljivi i gladni, okovani zicom.
smrt nadmeno šeta, srpskim”Aušvicom”,
učini kraj ovoj - kmetskoj oholosti!
Meho Jakupović (Engleska)
U Tudoj Zemlji Nista Moje Nije
I danas plačem i suze lijem
Ne mogu svoj bol da sakrijem
Uvijek mi duša za tobom pati
Voljena Bosno život za tebe ću ja dati!
I ovu noć zaspati ne mogu
Za bolje sutra molim se dragom Bogu
Da mi pomogne u nevolji ovoj
Da se popravi stanje u Bosni mojoj
Svakoga dana ja sam tužna žena u tuđoj zemlji
Nista moje nije
Ni cvijeće ne miriše kao u mojoj Bosni
Dani su mi tužni i žalosni
Moja ruka za tebe piše
Moja duša za tebe diše
Moje oči za tobom plaču
Voljena zemljo - sve za tebe daću!
Hasnija Majdanac (Engleska)
http://www.kns.ba
Zajednička okvirna tema: "Riječ u oluji"
Riječ u oluji
Kako dozvati slijepog i gluhog
Bezimenog
U ovaj čas?
Kako čuti ono
što možda nikad
Rečeno nije
A i ako je - ikad
Vječno pod ledom zaborava
Sad počiva
Davno još rekla si mi
Da život života vrijedan nije
Pa što živiš onda -
Kakvu drugu istinu
Osim laži ja imam?
Sapleten u vrijeme
Zaboravljam
Čekajući na Sunce
Na ono nepoznato u nama
Što sami spoznati moramo.
Osluškivati
Tu nemuštu riječ u oluji
...taj tračak nade
Što ga nosiš
Što sve ledove kopni
I mostove ruši...
Još ga nisi spoznao;
Čekajući,
Nadajući se,
Ne tražeći...
Jasmin Hasanović, Goražde
Tokovi
Prvo je došla
mada voljeti je nestvarno
strašću nacrtano.
Poslije me zadojilo vrijeme
vječne teme
u biti zamršene.
Na kraju je preplavilo
odraze površine
potonulo, u algu stalo.
Jasmina Hanjalić
Pjesma o starima i ostavljenima
Iz daleka putnici su stigli
bučni i veseli
divno je kažu, mladost i svježina
Grad šmeka ima
boemsku dušu, dobru hranu
kulturu istoka i zapada, ujedno stanu
jeste, kad gledate birano samo.
vi ne vidite iza ugla trošna stubišta
hladne sobe tamo se kriju
potkrovlja i mračne podrume
mokraća se zrakom topi
drhtave ruke, kameno lice
predugo nečešljane kose
senilno ostarjele,sklupčane od bola
u glavnoj ulici, odavno same.
putnici, neznani moji
gledajte vama u izlog postavljeno
ne znate, angina cijepa prsa suha
i zaduha pišti u vlažnim podrumima
u glavnoj ulici, u centru grada
gdje vrišti raskoš svjetskog sjaja
samo korak daleko su Beneton i Prada.
o putnici
željni lijepih utisaka
ne znate, uspješni majke zaboravljaju
očevi imućnih mrve kruha danima kupe
slomljena stakla godinama stoje-
mladi, zauvijek kontinentima lete.
o putnici veseli
vi ne gledajte iza ugla
sebi ugodite
svjetla ovog grada okom ponesite
još ne znate, vrijeme časkom će proći
nije zabavno starost spominjati
no jedno je sigurno,ona će i do vas doći.
Jasmina Hanjalić
Šta je - šta je?
Šta je kuća bez dječijeg plača,
Harmonika - bez dobrog svirača?
Šta je pjesma ako se ne pjeva?
Šta je Igman bez mog Sarajeva?
Šta je suza dok ne skvasi lice?
Šta je Prusac bez Ajvatovice?
Šta je Konjuh, šta su Živinice
- bez sve Tuzle ispod Majevice?
Šta je život bez lijepih snova?
Šta je Žepa bez svoih sinova?
Šta je Gradačac bez svog kapetana?
Srebrenica bez srebreničana?
Šta je nekad dična Banja Luka,
kada nema svojih Sehidluka?
Džaba Vrbas njeno lice mije
kad ponosne nema Ferhadije.
Šta je svjetlost dok ne svane zora?
Šta je Krajina bez mog Prijedora?
Pa, moj Bihać, Sanica i Sana,
i Kozara pjesmom opjevana.
Šta je Cazin - svoj Krajini dika
da ponosnih nije Krajišnika,
i Kladuša u Krajiškom krilu,
da ne pjeva Hrnjici Halilu?
Šta je Doboj da mu nema Spreče?
Šta je Jajce da Pliva ne teče?
Šta je Travnik da u njemu nije
ljepotice šarene džamije?
Šta je Zenica - ta čelična ruka
da Nemile nema i Vranduka?
Planine joj džaba sa svih strana,
da ponosnog nema Begov Hana.
Šta je Žepče - za njega se ne bi znalo?
- u pjesmi se ne bi pominjalo,
da mu Јeleč ne obavi grudi,
pa ih čuva od goleme studi.
Šta je Maglaj i Tešanj sa njime?
- da im pjesma ne pominje ime,
i Krivaja iz Zavidovića,
da joj nije Safeta Sušića.
Šta je Olovu sitna kaldrmica?
- da ne teče bistra Stupčanica,
gdje Krivaja planinama pjeva,
pa da nije ponosnog Kruševa.
Šta je Foča kad Aladže nije?
I Višegrad bez svoje ćuprije.
pa Goražde i rijeka Drina,
da mu nije srce k,o planina.
Šta je Gacko pokraj Nadinića
kad mu nema Kule Fazlagića?
Šta mu znače studenci i vrela
kada nema gatačkih sijela?
Šta je svadba bez jela i pića?
Šta je Trebinje bez Arslanagića?
Šta je njemu ljepota njegova
kad je kuća srušena Begova?
Šta je Bileća i kraj nje Viduša
kada nema pjesme od Miruša?
Šta joj znači planina Sitnica
Kada je pusta Plana i Fatnica?
Šta je Počitelj i kula visoka?
Stolac grade suzo moga oka.
Šta su tebi tvoja mjesta znana
ako tamo nema muslimana?
Šta je Čapljina i Neretva plava
kad mirisa nema iz Dubrava?
Vrelo Bune, Blagaj pun behara
da Veleža nema i Mostar?
Šta je Konjic? Jablanica šta je,
i po čemu se Bosna prepoznaje?
Po sevdahu i visoku namu,
a nikako po zlu i haramu!
Veliko srce i duša velika,
skromni ljudi tvrđi od čelika.
Iz pepela sto puta procvjetala,
ali ponosna i nježna ostala.
Bosno moja nisko od dukata!
Podrinje ti maštrafa od zlata!
Posavina kutija šećera!
A Krajina grana od bisera!
Asim Bajramovic
Rolling Meadows Illinois U.S A
Kad se čovjek halali s životom
Život uvjek iskušenja nosi,
čas letimo pa onda padamo.
Gadno vrijeme i goli i bosi,
ali ipak boljem se nadamo.
Navik’o sam na dobro i loše,
nikad ne znaš, šta dolazi potom.
Sad je glupo rječi da se troše,
kad se jednom , halališ s životom.
Viđam opet, poznanike stare,
al’ ne želim da me pozna iko,
jer vremenom postaše fukare,
ne shvataju da još nisam crko’.
U nepovrat ide vrijeme svako,
ostaje mi još malo da živim.
Teški dani, nikom nije lako
al’ se niko ne osjeća krivim.
Mnogo puta - zbogom - sam rekao,
porocima što mi dušu more.
Dobijao, gubio, čekao,
s nadom da mi neće biti gore.
A onda smrt pogledaš u oči,
burmu, jaknu i “Omegu” snimaš.
Čekaš samo kad će četnik doći,
i uzeti jedino što imaš.
Meho Jakupović (Engleska)
Riječi u oluji
Konfuzija i nemir su se uvukli u pore
svakog ljudskog bića na svijetu ovome,
na licu jedan ožiljak uronjen u bore
ožiljak prijateljstva – neprijateljstva, kako kome.
Lažna nadanja prekrivena mnoštvom riječi
koje kao kroz oluju traže prolaz ka sreći
paraju uši svakog prolaznika koji je primoran
htio on ili ne da hoda kroz taj nesklad koji užasno zvuči.
A kada oluja prođe i sve izgleda kao da harmonija
ima glavnu ulogu u prostranstvu koje nas okružuje
i kada se sve riječi slože u rečenice sudbina se umješa,
a misli i osjećanja postanu robovi neke nove, neočekivane oluje.
Tarik Jažić (Sarajevo)
DEVETI KRUG
Nekada dobri prijatelji
Gledaše se preko bodljikavih zica
Zvijer i čovjek
Čovjek i zvijer
Zvijerke i ljude
Dijele bodljikave zice
Dok jedni u borbi za opstanak strahuju
Oni drugi nad pobjedom likuju
Glad iz očiju viri
Ispijena lica suha
I samo jedna misao:
“Dajte nam vode i kruha”
Pa, ovo je gore
I od Danteovog
Devetog kruga.
Samira Jakupović (Engleska)
NOSTALGIJA
Ni parče bosanskog neba
Ovdje nikada neću naći
Pa, nebo je svugdje isto
Možda ćete reći.
Sumorno, sivo nebo
Paraju zvukovi aviona k’o prnje
Ostavljaju bijele tračnice
A po zemlji trnje
Olovni, teški oblak
Mračan k’o duša što plače
Nadvio se k’o zdral
I hvata me u svoje kandže.
Nista mi više neće vratiti
One skripave staze, ledenice i neraskrčene kaldrme
To nebo vedro i dijete jedro
Na ligurama
I zvijezde što padaju dok životi se gase
I vatre pucketave
I blage šuljevite očeve ruke što me uzimaju u svoje ruke
I moju majku za kojom plakah
Kao dijete kojem oduzese najdražu igračku
Još uvijek se sjećam
Tog decembarskog jutra
Čijoj se ljepoti nisam mogla diviti
Gubilo se mahanje promrzlih ruku u daljini
A ja sam ostavljala malu
Uspavanu varošicu
I išla u susret svjetlima velegrada
U TUĐINI.
Samira Jakupović (Engleska)
Potočari
Koliko je samo tuge u nebu iznad Potočara.
Nebo tmurno plače, a tuga srce para.
Koliko je samo tuge u zemlji Potočara.
Zemlja mokra od suza nebeskih
ne želi više zakopane u sebi.
Položeni tabuti,
raka do rake
i suza u očima jedne usamljene majke.
Tijela naših Srebreničana
odlaze u zemlju,
a njihove duše traže put,
put ka Uzvišenom, put ka nebu.
Porodice okupljene,
svi na jednom mjestu.
Neki mrtvi, blizu Boga,
drugim živi samo tijelo,
a duša se cijepa u samoći i tugi
zbog bližnjega svoga.
Jedanaestog dana jula
krv naših braća i sestara
prosuta je po mirisnom cvijeću,
prostranih livada Potočara.
A danas njihovi najbliži
prosipaju suze po tim istim livadama
gdje su zakopani njihovi bližnji
i gdje su našli svoj spokoj, mir i sreću.
Potočari su poput napuštenog broda
na kojem su ostale kosti moreplovaca
i u čijem se zraku osjeti
prisustvo izmućenih i nesretnih duša
koje plove svojim putevima.
Tarik Jažić (Sarajevo)
NE BOJ SE NOĆI
Izrazbijane uspomene gube se u sjaj
I vječna muzika što poljima ore
Nedostaje mi u ovoj noći
Pogledaj u brezik na uglu
I ne sjećaj se minulih dana
Već izmaštaj novog princa
Zaboravi i moje usijane oči
Pa pođi dalje niz drumove
Što uplakanih ljudi su prepuni
Ne boj se noći koje te čekaju
I stižu oblake uplakane
Što gube se za brdašce naše ljubavi
Nisad Šiško Jakupović (Engleska)
TAMO IZA SNOVA I ČEKANJA
Zapjevaj u sumrak i kreni
Tamo iza snova čekate otpor
I nešto što na tugu nalikuje
Dok zora se gubi u dan
Nestaju sjenke i aveti
Počinje život odistinski
I razjapljen
Tamo iza snova i čekanja
Jedno vjerovanje odlazi
U punoj snazi sarkofaga
Iskopanog za Orfeja
Tamo iza snova i čekanja
Jedna je zora ugasla
Sva svjetla svijeta ovoga
I krenula u polje mirisa
Tamo iza snova i čekanja
Nisad Šiško Jakupović (Engleska)
Zadnja pošta Manjača
Mjesecima ne znam za nikoga svoga,
za mater i oca za sina i ženu.
Cijeli svijet se sruši u jednome trenu,
ostade mi samo još vjera u Boga.
Dvostruki red zice - mine u sredini,
s druge strane čopor - četnika i pasa.
Logoraši šetaju - bez rjeci, bez glasa
nema ničeg dobrog u svoj toj tišini.
Horizont je prazan, na zimu mirise,
zaboravljeni smo od Boga i ljudi.
Svako novo jutro samo tugu budi,
slobodarske snove ne sanjamo više.
Stvarnost - to je zica i psi i pacovi,
štale i štenara i zima sto prijeti.
Šetaju kosturi - na rubu pameti!
Eh, što nisu ovo - samo ruzni snovi?!
Ubili su jutros zvjerski profesora.
Pobiće nam srpski ološ sve prvake!
Bože, zašto stvaraš tolike luđake,
zar dovoljno nije - jedna noćna mora?
Kad hulimo na Te - Bože Ti oprosti,
ušljivi i gladni, okovani zicom.
smrt nadmeno šeta, srpskim”Aušvicom”,
učini kraj ovoj - kmetskoj oholosti!
Meho Jakupović (Engleska)
U Tudoj Zemlji Nista Moje Nije
I danas plačem i suze lijem
Ne mogu svoj bol da sakrijem
Uvijek mi duša za tobom pati
Voljena Bosno život za tebe ću ja dati!
I ovu noć zaspati ne mogu
Za bolje sutra molim se dragom Bogu
Da mi pomogne u nevolji ovoj
Da se popravi stanje u Bosni mojoj
Svakoga dana ja sam tužna žena u tuđoj zemlji
Nista moje nije
Ni cvijeće ne miriše kao u mojoj Bosni
Dani su mi tužni i žalosni
Moja ruka za tebe piše
Moja duša za tebe diše
Moje oči za tobom plaču
Voljena zemljo - sve za tebe daću!
Hasnija Majdanac (Engleska)
http://www.kns.ba
