Planinski vodoskok - Admiral Mahić
Izbor iz zbirke pjesama / 2008
O GRADE PODIGNUT PRIJE MOJIH PJESAMA
O grade podignut prije mojih pjesama!
Nelomljiv je kašalj kralja Tvtrka u predgrađu. To je
raskošan kašalj poput ogromnog jaglaca!
(Psihijatar Jesus prekida magnetoskopsku projekciju
Tvrtkovog lika i njegovog kašlja u sutonu!)
Nelomljive su sobice gdje kao podstanari
mladi pračni parovi lobanju Hamletovu koriste ko pepeljaru!
Nelomljive su glave jelena
koje se pomaljaju iz avlija:
Sjenke preko zaltog sokaka
htjele bi da se rukuju!
Lezi, ljubavi, u otvorene oči.
Lezi, ljubavi, u riječ da se vidiš,
šaptao je neko u pupoljku, u proroku.
Oko grada kosti plove ka istoku.
Slušam duboki grohot kamene zvečke –
Grade zlatotkani, dočekao me raspjevani
Konjanik sa stećka. Neobične vaze i statuete pod
neolitskim suncem.
Tužne modelirane glave izvađene iz zemlje.
Dočekala me lastavica
što čita naglas horoskop krovova...
Zora od prozračne smrti gleda televiziju. Rane se u lice unose.
Blijedi golubovi guču ispod streha.
Grlim tvoje tijelo od bilejog pleha.
Grlim nasilje što se okreće oko svoje ose.
UDIŠEM ŠUMSKA STOLJEĆA
Udušem šumska stoljeća.
Uhu mom radni šumovi svemira su nečujni –
Iza svemira,
Leptirići na šarama krila
Nose Dušu Ljubavi
Za sve nule
Jorgovani nestvarno pjevaju
Leptirići se okreću istodobno u
viru bijelog vremena
Prema pernatim planinama
Prema djevojačkim očima
Beskonačnim kao besanice.
NISI UMRO, PJESNIČE
(O Draganu Šimoviću)
Spojio si dah s Bogom.
To si što oko tebe je.
Rajska družica Gordana. Rajski sin Roman.
Rajska pjesma i priča, rajska toplina družbe.
Rajska pobuna vodenih bojica Hercegovine.
Rajski dlanovi oca Grge i majke Anke vraćaju se u rodni kraj da
pozdrave glavice kupusa iz Gabele.
Neka rajska dobra njuškica te prepoznala tamo i veli ti: Dobrodošao...!
Nisi umro, pjesniče...
U rovu daha
uvio si se u slovo poljupca kojeg širi buđenje...
A ja – ugojen kao bubmar sjedim u kavani
(Kosačinog dvorca kulture)
pijem lozu i čekam te – da me odbaciš autom
do željezničkog kolodvora...
Da mi iz horizonta kažeš – zašto je moj vlak kroz sve stanice
prošao i zabio se u obzor!
Vjeruj, zalelujan put do moje Voljene,
nema ni početka ni kraja – ali se jejtovska osama
uobličila u skakača sa mostarskog mosta –
„Gdje otišla je pronaći ću ja
i ljubit usne ruke primit joj;“
Nekad sam sastavio ljubavnu elergiju u kojoj je sunce
skakač sa mostarskog mosta –
To je slika koja ne vene:
Grij, sunce! Zri ljubavi! Zrij!
I ništa drugo, Bože, ti ne lij,
Bolje ubij!
Nisi umro, pjesniče...
Prošao si kroz cement smrti
Ljudskih srca obzidanih
suprotnim institucijama
i raskoračio si se dive
da na dvije suprotne strane
modre rijeke staneš
jer obje su duboko ljudske
i zato obje su najviše tvoje!
To si što oko tebe je. A sve je.
Gledamo mlaz kojim si odletio, ne razilazi se
Rajska vojska ljubavi koju krv više nikada neće obliti!
I čekamo te
jer ima li bolje što – od daha besmrtnosti!
MUDRAC I OVCE
I gle mi trčimo zvjezadnim otocima
I gle iznad svemira najnježniji prsti hirurga Besmrtnosti
vade kuglu iz jezika Ljubavi
I gle na zemlji smo razdvojeni zavišću teških
predmeta
I gle mi smo utrčali u unakrsnu paljbu
leda i jugovine – u dvoboj sna i buđenja
I gle ovce pokazuju pastiru spasonosne izvore
I gle na planini svi smo ovce – zaboga gdje je, pastir?!
I gle sunce pokazuje put usijanoj čaši – zaboga, ko je
izmislio kretnju usijane čaše?!
I gle ovce lete neprestano od reljefa do reljefa
Ah (i gle) nikada nisam čuvao ovce.
Kažu da je to lijepo.
Sjedneš na zemlju,
i kao mudrac u ruci držiš štap sav u sjaju
koji čuva božiju tajnu.
NOĆAS JE SAZREO PLOD
Noćas je sazreo plod. Još
jedna bora. Polako bolesnik
žvaće zob. Usna sijeva kao munja.
U rukama jastuk, goreći golub.
Sunce izlazi
kao broš.
Krune cvijeća u sobama
njišu se na promaji –
Plesačica izlazi iz orahovog rama
Igra u bolesnoj domaji.
Jutro u kasu kroz žitno polje
u kom trudnica pravi reda.
Ljubi sve odreda.
Ljepoti je jutrom nešto bolje.
Pejsaži žitnog polja u zjenama staju.
Bolesnik tetoviran. Na ruci mu
imena bližnjih blistaju.
I drevni zločin, crn safir u umu.
Bacaj zločin! Proljeće nosi
Mlijeko i zlatni svod!
Tableta lahorom te rosi –
I kristali su ti rod.
Mi smo bijeli siromasi
kao na tezgi bijeli orasi –
Nadimlju se mikrobi svjetiljaka
Prskaju fontane nebeske uokrug biljaka.
Gle, raskoš tragične terapije!
SIDRANE NAŠ KOJI JESI U SARAJEVU
Sidrane naš koji jesi u Sarajevu
ima jedna u Švedskoj
slađa od vode u oazi –
Emira.
Pjesnikinja. Glumica. I vidim da se
sretno udala za ronioca, šveđanina
koji je ronio u njenom snu i
prešao na islam. Zaljubio se. Osunetio se.
Sidrane naš koji jesi u Sarajevu i Goraždu istovremeno –
Juče sam igrao šah sa blagajnikom
iseljeničkog kluba „Sarajevo“, u Malmeu -
i nasumice ugledam kako se
oko svoje ose vrti tvoja knjiga lirike:
Planeta Sarajevo...
A šta mi je ostalo, nego da
povučem šahovski potez – konjem u beskonačnost
i da glasno kriknem!
Sidrane naš koji jesi u Sarajevu,
Jača od javnih demonstarcija,
Emira je na rukama iznijela
PALNETA SARAJEVO iz
Mrkonjić grada u ledeni grad Malme
i evo oaza naglas čita tvoje
stihove članovima Dramske sekcije
Nakon recitala kao da smo svi
proljepšali i Emira je na to rekla:
- Jebo sliku svoju. Još mi ruke
ko pustinje žar iskre od Sidranove lirike...
Ali Emira ide dalje:
da se nisam udala za najnježnijeg
Sundkvista – a da Sidran
nije oženjen sa bajkovitom Safijom –
i još da je kojim slučajem Arap,
bila bi mu četvrta žena i
„češala mu plećku“
grančicom datule
„do lijepog akšama“...
BISTRITI SVE
Bistriti sve dublje
pohlepu za novcem, taj užitak crn –
Bistriti vlastoljublje
i trn
Bistriti biznis što prevrnu Nike
i pod zakletvom drob –
Bistriti politike
i grob
Bistriti košmar domovine
medene gradove sa dahom Čistilišta –
Bistriti promaju sred trgovine
i pasilišta
Bistriti zašto je
koja snijela jaje
Bistriti kriminalističke priče –
u nastavcima obasjaje!
Bistriti: zašto mafija? I otkud to?
Bistriti tko
siromašnu svjetinju zna da satre –
Bistriti vatre!
Bistriti ovaj baltni vijek
Bistriti tijelo kao lijek!
Bistriti sva pitanja
Pojavu oblika u božanskom nizu
Bistriti u ogledalu krive slike...
i zašto bog i smrtnik nisu blizu
Bistriti kako su lobanju
ušarafljene oči –
Bistriti zašto se u vodi
otvaraju lopoči.
SOLNI GRADE TUZLO
Mene ne zanima tvoj izgled
nego šetnja kroz moju dječiju samoću –
Ako Tales tvrdi da se smrt ne razlikuje
od života – gdje spadaju tvoje ljupke oči?
Čisti glas iz vidovite duše. Kao proljeće
odjekuješ, odjekuješ kao proljeće.
Daj uvjeri ovo svoje dijete da ćeš mu šaptati
knjigu pjesama, jer oplakujem i sreću i nesreću,
jer volim umjerenost tvoju kad jeseš
ćevape za lakiranim stolom,
i kad šetaš uskim ulicama šarajući prstom po magli
što je ostavio moj pijan dah po izlozima!
Kad zaželim da promjenim stan,
Kad pripremam sebe za najčistiji zagrljaj sa smrću.
kad osjećam da sve nevidljivo moj uzdah
može da vidljivim učini –
Znam, šta mi značiš!
VRTIKOLO
(Draganu Marjanoviću)
U svom kolu pleše moćna bujica
Grmi vrtikolo ljudske sreće
Kleše voda rubove tmine
Bičuje i bije vodeno cvijeće
orgiju slobode
Vrti se odjeća krasna
peluda bezazlena
koji hoće da me spusti u ruke
voljanoj Mariji – da njene ruke poljubim kao pjena
Vrti se nježnost na slabima
čunjastog kamena
i udara slap ribara na postolju
Ključa i vrije i pleše
prošarana odsjajem oblutaka Neretve u polju
Vrti se kockast kamen koji čeka
da kaže koju ljepoticu voli i od koje
ljepotice bježi – huči i vrije jeka
slapova u stisci zelene boje...
Vrti se raspukli zagrljaj obale i rijeke
Vrte se sve sile koje imaju svoj posljednji dan –
Vrti se trzanje živca udice i trzaj usnica pastrmke
Vrti se u odjeku suze ikrin san –
Vrti se moj pobratim, pjesnik – sin ljubavi Dragan
i brže no uragan
napiše pjesmu duhu budnosti
koja je odana blagosti!
Probudi se, progovori i pitaj dah crn:
Zašto čovjek gleda u oči smrti!?
- Da nije usamljen ko trn
udahnite mu dah bez dna koji vpdu vrti!
Vrti se vrtikolo naokolo
Vrti se uzdaha kolo
Vrte se nebeska izvorišta –
a ja sam, pobratime Dragane, kao ribar – nula i ništa
još nisam ulovio nasmiješenu ljpoticu
u potpuno praznom srcu!
UŠLA JE NJEŽNOST U SARAJEVO TIHO
(Familiji Festić)
Iz duše – mariborske modre plohe vode –
lijepa kao prva trešnja u Hercegovini –
ušla je nježnost u Sarajevo,
tiho kao
rosa
u bijelim štiklama.
Tamo negdje
u staklenom oblakoderu
u društvu fantastičnih pejsaža i konjskih
njiskova koji su na sebe zbacili strah,
pozdravio sam Lejlu, omahu sa stolačkih mlinica...
Ona je došla
duh da slavi očevog prijatelja –
raspored pravi predjela unutarnjih.
Lejla je javnost očevog daha,
uvijek probuđenog Smaila.
Divno stoje ali žuljaju štikle rosu.
Behar njenog lica ne odaje bol.
Lejline iglice dubinskih osjeta
pribole su Hamine slike na zidove –
i nažuljala se kao nadljepota koja izlazi iz smrti...
Tako na Lejlinim bijelim štiklama
još čuče žuljevi kao smoreni atletičari umjetnosti –
ona jedri na bljescima – svojih očiju jedrih – preko nebesa vedrih!
Njena nježnost se tiho kreće ka galopu svemira!
I zaustavlja se konačno tek u poljupcu
sufijskog zaručnika...
KUGLICA PLUTONIJA
Ja ne poznajem kuglicu plutonija
Čuo sam da se ona raspada
i mrtvacima nudi let
ka tornjevima od zvijezda –
Amerikancima let
kao i Rusima.
Male države volim da posjećujem.
Da mirno šetam,
dok smiješe mi se svjetla...
Da pjevušim kao bumbar
u polenovoj kruni.
Ne zvoni više oružje
obavijam svoje tijelo krasuljcima...
Ne zaključavam stan,
tuširam se planinskom vodom...
Živim kao miš u sumraku
i razmišljam
zašto se osvrće oko sebe Hamlet
u času kad građani
probaju vino.
Jenki je ostavio šešir
među noge.
Baćuška gleda u vino,
a grmovi ruža nad morem
cijepaju svoje maglene
spavaćice!
Prebrzo sam počeo
dobrovoljno
da zamišljam Onostrano!
Ne ide mi u glavu
da sam živ kip,
kao da sam na proputovanju
do neke svečanosti...
Možda je duša u stanju
da obuče
svaki oblik...
Progutao sam
kuglicu plutonija
misleći da je
maslina...
Oblikovalo me ulje
bujne mašte što luči
sile Mržnje od Dobrote,
Zvijeri od Ljepote!
Onda sam na zvjezdanom stijegu
doplovio do Amerike.
Amerika je uznemirena,
njeni filmovi
ne podsjećaju više na
ulazak u raj!
Krvi, Davide...!
Oružje, Davide...!
Spor vjetar udara u grmove
u kojima se
ptice ljube –
Onda sam na čekiću i srpu
doplovio do Rusije.
Obrću se parovi!
Iskušava se Hamlet –
a samo dva su čovjeka pod nebom:
dželat i žrtva!
Rusija secira Ameriku!
Amerika secira Rusiju!
O kako su puste ulice Tebe,
Antigora treba da umre od gladi!
Elektra govori Hamletu:
„Sama sam; nemam oca, sad ostah i bez tebe.
Zar da i dalje ostanem ropkinja
Najpodlijih ljudi o, zar da budem još
kraj očevih ubica?...“
I Hamlet je sam –
nema oca,
a sad je ostao bez Antigore i Elektre,
ostao je u paprati
da sanja...
Da se sjeti kako će uplatiti
mjesečnu ratu za struju i kiriju,
da se sjeti koje je to vrijeme bilo dobro za
nezaposlenog Hamleta,
i kako to da
ne poznaje simbol Pu.
Radioaktivni cvat...
I kako to da ne zna pronaći rude urana?
Pu-238 proizveo je G.T.seaborg i njegovi
tajanstveni suradnici, a Hamlet se pita
zašto lično nije poznavao G.T. Seaborga i njegove
tajne saradnike...(možda bi ga oni
zaposlili).
AKO SAM JOŠ U OVOM ŽIVOTU
Ako sam još u ovom životu
mora da sam se otrovao
šumovima strasti...
Vjerujem u Ibn Tufejla koji
vjeruje da sve što nastane
mora imati Stvoritelja.
Moj Stvoritelj hoće da me vrati zdravom razumu i uveo me u san...
Ja samo sanjam da sam zaključao vrata...
Ja samo sanjam da ljubim djevicu na pokretnom mostu...
Ja samo sanjam da ljudi izbijaju satove...
Treba da prihvatim stvarnost
kao bijelu mačku u krilo.
Vjerujem u diktafon, na brzini 24,
kao da mi Orfej daruje svoj glas,
a na brzini 12 mumlam kao tigar
pored mirne plime.
Moj će život sresti moj život.
Neko je popio čašu više.
Neko pročitao knjigu više.
Neko napisao knjigu više.
Vjerujem da ovdje nismo radi šale.
Lipa očito nije lipa.
Cvrčci pjevaju neprestano
jedan umire a drugi pjeva...
Vjerujem da je Branko Mikulić sa
četrnaest godina
otišao u partizane a ja u depresiju...
SUTON
Suton sarajevski do kraja pušten na
tranzistoru...
Padaju stećci – pada crni šešir Dijaka Radoja,
pismenost koja ispira moje grlo!
Pada monokl Dijaka Grigorija!
Pada vruća pita od trešanja a sa njom Kosača
s licem djetenceta!
Pada automobilska oznaka iz Humskog kod Foče!
Far koji još radi perfektno
Pada hrast koji pleše. Pada Jelisaveta,
sa orijentalnom frizurom, koja je zadigla
suknju svom mužu Kotromanu –
Padaju upaljene sijalice. Pulsirajući kaktusi.
Leđa konja. Prostirka od glagoljice pod jezikom mjesečine.
Padaju ventilatori. Montažne kuće.
Padaju pokretne stepenice Neuropsihijatrije,
izvan zemlje i van sna –
Pada torta kojoj nedostaje jedna kriška.
Pada ispucalo tlo Hercegovine.
Pada huk Bosne. Padaju bademi koje je grickao
Grgur Stipanić. Padaju naborane i svečane bore kneza
Radiše Zloušića.
Pada lopta bosanskohercegovačkog nogometa.
Kravate. Klizaljke. Pada kraljica Jelena,
rukama zagrlivši grm ruže. Padaju čaše za šampanjac.
Padaju zajedno, držeći se za ruke, magarac, ovca i krava.
Padaju Be-Ha utvrde, zatvori, porezne prijave,
intrige i obračuni. Pada jestivo ulje. Pada djevičanstvo brašna.
Padaju etnički šmrkovi i Kulin Ban ih pita:
Hoćete li još zemlje?
Padam i ja u polusan da odplivam ka bosanskim
Alpama. Padaju glasovi. Akumulatori.
Padaju specijalci iz vanjskog svijeta po Alpama i traže
ostatke bosanskog grba...
Ovaj kavez nije vani uzbudio nikog! Pred nama je
duga zima, a u nama duše već hvataju vesla.
Anđeli koji ste projahali nebom
oprostite za sve –
Svjetlo ko zakopa u lavlje ralje –
gdje je taj?Iznova se razigrao
odjek tužne ptice.
Za jecaj koji smo snili
nema maramice.
Nema veće tragedije no kad
roditelj
sahrani dijete.
Tad se pita zašto je živio.
I dobri su i ludi su
svi insani što su
ostali u kavezu koji
klizi sa stola!
Ostala je majka sa
kamenom u ruci.
Ostala je oaza a
ne znam kako.
Ostao je žar koprive koju je
Sokrat obario u pretis-loncu!
Ostalo je moje pitanje silnom Sokratu: da li
još postoji
prozor prema moru?
Ostali su živi i mrtvi anđeli koji govore i koji
ne govore u razvaljenom gradu,
ostali su prijatelji koji su me
darivali –
Darko Lukić dao mi humanitarni paket,
Ivica jedan a Žan dva. Safet Plakalo papir za verse.
Franjo Topić dvije kile riže.
Danas je izgubljen nečiji sin kao traka sunca o kojoj
nedoplakano piše Nedžad Ibrišimović...
„Traka sunca. (Kao da se provukla između zastora.)
Ispruži ruku. Uzmi tu traku.“
Zlatko Topčić dao mi status slobodnog umjetnika.
Nedžad Latić paket u kojem je bilo nešto govedine i
deset njemačkih maraka.
Svećenik Tomo dao riječ da će slobodni umjetnici
objedovati u kuhinji Caritas.
Odjednom sam počeo pisati Dnevnik o ljudima...
Cvjećar Herdželez i njegov sin Dado, preurediše
podrum zakrčen lukovicama i suhim cvijećem u spiljsko
sklonište poklonjeno nadošlom narodu...
a i ja sam u skloništu dobio nužno mjesto, taj trenut se
nikad ne zaboravlja!
Na uzbrdici Poljakinja pita: Šta će biti s ratom...?
Ništa ne znam iako sam nekad bio kralj Lir.
Omeru, mužu Karoline, pukao je čir.
Momo, susjed, od A do Ž do ušiju zaljubljen u
suprugu Mimicu – penje se kao bosanska zastava na
vrh jarbola i dovikuje fijucima metaka i granata: Hajmo
se pohrvati...!
A tad je u sklonište ušao El – Me'arri i glasom kao
oštrim makazama presjekao žicu tišine: „Kad moje kosti budu prašina,
Bogu neće biti teško da me sastavi...“
„Strah je postao epidemija.“
Vojnik Franjo Plećko kad je umirao...reče:
„Pao sam za slobodu Bosne i Hercegovine...“
Mirsad Fočo pao je za uzburkano svjetlo ove zemlje.
Rumenilo Emine Bašić upucalo je blijedilo snajperiste...
Šta smrti?
pita mladost u mrazu proživljavanja.
Iz tijela će izaći kao konj tjelesni
čuvstvo besmrtnosti!
Kaburu Mujinom nebesni vjetar, još jednom,
učinio je dovu: u ime Milosti, na tvom čednom
žaru (i na ovom i na onom svijetu)
griju se i sada duše u dženetu!
Uistinu – nema se kud
osim – ljudima.
Mirko Pejanović dao krov koji se nikad neće pričvrstiti za
krov tamnice.
Dvije žeravice razuma, kao dva slapa,
Adil i Tatjana Zulfirkapašić,
padajući jedno u drugo,
ne daju da izgori,
nijedna knjiga!
Zdenka dala fotografiju Sahare.
Dino Malović na tankom bijelom papiru nacrtao kamilu...
Rajko Đurica simpatiše izgubljene ljude i daje im tren veselja...
Adem uručuje orden samonikloj misli koja govori istinu...
otkopčava kićenu košulju u električnom
udaru bezvremenog!
Zdenko Lešić dao podstrek.
Franjo i Vesna Dragoje, višnjevaču...
Zlatan Hrenovica dao posao u reviji ISTO.
Škuljo, dragulj od dobrote – neprestano u zajam davao
novac kojeg sam vraćao u zadnji čas.
Predrag Finci dao mi nekoliko poučnih svjate.
Ibro Spahić je kralj na bojnom polju komunikacije!
Aiša Zahirović dala mi haiku-pjesmu o ljubavi Indije...
Dubravko Bibanović večeru.
Izet Sarajlić pjesme. Mario Suško recenziju.
Velimir i Saida jabuku.
Obljubit ću i zelenu jabuku
kano osu svijeta.
Obljubit će Suada Topalović i dramu i komediju
kao vince.
Obljubit će Taib Šahinpašić i bijelu i crnu knjigu
kano studenu vodicu.
Obljubite će Samir Salman arapske i židovske bajke
kano djetelinu.
Meho frizer, ošišao me besplatno.
Sa Alijom Isakovićem stojim na ulici – upozorava me da
pišem ili ću načisto propasti...
Ljiljana ispržila ribu.
Nada Mehmedbašić dala mi uštipak.
Glas Gradimira Gojera dao šansu mom glasu da pročita
zapis o glasu Vladimira Srebrova...!
Alma Suljević na pijaci CIGLANE razmijenila litar ulja za
koligram zemlje sa minskog polja.
Ilija Ladin otvorio riblju konzervu i zaplaka blagi glas: Jedi,
ko zna kad ćeš opet imat' moreplovca snagu
da otvoriš račun u banci STRIPTIZETA...
Ilijin glas kao da se razlistao...
Od Sarajeva do smrti takav sam večeras:
na krevetu, u penzionerskom domu,
izgubih pamćenje o ubicama
Cerim se slobodno i dobro jedem
Šest očiju imam
Zdravo graditelji vanvremenski!
Naši umovi i ruke preslabi su da stvore
oblike u kojima kruži,
život venski!
Gospođe i Godpodo!
Franjo Trebinjac častio je sve odreda,
još nije viđen ovakav mladić koji katkad zna rat
pretvoriti u praznik!
Brat Sead zaslužuje Orden Legije Časti za Robne rezerve...
Vildana je skuhala boraniju.
Rat laže svakog,
pjevaju zrna u boraniji!
Lejla mi dala poljubac.
Otkud ljubav za
Stolom smrti?
Vazduhu crni, nikad nisam sit ljubavi –
Stupio sam u brak s maštom...
Plač bebe okreće zemlju.
Djeca traže djecu.
Gdje je dijete koje se zaigralo kao vodena kap na krilcu leptira,
Mirza Sadović!? Onda je mujezin progovorio nad ramenom
Mirzinog oca: Ušo je Mirza u riznice dženeta...
Vrijeme je da se zna zašto je šestogodišnji
Armin Aganović ubijen mahnitom granatom!
Iza Smrti – Zvonko Meršnik zagriza lubenicu
i ljubi ručice djece u kimonu
Miroljubive ručice djece u začaranom Buđenju
koja će sutra baciti dinamit
na tirkizne postrojene apsane
Čovjek je vratio čovjeka u materinske bjeline
Raspjevali smo se usred lijesa
Plehani zvuk trube hoće da prevrne
tanjire bez jela i pećice bez vatre...
Iz konc-logora
mašem planini Bjelašnici, prosuo se suton po
najmilijem jablanu vitom.
Svi smo postali prisni sa podrumom i stubištem.
Rat je zbližio ljude.
Odavno tako nije srdačno dočekan svemir u podrumu.
Jovo Divjak otvorio flašu šampanjca poeziji koja
piše pravu adresu Domovine!
Sa surog stijenja izlizala se bjelina
i posiplju se zlatnim prahom parovi –
Hvaljena neka je hercegovska vedrina
i hvaljeni neka su bosanski hramovi!
U bašti iglastog sna
bijeli konac iskašljava krv...
Hvaljena neka je u nebu bosanska zastava!
Hvaljen neka je Bog koji sve zna...!
Opet su se rojevi dahova savili u majčino krilo –
jer da nije ljubavi, ne bi ni nas bilo...
Hvala majci Terezi, svi možemo nešto dati –
Edina je zamišljena harfa pored klavira. Dala mi uzdah.
Fehim kao kroki-crtež mog uzdaha!
Suljo Hebib što god radi počinje s molitvom.
Refa dala nekoliko lozovača na veresiju.
Feridi Duraković sam dužan jedan humanitarni paket...
Fikret Daupović kao izlazak sunca djecu uči radosti...
Tanja Čengić dala mi sudski čekić.
Dragan Vikić sačekao topuzom crn oblak koji je
krenuo niz misaone linije Jevrejskog groblja...
Muhamed Ćurovac polju zumbula citira Zaratrustin govor:
„Naprijed i natrag nek se Zloduh trza dok ne isčezne.“
Paša mi dao znak.
Nikola Krstić šakom i kapom.
Sejo votkom i kafom.
Adnan Silajdžić svoju knjigu: Četrdeset hadisa...
Matija Lependa popravio lastavici
gnijezdo sred pakla!
Fahro moler, nebu veli:
JA SAM UMRO,
u prizmi paljbe koju su
vučiji repovi
osuli po Šeher-Sarajevu...
- A i ja sam mogao hrkati u grobu;
izliječiti umor!
Uletio je metak u zaleđenu sobu
kao cinički urnebes u crni humor!
- Nemam svijeću i na ciči zimi, fleš...
Nemam Radio-aparat
Nemam ni hladne vode
a tek – veš!!!
Bog je dao veš-mašinu i snu i javi...
Treba oprati trupla.
Hvala fantazmatskim kopir-strojevima, koji su kopirali
detalje bombardovanja Sarajeva...
Hvala filmskom režiseru COPPOLI, koji je, za snimanje filma
APOKALIPSA DANAS, založio baš sve što je imo.
Imam čamac koji ide kamo želim...
Abid dao zlatnu polugu – šteku cigareta!
Vera i Mirjana su dva skladna cvijeta
u svijetu bijelom.
Mate Matešin dao dvadeset mesnih konzervi i vreću brašna za
stare pisce...
Ismet dao trideset čokolada s rižom „Sajonara“ i deset
paketa čajnog keksa „Plazma“ za mlade pisce...
Mirhad Peljto slavujne pjesme gromovski pjeva...
Svi pijemo jedno jelo:
krv iz krina!
Onaj Vedranov violončelo –
najpotresnija tišina!
Duša uvijek ista
Raznoj duši veli:
Ne znam da isčeznem iz Jedinstva,
kako to dim genocida iz dimnjaka želi.
Neznani čovjek dao ruku: Evo ruka zato što si
ostao u Sarajevu!
Sve sam vozove propustio!
Neznana novinarka dala mi hladan pogled i rekla:
Čuvaj se sam pa će te i Bog čuvati...! Potom je obukla
plavu pancir košulju.
Hidan je štiglić iz jedne moje pjesme koji se
sa ženom natpjevava! Štiglić koji mi je dao viski.
Zlatan Smajlović reče štigliću: Ja se zovem, nezavršeni posao i
kujem plan kako da zasadim, u Pozorištu mladih,
divlju lozu...
Nermin Tulić vjeruje da ću se uozbiljiti ako
oženim djevojački damar koji brusi mač alhemije...
Čuješ li, kasetna bombo, kako pjesmu o Nermini,
stopala nesanice govore skloništu...
Za tri kćeri tvoje uvijek si zumbulov pjev,
one ti rado služe u dvoru sna;
Ja vjerujem da nebesni sijev,
tvoj riječni, glasan hod, u tvom dvoru briljantno tka!
Zlu družbu, Nermine, shvati,
naći će Šekspir i u orahu!
Ni hodati, ni plivati,
ni letjeti neće moći od straha u strahu!
Ovaj grad sa smrću igra šah, vrli glumče –
jurišaju najdublji potezi sutona ka brdu...
i sve dok Majin poljubac u tvom poljubcu teče –
poraz porađa pobjedu!
Život je sretan trenutak kad pravednički plače
sočna mudrost na ramenu čestita stvora.
Nek' pada blato – Nek' padaju kristali, sve jači –
odsad će smrtno zaljubljena zemaljska kugla –
matirati sa dva zanjihana poteza, strah i bijes zlotvora!
Evo i duša Baha se ljulja između četiri čaše...
U svakom „Ah!“
božanski čuješ klik.
Obukao je strah
hiljadu i jedan tjelesni lik.
Ali zajedno sa
osamljenim Simom Simićem –
ispunjen do vrha rotirajućim svjetlima sokova –
guramo trocikl...ka Domu pisaca...
Ako rade čula, ako vide ruke,
ujedinjujemo dva svijeta:
viđen i neviđene muke.
Nasilje je korijen svijeta!
Ništa nas ne nervira ko
sebičnost bogatstva,
taj soko
vježban da rastrga
svemirska bratstva!
O, ljubitelji Zločina, gdje je samilost prema građanima Sarajeva!?
O, hirovi, vama smo na megdan izašli!
Šatori u Sahari, koji znate ko treba da se uhvati u laži,
svima koji su bez srca, upalite kretnje cijukanja trezvenosti!
Izvorište svemira
smrt ne može uhvatiti...
Meso, usidreno u tajnoj luci,
anđeoski dodiri će probuditi – oblikovati...
Lonove i svinje, ribe i sove
i zabezeknute tanjire izlivene u kalupima Mliječnog puta –
sveštenike i hodže, sa ili bez rajskog pruta
usplahirene narode i sezonske radnike
još ljuće pitanje čeka –
ko je iscrtao plan
da se ljudi smrti plaše...!?
Ko mesu obeća bezmesni raj?
Ko hoće da upozna moj uzdisaj za Voljenom, sa ženkom
nevoljenom...?
Gdje je ljubavna pravda tu?
samo u snu
ljubim se sa Voljenom...
Onda je majka nogom udarila o pod,
uporedo sa udarcem očuhovog čekića koji je
krenuo da izravna račune
sa izdajničkim elementima...
(što znak je: Hajde, popij kafu!)
Počinjem da vjerujem da je
Skender upitao zaduvanu granatu – ko je stvorio Adama i Evu...?
Počinjem da vjerujem da su ljubavni par
Voda i Vazduh... veliki umjetnici!
Umjetnost mi je dala vještinu življenja.
Emira je uzdrmala Petu kolonu...
salko Lepenica pozvao me na čaj...
Goranu Samardžiću bio sam inspirativan za priču...
Hadžo Efendić je heroj.
Sarajevo je magija.
damir Uzunović i Bosna još nisu opisani...
Nenad i Milica dali pozitivnu kritiku za moje riječi o
intimi ljudskog uskrsnuća...
Omer Bašić kad me vidi, neizbježno je opijanje u kojem me
optrčavaju akvareli Mirsade Baljić...
Nino mi dao stranice kulinarske knjige: DA SE BOŠNJAČKI
OBLIZNEŠ. DA SE
SRPSKI OBLIZNEŠ. DA SE HRVATSLI OBLIZNEŠ.
Pada Sarajevska praćka. Pada mrtva djevojka u moje naručje i
pitam je: Hoćeš li se udati za mene?
Kad se opijem – upinjem se da
mislima materijaliziram lik djevice, ali ništa...Nigdje me nema.
Negdje sam nestao na putu ka sebi.
O ružo koja se rasipaš!
Pali su pulsirajući kaktusi...
Povrće, koliko se sjećam, sad je na dnu mora.
Adio Kerida –
Siniša je džentlemen. Sve do fajrunta.
Miki Trifunov, koji ima bijeli glas, častio me
pićem, nekoliko puta.
Suton sarajevski do kraja pušten na
tranzistoru...
ZUB
Kad izgubih zub
Pomislio sam da je gotovo sa zemljom.
Za staricom ide kozlić.
Još na Triglav putovao nisam,
vidio Đevđeliju,
posjetio grob prodavača žute
štampe.
Za knjigom ide topovska cijev.
Još sebe čitam...
Zašto nisam bistar kao
pismenost vodene delte...?
zašto nisam vanzemaljac-trener koji će
istrenirati materiju – da kobajagi,
prostrijeli sebi glavu...
Zašto nemam najfiniju Volju za izučavanjem bilo čije
usamljenosti kao što je ima Sveta knjiga?
Za mnom ide zaboravljena glatka kost na kojoj piše:
„Narod je sa oduševljenjem dočekao
Narodnooslobodilačku vojsku!“
Zašto je lopatica palog jelena revolucije
sasula zube mom ocu...?
Iako sam pred Komisijom za vojnu penziju
u potpunosti i tečno odigrao Kafkin roman „Proces“ –
zašto mi Šef ateističke Neuropsihijatrije nije uručio
očeve čekove penzije!?
Zašto sam pao na teret majčine Partijske knjižice?
Kad izgubih oca
Navikao sam se na očuha.
Nosio me na svojoj grbači,
sve dok mu iskre iz aparata za zavarivanje nisu sasule zube...
Danas sam, zajedno sa oblacima
položio cvijeće na humku...
Majko...
Uvijek sam odgađao da
obiđem Brdoslavlju
jer su mi natečene noge.
Niko ne čuje kako dušu ispuštam.
Napokon.
U KINU
U kinu ushićen student pokušava da poljubi stidljivu studenticu,
beskrajno trče amo-tamo ljudi, dimovi, zato pokušavam
da opazim sebe u presjecanju dvije
beskrajnosti, mora da me ima u djetetu koje
na jednom prozoru razmiče zavjesu,
mora da me ima u breskvi kraj suhog lista,
u suhom listu pokraj goluba. Pozdravljam goluba
koji više ne želi biti golub, jeo je, pio je, gugutao,
jahao na golubici. Pozdravljam kinoaparatera koji zna
užgati svijet u kojem se ne jede a ipak se postoji.
Pozdravljam ljevača zvona što vatrom izgone iz metala demona.
Pozdravljam sve toplote, sve hladnoće
i mekoće i tvrdoće, i živo i neživo, jer oni su par,
čak iako se nikad nisu vidjeli.
Pozdravljam svoga dušmanina što se nakanjuje
da me unakazi. Ne otpozdravlja.
Izgubio je bitku i sad je ništa. Pozdravljam svod koji
baca na sve strane raspukla kukuruzna zrna... Otpozdravlja
kralj nebeski što istražuje stvar.
Pozdravljam kamene anđele u zgradama,
u zelenom svjetlu proljeća, koji su se ukočili od nazeba.
Pozdravljam Muzičku Akademiju.
Otpozdravlja flauta.
Pozdravljam vlasnika kafe-bara jer izlazi iz mercedesa.
Pozdravljam epruvete u kojima će dah strahova poroditi
božanski dah hrabrosti!
Pozdravljam mačku koja hoće-neće
da stavi šapu na Jevanđelje.
Pozdravljam avion koji nešto priča sa divljom guskom
čije lijevo krilo osjeća klonulost.
Pozdravljam tegove u mesnici. Teg od pola
kilograma nema pola kilograma.
Pozdravljam mjesečeve kratere
koji se zovu Kant i Bošković.
Pozdravljam taksistu. On odmah otvara vrata.
Pozdravljam Roma sa harmonikom koji veli da se
svaki dan plaća. Pozdravljam slikovito
djetešce zaspalo u rukama svete majke.
Pozdravljam lopove. Otpozdrave ali u prvi mrak skreću...
Pozdravljam djevice, silovane supruge,
pozdravljam sve žene. Od lica do stopala
oblije ih rumenilo.
Pozdravljam psa-skitnicu oboljelog od ljubavnog bjesnila.
Pozdravljam ljubavne pjesme bikova.
Pozdravljam smrtnost silno zaljubljenu u besmrtnost...
Pozdravljam ljubavna pisma koja neće učiniti preljub...
Pozdravljam prve ljude koji se ne slažu
sa drugim ljudima, i druge ljude koji se ne slažu
sa prvim ljudima. Pozdravljam vodu
što u kanalizaciji žubori, istinu ili laž?
Pozdravljam cijeli ljudski rod
što srlja u zlo.
Na sinemaskom platnu još se nije zbila
najuzbudljivija akcija. Strašni sud.
STROFA SLOVENIJI
Ja sam maloljetni šumski duh.
Apoloni čvrsto stoje na nogama svojim!
Probudio sam se, urlikom, iz spavaćih kola, slovenačke
humke –
Ljubljana.
Natapa – prožima me Ksenijin glas
ko svježa kap pustinjski klas.
Oko nas, sjedninjenih kruže kosci
i pjevaju – ne traju vječno prosci...
Jesi li slovenska dušice,
Žena? Najljepša žena moja raspjevana curice?!
Jesi li onog svijeta melodija nježnosti?
Moja ljubav za sva vremena iskrenosti?!
A ja se spremam da joj tepam, kao suludo dijete.
Luča u srcu.
A pred očima kazniona.
Iznutra bruje uobražene komete.
Eh, na nebu
žira fes između svjetlosnih
hrastova.
Crvenkasta ptičica uzviknula je: Ares,
Ljubav ne lebdi od olova.
Čekao sam te na tom putu osame.
Pio vino i pisao lutanja drame.
Prošli su karnevali i ratovi,
neki glumci i glumice – prazni svatovi...
O ti kruzi ljubavni po mokroj ravnici
barokne grudi blješte u pivnici –
Ćupovi, puni porodičnih slika.
Kiša postavlja, ispred svakog stasa, rešetke...
Ali ja u samoći ne pjevam no u putu mašte vrih
da nađem tvoj glas, žuborni stih!
Sjedinjen u ljubavi sa izvora –
Tvoj glas je i munja i grom!
Lutam ulicama, tražim
Razumijevanja!
I lugove ljubavna slobode!
Svuda šušte tkanine, cjenovnici hoće da satru
Mir očiju. Poeziju!
Taština potpaljuje vatru –
O ja te štujem, promrzlo lice Slovenije!
Razgori me dahom glasa!
Ugrij me kao oaza!
Probudi me iz fatamorgane!
Nježnost nema godine!
Postoje poljupci od kojih ne mogu zaspati!
postoje krivudavi potočići, koji hoće sa mojom
Osamom
Igrati!
Udaj se za Bosanca
rođenog u znaku Jarca –
I krenimo na svadbu Julijskog cvijeća –
Našu ljubav uvijek će izvora umivati sreća.
Natapa me Ksenijin glas
kao svježa kap pustinjski klas.
Oko nas, sjedinjenih kruže kosci
i pjevaju – ne traju vječno prosci...
Hej bježite kosci od kapljice moje ženice
ona našla je svoje zrno pšenice!
BUDI ČOVJEK
(Antunu i Stjepanu Radiću)
Kakav božiji prizor, odronio se jek –
svemir drži govor: Budi čovjek!
Ne postoji takvo mjesto kao
što je Desno Trebarjevo
do rijeke Save koju je porodio
sunčev sat, u trenutku kad puca smrznuta voda!
A majka je hrvatima pjevala pjevno:
Moji biseri najbiserniji, sjat će te po
zatvorima, jer popov džep nema dna!
Kakav božiji prizor,
poezija drži govor:
Evo seljački list „Dom“ iscrtao se
poput bilja u tiskari...
Rasprava narodna
Os Orašja do Livna pjeva...
Nadnice i kuluci
poplave i gorki poljupci
i dugih grabulja krik
penju se zapjevanom gorom
Glas žuljeva
ori se iz očiju...
i riče Mislavov rasplodni bik
- Drage krave – jedan skok
za HSS jedan glas!
Seljaci su gospodari
nježni i opasni kao žita klas
Ovo su ocevi mučeni glađu
Ovo su izvori koji sustižu Kolumbovu lađu
Kakav božiji prizor,
bio je to nebeski govor!
Pucanj je urlao i gorio,
al Radićev govor nije oborio!
Umro je samo dušmanski revolver!
Od Antuna do Stjepana
od delte polena do tablice množenja
pobuna pjeva
trubi lijer
Krenite u bijele i crne dane seljačkom slogom
i hvaljenim Isusom
Suza najsuznija je mater
Kakav božiji prizor, odronio se jek,
svemir drži govor: Budi čovjek!
DANAS KAD SAM UŠAO U OHRID
A Kliment se nag u jezeru kupao
I volio da razmišlja
o isčezlim gradovima –
A danas kad sam ušao u Ohrid
Crvene paprike sa zida su se klanjale!
Veo neizvjesna svjetla je rođen
iz Magije, iz Priviđenja.
Klimentov svijet je
Dijalekt makedonske grlice –
Volio je grlicu
A ja svijet mistike –
Oj mastiko – otrči do moje mateer i šapni joj da me voliš...
Opruži krakove zuju poljupca!
Razigrana zvonca
na bijelom magarcu
Čovjek je tišina tvorca
Drugi mastike cvijet vodi na ruku Vasu –
Oslijepio je 14 hiljada vojnika Vasilije II
o Vaso Vaso
Vidiš li mladića sa vještom gitarom na vrhu planine Belasice...?
Oko planinskog struka zavile se maglice...
Nadzemna bića usluge nam čine
Liječe očima naš
strah od visine
U jezeru je crveni korijen sunca
Odzvanjaju opčarani glasovi
u jezerskim mjehurima
i dok pozdravljam stolarske radionice
u kojima vilinski konjici tešu okvir za Poeziju
Jezerski mjehuri pucaju neprotumačeno
za dječaka u sandalama
što pod rukom nosi litru mlijeka
Bila je to litra Poezije
Bio je to OHRID
I pljuskanje jezera o zelenilo.
A Kliment se kupao nag u jezeru
I s njim zemaljska istina koja istresa
ćilime haosa
Trudio se da širi
leptir-stilom
Pismenost!
Želio je da zaplivam ka obali Vidovitosti...
Bila je to litra Poezije!
I cvijet mastike
Volio je grlicu
NEKOLIKO STOTINA
Ljudi se iskradaju iz kuća koje stalno
mijenjaju
svoju zapreminu.
Ide na posao.
Nekoliko stotina
nakrivljenih nišana.
Nekoliko stotina
poluotvorenih nebesa.
Nekoliko stotina
očiju bez vjere.
Nekoliko stotina
potplaćenih radnika posmatra kako
iskačem
kroz pendžer
u mokri vrt –
jer ja
neradnik
uživao sam sa gospojom u krevetu, a
žutosmeđa mačka na poljubce bi
frktala...
Nekoliko stotina
ljuvenih poljubava.
Nekoliko stotina
nagih razgovora.
Iako me boljelo
zubno meso
rekoh gospoji
da su današnji Grci
po pitanju zubnog mesa,
različiti od
nekadašnjih...
Pitao sam je zna li Ramusa.
Ona je rekla da zna Ramiza.
Zaposlio se Ramiz.
Postao rob.
Oženio se Ramiz.
Žena i kum otjerali ga u grob.
Šanuh gospoji
da Terpander, Spendon i Aleman
zabraniše robovima
pisati poeziju koju prožima
Ljubavni žar,
zubnog mesa!
Ide na posao.
Nekoliko stotina
užegnutih zglobova.
Nekoliko stotina
lisičijih poljubaca.
Nekoliko stotina modrica tijela.
Nekoliko stotina kurjaka koji su
pred ogledalom probali djevojačke gaćice.
Nekoliko stotina plavih lala
iz kojih se kišnica izlijeva...
Nekoliko stotina štambilja.
Nekoliko stotina snježnih pobačaja.
Nekoliko stotina
šarafcigera u snovima.
Nekoliko stotina
gorkih ridanja...
Nekoliko stotina
pogleda skorbuta.
A ljubav se posadi
samo jednim pogledom.
Nekoliko stotina kozmosa koji
na čarobnom stroju izrezuju tjelesa...
Nekoliko stotina
drogiranih kičmi govora...
Nekoliko stotina nukleusa u kojima
NIKO NEĆE BITI UBIJEN.
Nekoliko stotina
zapaljenih šipki roštilja.
Nekoliko stotina izgubljenih prostora koji
ne mogu ishlapiti iz živih...
Nekoliko stotina Apokalipsi koje u ljude
tetoviraju svoje mape!
Nekoliko stotina sablasnih muzeja gdje
tuli sinčev rog.
Nekoliko stotina remek-djela radničke klase
koja gradi vrstu života, kratkotrajnog...
jer oslabljen je čelik tijela u Ljubljenju
sa srcem Vječnosti koja sebe pjeva u mrtvacu...
Ide na posao.
Nekoliko stotina brisanih prostora da
uobliče u detalj ogromno svanuće.
Sve što je jednom oblikovano, jednom vaskrsnuće...
Nekoliko stotina pukotina u koje se voda usula...
Nekoliko stotina ribolovnih karata u kojima se
ribe opiru šakama krvnika...
Nekoliko stotina Ilijada i Odiseja što bistre zanos. U kojem sve će
doći na svoje.
Nekoliko stotina
nepristupačnih kidnapera moje drage...
Nekoliko stotina nevidljivih dodira moje drage...
Nekoliko stotina
najcrnjih noći samoće.
Nekoliko stotina lažnih političkih izvještaja koji
gode kukavicama.
Nekoliko stotina klobuka lažne priče o nastanku svijeta.
Nekoliko stotina prodavaca magle.
Nekoliko stotina Lukijana koji u hodu
razotkrivaju prevare.
Nekoliko stotina Ramusa čije zubno meso mene tješi uzvodnim
glasom:
„Umrijeće stihotvorstva, zar da se vrijeđam,
valja više cijenit' od umijeća vladanja!“
DOKSAT VIJEĆNICE
Ja se dana bojim diplomatskog krasnorječja.
Njegova procjena mora da se uvažava:
Koje vino služi duši
koji osjet razvedrava...
Danas se bojim nezaposlenog susjeda koji na osnježenoj ulici
lovi kuče koje natenane skiči...
Danas se bojim penzionerke koja ispod mog prozora,
reže drvo da strah, od smrti, metne u ram...
Ja sam danas mahmuran kao vikinški anđeo koji se trudi da
bude nezavisan od demonskog...
Ja se danas bojim djevojke koja hoće za nedragog.
Danas se bojim da iza krasne priredbe ne trpim batine.
Danas se bojim ogromne ribolovne karte...
Ja se danas bojim bilo kakvog pića
jer sam bio kao čaša uz koju se ljudi jate...
a nestali bogumili sa mokrog brda klikću
opomene...
Danas se bojim očiju mušice koje su izbrisale Doksat Vijećnice...
Danas se bojim arhetipa bjesnila koje čitajući životopis
kapi sperme, preskače redove...
Bosanski zidari vide stvari oštrije:
Zidali smo doksat Vijećnice da se straše hladne zvijezde!
I priliku samo dali
da prestanu ljudi piti
zidajući niti
do zvijezda.
HVALJENA NEKA JE U NEBU BOSANSKA ZASTAVA
Ovo je svemir a nije štala –
Ovo je Bosna i Hercegovina, fotokopija kraljevske demokracije.
U mojoj domovini ništa nije zabranjeno.
Ona ne boluje od epidemije mržnje
Ona je evropski nosač aviona.
Ona ne ratuje sa ratovima.
Ona ne plače. Ona u sebi uči molitve.
Moja domovina diše punim plućima, istovjetno sa
Platonovim plućima Idealne države...
Zgrada Predsjedništva moje domovine je džu-boks čulne filozofije.
Građani moje domovine su sami po sebi najnježniji policajci.
U mojoj domovini svako radi svoj posao...
Zastava je prijatelj djece.
Hvaljena neka je u nebu bosanska zastava!
Moja domovina je imala samo jedan problem –
štucala je kao komediograf Aristofan, ali
došao je antički ljekar Eriksimah i rekao mojoj domovini:
„Gdje god postoji suprotnost kvaliteta, puno-prazno,
gorko-slatko, suvo-vlažno, ja vidim Ljubav kao
kakvog posrednika koji interveniše da poravna kontraste i
uspostavi harmoniju.“
Bosna i Hercegovina više ne štuca.
Moja domovina je kao bijelo janje skočila u buržujski
zagrljaj Evropske Unije!
Hvaljena neka je u nebu bosanska zastava!
Autor: Admiral Mahić
