Piše: Andrej Nikolaidis, crnogorski književnik
Iz nezavisne Crne Gore svijetu se šalju sve same loše vijesti, jedna crnja od druge. Slučaj deportacije izbjeglica-Bošnjaka ravno u ruke Karadžićevih koljača se zataškava, da bi se prikrili naredbodavci. U Morinju, usred Boke, zlikovci su mučili Hrvate, zatočenike hordi koje su napale Dubrovnik.
Amnesty International saopćava da je crnogorska policija mučila Albance pritvorene zbog optužbi da su planirali terorističke napade u Tuzima kraj Podgorice. Zataškava se i slučaj ubojstva albanskih izbjeglica u Kalu|erskom Lazu. Reporteri bez granica izvještavaju o lošem stanju medijskih sloboda u nezavisnoj nam Crnoj Gori. I povrh svega, stiže vijest da je u Podgorici, u utorak, oko 21.45, ispred ulaza u zgradu u kojoj živi, napadnut Jevrem Brković, crnogorski pisac i jedna od najkontroverznijih ovdašnjih ličnosti. Imidž ove države ozbiljno je narušen, tek što je nastala.
Vijest o napadu na Brkovića proširila se Crnom Gorom brzinom svjetlosti. Jevrem Brković je pretučen, a njegov pratilac i prijatelj Srđan Vojičić ubijen, javljeno je. Prve su vijest javile komercijalne televizije. Već u jutarnjim novinama, napad je precizno rekonstruiran.
Ulica bez rasvjete
Bila je to tipična, kako ovdašnje crne kronike to zovu - sačekuša. I da ne znate šta je, već sama riječ izaziva gnušanje. Trojica napadača iskočila su iz mraka i metalnim šipkama stala batinati Brkovića. Epilog napada je jeziv: 73 godine stari pisac je završio u podgoričkom Urgentnom centru, a njegov nesretni i hrabri pratilac, Srđan Vojičić, ubijen je hicem iz pištolja.
Oko 22 sata Brković u službenom Audiju A6 Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, čiji je predsjednik, stiže pred svoj stan u Ulici obala Ribnice. Vozilom upravlja Vojičić, koji parkira preko puta Brkovićevog stana. Izlaze iz vozila. Brković kreće ka stanu, Vojičić ka svom Golfu 2, parkiranom u blizini. U trenutku kada Brković prilazi stubištu, na njega skaču dvojica napadača s metalnim šipkama. Iste večeri, u Urgentnom centru, krvlju obliveni Brković novinarima je opisao svoju borbu s napadačima. “Uspio sam da uhvatim napadača i oborim ga, ali sam dobio novi udarac, jer je prišao još jedan napadač. Pokušao sam da mu se suprotstavim, ali je onda prišao još jedan s leđa i udario me drškom pištolja u glavu. Pao sam, udarci su i dalje pljuštali, a krv je potekla. Ubrzo sam začuo tri pucnja, vjerovatno iz pištolja trećeg napadača koji je pucao u Srđu kada je krenuo da mi pomogne i odbrani me”.
Vojičić je, dakle, krenuo da pomogne Brkoviću i, po svemu sudeći, potegao pištolj. Tada su napadači na njega ispalili tri metka, od kojih je jedan bio smrtonosan. Njegovo oružje i torbica pronađeni su na krvavom asfaltu. Nekoliko svjedoka vidjelo je napad, što ne čudi, jer se Brkovićev stan nalazi u centru Podgorice, blizu popularnog Meksičkog bara. Napadači su, međutim, računali da će ih sakriti mrak. Kako su izjavile Brkovićeve komšije, ulična rasvjeta u njihovoj ulici već danima ne radi. Kako sada stvari stoje, izgleda da su napadači pokvarili rasvjetu, ne bi li se osigurali mrakom.
U blizini mjesta napada nalazi se nekoliko popularnih podgoričkih lokala.
U Bluz-baru niko ništa nije vidio. Vlasnik tog lokala za novine je izjavio da su on i gosti čuli samo pucnje. Tada su pozvali policiju, koja je za dvije do tri minute doista i stigla.
Međutim, u Meksičkom baru bilo je onih koji su imali o čemu da posvjedoče. Jedan od konobara stajao je na vratima lokala kada su se začuli pucnji. “Pored nas je velikom brzinom ka zgradi starog vatrogasnog doma proletio mladić koji je vozio Lanciu bež boje podgoričkih tablica. Kada smo izletjeli napolje, na asfaltu smo ugledali tijelo”, ispričao je on. Vlasnik i gosti Meksičkog bara iste su noći saslušani u policiji. Ispostavilo se da je jedan od gostiju bio slučajni svjedok napada. On je mirno išetao iz lokala pričajući na mobilni telefon. Kada je počela pucnjava, on se bacio na asfalt, sakriven parkiranom Ladom. Šta je sve on vidio i hoće li biti u stanju da identificira napadače, uprkos tome što su nosili kapuljače i bili skriveni mrakom, saznat ćemo narednih dana. Tog istog gosta spominje i gazda Bluz-bara, s tim što on tvrdi da je on bio daleko od mjesta događaja, možda i čitavih 90 metara.
Momci u kapuljačama
Mediji ističu da je napad bio naručen, da su momci u kapuljačama bili samo egzekutori. Također, između redova se čita i da je napad mogao platiti samo neko čije je imovinsko stanje znatno bolje od niskog crnogorskog prosjeka. Evidentno je da su napadači imali instrukcije da Brkovića isprebijaju i ponize, ne i ubiju. Napad je očito bio osveta, ali i neka vrsta mafijaškog upozorenja. Da su ga namjeravali ubiti, ne bi ga napali šipkama, nego rafalom iz automatskog oružja.
Napad je po svemu sudeći organiziran profesionalno, a izveden neprofesionalno. Brković je, izvjesno, danima praćen. Njegove navike i kretanje detaljno su proučeni. Kako je sam rekao, on kući nikada ne dolazi prije ponoći, tako da su ga napadači mogli sačekati samo ako im je neko javio njegov dolazak. Brković je te noći bio na krštenju u kući prijatelja, odakle je, iza 20 sati, kolima otišao do hotela Crna Gora, u kojem inače svakodnevno sjedi. On i Vojičić prošetali su glavnom ulicom, bulevarom preko novog mosta Milenijum, a zatim se vratili do hotela. Odatle su se kolima odvezli do kafea Grand, koji je stjecište političara, ali i ljudi iz podzemlja. Kako pišu podgoričke Vijesti, neko je iz Granda ili iz okolice tog lokala, napadačima javio da Brković dolazi kući. Isti dnevnik saznaje da policija, uprkos tome, do danas nije tražila snimke brojnih kamera osiguranja kafea Grand. Također, provjera listinga poziva s mobilnih telefona iz okoline Granda i mjesta gdje je Brković napadnut podrazumijeva se, ali nema informacija da je i poduzeta.
Napadači su, prema svemu sudeći, imali instrukcije da Brkovića isprebijaju i ponize, ne i ubiju. Napad je očito bio osveta, ali i neka vrsta mafijaškog upozorenja. Organiziran je profesionalno, a izveden neprofesionalno
Praćenje je, izgleda, obavljeno profesionalno. Ali napad nije. Najprije, napadači su podcijenili Brkovićevo fizičko stanje. Držeći da napadaju starca od 73 godine, nisu računali na njegovu nesvakidašnju vitalnost. Kako mi je u telefonskom razgovoru rekao njegov sin, Balša, Jevrem Brković je “vrlo nesvakidašnji starac”. Iznenađeni otporom, napadači su na atak potrošili više vremena nego što su planirali. Potom, previdjeli su Vojičića, za kojega je čitava Podgorica znala da se ne odvaja od Brkovića. Vojičić se umiješao i očito ih iznenadio. Kako je to moguće, kada je čovjek zapravo radio svoj posao? Ni priprema zločina nije obavljena detaljno. Kada je Vojičić ušao u svoj Golf, napadači su mislili da on odlazi. A on je zapravo, kao i svake večeri, namjeravao preparkirati kola i na mjesto Golfa dovesti službeni Audi. Taj detalj je promakao napadačima.
Bež Lancia, koju su spominjali svjedoci, sutradan je pronađena, a njen vlasnik saslušan. Međutim, nisu pronađeni dokazi da je vozilo korišteno u napadu, i za sada je izvan istrage. Sada se, navodno, traga za crnim džipom kojim su napadači (možda) pobjegli s lica mjesta.
Odmah po napadu, Brković se potrudio da razotkrije napadače i motive napada. “Ovo je djelo ubojica i mafijaša koji su se prepoznali u mom posljednjem romanu”, rekao je on dok su ga previjali u Urgentom centru. Ujutro je u izjavi za državnu televiziju još i pojasnio svoje tvrdnje, i naveo imena likova iz svog romana koji su, izgleda, neke u Crnoj Gori previše podsjećali na stvarne ličnosti.
Roman zbog kojega je, navodno, zločin počinjen zove se “Ljubavnik Duklje”. U pitanju je 850 stranica dugačka knjiga koja se nedavno pojavila u izdanju Brkovićeve Dukljanske akademije nauka i umjetnosti. Roman je pratila za crnogorske prilike neviđena pompa. U najtiražnijem dnevniku Vijesti svakodnevno izlazi reklama za ovu knjigu, a u Podgorici su se jednoga jutra pojavili i billboardi koji su oglašavali novi Brkovićev roman.
Sporni dio počinje oko stote i proteže se do stopedesetšeste stranice. Brković tu opisuje izvjesnu svadbu u Milanu, na kojoj su se okupili pripadnici crnogorskog podzemlja, ali i Miles i Linda, u kojima su čitaoci prepoznali odlazećeg premijera Mila Đukanovića i njegovu suprugu Lidiju. Ostale likove koji se spominju nezahvalno je identificirati dok to ne učini sam Brković, ili istraga. Međutim, jasno je da je Brković kreirao likove koji čitaoca mogu asocirati na viđene crnogorske bogataše čija su imena dovođena u vezu s brojnim kriminalnim aktivnostima, između ostalih i sa švercom cigareta.
U knjizi se, pod punim imenom i prezimenom, pojavljuju i Silvio Berlucsoni i Madeleine Albright, što ovoj fikciji daje i dokumentarističku dimenziju. Tekst vrvi od opisa talijanske i crnogorske mafije, o kojoj Brković piše sa prezirom. Autor očito ismijava svoje likove. “Sve uzvanice na toj tragikomičnoj milanskoj svadbi dolazile su iz probavljenog izmeta Miloševićeve režimske ajkule... Njihova predstava o gospodstvu je tipično skorojevićka i sirotinjska: za njih je svak ko ima novca gospodin! Montenegro je još mnogo daleko od gospodske Mafije, od vrhunskih majstora visokorizičnih poslova. To što sam vidio, a vidio sam dosta, i nije mafija. To je najobičnija primitivna hajdučija. Imate nekoliko mafijaških kokošara...”, piše Brković.
Junaci i šverceri
Brkovićevi junaci švercaju cigarete, u Milanu drže javne kuće pune djevojaka iz Podgorice, šalju specijalne avione po narodne pjevačice iz Beograda. Pažnju javnosti posebno je privukao odlomak koji kao da najavljuje i Brkovićevu i Vojičićevu sudbinu. “Karlone, zbog ovoga što ću ti sada reći mogla bih se sjutra naći na nekoj od milanskih deponija smeća. Zapamti, svi su ovi oko nas, tobožnji mafijaši i žestoki momci... najobičniji pičkin dim, i ja sa njima. Sve što se u Montenegru i Birziminiji (Podgorica, op. A. N.) na crno dešava - duvanska oba puta, naftni putevi, oružje, vojna oprema, snabdijevanje vaših glisera, sve osim droge i prostitucije - pod kapom je ovoga gospodina, Glavata Akcionea Kčevonea”.
Brković je svoje rekao. Kao i napadači. Na potezu su policija i tužilaštvo.
“Ljubavnik Duklje” već je sutradan nakon napada razgrabljen u podgoričkim knjižarama. Brkovićev roman je odjednom postao knjiga ispisana krvlju, a puk na krv uvijek reagira sa najvećim interesom.
Međutim, za sada se ne može odbaciti ni mogućnost da Brković nije napadnut zbog svoje literature, nego zbog svog - novinarstva. Brković je godinama uređivao Crnogorski književni list. Crnogorski Srbi to su glasilo doživljavali kao otvoreno antisrpsko, zbog čega su više puta prijetili Brkoviću i ciglama napadali redakciju lista. Jedan dio independentističke javnosti te je novine prihvaćao kao patriotsko glasilo koje u borbi za crnogorsku nezavisnost, doduše, ne bira sredstva. Drugi dio boraca za nezavisnost držao je, pak, da su Brkovićeve novine klasičan primjer zloupotrebe slobode govora. Brojni ugledni glasovi saopćavali su da je Brković svoje novine ustrojio kao zaštitu režima.
Crnogorskog književnog lista već neko vrijeme nema na kioscima, a ako su Brkovićeve tvrdnje o identitetu njegovih napadača tačne, proizilazi da iza napada na njega stoji neko blizak režimu - baš onom u čiju je obranu Crnogorski književni list agresivno ustajao.
Nakon napada, desilo se i nešto pozitivno: čitava je Crna Gora bila jedinstvena u osudi zločina. Osuda je stigla od vlasti, ali i od opozicije, o kojoj je Brković napisao tomove kritičkih tekstova. Makar na jedan dan, Jevrem Brković, čovjek kojega već deceniju i po jedni ovdje doživljavaju kao heroja, dok drugi njim plaše djecu - ujedinio je Crnu Goru. Napadom na Jevrema Brkovića, stvari u Crnoj Gori izašle su na vidjelo. Više niko ne može negirati da postoje centri moći, veoma bliski vlasti, koji drže da su iznad zakona, i koji drže da batinanjima i ubojstvima uglednih ljudi mogu rješavati probleme. Ono što nije sigurno, jest odgovor na pitanje: ima li ova vlast želje, a Crna Gora snage, da se izbori s tom spregom vlasti i krupnog kapitala nastalog u tranziciji i kriminalu?
dje mi je onaj što s njime raspravljah o milu da nastavimo
