Forum Klix.ba

Haqqani wrote:Smrt je samo pocetak

crknes i eto djevica u hrpama .... aa ... stvarno za prepast se.. valja tolke jungfere skidat

danas wrote:

komi wrote:ja se samo bojim smrti bližnjih

to je drugo... to spada u bojim se svoje patnje i nesrece...

ma znam da je egoistično ali šta ću

ne bojim se smrti kao stanja. bojim se smrti kao procesa, umiranja, pogotovo ako je dugo i bolno.

nadam se da će biti u snu

Ma boli Nas sve skupa za smrt...

Dok je nas smrti nema,a kad bude smrti nas više neće biti

Eto..nemate se lega bojati...


P.S.

Ovo je bio citat..nisam je toliko duhovit

MRAVOJED wrote:nadam se da će biti u snu

ili tijekom sexa

Neizbježna je .....ali da se odlaže .....odlaže se

pa ne bih baš za vrijeme seksa reputacija i to

Boli te za reputaciju ako skiknes :D:D

parafin wrote:

Haqqani wrote:Smrt je samo pocetak

crknes i eto djevica u hrpama .... aa ... stvarno za prepast se.. valja tolke jungfere skidat

Vidis ni ja ne vjerujem u te price, ali mi nikad nebi palo na pamet da vrijedjam onoga koji vjeruje u to

mala-i wrote:ljudi,ja se fakat bojim smrti.
da,znam ja da se svako pribojava i da je to normalno,ali mislim da prelazim sve granice.ne bojim se ja toliko svoje smrti,nego smrti bližnjeg a i izjava saučešća mi stvara neki čudan osjećaj u stomaku.prije 2-3 dana saznala sam da mi je dobrom prijatelju u drugoj državi umrla mama.otad gledam u telefon,uzmem slušalicu,pa je vratim.i nikako nazvat...mislim da ću popodne to obaviti i već mi se želudac svezao u čvor.ne,to nije nelagoda,nego pravi pravcati strah.
da,ja se mogu rasplakati i ako pročitam neku umrlicu nepoznatog čovjeka.jednostavno,ne mogu smetnut s uma da iza svake od njih stoji jedna ljudska priča koju najvjerovatnije nikad neću saznati.
e sad,ne tražim ja od vas da mi kažete da li je to normalno,jer i sama vrlo dobro znam da pretjerujem.samo me interesuje da li se neko slično osjeća katkad,pa čak i ako nije u pitanju smrt neke jako bliske osobe.

Najvise se bojim bolesti, a same smrti se ne bojim.
Bojala sam se prije, ali izgleda da sam kroz posao uspjela da se rijesim tog straha. Uvijek mi tesko pada kad nekoga u bolnici izgubimo, ali jos mi teze pada kad se radi o mladoj osobi ili ako se radi o nekoj teskoj bolesti.
Nedavno je jedna od mojih kolegica izgubila jako blisku osobu iz porodice. Najteze su im padale njene rijeci: ne zelim da umrem, spasite me... a spasa za nje nije bilo. I na kraju je ona licno digla ruke od svega jer zenu je bolest izmorila da vise nije imala snage da se bori.
E, takve su stvari za mene zalosne (ona je bila tek u 50.-tim godinama).
Svi mi zelimo da sto duze zivimo i jos ako imamo zdravo tijelo onda je tesko ograniciti se i reci koje su godine najbolje za umiranje.
Moja pranena je zivjela 110-115 godina, zadnju 1 1/2 godinu je postala senilna a sve do tada nije bila ovisna ni o kome.
Eh, geni su cudna stvar... ako imala srece kao pranena onda nemam razloga za brigu i moj je zivot tek poceo.

ljudi,hvala na razumijevanju.zvala sam prijatelja.bila sam ok,razumna,pribrana negdje do pred kraj razgovora kad zamucah opasno,tako da se čak i njemu omakao kratki smijeh u glasu-naravno zna za moje strahove.šta da vam kažem,beznadežan sam slučaj.

King Kikapu wrote:ne bojim se smrti kao stanja. bojim se smrti kao procesa, umiranja, pogotovo ako je dugo i bolno.

potpisujem, jer... svakom je dan zapisan i smrt je neizbjezna ali sam proces kao umiranje mada kada bih umirao vise bih volio da to bude malo duza smrt da se mogu komotno pozdraviti sa bliznjima jer mislim da smrt koja je trenutna (pr. pucanj u glavu) je malo besmislen jer ti tada cak ni ne osjetis tu smrt

znam da nekoga to strasi nenormalno puno ali ja bih volio takvu smrt

pozdrav

mala-i wrote:ljudi,ja se fakat bojim smrti.
da,znam ja da se svako pribojava i da je to normalno,ali mislim da prelazim sve granice.ne bojim se ja toliko svoje smrti,nego smrti bližnjeg a i izjava saučešća mi stvara neki čudan osjećaj u stomaku.prije 2-3 dana saznala sam da mi je dobrom prijatelju u drugoj državi umrla mama.otad gledam u telefon,uzmem slušalicu,pa je vratim.i nikako nazvat...mislim da ću popodne to obaviti i već mi se želudac svezao u čvor.ne,to nije nelagoda,nego pravi pravcati strah.
da,ja se mogu rasplakati i ako pročitam neku umrlicu nepoznatog čovjeka.jednostavno,ne mogu smetnut s uma da iza svake od njih stoji jedna ljudska priča koju najvjerovatnije nikad neću saznati.
e sad,ne tražim ja od vas da mi kažete da li je to normalno,jer i sama vrlo dobro znam da pretjerujem.samo me interesuje da li se neko slično osjeća katkad,pa čak i ako nije u pitanju smrt neke jako bliske osobe.

Jedan praktican savjet koji je meni pomogao.
Svaki put kad ti padne na pamet ustani uozbilji se i otjeraj u sto p.m. (ili sta vec govoris kad ti je pun k. necega)

Jedino cega me je strah po pitanju smrti jeste da mi se rodbina i bliznji ne pobiju oko zaostavstine u po' dzenaze! Sta ce narod reci...

Skaras wrote:Jedino cega me je strah po pitanju smrti jeste da mi se rodbina i bliznji ne pobiju oko zaostavstine u po' dzenaze! Sta ce narod reci...

ma ostavi sve testamentom sebi, ko pantelija.

Ako mi bude na onom svijetu lose ko na ovom,e onda necu da umrem!