sarajevski marlboro iz posljednjih dana...simptomaticno
Između dva rata je u Čilipima živio čovjek koji je bio dobar sa zmijama. Zvali su ga Balunče, svugdje je išao u konavoskoj nošnji i opancima; nikada nije obukao gradsko odijelo. Nitko se ne sjeća priče o tome kako se Balunče sprijateljio sa zmijama, ali se u Konavlima i danas pamti da bi znao izliječiti svakoga kojeg zmija ugrize. Liječio je travama i mastima, a kad ne bi moglo drukčije, znao bi izliječiti i riječju. Vele da je nekima pomogao i na daljinu. U ta vremena Konavljani su bili sigurni od zmija, kojih u tim stijenama, brdima, poljima i dolcima ima na sve strane, i skoro da ne bi prošlo tjedna da nekoga ne bi ugrizla, upekla ili pecnula riđovka ili poskok. Trebalo je samo dozvati Balunča, pa bi on riješio stvar. Pomagao je siromašnima i bogatima, djeci, odraslima, muškima i ženskima, i nije tražio novac, niti je očekivao zahvalnost.
Kad ljude ne bi liječio od ugriza, Balunče ih je učio suživotu sa zmijama. Govorio bi im da su to dobra ali plaha Božija stvorenja, i korisna za mnogo toga. Govorio bi im kako zmija napada samo kada joj se učini da je napadnuta, a da bi se inače čovjek od zmije mogao učiti miroljubivosti. Zmija donosi mir ljudima dobre volje. Grehota ju je ubijati, a ludo ju je mrziti. Toliko je zla na svijetu da bi ljudi smjeli mrziti zmije.
Eto, tako je nekako poučavao Balunče, a ljudi u Konavlima mu se nisu smijali, jer su znali da bi im kad-tad mogao zatrebati. Nisu mu se smijali zbog još nečega: čovjek je sklon vjerovati u čuda. A ono što je Balunče činio i govorio bilo je čudo, jer da nije, valjda bi se njegovo ime odavno zaboravilo. Ucrtao bi štapom krug, a zmije bi izmiljele iz grmlja i stijenja i okupile se u tom krugu. Ne zna se kako je s njima razgovarao, ali se zna da su ga zmije razumjele i da su ga na svoj zmijski način poštovale. Poskoka je stavljao u njedra, da pokaže koliko je poskok dobar.
Kada se Balunče smrtno razbolio, a umro je kao relativno mlad čovjek, trebalo je nekome ostaviti znanje o zmijama. Imao je kćeri i sinova, ali nijedno nije bilo prikladno. Ni na jedno se ne bi primilo Balunčevo znanje, niti bi ga zmije prihvatile. Zašto? Pa zato što su svi bjestimali, muški više, a ženske manje, ali nije imao poroda a da ne bjestima. Čudili su se ljudi, uvjeravali su Balunča da popusti, i nisu vjerovali kad bi im govorio kako se tu ne radi o njegovoj pizmi, nego se radi o zmijama. One neće s nekim tko psuje.
Na kraju je svoja znanja prenio na jednu svoju snahu, jer je vjerovao da ona nikada nije izgovorila nikakvu bjestimju. Kada je umro, ona je na sebe preuzela zadaću posrednika između ljudi i zmija. Liječila je Konavljane od ugriza, uvjeravala ih da su zmije dobre i poštene, ali u njezin krug iscrtan štapom u prašini nikada se zmija ne bi okupilo kao u Balunča. Tko zna, možda ju je koja od njih čula da psuje. A uskoro su došla i moderna vremena, seruma protiv riđovkinog i poskokovog otrova već ima u svakoj seoskoj ambulanti, pa više nikome ne trebaju njezina zmijska znanja. Za razliku od Balunča, njegova snaha nije ušla u konavosku legendu.
Evo, već nekoliko godina, svakoga ljeta i proljeća, te u jesen kada dozrije grožđe, dolazim na Mrcine (ili službeno - Dubravku), selo podno tromeđe Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske, i čim se u nekom razgovoru spomene zmija, krene se pričati o Baldu Radoviću zvanom Balunče, iz Čilipa. I svaki put ista se priča ispriča, bez novih pojedinosti i dodataka, a ja tu priču slušam, premda sam je već toliko puta čuo, kao što je oni pričaju, premda dobro pamte da su mi je toliko puta ispričali. Tako se legende prenose iz vremena u vrijeme i s naraštaja na naraštaj. Legenda je priča koja se više puta priča istome slušatelju, a on se pravi da je prvi puta čuje. Važno je upamtiti svaku riječ. I važno je znati tko je bio Balunče.
Ne trebam vam napominjati kako nisam Konavljanin i kako ovu legendu pripovijedam kao netko sa strane. Ne kanim je nikome oteti, a opet je smatram svojom. Iako, kako kažem, nisam Konavljanin i nisu me peckale i grizle konavoske zmije, vjerujem da je Balunče liječio ljude od otrova i mirio ih sa zmijama. Neusporedivo više je onih koje je izliječio, nego onih koje je pomirio. Samo budala bi vjerovala kako je moguće pomiriti čovjeka i zmiju, ali je vrijedilo potrošiti život pokušavajući to.
Osim što nisam Konavljanin, nisam ni osobito sklon gmazovima. Ništa me ne fascinira u kobri i udavu, u riđovki i poskoku. Svakodnevno psujem, a ne znam ni zašto bih crtao krugove u prašini i u njima okupljao zmije. Nikada mi one neće biti prijatelji, ali sam, ipak, zahvalan Balunču što je ljude pokušao osloboditi jednog straha i jedne mržnje. Rado se identificiram s onima koje je oslobađao, pa onda i sebe vidim među njima, u konavoskoj nošnji u kojoj svaki muškarac izgleda puno deblji nego što jest, kako se trideset i neke mirim sa zmijama. Ljudska i zmijska sreća je u oslobađanju od strahova i mržnji. Prvo od međusobnih, a onda i od ostalih.
Možda ste se upitali što mi je danas da pričam o ljudima i zmijama, pa pomišljate kako je to neka alegorija, nekakva nerazumljiva metafora, nešto što nisam htio reći direktno, pa sad govorim ovako. Niste u pravu. Ono što sam rekao, to sam, kao i obično, i mislio. Baldo Radović, zvani Balunče, bio je veliki čovjek. Zato se i danas o njemu priča. Da je bio budala, o njemu bi se već odavno šutjelo. Da je bio ljudska nakaza, iznutra i izvana, ne bi ga do dana današnjega pamtili, nego bi jedva dočekali da ga zaborave, pogotovo nakon što je serum s protuotrovom već svakome dostupan, i Balunčovo znanje više nema nikakvoga praktičnog smisla. Najviše što se o njemu zna jest da ljude nije trovao mržnjom.
, a ne da li dijete stavljao krokodilu u usta ili ne...bio je i ostao jedan od mojih životnih idola, očekivala sam da živi 200 godina, baš zbog te njegove ljubavi prema životinjama, strasti koja se osjetila,a valjda to tako bude, nadam se da i mene neće nešto slično zadesiti... neka mu je laka zemlja
