Veoma zanimljiv post i opazanje. Zivotnom pricom se na neki nacin uklapam u taj tvoj okvir, sa par bitnih razlika. Kod mene je ovaj slucaj bio sasvim slucajan (slucajan slucaj

). Studirala, zaposlila se, ponovno studirala, i na kraju presla u Evropu raditi jer je postojala prilika za to. Takav plan nije postojao, ali tako se desilo.
Sve sto bih htjela dodati, prvenstveno par dodatnih pojasnjavajucih podataka koje bi nadopunile tvoje, ne netacne, ali mozda nekompletne pretpostavke, su sasvim fino danas i bluesky opisali. Ukratko, sve ovo sto si opisao nije samo slucaj nasih djevojaka. Postoji prirodna (neko bi rekao i neprirodna) podjela odredjenih profesija na muske i zenske i vecina ljudi se uklapa u iste. Sasvim tacno i za moj slucaj, ali tako po izboru. Izabrala sam ono sto sam vidjela kao najbolju i najrealniju opciju u to vrijeme, a retrospektivno sasvim opravdano za dijete izbjeglicke porodice. Medicina, stomatologija ili pravo sam vidjela nedostupnim, iako bi mi stomatologija bila prvi izbor da su zivotne okolnosti bile drugacije.
Ono sto jeste vise tipicno za nase djevojke je mozda da se zele vratiti u Evropu. I to je sasvim razumljivo. Ali takodje imas hrpu Amerikanki koje zele provesti bar nekoliko godina zivota u Evropi, a ovima u drustvenim naukama je to pogotovo privlacno. Medjutim, mislim da pretjerujes da je to slucaj samo za djevojke.
Zivot u Evropi je ljepsi. Nimalo laksi nego u Americi, ali puno ljepsi. Uglavnom govorim o nacinu zivotu ovdje koji je puno blizi nasem. Medjutim, zasnivati izbor faksa cisto na cinjenici da ces naci posao u nekoj firmi pa se onda prebaciti u Evropu definitivno znaci lebdjeti. Medjutim, lebdjeti je vrlo karakteristicno za to doba zivota. Toliko nepoznanica i zivotnih okolnosti (Allahove volje po drugim misljenjima) ce imati utjecaja na to gdje ce neko zavrsiti, da je vrlo tesko imati takav plan u ranim dvadesetima. Mislim da ovome uveliko doprinosti americki stav da svako moze uraditi sve sto hoce sa dovoljno rada i truda. To je prisutno u svim skolskim sistemima, i van njih. ‘Obecana zemlja’ pruza svakome priliku da ostvari svoj plan, pa makar to bio i plan odlaska/povratka u Evropu. Priliku i prostor za rad i trud imas na putu ostvarenja nekog zacrtanog plana, ali hoces li ga bas na kraju i ostvariti je nesto sasvim drugo.