Forum Klix.ba

Hrabri ljudi u teskom periodu. Pokoj im dusama i svako dobro familijama iza njih!

KARLO IVANDIC

1973-1992

Poginuo prilikom odbrane Otesa, 24og Decembra 1992e godine.

"Nama ne treba mir, nama treba pravda i sloboda!" - komandant Gorazda Zaim Imamovic.



IMAMOVIC, Zaim

Rodjen je u selu Poratak kod Ilovace (oko 15 kilometara od Gorazda uz rijeku Drinu ). Ljubav prema zavicaju, odmah na pocetku rata u BiH, vraca ga njegovim istocnobosanskim vrletima. Jedan je od glavnih ljudi koji su omogucili radjanje Armije Bosne i Hercegovine na ovim prostorima.
Jugoslovensku Narodnu Armiju napustio je u cinu kapetana prve klase. Sluzbovao je u Sloveniji, koju cista obraza napusta, onih dana kada je tamo zapoceo rat. Prekomandovan je u Sarajevo. Kada je doznao za strahote koje se zbivaju u focanskom kraju ni trena nije oklijeveo, iskrao se iz kasarne sa istomisljenicima i posao u pomoc napadnutom narodu. Hrabrost Strucnost i ogromno zalaganje u borbi dovode Zaima Imamovica u januaru 1995 godine na odgovornu duznost komandanta 14 divizije Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Do tada 4 puta ranjavan u borbi, on ce i na ovoj duznosti stati hrabro i odlucno na celo svojih saboraca. Zaim Imamovic je uvijek bitke dobijao tamo gdje je to najteze, na prvoj borbenoj liniji.
Legendarni komandant Zaim Imamovic poginu je 9. oktobra 1995. godine u borbi na Rogojskoj gredi, na prvoj borbennoj liniji. A dani ispred njegove pogibije obiljezeni su blistavom pobijedom jedinaca Bosansko- hercegovacke Armije na padinama Treskavice i visovima ispred Trnova. Smioni plan napada podrazumijevao je i da se Zaim sa jedinicam ubaci u neprijeteljsku dubinu. Herojski kao i uvijek on izvrsava i ovaj smjeli zadatak. Rezultat je jedna od najblistavih pobijeda Armije Republike Bosne i Hercegovine u oslobodilackom ratu protiv srpsko-crnogosrkog agresora. Ovom pobijedom konacno je nasa armija izbila na istocne padine Treskavice i zaustavila se nad samim ulazom u Trnovo.


Jos rijec dvije o gaziji...

Znaš, život ima, smrt ima…

Na treskavickom visu Celina, 9. oktobra 1995. godine, odmah iznad prijevoja Rogoj, poginuo je legendarni Zaim Imamovic, komandant 14. divizije i simbol herojske odbrane Goražda. Samo dva dana prije uspostave trajnog primirja na tlu BiH, veliki covjek, patriot, istinski gazija i heroj oslobodilackog rata, poginuo je od gelera. Za njim tuguje Podrinje. I Bosna i Hercegovina.
Pocetak raspada Jugoslavije zatekao ga je u kasarni u gradicu Vipava u Sloveniji, s cinom kapetana. Prozreo je majere srbocetnicke JNA, ali i gotovo karikutaturalni karakter rata u Sloveniji, gdje gine više turskih vozaca kamiona negoli vojnika. Povlacenjem JNA iz Slovenije, dolazi u Bihac, ali se «zamjenjuje» sa svojim kolegom Adilom Bešicem, takodjer poginulim herojom Petog korpusa i nakratko dolazi u Travnik, potom u Zenicu. Do pocetka agresije na BiH, pripremao je narod Podrinja za odbranu. Dio municije i oružja dopremio je u rodnu Ilovacu, nedaleko od Goražda. I, što je svojstveno ljudima Zaimova kova, pripreme i nije krio od cetnickih kolega.
Sa prvim pucnjima u Foci, krece prema Hrasnici, a onda, sa grupom dobrovoljaca i pukovnikom Zaimom Bešovicem, preko Igmana i Grepka, odlazi u rodni kraj. Nije ni slutio da ce Igman, Bjelašnica, Treskavica i Rogoj postati njegova sudbina, na kojima ce skoncati svoj životni i ratni put. U Ustikolinu je stigao polovicom aprila, u trenucima kad su cetnici zauzeli Focu, sa namjerom da sprijeci napredovanje cetnika dolinom Drine. Odsudnu odbranu goražda organizirao je u rejonu Preljuce, dijelu Zebine šume, na lijevoj obali Drine. Ta linija od Osmice do Stoca i Orahovica postace najsigurnija utvrda oko Goražda, jedina borbena linija koju cetnici nikada nisu pomjerili, a izginulo ih je više od 500.
Vec 1992. godine, na tom dijelu ratišta, formirana je proslavljena Prva drinska brigada, sa pet bataljona, na cijem celu je bio rahmetli Zaim Imamovic. Bio je vojskovodja posebnog kova (Zaim i znaci vodja) i nevjerovatnog smisla za motivaciju suboraca. Neustrašiv, nasmijan, uvijek ispred svojih vojnika. Fajter koji ne priznaje frontalni nacin ratovanja i ne ceka poteze dušmana, vec organizira upade u dubinu privremeno zauzete teritorije i nanosi gubitke neprijatelju. Redjaju se bitke i njegove pobjede: na releju Zebina šuma, Stogu, Crnom vrhu, Jabuckom sedlu, Trovrhu, ... Redjaju se bitke, ali i Zaimova ranjavanja... Najteže je ono u centru Goražda. Da bi operaciju «Krug» što bolje proveo u djelo, licno izlazi na Igman, da prikupi MTS koji mu je nedostajao. Njegova operacija za oslobadjanje Ustikoline (na cemu je radio zajedno sa Feridom Buljubašicem, u decembru 1992. godine), sa dva uspješna forsiranja Drine, sigurno ce se proucavati u školama za oficire. Što nije uspjela, nije kriv Zaim. Vrijeme ce pokazati. Branio je i odbranio rodnu grudu, svoje Goražde i Podrinje, koje je volio gotovo podjednako kao svoje sinove Denisa i Ernesta.
Pocetkom 1995. godine, zajedno sa komandantom Buljubašicem, izlazi iz opkoljenog Goražda na slobodnu teritorij BiH, kako bi pomogao da se obruc probije izvana. Preuzima komandu u 14. diviziji Prvog korpusa u Tarcinu i svakim danom bliži je svom cilju, svome Goraždu. Postaje gospodar Treskavice i njenih visova, na kojima se povlaci prema Foci i Kalinoviku. Pred njegovim gazijama, cetnici gube Malu cabu, Pašinu planinu, Vratlo, Krajacice, Klanac, Hum, Lupoc ... U trenucima kad je lomio icposljednju odbranu agresora, na rubu Treskavice prema Rogoju, usmrtio ga je geler zalutale cetnicke granate. Baš kao što mi je znao reci:
-Znaš, život ima, smrt ima…
Samo dan-dva ranije, bio je ranjen po šesti put. Nije cekao da se oporavi. Naprosto, ukrao se svojim pratiocima i doktoru Muratu Đuderiji i otišao na prvu liniju, medju svoje borce, s kojima se uvijek i najbolje osjecao. Nije docekao da uživa u slobodi, za koju se dugo i požrtvovano borio. Smrt je bila brža od želje da stigne do Drine. Ostala je uspomena na velikog komandanta i heroja, komandanta brifade bosanske armije, rahmetli Zaima Imamovica. U znak sjecanja na njegovo herojsko djelo, kasarna u Pazaricu, u kojoj je trenutno smještena prva akademija vojske federacije BiH, nsiće njegovo ime, ali i Osnovna škola u rodnoj Ilovaci... Legenda sa Drine ostace vjecno u srcima svih Bošnjaka Podrinja.
________________________________________
10. oktobar 2004. deveta godišnjica pogibije legendarnog komandanta 14. divizije Armije BiH Zaima Imamovića, dobitnika "Zlatnog ljiljana", obilježena je polaganjem cvijeća te učenjem Fatihe i Jasina na mezarju kod sarajevske Ali-pašine džamije.
Hrabri Goraždanin poginuo je 9. oktobra 1995. godine od gelera granate u posljednjim borbama za deblokadu Sarajeva na obroncima Treskavice.

Život za BiH
Jučer su iz Goražda došli njegov otac Huso, brat Refik, brojna rodbina i suborci, pripadnici Vojske FBiH, a cvijeće su položili i njegovi sinovi Denis i Ernest te supruga Sutka.
Denis je imao samo pet godina kad mu je poginuo otac.
- Ne sjećam ga se baš najbolje. Znam ga sa slika i iz priče moje majke i rodbine. Veoma sam ponosan na njega što je dao svoj život za odbranu ove zemlje - kazao je Zaimov mlađi sin Denis, koji danas ima 14 godina.

Djela govore

Mujo Imamović, suborac iz Goražda, koji se, kako kaže, od prvog dana borio rame uz rame s rahmetli Zaimom, govori o njemu kao o velikom i hrabrom čovjeku, koji je to zaista i bio.
- Znam ga od rođenja. Stavio sam ga, kako se ono kaže, u bešiku. Osim što smo ratni drugovi, bili smo i amidžići. Osnovao je Prvu drinsku brigadu još u maju 1992. godine. Bio je i njen komandant.
Nakon toga bio je i komandant Operativne grupe Igman, a i poginuo je kao komandant 14. divizije na Treskavici u 34. godini. Šta više reći o čovjeku koji je od prvog dana branio ovu zemlju, djela iza njega govore sve - priča Imamović.

Ne smije se zaboraviti

Mezar komandanta Imamovića jučer su obišli i predstavnici Općine Goražde, BPK te članovi Odbora za obilježavanje godišnjice pogibije.
- Rahmetli Zaim bio je obučeni, svršeni oficir i svoje znanje prenosio je na najbolji način. Kasarna u Pazariću, koja je sada naučno-nastavni centar, danas s ponosom nosi njegovo ime. Ne smije se nikad zaboraviti ono što je Zaim dao za ovu zemlju - kaže Mujo Imamović, član Odbora.

JAN DORŠNER /sportist i heroj Sarajeva/
Decembar, 1992.



SJEĆANJE NA HEROJA SARAJEVSKIH ULICA, ALI I DRŽAVE!!!
Preuzeto s http://blob.blogger.ba/

Podsjetimo me, ko će drugi nego DIV (http://zatebe.blogger.ba)
U jednom svom postu nas obavještava kako su član Teniskog kluba Sloboda iz Tuzle Mirza Mulahasanović i članica banjalučke Mladosti Vanja Tomić pobjednici tradicionalnog 14. memorijalnog turnira "Jan Doršner", koji se proteklih dana igrao na terenima Teniskog centra Koševo...

Tu na Koševu nekada je Jan Doršner igrao tenis, a nešto malo niže nalazi se njegovo ovosvijetsko počivalište. Jan Doršner, mladi Sarajlija slovenskog porijekla, osim što je bio izuzetan teniser, bio je i član reprezentacije BiH u alpskom skijanju, ronilac i odličan student treće godine mašinstva. Poginuo je u decembru 1992 godine.

Jan, kojeg zapravo i nažalost nisam osobno poznavao bio je jedan veliki čovjek. Jedan od onih heroja sarajevskih ulica - borac. Poginuo je koliko se sjećam na Azićima. O njegovoj pogibiji prepričavale su se priče. Kažu da je to izgledalo kao scena dvoboja. Sa jedne strane stajao je mladi Jan - hrabar i neustrašiv... Ispred njega je stajao tenk... Da ne pričam dalje jer tu nisam bio...
Ja se samo sjećam njegovih prijatelja koji su plakali nakon što je javljeno da je Jan Doršner poginuo. Sjećam se ljudi koji su spominjali smrt Jana, a bilo je jasno da je u pitanju posebna osoba. Sjećam se da je na križu iznad njegovog groba bila svezana njegova marama. Da nikad ništa nisam čuo, znao bih da prolazim pored mjesta gdje leži neki heroj... Ne znam zašto...

U znak sjećanja na Jana ali i na sve poginule sportiste i mlade ljude prvi Memorijalni turnir održan je još u maju 1993. godine.

U medijskoj agresiji kojom su nam naše novine nametnule likove raznih kriminalaca uružnjavajući naslovne stranice njihovim facama ponekad zaboravimo koliko je zapravo stvarnih heroja bilo... koliko je tih neustrašivih mladih ljudi sa velikim srcem tiho otišlo na onaj, ako Bog da ljepši svijet...

Sjećam se scene iz mog omiljenog ratnog filma » 24 sata s Buretom«. Bure stoji pored križa na kome je ispisano Janovo ime. Odaje počast u tišini groblja koje tih dana raste velikom brzinom. Čuje se Princ koji pjeva "Sometimes it snows in April...Sometimes I feel so bad..."

...U finalnom meču tenisera Mulahasanović je pobijedio Mirzu Bašića (TK Sporting, Sarajevo) sa 6:3, 7:5, dok je u ženskom finalu Vanja Tomić sa 6:2, 6:3 bila bolja od Neire Fatić (TK Junior, Hadzići). Na Memorijalu Jan Doršner je učestvovalo 20 tenisera i sedam teniserki.

Život teče dalje... A kakav će biti to je do nas... Neka nam inspiracija budu ljudi poput Jana Doršnera.

EI Presidente wrote:KARLO IVANDIC

1973-1992

Poginuo prilikom odbrane Otesa, 24og Decembra 1992e godine.

Mozes li mi nesto vise reci o ovom momku? Nisam njega znao ali sam sa njegovom sestrom isao u razred u osnovnoj skoli.

DINO MAGODA

Među prvima je pao za slobodu Sarajeva. Dino Magoda je pred Vidikovcem stradao osmog juna 1992 godine. Dino Gazija!

ŽUČ: Brdo za koje mnoge Sarajlije nikada ranije nisu ni čule, postalo je strateška tačka odbrane grada. Odnijelo je 255 života: na Žuči se Sarajevo i branilo i spašavalo, na Žuči se odlučivalo hoće li agresor podijeliti grad. Znao je to i Enver Šehović, jedan od onih sarajevskih komandanata koji su komandovali na frontu: život je izgubio na Žuči 27. jula 1993. Prva slavna je na ovom istom ratištu ostala bez brojnih svojih heroja: Dubravko Anđelić je poginuo januara '93, Ibrahim Dervišević je nešto kasnije teško ranjen… Nadomak slavnih momaka, liniju su čuvali vitezovi Safeta Zajke: Druga motorizovana je komandanta izgubila na Mijatovića kosi, samo pet dana nakon što je na ovim istim obroncima smrtno stradao Safet Isović, tada načelnik štaba ove brigade… I nije tačno da Sarajlije smiju zaboraviti svoje heroje s prvih linija: Smajo Šikalo, Šefik Halimanović, Omer Dolovčić, Ejub Delalić, Nedžad Delić, Kenan Dubravić, Anes Čaušević, Emir Čatak, Behrudin Bašović, Admir Hebib, Senad Mandić, Predrag Lasica… i još mnogi, mnogi drugi svoje su živote darovali slobodi ovoga grada. I zato moraju biti upamćeni. Baš svi.

LJILJAN:
Obilježje Armije BiH, prepoznatljivi detalj zastave i grba Republike Bosne i Hercegovine. Profesor koji je ljiljan ucrtao na kape branilaca Bosne i Hercegovine je sarajevski historičar Enver Imamović.

Ljiljan je završio kao i opsada: u prisilnom zaboravu.

karanana wrote:

EI Presidente wrote:KARLO IVANDIC

1973-1992

Poginuo prilikom odbrane Otesa, 24og Decembra 1992e godine.

Mozes li mi nesto vise reci o ovom momku? Nisam njega znao ali sam sa njegovom sestrom isao u razred u osnovnoj skoli.

Ako se radi o ovom Karlu sto sam ga ja znao, evo nesto podataka momak je zivio na ch willi 2, ali se redovno druzio i izlazio sa rajom sa ch ville 1, kao i svaki patriota uzeo je pusku odmah na pocetku rata bez obzira koje je vjere bio da brani svoj grad... Sto se same pogibije tice cuo sam da je poginuo na Otesu unistio je jedan tenk, ali je drugi za njega bio koban, mjesecima mu tijelo nisu mogli izvuci sa Otesa. Kasnije je razmjenjeno i sahranjen je na jednom od sarajevskih grobalja...

Ja Karlu nisam znao prezime, a mislim da se radi o ovom momku jer sam ga znao onako jaranski i prije rata i znam da je poginuo na Otesu, eto ako grijesim nek me neko ispravi koga je jos bolje poznavao vjerovatno EI Presidente

eeeeeee wrote:

karanana wrote:

EI Presidente wrote:KARLO IVANDIC

1973-1992

Poginuo prilikom odbrane Otesa, 24og Decembra 1992e godine.

Mozes li mi nesto vise reci o ovom momku? Nisam njega znao ali sam sa njegovom sestrom isao u razred u osnovnoj skoli.

Ako se radi o ovom Karlu sto sam ga ja znao, evo nesto podataka momak je zivio na ch willi 2, ali se redovno druzio i izlazio sa rajom sa ch ville 1, kao i svaki patriota uzeo je pusku odmah na pocetku rata bez obzira koje je vjere bio da brani svoj grad... Sto se same pogibije tice cuo sam da je poginuo na Otesu unistio je jedan tenk, ali je drugi za njega bio koban, mjesecima mu tijelo nisu mogli izvuci sa Otesa. Kasnije je razmjenjeno i sahranjen je na jednom od sarajevskih grobalja...

Ja Karlu nisam znao prezime, a mislim da se radi o ovom momku jer sam ga znao onako jaranski i prije rata i znam da je poginuo na Otesu, eto ako grijesim nek me neko ispravi koga je jos bolje poznavao vjerovatno EI Presidente

Mislim da to jeste taj momak, jer s njegovom sestrom sam isao u razred u osnovnu skolu na ch villi 2, tadasnju petar dokic, a on je zavrsio par generacija ispred nas.

RON HAVIV

Priča o čovjeku kojeg slobodno mogu nazvati herojem. Čovjeku koji je imao hrabrosti da sa svojom kamerom zabilježi zločine i nadmudri srpske fašiste izlažuči svoj život opasnosti.
Njegova izložba fotografija "Blood and Honey" zabranjena je u nekoliko srbijanskih gradova.
U intervjuu za B92 Ron Haviv je izmedju ostalog rekao:
- Publika u Srbiji treba da shvati da snosi izvesnu odgovornost za ono sto se dogodilo i da ucini napor da izvuce pouke. "Krv i med: Balkanski ratni zurnal" je pokusaj da se celom svetu, a ne samo ziteljima bivse Jugoslavije, pokaze sta se moze desiti kada se udruze strah, nacionalizam i pohlepa. To je upozorenje da narod mora biti odgovoran za sve sto njegova vlada i vojska cine. Ljudi ne mogu da kazu da nisu znali za dogadjaje i da nisu mogli uticati na njih. Vrlo sam razocaran da pod pretnjom nasilja i pritiskom dezinformacija ljudi nece moci da vide ono sto jeste deo njihove istorije. Nadam se da ce sve ovo biti razmatrano u debatama gde ce Srbi odluciti kako zele da se odnose prema svojoj proslosti, sadasnjosti i buducnosti.


Fotografije Rona Haviva možete pogledati na adresi
http://photoarts.com/haviv/bosnia/test.html


PRICA RONA HAVIVA

Na jednoj od fotografija koje je u bijeljinskom paklu napravio Ron Haviv vide se dvojica arkanovaca kako,napeti,s puskama na gotovs,motre na nekakve neprijatelje u blizini.Ta fotografija,kao rijetko koja,
pokazuje prirodu zlocina.Bijeljinci i oni koji poznaju Bijeljinu znaju o cemu se radi.Vojnici se nalaze pored zadnjeg zida Doma omladine,ledjima su oslonjeni na njega,s njihove lijeve strane,pravo prema objektivu fotoaparata nalazi se zgrada nekadasnjeg Urbanizma,u kojoj je bio smjesten Krizni stab
SDS-a,a s njim i Arkanov stab.Tu,u toj zgradi,tridesetak metara od zgrade Skupstine opstine,u samom centru grada,ubijeni su mnogi bosnjacki civili.Tijela nekih od njih nadjena su u dvoristu iza Urbanizma i susjedne kuce u kojoj je bio smjesten kafe bar SICO.Vojnici ciljaju-pravo u zid zgrade Sluzbe drustvenog knjigovodstva(SDK).
Ovi manekeni zlocina imali su vremena da poziraju,kao sto su pozirali i u Krpica dzamiji,kao sto su pozirali za TV kamere pucajuci iz PAM-a na trgu ispred Skupstine opstine.O tome je pricao i sam Ron Haviv,kada je 2.aprila 2005.godine,nakon 13 godina,dosao da vidi mjesto u kojem je fotoaparatom zabiljezio pocetak bosanskohercegovacke kataklizme.Slike bijeljinskih zlocina koje je ovaj slavni americki fotoreporter napravio obisle su svijet,kao dokaz pocetka rata i prirode tog rata.
"U Bijeljinu sam stigao 2.aprila 1992.godine vodjen nekakvom intuicijom.Grad je vec bio blokiran.Svi smo znali da rat uskoro pocinje,ali nismo znali kad i gdje.Taj momenat,kad su"tigrovi"dosli u Bijeljinu prepoznao sam kao pocetak rata.Arkana sam upoznao u Hrvatskoj,u Vukovaru,i kad sam stigao u Bijeljinu,pitao sam ga mogu li fotografisati,radi dokumentovanja svega sto ce se desavati sa srpske strane.Arkan je rekao da je to u redu,da mi vjeruje,i odredio jednu malu vojnu jedinicu,oko dvadesetak vojnika,da idem s njima i da mogu raditi slobodno.Bilo je mnogo pucnjave u gradu,ali samo u jednom smjeru.Ono sto smo prvo uradili,sto je jedinica htjela,bilo je da odemo u bolnicu,jer tamo,kako su rekli,ima mudzahedina.Proveli smo neko vrijeme u bolnici,ali tamo je sve bilo mirno i nismo nasli ni jednog od tih"boraca".Presli smo zatim preko ulice,do dzamije preko puta bolnice."Tigrovi"su usli u dzamiju,popeli se na munaru i skinuli muslimansku zastavu,a stavili srpsku.Pitao sam mogu li da ih slikam i oni su mi dozvolili.Pozirali su u dzamiji,s muslimanskom zastavom i pokazivali tri prsta.U isto vrijeme cuo sam neko komesanje u jednoj prostoriji u dzamiji.Usao sam i vidio da su od jednog covjeka,civila,trazili licnu kartu,da se identifikuje.Pokazujuci njegovu licnu kartu rekli su da je pogledam,jer je on fundamentalist sa Kosova.
Poslije nekoliko minuta cuo sam vristanje napolju i izasao iz dzamije.Preko puta dzamije ima jedna kuca,a vojnici su iz te kuce izveli muskarca i zenu.Zena je vristala i na nju su vojnici galamili.Culi su se pucnji i covjek je pao na trotoar.Tada su"tigrovi"na mene povikali da ne slikam,da prestanem da slikam.
Bilo je jos nekog komesanja i vriske,ja sam se malo izvukao prema kamionu koji je bio u blizini.Shvatio sam da su to muz i zena,covjek je bio jos ziv i ona je pokusavala da mu pomogne,a ja sam uspio brzo napraviti jos nekoliko fotografija.Krenuo sam prema grupi"tigrova",a kada sam se vratio,i zena je vec bila ubijena.Onda su nasli jednog mladica,od nekih 17-18 godina,i uveli ga u dvoriste dzamije.Izgledalo je da je uspio pobjeci,ali su ga pustili,ali kad je vidio da iza dzamije nema izlaza,on se vratio,i tu su ga ubili.Nekoliko minuta nakon toga izveli su iz druge kuce jos jednu zenu,ona je bila sestra ubijenog covjeka,pa su ubili i nju.
U jednom momentu rekli su da se vracamo u stab SDS-a,a Kosovara su uzeli sa sobom.Kad sam vidio da se vracamo,rekao sam sebi da moram sacuvati dokaz da su srpski vojnici to uradili.Pred stabom sam cekao Arkana da mi da dozvolu da odem iz Bijeljine,i u tom trenutku oni su bacili Kosovara s prozora na spratu.Bacili su ga na beton.Bio je,nekim cudom,jos ziv,kad su istrcali napolje i poceli da ga udaraju cizmama,polumrtvog,a onda su ga podigli i odnijeli u kucu.Ja sam to slikao,a uskoro je stigao Arkan i jedan vojnik mu je rekao nesto o tome da sam ja fotografisao.Arkan je tad trazio da mu predam aparat,zajedno sa svim filmovima koje imam,raspravljali smo,i na kraju sam uspio da ga ubijedim da mi uzme samo aparat i film u njemu.On je obecao da ce to razviti u Beogradu,i ako bude smatrao da su neke fotografije dobre,vratice mi ih.Ali,ja sam prije toga uspio izvuci iz aparata i sakriti film koji sam vec bio"ispucao",i njega sam razvio.Izgubio sam sliku covjeka kojeg bacaju s prozora,ali imam onu kad su ga tukli,kad je vec pao na zemlju.Sutradan sam se vratio u Bijeljinu,ali mi nije dozvoljeno da udjem u grad.Dan kasnije dozvolu sam ipak dobio i vratio sam se u grad.Sve je vec bilo zavrseno i Arkan je setao gradom s nekim zvanicnicima.Otisao sam u bolnicu da vidim ima li Kosovara,ali ga nisam mogao naci.Pretpostavljam da je i on ubijen.Fotografije koje sam napravio u Bijeljini objavili su mnogi svjetski listovi,medju njima i TAJMS,PARI MAC,STERN,a kasnije sam od prijatelja Francuza u Beogradu cuo da je Milosevic galamio na Arkana zbog tih fotografija.Kasnije,u izjavama za medije Arkan je,kad je vec morao da komentarise slike koje su objavljene,tvrdio da su na njima Srbi koje su ubili Muslimani.U nekim intervjuima je govorio da sam njegov prijatelj,a u drugima,opet,da jedva ceka da se napije moje krvi.Nakon tih dana ne znam sta je bilo s Arkanom,niti smo se ikad vise sreli.
Bio sam,inace,i u drugim mjestima u Bosni i Hercegovini,u Sarajevu,Mostaru,Jajcu,Banja Luci,
Manjaci,Trnopolju,ali Bijeljina ima posebno mjesto u mojim sjecanjima i u knjizi fotografija koju sam objavio.O tome ovih dana snima film i ekipa japanske drzavne televizije NHK iz Tokija,i to ce biti prava prica o onome sto sam vidio i zabiljezio."
(Jusuf Trbic-"GLUHO DOBA")




Slika: Ron Haviv, Dzenaza pripadnika Armije BiH u Tuzli

Novogradske brigade


2.VITEŠKA MTBR

Formirana je 1.10.1992. godine, od već postojećih jedinica: 15. pješačke brigade TO Novi grad, koja je osnovana 1.7.1992. godine i prvog samostalnog bataljona Okružnog štaba odbrane Sarajevo koji je formiran 19.5.1992.Brigada je formirana na prostoru opštine Novi Grad Sarajevo, u naseljima Buća potok, Boljakov Potok, Briješće i Sokolje, a Naredbom ŠVK OS RBiH, proglašena je Viteškom, među prvim brigadama u Republici.
Borbene aktivnosti Brigade počinju već 5. aprila 1992. godine na Šiljevića brdu, iznad naselja Boljakov potok, kada je počeo prvi oružani sukob sa četnicima. Slijedi značajna akcija na deblokadi i oslobađanju Kasarne «Jusuf Džonlić», vođena od sredine maja do sredine juna 1992. godine presudna za grad Sarajevo, zatim Pofalićka bitka, koja se odvijala 16. maja 1992. godine.
Heroizam boraca ove brigade iskazan je i u teškim bitkama u potiskivanju agresora sa brda Žuč u pravcu Rajlovac-Vogošća. U osvajaju Sokolja, Bačića, Stupskom brdu. Nadalje, slijedi teška bitka vođena na Mijatovića kosi, 12. juna 1993. godine koja je trajala veoma kratko, u kojoj je izvršen proboj prem arajlovcu i Dvoru, po dubini 5 km. U ovoj bici četnici su pretrpjeli velike gubitke, a zaplijenjene su znatne količine oružja i opreme. U njoj je pogiuo zamjenik komandanta brigade Safet Isović - "Tigar sa Žući", a samo pet dana 17.6.1993. godine i njen legendarni komandant Safet Zajko.
Posebno herojstvo iskazali su Vitezovi brigade na ratištima Bjelašnice, Treskavice, i Visočica u sastavu OG-1 I Korpusa Armije RBiH u akcijama izvedenim tokom septembra i oktobra 1994. godine gdje osvajaju ogroman ratni plijen i to: pet tenkova T-55, četiri oklopna transportera, sedam dajca, tam-110, autobus Dubrava, tri MB-120 mm, tri MB-80 mm, dvaMB-60 mm, , tri sanduka granata za mB i tenkova, dva sijača smrti, projektile za RB, dva topa B-1, sedam strijela 2M i ogromne količine municije raznih kalibara .
U nastavku akcije na navedenom ratištu, vitezovi zauzimaju selo Lediće, a kod sela Dejića, likvidiraju veću grupu četnika bez gubitaka u vlastitim redovima.
2. Viteška brigada je na svom ratnom putu postigla izuzetne rezultate. Dokaz navedneim uspjesima su i 38 zlatnih ljiljana.
Brigadu su na njenom ratnom putu uz neviđene heroizam i poštovanje njenih boraca, vodila dvojica njenih komandanata rahmetli Safet Zajko i Safet Isović..

101. MOTORIZOVANA BRIGADA

Formirana je 1. marta 1993. godine, a nastala je spajajem 101. brdske i 6. Podrinjske brigade. Brigada je od dana formiranja na Sarajevskom ratištu dobila zonu odgovornosti na području dvije opštine novogradske i novosarajevske, od Vrbanja mosta, preko Hrasnog brda, Trga Heroja, Hrasnog, Mojmila brda, do padina prema Dobrinji.
Ova brigada, njeni borci i starješine iza sebe imaju bogato ratno iskustvo u odbrani Sarajeva i Republike. U Sarajevskoj zoni odgovornosti, uspjeli su da odbrane Grad od upada četnika sa Vraca, Lukavice i Neđarića, pomičući istovremeno prvu liniju stalno naprijed.
Značajne bitke u Gradu u kojima ova Brigada učestvuje su na Vodovodu (Mojmilo), Hrasnom brdu, Trgu heroja, Ozrenskoj i vrbovskoj ulici, Poljinama, Doglodima, Dobrinji, zgradi «Lorisa» (bitka za «kotu 648), akcija kod «Strojorada», bitka za «kotu 642» i Trešnjevicu i mnoge druge.
Borci ove Brigade učestvovali su i na ratištima van zone odgovornosti ove jedinice širom Sarajeva, a posebno značajne bitke bile su za «kotu 850» u rejonu Žući od 23. do 31. juna 1993. godine.
Stvaranjem uslova za izlazak na ratište van Grada, pripadnici 101. Motorizovane brigade su stekli značajno borbeno iskustvo na Vareško-Olovskom ratištu, oslobađajući desetine kilometara teritorije, desetine sela, kota i objekata.
Brigada tokom jula i augusta 1993. godine učestvuje na Igmansko-Bjelašničkom ratištu i daje svoj herojski dorpinos, a u okviru združenih jedinica 1. Korpusa Armije RBiH bori se na srednjebosanskom ratištu. Početkom augusta 1994. godine, borci ove Brigade oslobađaju značajna mjesta kao što su Brgule, Ljevci, te druge značajne objekte i kote. Nakon te velike pobjede, komandant 1. Korpusa je pohvalio ovu Birgadu, ističući njene rezultate u tim operacijama.
Na Crnorječkoj visoravni u novembru i decembru 1994. godine, borci ove Brigade zajedno sa združenim jedinicama 1. Korpusa, učestvovali su u oslobađanju novih 60 kilometara slobodne teritorije, kada je zaposjednuto novih 30-tak sela, te značajnih objekata, a odbranjena je i Čemerska planina.
Brigada je na svom ratnom putu dala mnoge istaknute borce, heroje u pravom smislu riječi, i osam Zlatnih ljiljana


102.motorizovana brigada - 102 borbena brigada

Naredbom SSVK Armije BiH formirana je 3. motorizovana brigada 19. februara 1993. godine, a nastala je od 1. samostalne brigade formirane od 1. samostalnog bataljona, a isti formiran od štabova TO: 1.četa «Dobrinjska», 2.četa «Stupska, Latička i ul. Džemala Bijedića i 3. četa «Kasindolska, Lepenička i Nike Kolumbića, Oteškog bataljona, voda sa Stupa 1, četa sa Stupskog brda, Odred RGSSTO formiran od specijalnih jedinica grupa «Zagreb» i «Beograd», IDV RGSTO i Artiljerijska grupa RGSSTO ulazi PDTO OPSSTO Nvi Grad «Džinovi», a početkom 1993 godine ulazi dio ljudstva specijalne brigade SSVK OS.
102.Motorizovana brigada formirana je 19.marta 1995 godine spajanjem 1. MTBR i 3. MTBR. Inače 1. mtbr. je nastala od 11. pješadijske brigade u čijem sastavu su bile Mjesne zajednice «Koševsko brdo», Stupske čete», ljudstva iz štaba «Građevinskog fakulteta», odred Ćengić Vila ( formiran od štabova TO «Treska», «Avdo Hodžić», «Vemeks» i «Kvadrant», odred «Omer Mslić», «Unis», «Bratstvo i jedinstvo» i «Blagoje Prović». U sastav 1. mtrb. u oktobvru priključio se dio boraca iz rasformirane «Istočno-Hercegovačke brigade i manji dio jedinica sa Bjelava koja se zvala «Zmaj od Bosne»
Vojna situacija i razvoj borbenih dejstava na ovom dijelu Sarajevskog bojišta nalagala je hitnu konsolidaciju u cilju zaustavljanja četničkog proboja na Stupskoj petlji, i spajanja njihovih jedinica saobraćajnicom Rajlovac-nedžarići.
U takvim uslovima komanda Brigade odredila je dva osnovna pravca djelovanja:
1.Pružanje odlučnog otpora svim raspoloživimljudksim i tehničkim potencijalom,
2.Inžinjerijsko uređenje zaklona i saobraćajnica kao najsigurnijih zaklona protiv svih prednosti s kojim je u tom trenutku raspolagao agresor – (artiljerije i oklopnomehanizovanih jedinica).
Ovakva orjentacija Brigade pokazala se u potpunosti ispravnom, jer se iz temelja poremetio plan četnika da uđu u Grad ravničarskim prirodnim ulazno izlaznim prostorom, gdje je neprijatelj trebao da ima najveću prednost u transportno borbenim sredstvima, i gdj euprkos tome, nije uspio pomjeriti liniju odbrane Brigade ni za metar u svoju korist.
Najveći napad na zonu odgovornosti ove Brigade agresor je izveo početkom jula 1993. godine. Bila je to jedna od odlučnih bitaka za grad Sarajevo kada su četnici pretrpjeli ogromne gubitke u životnoj sili i MTS i od tada više nikada nisu pokušali ući u Grad na pravcu kuda im je izgledalo da će to najlakše i najbrže postići.
Spremnost i borbenu gotovost u organizovanim dejstvima 102. MTBR posebno je dokazala u 1994. godine, učestvujući zajedno sa združenim jedinicama 1. Korpusa u oslobađanju Crnorječke visoravni, posebno kote Grad, Srednje brdo, selo Ljevaci, Javor, Borak, Zubeta, Ravno, Hajde, i Kosić, te Poplatne strane, kote Šuplji kamen, Moševačkog brda i šireg rejona Čemerske planine. Uspješna odbrana bila je presudna za zaustavljnje žestoke četničke ofanzive, sa krajnjim ciljem vraćanja izgubljenih položaja na cijeloj Crnorječkoj visoravn, te prosjecanja za cijelu BiH strateški važne komunikacije Visoko-Tuzla.
Brigada je na svom ratnom putu postigla zapažene ratne rezultate, dokaz navedenim uspjesima su i dvadeset zlatnih ljiljana.

5. Motorizovana brigada

Formirana je 6.6.1992. godine od već formiranih manjih jedinica iz Mahale, Dobrinje, Kvadranta C-5 i Aerodromskog naselja, a koje su do 6. maja 1992. godine stavljene pod jedinstvenu komandu tadašnjeg Štaba teritorijalne odbrane.
Već 2. maja 1992. godine, naselje Dobrinja bilo je u potpunosti odsječeno od Grada. Borci 5. Motorizovane brigade, u potpunom okruženju, nisu imali izbora osim da svojom hrabrošću i odlučnošću stanu na prvu liniju braneći naselje Dobrinju i grad Sarajevo.
Za svo ovo vrijeme herojskim naporima, izuzetnom hrabrošću ali i uz velike žrtve, branioci su uspjeli odbraniti svoju zonu odgovornosti, organizovati život na Dobrinji, kako vojnički, tako i civilni, te snažno učvrstiti linije odbrane.
U žestokim borbama koje su vođene danonoćno za svaku zgradu, ulicu, park, borci su davali svoje živote i bili ranjavani, ali su svojom hrabrošću i pored nedostatka oružja, municije i hrane, uprkos velikoj nadmoći neprijatelja uspjeli osujetiti njegove namjere i odbraniti naselje i obzbjediti vezu Grada sa slobodnim teritorijama.
72 dana dugu blokadu Dobrinje Borci 5. Motorizovane brigade nakon što su odbranili Dobrinju u sadejstvu sa drugim jedinicama 1. Korpusa Armije RbiH postižu zapažene rezultate u borbama na prostorima Igmana, Bjelašnice i Treskavice. 5. Motorizovana brigada ima mnogo svojih heroja. Teško je i nezahvalno isticati pojedince, a njih zaista ima veliki broj. Jedanaest (11) pripadnika Brigade dobilo je najviše ratno priznanje Zlatni ljiljan. I njihova imena će ući u istoriju borbe za slobodu i nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine.

Preuzeto s: http://www.novigradsarajevo.ba/stream/s ... hp?kat=114

Zemljo tisućljetna
Na vjernost ti se kunem
Od mora do Save
Od Drine do Une

Jedna si jedina
Moja domovina
Jedna si jedina
Bosna i Hercegovina

Bog nek' te sačuva
Za pokoljenja nova
Zemljo mojih snova
Mojih pradjedova

Jedna si jedina
Moja domovina
Jedna si jedina
Bosna i Hercegovina

SJECANJE NA BOSNJACKOG GAZIJU I SEHIDA ZAMU DUCICA


ZAMO, VIŠI SI OD MUNARE ALI-PAŠINE DZAMIJE!


...Na dan dzenaze rahmetli Zama Ducica 9. novembra 1994. godine, pored rodbine, zatim velikog broja gradjana, prijatelja, bili su prisutni najveci zvanicnici Armije RBiH, zatim politike, kao i Islamske zajednice. Tom prilikom naibu reis hadzi hfz. Ismet ef. Spahic je odrzao prigodan govor. Oni koji su bili prisutni taj dan na dzenazi velikog gazije Zama Ducica dugo ce se sjecati rijeci ef. Spahica, koji je pored ostalog rekao: “Hvala ti Zamo. Ti si zaista velik”! – Okrenuvisi se u tom momentu prema munari Ali-pasine dzamije, nastavljajuci: “Visi si od munare na Ali-pasinoj dzamiji…”.
No, Merima (supruga Zame Dučića) ima pravo na suze. Ima koga i zaliti. Ona je ponosna sto je imala takvog muza, a sjetna i vrlo tuzna sto ga je izgubila. Imali su vrlo sretan brak, pun ljubavi. No, sve sto je lijepo kratko traje, tako je u zivotu.

Oboje su od samog pocetka stupili u odbrambene redove nase jedine Domovine BiH, da brane svoj narod, svoj kucni prag od podivljale Jugo armade koja je tim cinom izgubila epitet “narodna”, od svojih dojucerasnjih komsija, kumova, pobratima, skolskih drugova…

Rat ih je zatekao na Hrasnom brdu – Sanac. To je na samoj liniji razdavajanja od cetnika koji su sa tih padina i sa vrha Trebevica kidisali svom silom i sredstvima da udju u Sarajevu. Zamo sa svojim komsijama iz ulice, iz tog podrucija grada, formira odbranu i nedozvoljava da cetnicka noga predje tu crtu razdvajanja, bez obzira sto su oni teskim granatama gadjali svaku tacku na nasoj teritoriji sa kojih je pruzen otpor toj podivljaloj, nacionalstickoj, cetnickoj armadi.


SEHIDI NE UMIRU


Na pocetku agresije na Bosnu i Hercegovinu, kod Zame Ducica nije bilo dileme: da sa puskom u ruci, sa svojim saborcima, ne dozvoljava neprijatelju da zauzme Sanac koji je napadan iz pravca skole MUP-a na Vracama i ozloglasene Ozrenske ulice. Tada, kao i poslije, dolaze do izrazaja njegove predvodnicke sposobnosti. Kroz relizaciju zadatka ovladavanja raskrsca Moravske i Ozrenske ulice, gdje se Zamo sa saborcima prsa u prsa bori sa uspanicenim cetnicima i nanosi im velike gubitke, do izvlacenja naoruzanja iz jednog cetnickog magazina i akcije na ‘11plavih’, kada je neprijatelju unisteno jedno oklopno vozilo.
Decembra 1992. godine, Zamo je vec komandir jurisne grupe ciji je zadatak da ovlada Deminim brdom. Tom prilikom, necujno se privlaci cetnickom bunkeru i kroz otvor puskarnice ubacuje rucnu bombu.
Zbog zalaganja u borbi i velikog uvazavanja i povjerenja sto ga je uzivao kod boraca, Zamo Ducic biva postavljen na mjesto komandanta manevarskog bataljona. Prvi zadatak: zaustavljanje cetnickih napada na vijenac, koji su iz dana u dan postajali sve zesci. Na ovom zadatku Zamo je opravdao povjerenje koje mu je ukazala komanda.
Nakon kratkog zatisja na Cemerskoj planini biva ugrozena nasa linija odbrane na Jasenu. Zamo izdaje komandu za siloviti kontra juris, u toku borbe i rijecima i djelom bodri svije borce: ‘Juris sokolovi moji’!
Za nepunih pet sati ogorcene borbe, linija odbrane je stabilizovana i ukopana. Medjutim, cetnici ne prestaju s artiljerijskim djelovanjem po polozajima nase jedinice. U jednom trenutku probijaju liniju odbrane kod susjedne jedinice, iza ledja Zaminih boraca. Odluka je pala: krenuti na juris, prsa u prsa, da bi se mogli svi izvuci na bokovima fronta.
Komandant Zamo je znao da nece prezivjeti, ali je bio odlucan da svojim borcima omoguci odstupnicu. Vodjena je presudna bitka. Izmedju pucnjave i detonacija odjekivali su Tekbiri – Allahu Ekber, boraca nase Armije…
Na Jasenu, na Cemerskoj planini, Zamo je ostao da tijelom i srcem brani one koje je najvise volio. Borio se do posljednjeg metka. Kada je bitka utihnula njegovi izranjavani borci su se pitali: ’Sta nam je sa Zamom’? Za Zamu se nije moglo reci da je mrtav, jer sehidi nikada ne umiru. Njegova supruga Merima i (tada) dvogodisnji sin Arslan ponosni su na svog supruga i oca.


LEGENDA O ZAMI


Bio je jedan od onih junaka borbe za slobodnu BiH, koji su svojim herojstvom ispisali najljepse stranice nase historije, a kao starjesina i covjek Zamo Ducic je osobnim primjerom pokazivao kako se brani i voli Bosna i Hercegovina.

Rahmetli Zamo (Abdulja i Djuke rodj. Sahmanovic) Ducic, rodjen 08. februara 1967. god., u Plavu, borac za slobodnu Bosnu i Hercegovinuod prvog dana rata. Bio je olicenje istinskog junaka kakvim se dici Armija BiH. .

U Sarajevu je zavrsio Trgovacku skolu, postao aranzer i radio u Arhivu grada Sarajeva, provodeci podstanarski zivot u Sremskoj 68, na Sancu, na Hrasnom brdu, tamo gdje ce i poceti svoj borbeni put u vrijeme agresije na Grad Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Cim se to dogodilo, Zamo se prihvatio puske i sa svojim sugradjanima, komsijama i prijateljima, postao borac prvih jedinica formiranih u ovom dijelu grada. Vec u prvoj bitci, pri odbrani MUP-ove skole na Vracama, njegove predvodnicke sposobnosti i njegova odlucnost prosto su nosili borce. Bio je uvijek tamo gdje je bilo najteze: da povede, da bodri, da pokaze kako treba sa cetnicima. Njegovi saborci sa postovanjem i ponosom pricaju o Zami, koji je imao niz okrsaja sa cetnicima prsa u prsa, od prve bitke 06.04.1992. godine, oko MUP-ove skole na Vracama, o cemu svjedoci i prof. Husein Balic, director skole. Malo potom, u jeku bitke za zaustavljanje cetnika sa Vraca 08.06 1992. godine, kao komandir jurisne grupe, Zamo je izbio na Ozrensku ulicu, ostavljajuci iza sebe niz unistenih agresorskih gnijezda. Tokom cuvene bitke na Sancu i kod “11 plavih” pocetkom oktobra ’92 god., bio je toliko hrabar i odlucan da se prosto hvatao za vratove sa “niskim specijalcima” odjevenim u pancire. Decembra 1993. godine predvodio je jedno odjeljenje boraca koje je u diverzantskoj akciji na Hrasnom brdu, likvidirao vise neprijateljskih vojnika. Tako je bilo i juna te godine, tako je bilo pri svakom pokusaju cetnika da prodru u Grad. Bio je toliko neustrasiv da je bukvalno ispred cetnickih ociju izvlacio svoje ranjene saborce u nekoliko mahova, govoreci da je njegov borac vise od njegovog zivota.
Ratni put za njega je bio svetanja, od Sarajeva, Igmana, Zvijezde, Cemerske planine, do Crnorijecke visoravni - Vijenca, Poloma, Jasena, visestruko je nagradjivan od Komandanta 1. korpusa i Komandanta Brigade. Naravno da je covjek takvog ugleda i kova, borac takve odlucnosti i samo prijekora, i mogao izrasti u starjesinu od ugleda. Bio je komandir voda, zatim zamjenik komandanta bataljona na Bjelavama, a 15. jula 1994. god., ukazano mu je povjerenje da postane komandant manevarskog bataljona 101. Motorizovane brigade. Borci su to sa odusevljenjem docekali, a Komanda jedinice bila zadovoljna pravim covjekom na pravom mjestu. Skroman ali do savrsenstva disciplinovan, Zamo je znao da motivise i povede borce, govoreci: “Zamnom, sokolovi”! I boric su s pjesmom isli za njim i u najteze bitke. Dozivio je i veliku cast da povodom imenovanja kasarne “Ramiz Salcin”, raportira Vrhovnom komandantu, predsjedniku Predsjednistva RBiH Aliji Izetbegovicu. Ucinio je to tako vojnicki tacno i tecno da smo svi bili ponosni. Koliko je bio drag i omiljen, svjedoci i to sto njegovi manevarci i danas za sebe govore: “Mi smo Zamini sokolovi”! Zamo Ducic sada pociva kraj Ali-pasine dzamije u Sarajevu, tamo gdje su smiraj nasli najveci sinovi Bosne i Hercegovine. Rodjen u Plavu, nedaleko od Plavskog jezera i cuvenih Ali-pasinih izvora ispod Prokletija, zivotom junaka njegova rijeka stigla je do jezera legendi.


Prema iskazu jednog borca koji je bio neposredno, skoro do zadnjeg trenutka sa rahmetli Zamom, a koji je prezivio taj pakao to je bilo ovako:
Inace, on je bio zarobljen, a ja sam poslije razmjene razgovarala sa njim. Htjela sam da cujem istinu u koju nisam htjela da vjerujem. Taj borac je bio sav modar i u soku. Posljednje sto je vidio bilo je kako Zamo ulazi u cetnicki rov. Nije imao vise municije. Isao je naprijed sa revolverom i bombama. Ostalu opremu, puskomitraljez i komandnu torbu, motorolu…vratio je natrag po nekom borcu. Po ulasku u rov odjeknula je snazna detonacija. Od te detonacije taj se borac onesvijestio. Nekoliko cetnika je poginulo. Kada smo identifikovali les vidjeli smo da je njegova desna ruka raznesena do lakta i da mu je dio glave raznesen. Dok je bio ziv govorio je da se ziv nikada nece dozvoliti da padne u cetnicke ruke.
Sve indicije govore da je usred cetnika aktivirao bombu. Inace Zamo se izvlacio iz vrlo teskih situacija. Izvlacio je sebe, a bogami i druge. Jednom prilikom je izvukao iz vrlo teske situacije generala rahmetli Mustafu Hajrulahovica -Talijana, a sa kojim je bio vrlo blizak, prica kroz suze Merima.
Na Colinoj kapi, cetnicki snajperisti su “zakovali” Talijana. Zamo je organizovao akciju spasavanja i u tome uspio bez gubitka. Dalje, na Deminom brdu je vise puta Zamo bio u neprilici, ali je uvijek pronalazio izlaz kroz cetnicki obruc. Jedan od starjesina izjavljuje: ”Dok sam ziv i kao covjek i kao starjesina pamticu ono sto se dogodilo nakon pogibije naseg nezaboravnog komandanta Zame Ducica, komandanta Manevaraca. Naime u trenutku njegove neizvijesnosti, njegove sudbine, dok smo obilazili njegove ranjene saborce, iz svih usta i ociju culo se samo jedno: ”Sta nam je sa Zamom”? Niko od tih saboraca nije gledao u svoje rane, niko nije mislio o sebi, nego je svaki od tih nasih boraca razmisljao o svom voljenom komandantu. U tim trenutcima suze su naprosto navirale, kako zbog gubitka tog velikog covjeka, starjesine i heroja, toliko zbog ljudskosti, ljubavi i odanosti koju su ranjeni saborci iskazivali svom starjesini, koji je do posljednjeg casa ostao na polozaju sa svojim borcima. Tada u tom bolnom, ali i u trenutku epopeje, tuzni zbog gubitka, ali i ponosni sto smo imali covjeka poput Zame i konacno je postalo jasno da borci sa takvim moralom morali su dobiti ovaj rat. Otuda je nasa obaveza da to nikada ne zaboravimo veliko kao zemlja Bosna za koju su zivot darivali heroji poput Zame Ducica.

Kompletan tekst čiji je autor Camil SAHMANOVIC možete pronaći na adresi:
http://www.plav-gusinje.com/modules.php ... page&pid=8

In memoriam: Mustafa Hajrulahovic Talijan (8.3.1998. - 8.3.2003.)

MUSTAFA ODABRANI

Ne znam da li su rahmetli Kemal Hajrulahovic, moj nekadasnji dugogodisnji radni kolega i zivotna mu saputnica Lutfija hanuma znali znacenje imena Mustafa, davne 1957. godine kada im je Allah dz.s. podario treceg sina, kojemu upravo nadjenuse takvo ime. Bez obzira jesu li ili nisu znali, imali su isaret da ce njihov mjezimac u svom ovodunjaluckom zivotu postati uistinu odabrani. Jednostavno, Stvoritelj ga je obdario osobinama koje ne posjeduju mnogi drugi, a po njima je bio prepoznatljiv narocito u vremenima najvecih kusnji.
Svoje djetinjstvo i ranu mladost je podario Vrbasu. Malo ko u Banjoj Luci je bio vjest u voznji camaca sa dajakom kao braca Hajrulahovici - Smajo i Mustafa. Bili su prave atlete. Njihov odvazni kontakt sa hirovitom zelenom rijekom izazivao je divljenje prisutnih. Ali, Mumu je veoma rano odvojila zivotna sudbina od roditelja, brace i rodnog grada, kada je zbog skolovanja na Pomorskoj akademiji, Vrbas zamijenilo more. Dolazio bi on ljeti iz Splita u Banjaluku, provozao camac-dajak, ali se vracao nekom drugom milletu i podneblju - trbuhom za kruhom. I opet bi navracao i opet se vracao. Ali, poznajuci njegov vrbaslijski i banjalucki damar, mislim da nikada nije ni odlazio.
Helem, dosle su godine iskusenja i izbora. Mumo se nije dvoumio niti je sekundu zakasnio sa odlukom. Otisao je u pravo vrijeme i na pravo mjesto, gdje su mogli i trebali i mnogi drugi Banjalucani, ali nisu, jer nisu odabrani. Sta je mustafa, bas onih banjaluckih, njegovih godina ili mladjih, otislo na neke druge strane, ali oni nisu bili odabrani, kao nas Mumo.
Volio je ljude i brzo je u Sarajevu stekao mnogo prijatelja. Jedan ugledni sarajevski novinar, bivsi sportista, je u povodu Muminog preseljenja napisao slijedece: Ne pamtim, ali posve iskreno, da sam igdje drugdje, u prici, legendi ili zivotu, susreo takvoga nesebicnog druskana kao sto je to bio i ostao Mustafa Hajrulahovic Mumo. Nikad i nigdje!
Ali, sjecanje na Mumino neponovljivo druzeljublje je samo dio onoga dobroga sto je nosio u sebi. A, nosio je najvise neizmjernu ljubav prema Domovini i svome narodu da ih, u karavaktu po oboje, kao snazni covjek i vjesti borac, srcem i dusom zastiti... Dok se crni oblaci nad Bosnom jos nisu bili ni nadvili, Mumo je sa drugim sarajevskim i bh. patriotama spremao otpor. Najprije organiziranjem Patriotske lige, a potom i Armije R BiH. Veci dio agresije je bio komandant I korpusa Armije, a kraj iste ga je zatekao u Glavnom stabu.
Generala je jos u toku agresije mnogo toga boljelo. Poslije, pogotovo. Neke rane u insanu zacijele, ali neke nikad. Mumino hrabro i plemenito srce nije kucalo jos dugo. Rane neprebolne na njemu su ucinile svoje i 8. marta 1998. je prestalo da kuca. U Njemackoj, za vrijeme posjete majci Lutfiji. Uz najvece drzavne i vojne pocasti pokopan je u haremu kod Ali-pasine dzamije u gradu kojeg je branio i odbranio - Sarajevu. Ostali su neutjesni njegova majka, supruga i dvoje djece, te dva brata, ali ostala je i Bosna i Hercegovina i Banja Luka bez jednog od svojih najboljih sinova, bez svoga gazije. Dugo po njegovom preseljenju njegov pas - snaucer "Hari" je lezao na ledjima i cvilio za svojim gospodarem. Uzaludno ga je cekao da ga potapse i pomiluje.
Ali, za gazijama ne treba tugovati, jer oni ne bi pristali na to. Oni bi, siguran sam, govorili rijecima pjesnika: Ne, nek' ne cvili za mnom niko, nek' ne kaze: "Steta, steta", jer steta je biti sejtanov, pa ic' tamo gdje se gori. Na dzenazi mojoj nek' se ne tuguje zbog rastanka, jer bas tada dusom mojom sreca sastanka zubori...

Neka Svevisnji Allah dz.s. dusi Mustafe Hajrulahovica Talijana podari svoj neizmjerni rahmet i neka je nastani u lijepom Dzennetu.
A m i n !


Bedrudin GUSIC

Mustafa Novalić

Rođen je u Gradačcu 05. januara 1952. godine, a umro u Tuzli 07. februara 1993. godine od posljedica ranjavanja na frontu u Gradačcu.

Diplomirao je književnost u Beogradu. Živio je u Gradačcu kao ugledan srednjoškolski profesor i direktor gimnazije. Bio je uzoran pedagog i prosvjetni radnik
U ratu za nezavisnost BiH bio je šef Press-centra, član štaba Gradačačke 107. viteške brigade i prvi ministar za kulturu Okruga (Kantona) Tuzla. Objavljivao je kratke priče u beogradskim novinama i časopisima ”Književna reč”, ”Vidici” i ”Letopis Matice srpske”, a kulturološke članke i pamflete u sarajevskom ”Preporodu” i tuzlanskom ”Zmaju od Bosne”. Iza Novalićeve smrti ostali su neobjavljeni rukopisi dva romana, novela i dnevničkih zapisa. Za života objavio je samo jednu knjigu novela ”Pobratimstvo” (1989). Zbirka pripovijedaka "Pobratimstvo" nagovijestila je velike književne mogućnosti, te ga svrstala u red talentovanih književnika srednje generacije, koji je trabalo tek da stvara i pred kojim je bila književna perspektiva.
Tužna je igra sudbine, da je u pomenutoj zbirci proze posljednja pripovijetka ovoga pisca nosila naslov: U iščekivanju smrti, koja je, nažalost, ne dugo iza toga i stigla. U recenziji, povodom štampanja njegove zbirke pripovijedaka književnik Mirko Marjanović ističe: "Ne bez razloga u ovim neobičnim pričama o duhovnom siromaštvu života glavne ličnosti su poznati autori klasičnih i modernih djela književnosti, filozofije, nauke, slikarstva. U idejama njihovih svjetova Novalić vidi univerzalne ključeve za razumijevanje života, a u samoj umjetnosti izvore bratstva, na čijoj matrici nalazi najinspirativnije tačke za vlastiti duhovni rukopis.

U svijetu literature, filozofije i slikarstva Novalić otkriva ono osjećanje života koje podrazumijeva sveobuhvatnost i koje integrira profinjenost sa surovošću, misaonost s ispraznošću u supstancijalni stav spram prošlog, sadašnjeg i budućeg".


Prof Muhamed Filipović rekao je o Mustafi Novaliću:

Za svakog tko iole zna o tome kako je složeno ljudsko biće i kako je delikatno govoriti o ljudima, bilo bi teško govoriti o nekom tko je živio intenzivno, a umro nasilno i tako mlad, kako se to zbilo s Mustafom Novalićem. Zbog toga, ovo što govorim jeste samo krhko sjećanje u magnovenju uspostavljeno iz burnog vremena punog nade, a koje nam je, nažalost, nadu iznevjerilo (i donijelo više razočaranja nego što smo u stanju racionalno da prihvatimo). To vrijeme nam je uzelo i Mustafu Novalića, potpuno izlišno i besmisleno, kao što je, zapravo, sve što se u ratovima zbiva besmisleno i izlišno, a tako tegobno.

Mustafu sam upoznao u ljeto 1990. godine, u toku onog vala nade i oduševljenja zbog mogućnosti da naša zemlja i njeni ljudi konačno izađu iz dugogodišnjeg mraka komunističkog totalitarizma. Ali nada u osvajanje slobode i demokratije brzo se sudarila sa teškim silama, sa svim Scilama i Haribdama zločinačke prošlosti i, za svagda, nadam se, poučila nas kako je moguće biti oduševljen, ali nedopustivo biti naivan i svoje oduševljenje projicirati na realnost, svagda zloćudnu. Ovdje ću iznijeti trenutke sjećanja na rahmetli Mustafu, s kojim sam prijateljevao i dijelio nadu, strepnje i tegobe, u jednom kratkom i, na žalost, za njega tragično završenom času unutar zlokobnog perioda naše najnovije historije.

Prije svega peče me Mustafina prerana i nasilna smrt. Sjećam se naših susreta, šetnji Gradačcom, dugih noćnih razgovora u njegovoj kući u mahali Svirac i zajedničke strepnje nad sudbinom bosanske zemlje i ljudi. Tada je smrt prijetila s mnogo strana, a Mustafu, eto, i odnijela. Nisam siguran tko je tu na gubitku: da li Mustafa završivši život pun nade i obećanja (a on je imao što da obeća), ili smo na gubitku mi koji smo ostali da nam se na savjest sruči spoznaja o nesigurnosti, o prevrtljivosti ljudskih riječi i obećanja, o nezajažljivo gramzivoj prirodi i bešćutnosti ljudskog bića.

Mustafa Novalić se odlikovao smirenim, racionalnim pristupom političkim procesima i razložnim mišljenjem o političkim pitanjima, a posebno o nacionalnom pitanju i odnosima u Bosni i u Gradačcu. Novalić nije bio zahvaćen nikakvom euforijom, najmanje nacionalnom, te je shvatao, za moje iskustvo najviše i najbolje među svim tadašnjim muslimanskim političkim aktivistima, da je demokratizacija ukupnih društvenih odnosa ono najbitnije. Shvatao je opasnost revanšizma, transfera prema kojem je najlakše teret podnošenja totalitarne vlasti bilo svesti i prenijeti na pojedinca ili na narod iz kojeg je taj pojedinac dolazio..

...Kad je na zemlju izvršen napad, kad je uslijedila agresija i kada se desio genocid nad našim bošnjačkim narodom, Mustafa se logikom svog osjećanja, mišljenja i političkog opredjeljenja, odlučno i beskompromisno našao na strani Bosne i Hercegovine, na strani svog naroda i postao jedna od ključnih ličnosti borbe za Bosnu. Bila je to borba za istinu o Bosni, za istinu o patnjama građana i o neprijateljima slobode i demokratije koji su na Bosnu nagrnuli s raznih strana.
Svako tko je poznavao Mustafu Novalića morao je osjetiti veliku žalost zbog gubitka čovjeka koji je mnogo više obećavao, nego što mu je bilo dopušteno da ostvari. A ono što je ostvario mnogo je, ne samo na polju literarnog stvaranja, o čemu danas, evo, svjedoče mišljenja kompetentnih kritičara njegovog literarnog opusa, nego i na polju političkog mišljenja i ljudskog morala. Novalićev rad predstavlja veliki doprinos razvoju demokratskog mišljenja i ponašanja u Bošnjaka, predstavlja svjetao primjer patriotizma i odanosti ljudskim idealima. Toga će, nadam se, Gradačac znati da se sjeti, te da Mustafi na odgovarajući način oda priznanje. Za nas, koji smo Mustafu poznavali, koji smo imali mogućnost da čujemo njegove riječi i razumijemo njegov odnos prema historiji, ljudima i sudbinama, da upoznamo njegovu sposobnost suosjećanja i njegovu odlučnu opredijeljenost za istinu i pravdu, smrt Mustafe Novalića je nenadoknadivi gubitak. Ali, kako reče književnik, čovjek je svagda na gubitku, i kad zna i kad to ne zna.

Sve prisutne na svečanoj sjednici Općinskog vijeća Centar u povodu 11. godišnjice 105. motorizovane brigade duboko se dojmila i izmamila buran aplauz ali i suze pjesma koju je napisala Zana Malić, učenica četvrtog razreda osnovne škole "Silvije Strahimir Kranjčević" posvećena njenom ocu - šehidu iz 105. Rasimu Maliću i svim šehidima i poginulim borcima.

Jednog vjetrovitog aprilskog jutra, kad je sav vazduh mirisao na proljetni dan, u Sarajevu je počeo rat. Bilo je to 4. aprila 1992. god.
Moram reći da te godine nisam bila rođena, ali iz priča moje porodice stvorila sam sliku tog teškog perioda.
Rođena sam još teže 1993. god. Rat je buktao. Ljudi su bili osuđeni na bol, patnju i strah. Mnogi su stali hrabro da brane svoj narod i svoj grad.
Jedan od branitelja bio je i moj otac. Majke su ostale bez svojih sinova, sestre bez braće, supruge bez muževa, djeca bez očeva. I ja sam jedan od njih. Bol koja se zauvijek uselila u moje srce pomiješala se s ponosom, jer je moj otac je bio hrabar.
Dobio je najveće priznanje ZLATNI LJILJAN ARMIJE BOSNE I HERCEGOVINE.
Evo jedne pjesme za njega i sve ostale šehide i poginule borce OČEVE NAŠE.

DRAGI MOJ OČE
EVO, I SINOĆ USNIH DIVAN SAN
TEBE OČE
U SNU DOZIVAH IME TVOJE
ČUJEŠ LI, OČE MOJ ZOV, ZOV IZ
DUBINE SRCA I DUŠE MOJE
NIKO ME VIŠE NE ZOVE: SINE MOJ!
Ovoj je za SVE SINOVE I OČEVE, ZA NAŠU SLOBODU, ZA NAŠE
ŠKOLOVANJE, ZA MOGA OCA RASIMA MALIĆA

Arijana Saracevic 26.05.1964. u Jajcu, gdje zavrsava gimnaziju a potom studij zurnalistike u Sarajevu. Vraca se u Jajce i radi kao novinar na lokalnom radiju a potom se zaposljava kao novinar na Televiziji Sarajevo gdje i danas radi.Od pocetka agresije na nasu drzavu radila je kao novinar odnosno repoprter sa prvih borbenih linija. U toku rata dobila je i dvije vrijedne nagrade i to: Zlatni LJiljan (kao prvi civil koji je dobio ovu nagradu) i Svjetsku nagradu za hrabrost koja se svake godine dodjeljuje ratnim reporterima, koju je dodijelila International Women´s Media Foundation

NOVINARI SU I JUNACI I TRAGICARI SVIH RATOVA
ARIJANA ,SRETAN TI PUT

Una - U ratu prvo pogine istina-rece davno jedan strani pisac.
To je tacno,ali je tacno da prvo umiru novinari i snimatelji.
Negdje pocetkom petog mijeseca 1991.godine jedan americki
novinar rece u Ljubljani: Mladicu,znas sta je najvaznije kada
postanes ratni reporter ? Najvaznije je na vrijeme stati.
Covijek koji mi je to rekao bio je bukvalno na svim ratistima
ove planete od Vijetnama, pa do danas.Sreli smo se u kratkom,
ali u to vrijem,vaznom ratu u Sloveniji. Pitao sam ga :
Kako to da Vi niste znali stati, vec se desetljecima javljate sa
najopasnijih mjesta na svijetu ?
Odgovorio je kratko : Zato sto me to uzbudjuje.Izaista,kadan sam
nastavio hodati po ratistima,kojih je nazalost, od 1991. Bilo vise
na ovim prostorima, shvatio sam sta mi je govorio. Ratni reporter
prvo osjeti uzbudjenje, zatim to radi zbog slave, a tek onda zbog
novca.Ovo sve vazi pod jednim uvijetom- da se taj rat ne vodi u
vasoj sopstvenoj zemlji. Ako se to dogodi, za svakog domaceg
novinara postoje samo dva orijentira- patriotizam i profesionalizam.


Zato bih htio nekoliko redova ovog teksta posvetiti jednoj mladoj
dami koja je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu pokazala takvu
hrabrost kakvu nisam vidio ni kod najiskusnijih veterana-ratnih
izvjestaca.Zove se Arijana Saracevic i ovih dana je saznala u
Sarajevu da je dobitnik velike nagrade. Rijec je o medjunarodnoj
nagradi za hrabrost sto se svake godine dodjeljuje.Vjerujte da
je ove godine dosla u prave ruke. Arijana Saracevic je novinarka
TV Bosne i Hercegovine, a na pocetku agresije je bila volonterka
strepeci sta ce joj reci urednik i koja se nadala da ce dobiti
stalni angazman. Sada, godinu i po nakon agresije na Sarajevo,
Arijana ce dobiti veliku svjetsku nagradu koja ce joj bitiurucena
26.10. u New Yorku.Ovo je ujedno i nagrada njenom bratu Arminu,
borcu od prve minute,dvadesetdvogodisnjaku koji je u Jajcu ostao
medju posljednjima kada je okupiran , za bosansku povijest tako
znacajan grad. Znam da nije nikada nosila zastitne prsluke, ne
zato sto ne voli nositi pancir, nego zato sto ga domaci novinari
u sarajevu nemaju! Nema ga niti jedan snimatelj, pa se tako
dogodilo da je samo Sulejman Mulaomerovic, jedan od najboljih
snimatelja TV BiH, u ovom ratu tri puta ranjen. Posljednji put
na Igmanu, gdje ga je granata naprosto raznijela, ali je ipak
prezivio i sada se oporavlja u zenickoj bolnici.
Slicnu sudbinu ima i Miroslav Maretic, dva puta ranjen.
Ukupno je 35 ljudi poginulo sa Radija i Televizije u Sarajevu,
a mnogi bi bili zivi da su imali opremu kakvu imaju strani novinari
i snimatelji.

Ivica Puljic


Moja najbolja kolegica Vesna Siljegovic je otisla. Ja jednostavno nisam mogla doci sebi kada sam vidjela neko vece kako za TV Srbiju emituje da Muslimani ubijaju Muslimane. Do juce, ali bas bukvalno, sve smo dijelile. Ja nju ni sad ne mrzim, niti se uopce osjecam prevarenom.Necu da razmisljam o njoj niti o stotinama drugih koji su otisli u sumu.Mislim da je zapravo ovaj rat cisti genocid. Ciljevi bolesnog Milosevica i Karadzica se nece nikada ostvariti.I moj narod ima svoju istoriju. I moj narod je obrazovan i to zna. Ja sam strasno ponosna sto me Evropa i svijet konacno priznaju kao Bosanku.Ja jednostavno razmisljam da Bosna i Hercegovina ne moze, niti treba bez ostalih. Ne moze uzeti jedan narod i gumicom ga izbrisati. E, to nece ici. Oni su krvavi do grla i mada zvuci nevjerovatno ovaj rat me nije iznenadio. Ja to mogu objasniti jedostavno intuicijom koja je, osjecam, kod mene jako izrazena. Na primjer jedno vece kad smo sjedili u drustvu ja sam samo rekla : >Veceras je poceo rat u Hrvatskoj < ! Svi su se zgledali i naravno nastavili svoje price. Bila je to surova istina. Smrti se ne bojim. Oni nisu toliko vrijedni da bi postigli to da se plasim. Inace, na kraju razgovora ce priznati da je muska paznja zna nekada oneraspoloziti. Jer, nekad se desi da bi je htjeli zastititi i zamijeniti, da oni umjesto nje odu na zadatak. - Istorija je kaze Arijana sa smijeskom,pokazala da su zene uvijek bile hrabrije. Zasto bih ja bila drugacija djevojka.



Više na:
http://biphost.spray.se/arijana/central.htm

Bono Vox



Momcina i humanista. Dolazio je u Sarajevo u naj tezim trenucima, pod granatama, da bi na svoj nacin dao podrsku nasem narodu. Napravio je i pjesmu o Sarajevu, u kojoj je pokusao da objasni sta se desava u BiH. A potom organizovao i humanitarni koncert 1997 godine na Kosevu, a sav prihod poklonio je djeci Bosne!

Hvala ti Bono

T8 wrote:

Balta Marijan iz Tuzle

O Marijanu je dr. Mirza Kusljugic rekao sljedece:

U tim danima svaki grad i svako selo je imao svoje heroje. Obično su to bili naši komšije, prijatelji, ljudi koji su radili u fabrikama i kancelarijama bez prethodnog vojnog iskustva. U Tuzli je jedan od njih bio moj prijatelj Marijan Balta, tridesetogodišnji arhitekt i bivši karatista.
Svi članovi tuzlanskog karate kluba "Sloboda" prijavili su se u u bosansku armiju i Marijan je otišao zajedno s svojim kolegama da brani svoju familiju i svoj grad.
Marijanov otac je bosanski Srbin, majka bosanska Hrvatica a žena, tada u trećem mjesecu trudnoće bosanska Muslimanka - Bošnjakinja.
Marijan se, kao i mnogi drugi takodjer borio za odbranu multietničkog duha Bosanskog društva.
Poginuo je početkom juna 1992 god. Na njegovoj sahrani mi, njegovi prijatelji zakleli smo se mrtvom drugu da ćemo nastaviti našu borbu za budučnost njegovog nerodjenog dijeta, za njegovo pravo da živi, za budučnost nase dijece.
Njegovi prijatelji iz karate kluba preimenovali su kasnije elitnu jedinice Bosansku Armije dajući joj ime BALTE.

Marijan Balta je rođen 9.novembra 1957. godine u Tuzli.


Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu dobrovoljno se javlja u redove tadašnje TO BiH koja će ubrzo prerasti u Armiju BiH. S obzirom da se radi o istaknutom karatisti, prijavljuje se i postaje jednim od osnivača, prve protiv terorističke jedinice TO BiH (Armije BiH) u 2.korpusu, koja je bila pri Vojnoj policiji. U ovoj jedinici ubrzo postaje jednim od najsmjelih boraca i učestvuje u niz vrlo opasnih i veoma važnih akcija.

Marijan Balta poginuo je 21.jula 1992. godine na Majevici. Nije dočekao rođenje svog djeteta. Njegova želja da dobije kćerku je ostvarena ali tek poslije njegove tragične pogibije. Iris Balta rodila se tri mjeseca nakon očeve pogibije 20.oktobra 1992. godine.

Ovaj grad i njegovi saborci nisu zaboravili na Marijana Baltu. Pjesnik Zdravko Zlatić je napisao text a profesor Asim Horzić komponovao muziku na pjesmu ˝Sjećaš li se Balte˝.

Nakon njegove pogibije, na inicijativu saboraca, jedinica u kojoj se borio dobila je ime BALTA. Proslavljeno borci ove elitne ratnih godina osim znaka Armije BiH nosili su amblem sa imenom - BALTE. Ime Marijana Balte utkano je zlatnim slovima u oslobodilačku i antifašističku historiju Bosne i Hercegovine

Hvala Balta!

Rahmetli Doktor Abdulah Nakas



Glavni hirurg armije Bosne i Hercegovine. Uposlenici Opće bolnice Sarajevo pamtiće ga po nevjerovatnoj radnoj energiji, nesebičnosti da svoje ogromno znanje prenese na mlađe, spremnosti da svima pomogne.
Svi koji su imali prilike da se susternu s njim ili ga upoznaju pamtiće ga kao ljekara koji je svu svoju energiju posvećivao bolesnom čovjeku, sjećaće ga se kao osobe koja je imala dušu i veliko srce, i koji će zbog svega toga naći svoje mjesto kako u sjećanjima ljudi tako i u istoriji bosansko-hercegovačkog zdravstva.

Anes Kovačević – najmlađi dobitnik Zlatnog Ljiljana

Kao najmlađi nosilac „Zlatnog ljiljana“, kako se osjećaš?

Uzvišeno. Iako u mnogo prilika razmišljam o samoj svrsi ovoga priznanja. Osjećam se uzvišeno zbog činjenice da sam dao veliki doprinos u odbrani domovine, a što su odgovorni primijetili i ozvaničili dodjelom ovog najčasnijeg priznanja. Ali… osjećam se i posramljeno zbog nepoštivanja tih priznatih zasluga
Pušku u ruku sam uzeo kao maloljetnik, sa 14 godina, falsifikujući datum rođenja na dokumentima. Najveći dio rata proveo sam na gradačačakom ratištu gdje sam nekoliko puta i ranjavan. Sa 16 godina dobio sam priznanje, a nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma postao sam samo još jedan u nizu boraca koji je ostavljan na cjedilu. Bio sam bez posla i bez krova nad glavom sve do 2004. godine.

SABRIJA TABAKOVIĆ, Prvi Zlatni ljiljan Žepe

Bio je nezasit borbe, pa je Srebrenianima išao u ispomoć. Išao je i u Goražde, i donio lijekova i municije... Malo je takvih ljudi hodalo Dunjalukom!", govori krepka starina Hasib Omanović, prvi komandant Žepe, prethodnik legendarnog komandanta Avde Palića "Pale".

Nasko Živalj, Žepljak nastanjen u Sarajevu, gdje je počeo ratovati, krenuo je 27. Oktobra 1992. pješke u Žepu. Stigao je 7. decembra. Prvi Žepljak na kojeg je u kanjonu Drine, naišao bio je baš Sabrija,


Prvi sa Zlatnim ljiljanom u Žepi.

Sabrija Tabaković je ostao mlad: poginuo je 4. maja 1993. godine. Bio je vezist u Vojnom odsijeku u Rogatici. Odatle je, s priručnom radiostanicom, prebjegao u Žepu. Taj uređaj, zajedno sa sličnim koji je iz rogatičke pošte uspio iznijeti Fadil Heljić, 39 mjeseci značit će vezu odsječene Žepe sa svijetom.
On se, pak, od prvog dana latio puške i postao komandant 3. bataljona Žepske brigade. "Ako, je u jeku četnickih napada, Sabrija rekne da je dobro, onda to obleti Žepom i sve ohrabri. Imao je veliko srce nije znao za strah.
Njegova zona odgovornosti bila je od Ribioca do Bokšanice, sve šumom, ali je stizao i na druga područja. Prvi je uspostavio vezu sa Srebrenicom. Otišao je tamo po noći. U čamcu! Vratio se za dva dana- sa dva minobacača i 15 granata. Bio je nezasit borbe, pa je Srebreničanima išao u ispomoć.
Išao je i u Goražde, i donio lijekova i municije... Malo je takvih ljudi hodalo Dunjalukom!", govori krepka starina Hasib Omanović, prvi komandant Žepe, prethodnik legendarnog komandanta Avde Palića "Pale".

Nasko Živalj, Žepljak nastanjen u Sarajevu, gdje je počeo ratovati, krenuo je 27. Oktobra 1992. pješke u Žepu. Stigao je 7. decembra. Prvi Žepljak na kojeg je u kanjonu Drine, naišao bio je baš Sabrija, čiji će Nasko postati pomoćnik: Bio je to lijep čovjek. Tako Žepljaci reknu. Time označavaju i fizičku i duševnu dobrotu. Neustrašiv. Heroj.
"U Žepi sam zatekao dobru organizaciju i jedinstven način ratovanja. Kontrolirali smo područje koliko i sve brigade u Sarajevu. Nije bilo dovoljno boraca, pa nije ni bilo prave linije. Ustajalo se sa ranim sabahom, postavljale straže, a ostali kretali u patroliranje linijom razdvajanja. Bilo je: Gdje se sretneš s četnicima i kako se ko snađe!

Tako je bilo i 4. maja 1993. Oni su bili u ofanzivi. Prešli su Drinu i navalili, ali su bili odbijeni. Opet su krenuli. Ja sam sa grupom, išao linijom iznad Ribioca do Bokšanice. "Popucali" smo se u dva navrata. Oni su, nato, počeli granatirati. To je značilo da smo ih dobro 'naprasili'. Mi nismo imali ni ranjenih." Kazivanje nastavlja legendarni doktor iz Žepe Benjamin Kulovac, u to vrijeme i predsjednik Ratnog predsjedništva žepske opštine: " Kad je čuo za okršaje Naskine grupe, Sabrija je bio u Žepi.
Odmah je, onima koji su se zadesili, doviknuo 'Haj'mo! Na kamion! Kod njeg nije bilo: Ti hoćes, ti nećes, nego:'Haj'mo! Ko hoće, nek ide za mnom! Nagurali smo se na kamion i izisli na Bokšanicu.
On veli: 'Ja idem prvi. Nemojte da bi ko išao na 15 metar iza mene!' Uvijek mu je tako bilo. I, redovno je govorio da neće preživjeti. Držao ga je taj predosjećaj..." Nasko nastavlja prekinutu pricu: "U povratku, naiđemo na grupu sa Sabrijom. Veli da su se četnici vratili. Misleći da će se sresti sa mojom grupom, on je upao medju njih. Izvukao se. Bio je specijalist za blisku borbu. Ali, šta ćemo, kako ćemo? Sabrija je brzo mislio i brzo djelovao. Tražio je da upadnemo među četnike..Prišli smo im. Među petoricom dobrovoljaca, bili smo i nas dvojica. Bombama smo digli one ispred nas. Dok su se povlačili, morali smo pripucati. Time smo se otkrili...Prvi sam ja pogodjen. Sabrija mi je pomogao da podvežem ruku... Odlučimo se za proboj.

On je uvijek išao prvi, hoće i sad. Kažem da ću ja, da sam ionako načet. Poslije 50 metara, zamirisa mi duhan. Mi smo svi, bili pušači;odavno smo bili bez duhana, a u šumi se miris nadaleko osjeća. Biva, opkoljeni smo. Bilo nam je: Pucaj dje se god drmala homorica! Nejma naših, uokolo samo četnici...
Utom sam naletio na plaz balvana i spuzio do izvora. čulo se i granatiranje dok sam se spuštao u Žepu... Za mnom je došao Zahid Dedić. Pitam za Sabriju, Reufa Kapetanovića i Asima Vatresa. Kaže da su živi i zdravi. U bolnici me previje doktor Beno, a ja se, sve, raspitujem za Sabriju. Potvrđuju da je i on sišao. Ali mene spopal suhva: Da jest, obišao bi me!
Odmah reknem gdje sam vidio ubijena četnika, pa da ga izvuku; trebat će nam da se razmijeni Sabrijino tijelo...", priča Nasko, i sam dobitnik Zlatnog ljiljana. Mehmed Tabaković, Sabrijin babo kazuje:" I mene je spopala slutnja. Sišao sam u Šepu.
Pucalo je sa svih strana. Prvi mi je istinu rekao komandant Avdo...Asim i Reuf, rahmentli, vidjeli su kad je Sabrija pao. Ali su mislili da nije pogođen, nego da se zakotrljao niz rivinu. Kad je zastao iza homorice, puška mu je bila uspravljena, spremna za gađanje. Više se i nije čulo pucanje..." " Kad su Reuf i Asim poslednji put vidjeli Sabriju, doviknuo ime je:'Izvlačite se ja ću vas štititi' Dakle još je bio priseban, iako je već morao biti teško ranjen...

Naime, nekoliko dana poslije, nakon sto je zustavljena četnicka ofanziva i obavljena razmjena poginulih, pregledao sam Sabrijino tijelo: nije im živ pao u ruke, na tijelu je bila samo jedna rana, od gelera, u predjelu kičme - svjedoči doktor Kulovac. Velika dženaza, kakva u Žepi nije bila upamćena, bila je 13. maja te, druge ratne godine.

U Žepi je potom osnovan šahovski klub "Sabrija Tabaković", i počeli su se održavati memorijalni turniri. Turnir je obnovljen u Sarajevu, s namjerom da, kao sjećanje na komandanta Tabaka, dobije na značenju i postane tradicionalan. Iza Sabrije su ostali sin Elvir, kćerka Elvira, supruga Remzija, roditelji.
Izvor: Ljiljan,22-29 Juni 1998.

Besim Begić

"Zlatni ljiljan” Besim Begić rođen je 23. jula 1961. godine u Rogatici.
Od samog pocetk agresije prikljucio se Armiji RBiH. Dva puta je ranjavan. Nakon drugog ranjavanja 1995. godine na Banj-stijeni kod Mesića ostao je stopostotni vojni invalid.
Povrede koje zadobio bile su preteške, a liječenje u BiH i Italiji izdržao je samo zahvaljujući ogromnoj hrabrosti, upornosti i snazi.

Borbu s bolešću izgubio je u ponedjeljak 20.02.2006.godine u Kantonalnoj bolnici u Goraždu.
Goraždane je Vijest o smrti neustrašivog borca, pripadnika 1.rogatičke, a potom i 808. oslobodilačke brigade Armije RBiH, teško pogodila.

Dženaza je klanjana u 15 sati ispred Sinanbegove džamije u Goraždu, a ukop, uz počasnu salvu, kako to i dolikuje jednom od najhrabrijih sinova BiH, obavljen je na šehidskom mezarju u Kolijevkama.


Na stranici rogatica.com možete pronaći tekst o Besimu Begiću
http://www.rogatica.com/html/modules.ph ... nt&sid=325

Izdvojio bih sljedeci dio:
Besim je bio strašan borac, to mogu bolje pričati oni koji su se borili rame uz rame sa njim i nadam se da će se i oni javiti i napisati par riječi o njegovim podvizima. Ako se za nekoga može reći da je bio neustrašiv, da je kroz kišu granata imetaka jurišao onda se to sa sigurnošću može reći za Besima.

Kao da ga sada gledam, kada smo bili na Krivoj Dragi, ’94 kada je sve gorijelo uslijed četničke ofanzive… Bio sam tada očevidac kada je kroz kišu granata i metaka jednostavno trčao sa jednog položaja na drugi da bi pritekao i pomogao tamo gdje je najpotrebnije. Bio sam zapanjen sa kakvom elegancijom i sa kakvom hrabrošću to radi…. Njegovi bliski suborci su jednostavno ostajali bez daha kada bi on uzimao stvar u svoje ruke. Besima su cijenili svi u Goraždu i ne samo Besima već i ostale rogatičke borce. Jednostavno bili su najcjenjeniji i najhrabriji borci tog kraja. U Goraždu su svi znali za Besima – Zlatnog ljiljna.

E onda je došlo do tog nestretnog i nesmotrenog ranjavanja. Uistinu je Besim bio jedan od najtežih ranjenika. I sve ono što se kasnije dogodilo manje više nam je poznato. Mislim da smo mogli uraditi više za našeg Zlatnog ljiljana. Trebali smo mi Rogatičani uraditi više za njega. Trebao je grad Goražde uraditi više za njega. Trebala je država BiH uraditi više za njega jer je boreći se za nju i nastradao. Nažalost posljedice ranjavanja je vukao do kraja svog života i nikada se u potpunosti nije oporavio.

I pred kraj, ovog pisanja spomenuo bih Besimovu ženu Lindu sa kojom je živio u Goraždu. Ona je bila sa njim cijelo vrijeme prije ranjavanja, ali i žena koja je ostala sa njim i poslije ranjavanja, odnosno kada mu je bilo najteže. Sjećam se da je provodila i dane i noći u Ratnoj bolnici u Goraždu kraj njega, kada se on borio za život. Ona ga je cijelo vrijeme bodrila i bila njegov najveći suborac.. Nažalost eto nekih 11 –12 godina trajala je Besimova borba - operacije, oporavak, traženje stredstava za narednu operaciju i sve ponovo u krug. Besim je vodio bitku iz dana u dan,iz godine u godinu. Bitku koju je na kraju izgubio

Prof. Trgo Ferid

Objavljeno 03 februara 2005 na http://www.gorazde-x.com/
__________________________________________________
Komemoracijom i klanjanjem dženaze namaza te učenjem Tevhida, Goražde se danas oprostilo od profesora Ferida Trga koji je nakon kraće bolesti preminuo jučer u 53-oj godini života.

Mala sala Centra za kulturu u Goraždu bila je pretjesna da primi sve one koji su danas došli da se prisjete na lik i djelo uglednog profesora i goraždanina.

Ferid Trgo rođen je 1952. godine u mjestu Žuželo, općina Goražde gdje je završio osnovnu i srednju školu, a potom i Fakultet političkih nauka, odsjek sociologija, u Sarajevu. Dobar dio svog radnog vijeka proveo je u prosvjeti. Od prvog aprila 1992. godine bio je član Patriotske lige a u najtežim danima za ovaj grad uključuje su Armiju Republike BiH i jedno vrijeme obavlja dužnost komandanta 2. bataljona 43. Drinske brigade.

Ferid Trgo bio je oficir za operativno-nastavne poslove u komandi IBOG-a, potom načelnik odsjeka Ministarstva odbrane Goražde, a onda i zamjenik komandanta Nastavno - regrutnog centra. U postratnom periodu profesor Trgo ostaje pri vojsci u činu majora Vojske Federacije BiH.

Jedno vrijeme obnašao je dužnost ministra za boračka pitanja u Vladi BPK a kasnije je imenovan za savjetnika pri kantonalnom Ministarstvu za obrazovanje, nauku, kulturu i sport gdje je ostao sve do smrti.
Na današnjoj komemoraciji, među brojnima koji su poznavali i cijenili Ferida Trga, oprostili su se i premijer BPK Goražde, nacelnik opcine Goražde, ministar obrazovanja te predstavnici Vojske Federacije BiH.

Dženaza namaz obavljena je u 12 sati u Sinan - begovoj džamiji u Goraždu gdje je nakon podne namaza pred dušu rahmetli Ferida Trga proučen i tevhid.

Ukop je obavljen na goraždanskom gradskom mezarju Kolijevke.