nastavak slijedi LICA
Moderator: Chloe
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#27
Bloga mi mog
Amela je otisla kod prijateljice, trebaju obaviti neki jako vazan privatni razgovor. Naime, kolaju tracevi da je Katarina trudna, pa se ova zabrinula vise od cijelog svijeta...hajde, hajde, idi, i meni ponekad prija samoca. Rekla mi je ako zelim klopati da nazovem kineski, njoj ostavim zalogaj, i da ce se javiti. Poljubila me je svojim ljubicasto upadljivim usnama, rekla bye mackama, i zakljucala kljucaonicu ulaznih vrata.
U sedam sam vec bio ogladnio tako da sam se odlucio nesto spremiti. Ne da mi se zavirivati u frizider, i jesti spagete od jucer...ma, tja, ko ce se motati po kuhinji u sedam poslijepodne...idem do kineskog...na uglu Chippewe i Ridgwood Avenije, nalazi se jedan mali, egzoticni, kineski restoran. Vec sam ih dva puta probao, i nisam se razaocarao...dakako, nista posebno, nikakvog a la carte gurmanstva, ali nisu za odbaciti...
nemam njihov broj, znam samo da se zovu Chop Suey, ili nesto slicno...hm, bingo, cemu sluzi internet!? Na google sam ukucao Chop Suey, Chippewa, Saint Louis...dobri stari google je izguglao sugestiju Chippewa Chop Suey, ja sam se odmah latio telefona, narucio veliku porciju lo mian sa svim mogucim djakonijama, i dvije egg rolls. Rekli su mi da ce moja hrana biti spremna za deset minuta. Tamo sam stigao za nekih petnaestak minuta.
Bila je guzva, krcato, svakave svjetine. Dogurao sam se nekako do kase i rekao da sam dosao pokupiti hranu "to go.' Osoba kojoj sam se obratio, zena, dakako kineskinja, me pogleda, i s kineskim akcentom me upita;
- Wac ju nama?
Ja ocito zbunjen, govorim joj; I don't have one, nobody gave me any number.
Prozrla me ostro, odmjeri sumnjicavo bez imalo gostoprimstva, zatim upita; Nobodi gave ju numa!? Ju must have a nama! Gledam u nju, negativno klimam glavom; No, unfortunatelly, I don't have one, pravdam se, i pomalo se crvenim u licu ,Druge musterije me vec odmjeraju; MAKNI SE KONJU JEDAN, osjecam kako mi necujno prijete.
Wat di ju orde? A whole order of special lo main, and two egg rolls, please.
Netom, ona okrene glavu, i hladnokrvno, profesionalno nazzi, povika u rastrkanu masu sicusnih kuhara, u bijelim, uflekanim uniformama; Okaca, sakala, make si ni ka ta! Hol order cpecal lo mejn, tu eglo, samala takama!!! Haj!!!
Okrenu se prema meni, i zapovijedi; pej nau, ten dola and one cen! Ja joj pruzam jedanaest dolara, ona mi vraca devedeset i devet centi. Skrta kuja...zbog jednog popisanog centa mi dade hrpu kovanica...kod ovakvih nema " give peny, take penny."
Sjedam za stol, i cekam svoju hranu, i raazmisljam; Dakle, nazvao sam pogresan restoran, google je slabo odguglao, ili sam to bio ja, okrenuo sam prvi opcijski broj. Mogu samo zamisliti kako ce se vlasnik resorana naljutiti...
Donijeo sam tu famoznu hranu kuci. Usput sam kupio bocu Cabrinea, i malu drvenu gajbu spanjolskih mandarina.
Nasuo sam si casu Cabrineaa, podigao sam male metalne drskice koje se nalaze na vrtu papirne kutije s hranom, odvadio pola lo maina, i iz druge kutije uzeo egg roll, otisao u dnevnu sobu, upalio tv, i poceo uzivati u hrani i vinu.
Ukusno, ukusno, prste da odgrizes...Barny i Sibel su se motali oko mene, i naravno, njihova macja intuicija, i strastveni nagon za dobrom klopom, ih je neumoljivo nagonio da izmame bar mali zalogaj. Ne volim im nista drugo davati sem hrane za macke, no poekad se smilujem kao sto sam to uradio nocas, pa ih iznenadim kojim zalogajem. Sve sam smazao, a egg roll sam ostavio kao za neku vrstu dezerta. Odlucio sam je sam pojesti, jer Barny i Sibel bi se sigurno razboljeli od ovog aperitiva. Rola hrska pod zubima, umacem je u slatkokiseli sos...bas kad je ostao jos samo mali zalogaj, kad sam bio na vrhuncu kineskog dezerta, nesto zahrska, ali ovog puta jace, i cudnije. Zagrizao sam nesto, sto ocigledno po grubosti materijala nema nikakve veze s hranom. Vrhovima gornjih zuba ceskam po jeziku, struzem, nesto se provlaci...ispljuvavam na dlan neobican predmet, cistim ga vrhovima palca i kaziprsta. Fujjjjj!!! Ako je to sto mislim, zaista, FUJ!! Nazalost, obistinilo se...NOKAT, NOKAT, JEBO TE KINEZ!!! Veliki, na srecu vjestacki nokat, svijetlo plavom bojom nalakiran!! FUJ, mogao sam ga jos i progutati!!
Da li da idem nazad, pa da se ispsujem!?? Ko ce mi vjerovati? Ne, ne zelim ponovo vidjeti onu nazzi boksericu!
Pokusao sam povratiti, ali uzalud. Ugasio sam TV, oprao zube, popio tablete za spavanje, s nadom da cu sve sto prije zaboraviti. Ona jos nije nazvala. Idem ja u krpe. Barny i Sibel su sretno hrkali na stapenicama, njima je bila gozba.
Ustao sam u sedam u jutro. Ona je lezala na mojim grudima, sklupcala se. Otisao sam u kuhinju. Hrana nije bila tu. Na frizideru je bilas okacena zuta ceduljica s tekstom; Macak, hvala za kineze. Probudi me prije nego sto krenes na posao. Volim i ja tebe:-) Cmokara!
Od onog sinocnjeg bijesa, sam zaboravio baciti ostatak hrane.
Ne znam da li da joj kazem za nokat, ona ima uzasno jako senzitivan stomak...?
Amela je otisla kod prijateljice, trebaju obaviti neki jako vazan privatni razgovor. Naime, kolaju tracevi da je Katarina trudna, pa se ova zabrinula vise od cijelog svijeta...hajde, hajde, idi, i meni ponekad prija samoca. Rekla mi je ako zelim klopati da nazovem kineski, njoj ostavim zalogaj, i da ce se javiti. Poljubila me je svojim ljubicasto upadljivim usnama, rekla bye mackama, i zakljucala kljucaonicu ulaznih vrata.
U sedam sam vec bio ogladnio tako da sam se odlucio nesto spremiti. Ne da mi se zavirivati u frizider, i jesti spagete od jucer...ma, tja, ko ce se motati po kuhinji u sedam poslijepodne...idem do kineskog...na uglu Chippewe i Ridgwood Avenije, nalazi se jedan mali, egzoticni, kineski restoran. Vec sam ih dva puta probao, i nisam se razaocarao...dakako, nista posebno, nikakvog a la carte gurmanstva, ali nisu za odbaciti...
nemam njihov broj, znam samo da se zovu Chop Suey, ili nesto slicno...hm, bingo, cemu sluzi internet!? Na google sam ukucao Chop Suey, Chippewa, Saint Louis...dobri stari google je izguglao sugestiju Chippewa Chop Suey, ja sam se odmah latio telefona, narucio veliku porciju lo mian sa svim mogucim djakonijama, i dvije egg rolls. Rekli su mi da ce moja hrana biti spremna za deset minuta. Tamo sam stigao za nekih petnaestak minuta.
Bila je guzva, krcato, svakave svjetine. Dogurao sam se nekako do kase i rekao da sam dosao pokupiti hranu "to go.' Osoba kojoj sam se obratio, zena, dakako kineskinja, me pogleda, i s kineskim akcentom me upita;
- Wac ju nama?
Ja ocito zbunjen, govorim joj; I don't have one, nobody gave me any number.
Prozrla me ostro, odmjeri sumnjicavo bez imalo gostoprimstva, zatim upita; Nobodi gave ju numa!? Ju must have a nama! Gledam u nju, negativno klimam glavom; No, unfortunatelly, I don't have one, pravdam se, i pomalo se crvenim u licu ,Druge musterije me vec odmjeraju; MAKNI SE KONJU JEDAN, osjecam kako mi necujno prijete.
Wat di ju orde? A whole order of special lo main, and two egg rolls, please.
Netom, ona okrene glavu, i hladnokrvno, profesionalno nazzi, povika u rastrkanu masu sicusnih kuhara, u bijelim, uflekanim uniformama; Okaca, sakala, make si ni ka ta! Hol order cpecal lo mejn, tu eglo, samala takama!!! Haj!!!
Okrenu se prema meni, i zapovijedi; pej nau, ten dola and one cen! Ja joj pruzam jedanaest dolara, ona mi vraca devedeset i devet centi. Skrta kuja...zbog jednog popisanog centa mi dade hrpu kovanica...kod ovakvih nema " give peny, take penny."
Sjedam za stol, i cekam svoju hranu, i raazmisljam; Dakle, nazvao sam pogresan restoran, google je slabo odguglao, ili sam to bio ja, okrenuo sam prvi opcijski broj. Mogu samo zamisliti kako ce se vlasnik resorana naljutiti...
Donijeo sam tu famoznu hranu kuci. Usput sam kupio bocu Cabrinea, i malu drvenu gajbu spanjolskih mandarina.
Nasuo sam si casu Cabrineaa, podigao sam male metalne drskice koje se nalaze na vrtu papirne kutije s hranom, odvadio pola lo maina, i iz druge kutije uzeo egg roll, otisao u dnevnu sobu, upalio tv, i poceo uzivati u hrani i vinu.
Ukusno, ukusno, prste da odgrizes...Barny i Sibel su se motali oko mene, i naravno, njihova macja intuicija, i strastveni nagon za dobrom klopom, ih je neumoljivo nagonio da izmame bar mali zalogaj. Ne volim im nista drugo davati sem hrane za macke, no poekad se smilujem kao sto sam to uradio nocas, pa ih iznenadim kojim zalogajem. Sve sam smazao, a egg roll sam ostavio kao za neku vrstu dezerta. Odlucio sam je sam pojesti, jer Barny i Sibel bi se sigurno razboljeli od ovog aperitiva. Rola hrska pod zubima, umacem je u slatkokiseli sos...bas kad je ostao jos samo mali zalogaj, kad sam bio na vrhuncu kineskog dezerta, nesto zahrska, ali ovog puta jace, i cudnije. Zagrizao sam nesto, sto ocigledno po grubosti materijala nema nikakve veze s hranom. Vrhovima gornjih zuba ceskam po jeziku, struzem, nesto se provlaci...ispljuvavam na dlan neobican predmet, cistim ga vrhovima palca i kaziprsta. Fujjjjj!!! Ako je to sto mislim, zaista, FUJ!! Nazalost, obistinilo se...NOKAT, NOKAT, JEBO TE KINEZ!!! Veliki, na srecu vjestacki nokat, svijetlo plavom bojom nalakiran!! FUJ, mogao sam ga jos i progutati!!
Da li da idem nazad, pa da se ispsujem!?? Ko ce mi vjerovati? Ne, ne zelim ponovo vidjeti onu nazzi boksericu!
Pokusao sam povratiti, ali uzalud. Ugasio sam TV, oprao zube, popio tablete za spavanje, s nadom da cu sve sto prije zaboraviti. Ona jos nije nazvala. Idem ja u krpe. Barny i Sibel su sretno hrkali na stapenicama, njima je bila gozba.
Ustao sam u sedam u jutro. Ona je lezala na mojim grudima, sklupcala se. Otisao sam u kuhinju. Hrana nije bila tu. Na frizideru je bilas okacena zuta ceduljica s tekstom; Macak, hvala za kineze. Probudi me prije nego sto krenes na posao. Volim i ja tebe:-) Cmokara!
Od onog sinocnjeg bijesa, sam zaboravio baciti ostatak hrane.
Ne znam da li da joj kazem za nokat, ona ima uzasno jako senzitivan stomak...?
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#28 Predajem ti se
Predajem ti se,
kao vjeri ne biranoj
kao rukama pokornim
koje ne umiju da trpe
kao nemoralnom zivotu,
kojeg ne znam da li zelim da zivim,
vidis kako ti se predajem
predajem ti se,
ja koji imam ono sto nisam dobio,
ja koji zahladim onda
kada me najvise treba i ne treba,
ja koji usamljen zivotima hrndam
i koji se ne boji reci;
"Stani, ja pred istima ne padam,
ja sam taj koji se ne boji;
ni oblaka, ni mjeseca, koji mi na glavu pada...!"
Predajem ti se,
vidis, umijem da puzam
kao loza zelenoga vinograda,
kao mukla zeba sa snjeznih krovova,
kao ti o kom ne zelim da pisem,
predajem ti se,
a ti me nikad neces naci,
a kamoli stici,
jer ja zauvijek trajem,
i uvijek ce moj neustrasivi pogled
na tvom plasljivom celu sjati.
Predajem ti se,
ja koji nikud ne zelim stici,
ja koji zelim ostati;
neminovan, naj drazi, prvi,
predajem ti se, dok bijes u meni drhti,
evo, kao uze, osjecam da cu puci...
"pogledi se tope kao stope na popodnevnom snijegu,
gorak je korak s kojim nikud neces stici,
jer samo ako posutanes, nista nece kao nekad biti."
Predajem ti se,
na tebi je, tvoj je red, tvoja je kocka,
ne boj se, ona ce se sama kazti`
ona ce kao naivan pogled pasti,
predajem ti se, a ti kao da me ne umijes naci,
i nekako, sve sto vise za nama tragam,
sve nas manje ima, sve me je teze naci,
a ti, ti me pronadji sada...
kao vjeri ne biranoj
kao rukama pokornim
koje ne umiju da trpe
kao nemoralnom zivotu,
kojeg ne znam da li zelim da zivim,
vidis kako ti se predajem
predajem ti se,
ja koji imam ono sto nisam dobio,
ja koji zahladim onda
kada me najvise treba i ne treba,
ja koji usamljen zivotima hrndam
i koji se ne boji reci;
"Stani, ja pred istima ne padam,
ja sam taj koji se ne boji;
ni oblaka, ni mjeseca, koji mi na glavu pada...!"
Predajem ti se,
vidis, umijem da puzam
kao loza zelenoga vinograda,
kao mukla zeba sa snjeznih krovova,
kao ti o kom ne zelim da pisem,
predajem ti se,
a ti me nikad neces naci,
a kamoli stici,
jer ja zauvijek trajem,
i uvijek ce moj neustrasivi pogled
na tvom plasljivom celu sjati.
Predajem ti se,
ja koji nikud ne zelim stici,
ja koji zelim ostati;
neminovan, naj drazi, prvi,
predajem ti se, dok bijes u meni drhti,
evo, kao uze, osjecam da cu puci...
"pogledi se tope kao stope na popodnevnom snijegu,
gorak je korak s kojim nikud neces stici,
jer samo ako posutanes, nista nece kao nekad biti."
Predajem ti se,
na tebi je, tvoj je red, tvoja je kocka,
ne boj se, ona ce se sama kazti`
ona ce kao naivan pogled pasti,
predajem ti se, a ti kao da me ne umijes naci,
i nekako, sve sto vise za nama tragam,
sve nas manje ima, sve me je teze naci,
a ti, ti me pronadji sada...
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#29
Zlatna ribica i zelje
Nikad mi nije uspjelo upecati zlatnu ribicu, pa sam se tog nauma okanio. Gledam ja nju onakvu bljestavu u snu, i bas taman kada zabacim udicu, kad ono, KLAP, otvorise se oci, val zapljuska, osvanu novo jutro...nista od moje tako zeljene nemirne ribice. Ali eto, mozda nekog drugog jutra dodje sama i zakaci svoja zlacana usta za udicu.
No eto, kakav sam ja dobrisa, ja bih nju pustio nazad. Sta ce meni zlatna ribica, meni ne treba milostinja! Ona ispunjava samo tri zelje, a ja ih imam i previse, i slabo to krijem. Lazu kad kazu da su tri zelje dovoljne za srecu. Ljudi uvijek imaju zelju vise. U to sam uvjeren...ma sami vec znate, svjedoci ste.
Bi li se igrali? Ja bih, a i osjecam kako i vas kuriozitet viri i sunja, bas kao zuti macak ispod pernatog jorgana. Zuri vam se? Zasto se zurite? Nestrpljivi ste, i nije vam do igre...evo, evo, na brzinu cu ja...
Napravit cu jedan mali test s vama. Iako sam pospan, a kad sam pospan nisam sasvim normalan, pa cete mi svi lijepo oprostiti na propustima i greskama koje je sasvim moguce napraviti. Ne sjecam se da li sam vam vec rekao da mi je statistika urodjena. Nemam pojma zasto, ali itekako volim baratati brojkama i prognozama...za sve je kriva ona, ribica, ali nemojte joj reci da sam je ovako javno ogovarao i prozvao, "onaj koji prognozira je rekorder u sumnjama." eto...
Dakle, da li smo spremni...? Idemo...Jos jedna mala napomena: O ovom nikom ne smijete pricati, test je kratak i jednostavan i mora biti diskretan i iskren.
Evo, evo...
Ja sam ranoranilac, a ne znam kako Vi to prakticirate, naime, neko voli ostati u krpama do zadnje minute,neko ovo, neko ono...ja volim jutra, tisinu, spokoj, volim se pripremiti za novi dan, uvijek si dam vremena da za novi izlazak sunca...
probajte ovo: izdvojite jedno obicno jutro, bezazleno, bez ikakvih priprema, pogledajte se u ogledalo i recite sebi, "danas cu samo postavljati pitanja...bez pitanja molim!" Vi samo pitajte, zapitkujte, njuskajte, ali ni po zivu glavu ne odgovarajte na pitanje bilo koga, svi su isti, svi su ravnopravni!
Upitajte prvu osobu koju sretnete koje su njegove/njene zelje? Ako vas budu pitali nesto-jezik za zube, budite ustrajni i dosljedni ovom zadatku. Vi samo nastavljajte ponavljati svoje pitanje i ne odgovarajte, i ne nasjedajte na zamke(mozda bas neko od upitanih igra istu igru, nikad se nezna?)
Vidjet cete kako skoro pa svi ljudi imaju previse zelja. Neki ljudi imaju odvratno ortodoksne zelje da ti se zgadi, zele novac, i samo novac, slavu, zacudit cete se i mozda, nazalost promijeniti misljenje o nekim dragim ljudima, ali to sebi nemojte dopustiti, jer ipak, svi mi grijesimo. Neki su toliko dobri da na koncu ispadnu glupi, i naprosto ih zelite preskociti, ali ne nasjedajte, "bolje vrabac u ruci, nego golub na grani." Morate biti strpljivi, bas kao da pecate i slijediti uputstva. Bez odgovora na postavljeno pitanje vasa misija nece imati nikakvog smisla, a ako ostanete uporni, možda bas saznate zašto postoje zlatne ribice, i zašto jos nikom nije poslo za rukom da jednu takvu upeca.
P.S: Ako slucajno dozivite bilo kakvu neugodnost, ja nisam kriv - vec sam rekao da sam pospan. Pitajte ribicu. Ona sve zna,...
Nikad mi nije uspjelo upecati zlatnu ribicu, pa sam se tog nauma okanio. Gledam ja nju onakvu bljestavu u snu, i bas taman kada zabacim udicu, kad ono, KLAP, otvorise se oci, val zapljuska, osvanu novo jutro...nista od moje tako zeljene nemirne ribice. Ali eto, mozda nekog drugog jutra dodje sama i zakaci svoja zlacana usta za udicu.
No eto, kakav sam ja dobrisa, ja bih nju pustio nazad. Sta ce meni zlatna ribica, meni ne treba milostinja! Ona ispunjava samo tri zelje, a ja ih imam i previse, i slabo to krijem. Lazu kad kazu da su tri zelje dovoljne za srecu. Ljudi uvijek imaju zelju vise. U to sam uvjeren...ma sami vec znate, svjedoci ste.
Bi li se igrali? Ja bih, a i osjecam kako i vas kuriozitet viri i sunja, bas kao zuti macak ispod pernatog jorgana. Zuri vam se? Zasto se zurite? Nestrpljivi ste, i nije vam do igre...evo, evo, na brzinu cu ja...
Napravit cu jedan mali test s vama. Iako sam pospan, a kad sam pospan nisam sasvim normalan, pa cete mi svi lijepo oprostiti na propustima i greskama koje je sasvim moguce napraviti. Ne sjecam se da li sam vam vec rekao da mi je statistika urodjena. Nemam pojma zasto, ali itekako volim baratati brojkama i prognozama...za sve je kriva ona, ribica, ali nemojte joj reci da sam je ovako javno ogovarao i prozvao, "onaj koji prognozira je rekorder u sumnjama." eto...
Dakle, da li smo spremni...? Idemo...Jos jedna mala napomena: O ovom nikom ne smijete pricati, test je kratak i jednostavan i mora biti diskretan i iskren.
Evo, evo...
Ja sam ranoranilac, a ne znam kako Vi to prakticirate, naime, neko voli ostati u krpama do zadnje minute,neko ovo, neko ono...ja volim jutra, tisinu, spokoj, volim se pripremiti za novi dan, uvijek si dam vremena da za novi izlazak sunca...
probajte ovo: izdvojite jedno obicno jutro, bezazleno, bez ikakvih priprema, pogledajte se u ogledalo i recite sebi, "danas cu samo postavljati pitanja...bez pitanja molim!" Vi samo pitajte, zapitkujte, njuskajte, ali ni po zivu glavu ne odgovarajte na pitanje bilo koga, svi su isti, svi su ravnopravni!
Upitajte prvu osobu koju sretnete koje su njegove/njene zelje? Ako vas budu pitali nesto-jezik za zube, budite ustrajni i dosljedni ovom zadatku. Vi samo nastavljajte ponavljati svoje pitanje i ne odgovarajte, i ne nasjedajte na zamke(mozda bas neko od upitanih igra istu igru, nikad se nezna?)
Vidjet cete kako skoro pa svi ljudi imaju previse zelja. Neki ljudi imaju odvratno ortodoksne zelje da ti se zgadi, zele novac, i samo novac, slavu, zacudit cete se i mozda, nazalost promijeniti misljenje o nekim dragim ljudima, ali to sebi nemojte dopustiti, jer ipak, svi mi grijesimo. Neki su toliko dobri da na koncu ispadnu glupi, i naprosto ih zelite preskociti, ali ne nasjedajte, "bolje vrabac u ruci, nego golub na grani." Morate biti strpljivi, bas kao da pecate i slijediti uputstva. Bez odgovora na postavljeno pitanje vasa misija nece imati nikakvog smisla, a ako ostanete uporni, možda bas saznate zašto postoje zlatne ribice, i zašto jos nikom nije poslo za rukom da jednu takvu upeca.
P.S: Ako slucajno dozivite bilo kakvu neugodnost, ja nisam kriv - vec sam rekao da sam pospan. Pitajte ribicu. Ona sve zna,...
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#30
Povedi me iznad grada
poljuljaj ustajali zrak
zelim te ko nikad do sada
ostala je nada, ranozorja,
ljubav moja, ljubav tvoja,
tu iznad grada
"sto da se prica u rana jutra,
oci su stvorene da sve vide"
kako da mislima ubijem sutnju,
intermeco, kolaps od snova...??
Povedi me iznad grada
Ti, u mudrosti pjesme sto se krijes
u plamenu sumnje koja spavas
gorcinom rijeci osvjesti me
sada, bas sada, povedi me iznad grada
i poljuljaj ustajali zrak
poljuljaj ustajali zrak
zelim te ko nikad do sada
ostala je nada, ranozorja,
ljubav moja, ljubav tvoja,
tu iznad grada
"sto da se prica u rana jutra,
oci su stvorene da sve vide"
kako da mislima ubijem sutnju,
intermeco, kolaps od snova...??
Povedi me iznad grada
Ti, u mudrosti pjesme sto se krijes
u plamenu sumnje koja spavas
gorcinom rijeci osvjesti me
sada, bas sada, povedi me iznad grada
i poljuljaj ustajali zrak
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#31
Pojeli smo kurac za rucak
Da, dobro ste procitali; "Pojeli smo kurac za rucak", ja i Ana, smazali smo divovski, zilavi, dobro pripremljen, kulinarsko doradjen do svoje perfektnosti po najtajnovitijem obiteljskom receptu, ogroman, dzinovski kurac. Na Watson Road, u zapadnom dijelu grada nalazi se mali, minijaturni Tajlandski restoran koji nudi svakojake djakonije, a nas dvoje zeljni novih izazova navalismo po kurcu. Bilo je toga, nekih pola metra kurca od bika, mariniranog u curry umaku, serviran s bazmati rizom, i cilantro listovima. Ani je prvo bilo cudno odkud bas da izaberem kurac, i naknadno mi je priznala da je posumnjala da sam peder, ali ja sam htio, zasto da ne, pa zaboga jeli smo hrenovke u koje smelju kravlju picku, muda od bizona, svinjsko uho, zasto ne jedan nevini svjez kurac smazati...??? Ne samo da smo jeli s uzitkom, mi smo se otimali oko plijena bas kao hijene, ona je rezala deblji kraj, a ja sam se zadovoljio tanjim koji je barem po meni bio malcice ukusniji i meksi( ne da zamjeram debeloj strani kurca ali meni je tanja dio bio dovoljan, zaista.)
Ana se gusila od kurca, povikivala je; kako je ukusan, kako je velik i lako klizi niz grlo. Ja sam zvakao bez suvislih komentara i samo sam klimao glavom. Moram priznati da sam na pocetku bio mali skeptik ali za tili cas sam promjenio misljenje. Nije do kurca, nego do pripreme. Kuhar je pogodio zacin, nije se radilo o gramima, miligrami su bili u pitanju. Ko zna koliko mu je umjetnosti i tradicije trebalo da zapece onakvu abnormalnu batinu..???
Jednom davno, prije neke dvije decenije sam otisao kod svog strikana u Cazin. Strikan Ale je bio legenda, bas kao da ga sada gledam dok malti svojim bagerskim rucetinama i povikuje; Bijeli, idemo mi u Stijenu na pecenje kod mog starog prijatelja Abida. Abid kolje ovcu i ima najbolji recept s raznja. Vozili smo se tako nekih sat vremena u njegovom crvenom Renaultu 4, sve dok nismo dosli pred neki veliki obronak iza kojeg se je nalazilo veliko brdo, najvece brdo koje sam ikad vidio u zivotu, ostro, nepregledno. Nekako doteturasmo do Abidove kuce. Proljece, mjesec Maj, vrijeme za nepovjerovat. Ovca je bila vec na raznju. Abid sretan, galami na sav glas dok razgovara s mojim strikanom, polijeva meso s pivom. Aaaaa ko ti je ovaj zuti, vid ga sav blijed i neuhranjen. Ja se komesam, gledam ga, virim iza strikanovih krakatih nogu, sve zelim da se pokazem a nekako mi neugodno, ovaj covjek lici na diva, tri metra od oka samo u nogama a glavu da ne spominjem. Otvara se Karlovacko svijetlo, djeca skacu, mirise na pokosenu travu i pecenicu. Kad je sve bilo gotovo, i kada smo sjeli za drveni stol pod velikom tresnjom Abid sluzi, posluzuje...ja pijem domaci sok od drena kojem nikad necu zaboraviti specifican pelinkasti okus, i cekam da dobijem svoju porciju jagnjetine s raznja. Na svo cudo meni serviraju nekakvu cudnu porciju mesa u koju besprijekorno sumnjam...mozda su se zajebali, mozda su mi podvalili prepelicu umjesto ovce, mislim se...??? Abidovi sinovi, dvojica vitkih, plavih djecacica imaju istu vrstu mesa na tanjuru kao i ja. Malena, minijaturna porcija, glava da zaboli. Hajde mislim se to je tek predjelo, sto je u stvari i bilo, "mudo od ovna." Ja s neckam, strikan me gurka rukom, nogom ispod stola, dodaje mi krisku bijeog kruha koji mirise na germu, i otvara mi apetit. Jedem ja tako svoju minijaturnu porciju nepoznatog jela, gutam, sutim....ukusno do bola, kad li ti odjednom Abid hropavo progovori; ha ha ha, mali cestitam, postao si pravi muskarac, vidis, kod nas u Stijeni postoji obicaj da se mladim muskarcima serviraju ovnova muda tako da bi postali "pravi muskarci." Ja neznam sto da kazem, niti smijem sto kazti, muda sam pojeo u sladostrascu i nema nazad. Imao sam osjecaj da sam izgubio nevinost iako mi je bilo tek nekih dvanaest, trinaest godina, vise se i ne sjecam.
Eto, sta fali mudima, sta fali kurcu...??? Nista ne fali, fali dobar zacin, i dobar majstor, fali tradicija. Moze se imati sto kilometara kurca, ali ako nisi vjest pripremi dzaba ti, mozes nastaviti jesti hrenovke, a u njima ima sumnjivih sastojaka...
Da, dobro ste procitali; "Pojeli smo kurac za rucak", ja i Ana, smazali smo divovski, zilavi, dobro pripremljen, kulinarsko doradjen do svoje perfektnosti po najtajnovitijem obiteljskom receptu, ogroman, dzinovski kurac. Na Watson Road, u zapadnom dijelu grada nalazi se mali, minijaturni Tajlandski restoran koji nudi svakojake djakonije, a nas dvoje zeljni novih izazova navalismo po kurcu. Bilo je toga, nekih pola metra kurca od bika, mariniranog u curry umaku, serviran s bazmati rizom, i cilantro listovima. Ani je prvo bilo cudno odkud bas da izaberem kurac, i naknadno mi je priznala da je posumnjala da sam peder, ali ja sam htio, zasto da ne, pa zaboga jeli smo hrenovke u koje smelju kravlju picku, muda od bizona, svinjsko uho, zasto ne jedan nevini svjez kurac smazati...??? Ne samo da smo jeli s uzitkom, mi smo se otimali oko plijena bas kao hijene, ona je rezala deblji kraj, a ja sam se zadovoljio tanjim koji je barem po meni bio malcice ukusniji i meksi( ne da zamjeram debeloj strani kurca ali meni je tanja dio bio dovoljan, zaista.)
Ana se gusila od kurca, povikivala je; kako je ukusan, kako je velik i lako klizi niz grlo. Ja sam zvakao bez suvislih komentara i samo sam klimao glavom. Moram priznati da sam na pocetku bio mali skeptik ali za tili cas sam promjenio misljenje. Nije do kurca, nego do pripreme. Kuhar je pogodio zacin, nije se radilo o gramima, miligrami su bili u pitanju. Ko zna koliko mu je umjetnosti i tradicije trebalo da zapece onakvu abnormalnu batinu..???
Jednom davno, prije neke dvije decenije sam otisao kod svog strikana u Cazin. Strikan Ale je bio legenda, bas kao da ga sada gledam dok malti svojim bagerskim rucetinama i povikuje; Bijeli, idemo mi u Stijenu na pecenje kod mog starog prijatelja Abida. Abid kolje ovcu i ima najbolji recept s raznja. Vozili smo se tako nekih sat vremena u njegovom crvenom Renaultu 4, sve dok nismo dosli pred neki veliki obronak iza kojeg se je nalazilo veliko brdo, najvece brdo koje sam ikad vidio u zivotu, ostro, nepregledno. Nekako doteturasmo do Abidove kuce. Proljece, mjesec Maj, vrijeme za nepovjerovat. Ovca je bila vec na raznju. Abid sretan, galami na sav glas dok razgovara s mojim strikanom, polijeva meso s pivom. Aaaaa ko ti je ovaj zuti, vid ga sav blijed i neuhranjen. Ja se komesam, gledam ga, virim iza strikanovih krakatih nogu, sve zelim da se pokazem a nekako mi neugodno, ovaj covjek lici na diva, tri metra od oka samo u nogama a glavu da ne spominjem. Otvara se Karlovacko svijetlo, djeca skacu, mirise na pokosenu travu i pecenicu. Kad je sve bilo gotovo, i kada smo sjeli za drveni stol pod velikom tresnjom Abid sluzi, posluzuje...ja pijem domaci sok od drena kojem nikad necu zaboraviti specifican pelinkasti okus, i cekam da dobijem svoju porciju jagnjetine s raznja. Na svo cudo meni serviraju nekakvu cudnu porciju mesa u koju besprijekorno sumnjam...mozda su se zajebali, mozda su mi podvalili prepelicu umjesto ovce, mislim se...??? Abidovi sinovi, dvojica vitkih, plavih djecacica imaju istu vrstu mesa na tanjuru kao i ja. Malena, minijaturna porcija, glava da zaboli. Hajde mislim se to je tek predjelo, sto je u stvari i bilo, "mudo od ovna." Ja s neckam, strikan me gurka rukom, nogom ispod stola, dodaje mi krisku bijeog kruha koji mirise na germu, i otvara mi apetit. Jedem ja tako svoju minijaturnu porciju nepoznatog jela, gutam, sutim....ukusno do bola, kad li ti odjednom Abid hropavo progovori; ha ha ha, mali cestitam, postao si pravi muskarac, vidis, kod nas u Stijeni postoji obicaj da se mladim muskarcima serviraju ovnova muda tako da bi postali "pravi muskarci." Ja neznam sto da kazem, niti smijem sto kazti, muda sam pojeo u sladostrascu i nema nazad. Imao sam osjecaj da sam izgubio nevinost iako mi je bilo tek nekih dvanaest, trinaest godina, vise se i ne sjecam.
Eto, sta fali mudima, sta fali kurcu...??? Nista ne fali, fali dobar zacin, i dobar majstor, fali tradicija. Moze se imati sto kilometara kurca, ali ako nisi vjest pripremi dzaba ti, mozes nastaviti jesti hrenovke, a u njima ima sumnjivih sastojaka...
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#32
Balkanska nevjesta
Ova nasa nevjesta balkanska
Tako sanjiva,
Tako neispavana,
Divlja i neumoljiva,
Kao dah eha ne pociva
U polju crvenih makova
U sjeni mitskih atova
U akvarelu preklanih vratova
U ciganskoj violini zaspala
Sva nabrekla
Od brda i brazdi grobova
Placljiva i neumoljiva
Istrosena
I od majke i macehe zaboravljena
Zadojena,
Svakakvom prosloscu i gluposcu
Prgava
Ubija topovima i rijecima
Sjetna
I nespokojna
Ravna od njiva i sljiva
I kostiju hrvaca
I osvajaca
I kopaca
I strasnih ubleha
I pegaz gazi
I pejzas jurjevski plazi
Zima je kosi
Sinovi i kceri bosi
Prolaze,
Odlaze svatovi
I plavi ljudi
I tamnoputi
I ini, svakakvi, cudni
I bludni
I trudni kopaci
Od rana i raka i zastava
Umorni jasu i odlaze
Stoljeca prolaze
I plaze i gaze
Balkanski krs
I kras
I krst
I mjesec
I polumjesec
I kriz
I kazne
I one razne zalutale
Posustale,
Odustale
I drine
I cuprije
I rijeke nabujale, mirne
Od divljine
Zemljom rone
Bijesne
Pa je pjesme k moru nose
Pa diraju nepca nespokojnog jadrana
I mora crnog
I stotine stotina jarana za megdana
Oblaci i svlaci
I ne mozes proci
A kamoli vidjeti
Od drace i mrakace
I svijetla
I od pijetla ne mozes zaspati
Usnuti,
Na miru umrijeti
Oh zemljo moja
Miljenice
Nevjesto,
Crna udovice
Daj raspleti pletenice
Daj zasvijetli svetice
Jednom za svagda
Divo,
Djevo,
Kuce moje ucviljeno
Ko to gazi tvoje sijeno
Ko to tebi prijeti, pjeva
Nikom nedaj taj svoj veo
Dusman pjeva desno,lijevo
Desno, lijevo...
Ova nasa nevjesta balkanska
Tako sanjiva,
Tako neispavana,
Divlja i neumoljiva,
Kao dah eha ne pociva
U polju crvenih makova
U sjeni mitskih atova
U akvarelu preklanih vratova
U ciganskoj violini zaspala
Sva nabrekla
Od brda i brazdi grobova
Placljiva i neumoljiva
Istrosena
I od majke i macehe zaboravljena
Zadojena,
Svakakvom prosloscu i gluposcu
Prgava
Ubija topovima i rijecima
Sjetna
I nespokojna
Ravna od njiva i sljiva
I kostiju hrvaca
I osvajaca
I kopaca
I strasnih ubleha
I pegaz gazi
I pejzas jurjevski plazi
Zima je kosi
Sinovi i kceri bosi
Prolaze,
Odlaze svatovi
I plavi ljudi
I tamnoputi
I ini, svakakvi, cudni
I bludni
I trudni kopaci
Od rana i raka i zastava
Umorni jasu i odlaze
Stoljeca prolaze
I plaze i gaze
Balkanski krs
I kras
I krst
I mjesec
I polumjesec
I kriz
I kazne
I one razne zalutale
Posustale,
Odustale
I drine
I cuprije
I rijeke nabujale, mirne
Od divljine
Zemljom rone
Bijesne
Pa je pjesme k moru nose
Pa diraju nepca nespokojnog jadrana
I mora crnog
I stotine stotina jarana za megdana
Oblaci i svlaci
I ne mozes proci
A kamoli vidjeti
Od drace i mrakace
I svijetla
I od pijetla ne mozes zaspati
Usnuti,
Na miru umrijeti
Oh zemljo moja
Miljenice
Nevjesto,
Crna udovice
Daj raspleti pletenice
Daj zasvijetli svetice
Jednom za svagda
Divo,
Djevo,
Kuce moje ucviljeno
Ko to gazi tvoje sijeno
Ko to tebi prijeti, pjeva
Nikom nedaj taj svoj veo
Dusman pjeva desno,lijevo
Desno, lijevo...
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#33
Obecao sam da nikom necu pricati o nama, ali evo moram, neki djavo me tjera
Ne postoje kombinacije vremena
Ne mozemo kisu poretvoriti u suncan dan
Ovog, ranoproljetnog jutra
Ja cu ustati i skuhati kafu
Donijet cu tost i dzem od jagoda
A ti, ti nas zadovolji, otvori prozor
Neka udje zrak obojan kisom, krisom.
Sva sreca da je subota danas
A o sutra ne zelim da mislim
Ali uvijek kada zatvorim oci
Vidim avion, nedjelju koja je u njen grad vodi,
Taj grad koji potajno mrzim, ustvari, mrzim ga
I najradije bi da ga nema
Vidim kako ti je postala dosadna
Ovakva veza, bez reda i redoslijeda
Sve su blijedje sanse nase romanse
I sve mi vise smeta kisa, i dzem od jagoda postaje gorak
I sve mi je vise tost u grlu, gusi me
Otisla, otisla je Amela
Odletjela, tako je valjda sudbina htjela
Odnijela je ptica srebrnih krila
I koda nikad nije ni bila ona kisa, onaj tost i dzem od jagoda
I kao da i ja nikad nisam ni bio
Obecao sam da nikom necu pricati o nama, ali evo moram
Neki djavo me tjera, zamisljam da nema svijeta iza okvira prozora
A vec je zora, i nova je godina i novi je dan za nama
I cijeli mi je svijet stao u ruke, dici se, plazi, pobijedio je,
Nas, i koga jos nije...
Zamisljam da je subota i nema potrebe da izadjem van
Ne postoje kombinacije vremena
Ne mozemo kisu poretvoriti u suncan dan
Ovog, ranoproljetnog jutra
Ja cu ustati i skuhati kafu
Donijet cu tost i dzem od jagoda
A ti, ti nas zadovolji, otvori prozor
Neka udje zrak obojan kisom, krisom.
Sva sreca da je subota danas
A o sutra ne zelim da mislim
Ali uvijek kada zatvorim oci
Vidim avion, nedjelju koja je u njen grad vodi,
Taj grad koji potajno mrzim, ustvari, mrzim ga
I najradije bi da ga nema
Vidim kako ti je postala dosadna
Ovakva veza, bez reda i redoslijeda
Sve su blijedje sanse nase romanse
I sve mi vise smeta kisa, i dzem od jagoda postaje gorak
I sve mi je vise tost u grlu, gusi me
Otisla, otisla je Amela
Odletjela, tako je valjda sudbina htjela
Odnijela je ptica srebrnih krila
I koda nikad nije ni bila ona kisa, onaj tost i dzem od jagoda
I kao da i ja nikad nisam ni bio
Obecao sam da nikom necu pricati o nama, ali evo moram
Neki djavo me tjera, zamisljam da nema svijeta iza okvira prozora
A vec je zora, i nova je godina i novi je dan za nama
I cijeli mi je svijet stao u ruke, dici se, plazi, pobijedio je,
Nas, i koga jos nije...
Zamisljam da je subota i nema potrebe da izadjem van
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#34
Hej ti
Ti s ocima boje kestena
Hej ti, Ti, da li me cujes,
Da li vjerujes bojama predvecerja,
Da li sanjas breze kad zabreze
Je li ista ostalo od jucer za danas
makar i mala zgoda za sjecanje,
Hej ti
Ti, s ocima boje kestena
Ko vir sto viri iz njedara
Da li ikad, kadkad ocutis
vjetar na ramenima
Da li si vec krocila
preko nijemog zida kamena
Hej ti
Ti, gosco nenajavljena
Ti, sto mi ruke siris ka stijenama
Ti, sto mi kise i ptice pod prozore saljes
Da me probude ko sunce koje danas poslala si
Hej ti
Ti, svakog jutra me nagovars na bijeg
Bijeg u bolje sutra
Bijeg u zemlju leptira sarenih, mednih, razigranih
Hej ti
Ja bih s tobom
Pa me primi, ko skoljka biser
Ja sam kao otvoreno pismo, neprocitano
Hej ti
Ti, ti koja me i cujes necujes
Ti koja me gledas svakog dana
Kroz oblake sto trepte kao svijece u noci nepregledne
Posalji mi veliku zvijezdu
I reci joj neka me prati
Neka me nauci kako da hodam po vodi
A da ne potonem
Hej ti
Ti koja me cujes dok se molim,
Ti koja me s jasnocom vidis,
Ja ne znam kako
A ti me nauci,
Nauci me kako prestati da se molim.
Ti s ocima boje kestena
Hej ti, Ti, da li me cujes,
Da li vjerujes bojama predvecerja,
Da li sanjas breze kad zabreze
Je li ista ostalo od jucer za danas
makar i mala zgoda za sjecanje,
Hej ti
Ti, s ocima boje kestena
Ko vir sto viri iz njedara
Da li ikad, kadkad ocutis
vjetar na ramenima
Da li si vec krocila
preko nijemog zida kamena
Hej ti
Ti, gosco nenajavljena
Ti, sto mi ruke siris ka stijenama
Ti, sto mi kise i ptice pod prozore saljes
Da me probude ko sunce koje danas poslala si
Hej ti
Ti, svakog jutra me nagovars na bijeg
Bijeg u bolje sutra
Bijeg u zemlju leptira sarenih, mednih, razigranih
Hej ti
Ja bih s tobom
Pa me primi, ko skoljka biser
Ja sam kao otvoreno pismo, neprocitano
Hej ti
Ti, ti koja me i cujes necujes
Ti koja me gledas svakog dana
Kroz oblake sto trepte kao svijece u noci nepregledne
Posalji mi veliku zvijezdu
I reci joj neka me prati
Neka me nauci kako da hodam po vodi
A da ne potonem
Hej ti
Ti koja me cujes dok se molim,
Ti koja me s jasnocom vidis,
Ja ne znam kako
A ti me nauci,
Nauci me kako prestati da se molim.
-
tbaharis
- Posts: 313
- Joined: 09/07/2005 07:37
- Location: Odma' pored iza...
#35
haj ne seri, pusti covjeka nek pise... nisam odavno nesto ovako dobro procitao i ovako se nasmijao i rastuzio u isto vrijeme...lejla_usa wrote:Zanimljive price. Dodirnu dusu. Bar moju. Fali ti samo malo 'ugladjenosti' oko formata i pravopisa. Ali i ovako, ljubomorna sam malo, jer bih voljela imati bar trun talenta za napisati nesto ovako.
st. luis, imas li blog????
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#36
Hvala Harisetbaharis wrote:haj ne seri, pusti covjeka nek pise... nisam odavno nesto ovako dobro procitao i ovako se nasmijao i rastuzio u isto vrijeme...lejla_usa wrote:Zanimljive price. Dodirnu dusu. Bar moju. Fali ti samo malo 'ugladjenosti' oko formata i pravopisa. Ali i ovako, ljubomorna sam malo, jer bih voljela imati bar trun talenta za napisati nesto ovako.
st. luis, imas li blog????
Lejla nije mislila reci nista lose Da, blog postoji, ali slabo ga obnavljam...svrati na http://vatra.blogger.ba/
Fetis
Svi mi imamo barem jedan fetis, a neki imaju malo previse fetisa. Neki vole ono, drugi pak ono drugo, treci i prvo i drugo, cetvrti pola od prvog i cijelo drugo, a neki prosisaju dozvoljenu dozu fetisa pa naginju perverzijama. Poznam jednu djevojcuru koja obozava pljeskanje po guzi. Zapravo, postala je ovisnik, i zbog tog njenog fetisa ostavio ju je bivsi. Govorio je kako mu se popela na vrh glave sa tom svojom cudnom svojom zavisnoscu. Kaze: ruke mi se umore, sav utrnem, ma bjezi bolan, umjesto da vodimo ljubav kao dva odrasla ljudska bica, ja nju mlatim po guzi petnaestak minuta, i uvijek jedno te isto... gdje sam ja tu...?? Cak je postala i sebicna, i samo bi se nagnula i pokretom tijela mu davala do znanja sto zeli. Na pocetku je to bio i njegov fetis, pleskati po guzi takvu zgodnu curu, ali ocigledno je da se je on isuvise trudio i umarao.
- Tri godine su bile i previse govori on. Mislim, nemam ja problema s tim, ali ona je otisla u krajnost. Zamisli, svaki dan jedes burek, prolupao bi zasigurno.
Od dana odkad ju je ostavio ona je postala depresivna. Govorila je:
- Niko me bolje, niti ce ikad ikom uspjeti tako strastveno da me ispljeska kao on.
Lomi prste dok se jada, zalosno uzdise, maksimalno razocarana;
- Njegove ruke kao da su bile stvorene za to, samo je on mogao pronaci moju G tacku. Covjece, nedostaje mi, ne mogu se pomiriti s cinjenicom da nije u mom zivotu vise...
A sada malo mom prijatelju Pedji. E, ovaj je prica za sebe.
Pedja, tridesetogodisnjak, duguljastog vrata s kojim vidi deset kilometara u vidokrug, pametan, zgodan, inteligentan momak, dobar slusatelj, dobar govornik, svi ga gotive, svi ga vole. Pedju poznajem od malih nogu. S njim je lako, sve mu odgovara i uvijek je spreman na sve, pa makar to bila i glupost. Naoko miran i jednostavan, ali kada spoznate s cim se Pedja bavi, malo zastanete i razmislite: Pedja, nas Pedja...?? Ma kakvi, jok, nije moguce...nije moguce a jest moguce, itekako...
Pedja je ninfoman, i te ne samo obican ninfoman: on samo voli dame preko sezdeset godina, i mora imati seks barem dva puta dnevno, svaki dan. Sezdesetogodisnjakinje su minimalna brojka, sve ispod spada u nepozeljne, kratkoreceno, dame koje nemaju sanse. Takav je Pedja. A kako ga samo te dame vole, dragi boze, lude su, lude za njim. Ima ih petnaestak na repertoaru, i tako on, od jedne do druge. Ovdje nije novac u pitaju, niti je on bilo kakav zigolo, ovo je de facto fetis. Cure ga vole i svaka koja je s njim do sada spavala bi htjela ponovo, ali on ne zeli, smucka im nekakvu pricu, izvuce se pa nastavi po svojim penzionerkama. A one lude za njim, svaka nekako djeluje dusevno pomladjena, zadovoljna, sretna, pune entuzijazma, svaka ide precesto na fitnes, kod frizerke, ugladjene do najsitnijih detalja, ali opet, nekako mi to sve djeluje neprirodno, a ko sam ja da sudim...
Moj buraz je patio od prekomjernog mastrubiranja, i ja sam mislim slican njemu, i drugi buraz je takav, i moja dva rodjaka su isti. Mozda je fetis u genima?? Ne znam, ali znam da ga svi imamo. Imate li ga i vi, i kako se s njim nosite?
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#37 KAZNA ILI NAGRADA
KAZNA ILI NAGRADA
Da sam te lagao -
Jesam.
Knjigama svetim se kleo -
Jesam, priznajem.
Evo sada, pitam se
I dvoumim
U ovoj obmanuloj sutnji;
Da li sam davio golubove
Po sivim strehama,
I bacao zrele narance
Po pokislim cestama...?
Sve sam mozda samo sanjao...?
Plesao sam sa sirenama egejskim
I dirao ih po toplim grudima
O kako naivne,
Cedne i cestite bijahu.
I vodio sam ljubav s Marijom Terezijom
I ljubio sam usne od gline
Neke sirote robinje Rabije.
Jednom sam cak i plakao,
Zaista jesam.
Plakao sam dok su spaljivali
Onu moju koju sam tajno ljubio.
Njoj su cak i grudi odsjekli,
A ti se sutnjom branis.
Mozes li zamisliti kako je njoj bilo,
A i meni!?
Zivo meso nagorijeva
Spaljuju se kose
Gori i rasplinje se memla
Ukisla od suza pokajnickih!!
Danas mi je sedamsto dvadeset drugi rodjendan
I evo me opet pod prozorom tvojim
I sviram ti na harfi
Onu dragu, svilenu,tebi najdrazu pjesmu.
No, zalud sva ta melodija
Sve te suvisle rijeci
Sto dave kao omce
Ti i dalje sutis
I gledas u mene kao u svetca,
Kao u ublehu.
Zasto sutis?
Mene sutnja ubija.
Taj podli intermeco!
Kunem ti se djecom nerodjenom
I sjemenom njihovim
I njihovom djecom
I sinovima
I kucom koje nemam
Koje nikad nisam ni imao,
I vinom gresnim opojnim
I suncem sveznajucim
I sutjeskom koja me pritisce...evo,
Kunem ti se, ako ne progovoris
Pokidat cu ti sve magnolije
I reci cu krizantemama kako si nestvarna,
Boga mi Aresa nezasitnog ratnika!!
Zasto bas ti mirises na tajanstvo,
I opet kao i svakog jurjeva
Bacas moje oci od pepela
U sobe od ljepila
Pa me vracas...
A sve sam ti priznao...
Svevisnji!
Kolika je kazna moja!?
Zelim napokon da znam!
Reci mi Gospodaru svih svjetova,
Vladaru sudnjeg dana,
Kakvu si mi to sudbinu skrojio...
Da li cu dovijeka ostati samo otisak,
Ruzna marioneta...
Priznaj!!!
Da sam te lagao -
Jesam.
Knjigama svetim se kleo -
Jesam, priznajem.
Evo sada, pitam se
I dvoumim
U ovoj obmanuloj sutnji;
Da li sam davio golubove
Po sivim strehama,
I bacao zrele narance
Po pokislim cestama...?
Sve sam mozda samo sanjao...?
Plesao sam sa sirenama egejskim
I dirao ih po toplim grudima
O kako naivne,
Cedne i cestite bijahu.
I vodio sam ljubav s Marijom Terezijom
I ljubio sam usne od gline
Neke sirote robinje Rabije.
Jednom sam cak i plakao,
Zaista jesam.
Plakao sam dok su spaljivali
Onu moju koju sam tajno ljubio.
Njoj su cak i grudi odsjekli,
A ti se sutnjom branis.
Mozes li zamisliti kako je njoj bilo,
A i meni!?
Zivo meso nagorijeva
Spaljuju se kose
Gori i rasplinje se memla
Ukisla od suza pokajnickih!!
Danas mi je sedamsto dvadeset drugi rodjendan
I evo me opet pod prozorom tvojim
I sviram ti na harfi
Onu dragu, svilenu,tebi najdrazu pjesmu.
No, zalud sva ta melodija
Sve te suvisle rijeci
Sto dave kao omce
Ti i dalje sutis
I gledas u mene kao u svetca,
Kao u ublehu.
Zasto sutis?
Mene sutnja ubija.
Taj podli intermeco!
Kunem ti se djecom nerodjenom
I sjemenom njihovim
I njihovom djecom
I sinovima
I kucom koje nemam
Koje nikad nisam ni imao,
I vinom gresnim opojnim
I suncem sveznajucim
I sutjeskom koja me pritisce...evo,
Kunem ti se, ako ne progovoris
Pokidat cu ti sve magnolije
I reci cu krizantemama kako si nestvarna,
Boga mi Aresa nezasitnog ratnika!!
Zasto bas ti mirises na tajanstvo,
I opet kao i svakog jurjeva
Bacas moje oci od pepela
U sobe od ljepila
Pa me vracas...
A sve sam ti priznao...
Svevisnji!
Kolika je kazna moja!?
Zelim napokon da znam!
Reci mi Gospodaru svih svjetova,
Vladaru sudnjeg dana,
Kakvu si mi to sudbinu skrojio...
Da li cu dovijeka ostati samo otisak,
Ruzna marioneta...
Priznaj!!!
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#38 Dugo te nema
Dugo te nema
Dugo te nema vec
dugo te trazim odvec
u prostranim mislima
u cudnim snovima
dugo te dozivam
ko da si zaspala
kao da si umrla
Sto se to desilo
pa mi se ne javljas
ni glasa od tebe
brzo zaboravljas
dugo te nema
sto se to zbiva
samo se vrati
znas, znam nisi kriva
Kakva to sudbina
u nasim stopama
ko neka racija
udje a ne pita
o kako je mogla
bez imalo obzira
pobrati ruze
iz nasih vrtova
Dugo te nema
cesto se zapitam
kakve su noci
kad mjesec prokljuca
dugo te nema
duga se sjatila
zar si to plakala
uz arije vjetrova
Dugo te nema
pa ti se bojim
poneku sijedu
u kosi brojim
dugo te nema
sto se to zbiva
samo se vrati
znam, znas nisi kriva
Dugo te nema vec
dugo te trazim odvec
u prostranim mislima
u cudnim snovima
dugo te dozivam
ko da si zaspala
kao da si umrla
Sto se to desilo
pa mi se ne javljas
ni glasa od tebe
brzo zaboravljas
dugo te nema
sto se to zbiva
samo se vrati
znas, znam nisi kriva
Kakva to sudbina
u nasim stopama
ko neka racija
udje a ne pita
o kako je mogla
bez imalo obzira
pobrati ruze
iz nasih vrtova
Dugo te nema
cesto se zapitam
kakve su noci
kad mjesec prokljuca
dugo te nema
duga se sjatila
zar si to plakala
uz arije vjetrova
Dugo te nema
pa ti se bojim
poneku sijedu
u kosi brojim
dugo te nema
sto se to zbiva
samo se vrati
znam, znas nisi kriva
-
lejla_usa
- Posts: 115
- Joined: 07/12/2005 18:19
#39
Udahni duboko i ohladi. I procitaj jos jednom sta sam napisala. Mozda ti bude malo jasnije.tbaharis wrote:haj ne seri, pusti covjeka nek pise... nisam odavno nesto ovako dobro procitao i ovako se nasmijao i rastuzio u isto vrijeme...lejla_usa wrote:Zanimljive price. Dodirnu dusu. Bar moju. Fali ti samo malo 'ugladjenosti' oko formata i pravopisa. Ali i ovako, ljubomorna sam malo, jer bih voljela imati bar trun talenta za napisati nesto ovako.
st. luis, imas li blog????
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#40
Radioaktivan covjek
Ulazim u bar. Malcice mi je neugodno uci sam, no uspravno teturam, proguravam se, probijam se kroz masu lica, koja veselim rucicama drze svoje poluprazne case. Znojni su i pomalo divlji u ocima trijeznog gosta. Idem do kraja bara, zastajem, i hitro koracam ka toaletu. Mrzim ovakve scene, udjem u bar i pravac na pisanje! Mislim, zaista, mogao sam se popisati kod kuce, ali eto nisam, pisa mi se bas ovdje! Jebaji ga...
Ulazim u toalet i cim sam otvorio vrata, jako sam zazelio povratiti. Urin, nagriza, radioaktivan je i dere mi pluca. Fuj, jebem ti javne toalete!!
Ispred mene pet pisoara, zuckastobijeli porculan. Zauzimam onaj u sredini. Do mene dolazi neki bilder i zaviruje mi u gace. Zaista, covjek me gleda, a njegov pogled me ledi, ne mogu pisati, da stvar bude gora, kita mi se skupila, nit se dize, niti reaguje. Ja sam u sah mat poziciji, zakljucan sam. On me jos uvijek gleda, bulji u moju stvar koja je kapitulirala, ubio ga body bilderov pogled. On odlazi, pusta vodu, zvace zvaku, preziva, i strogo me gleda. Ja ga ne gledam, okrenut sam mu ledjima, ali ga vidim u ogledalu iza njegovih ledja, koje on gle ti cuda ne primjecuje. Arnold odlazi, dolazi drugi Arnold, jos veci od ovog prvog. Pisa, zvizdi, njise ramenima dok pisa, skoro pa da ne krene plesati. Pisao je, pogledao me cudno i otisao. Napokon, i ja pisam, i sve se vise osjecam slobodnije, dekontaminiran sam. Na kraju perem ruke, zagledam se u ogledalo, sirom otvaram oci, popravljam frizuru, zagledam se u ogledalo...netom ulaze dva plavokosa momka, maksimalno nadrogirani; kokain, , speed ili vec kakva nova turbo, radioaktivna droga...??
Cujem jednog od njih dvojice kako ponavlja:
- Poslije ovog mozes karati do besvijesti, ja sam s dvije prosle subote, i nije mi bilo dosta. Drugi ozbiljno uzvraca:
- I meni trebaju dvije nocas!!
Jebo te, nevjerovatno je kako u jednom barskom toaletu mozes dozivjeti tri razlicite scene, i svaka od njih djeluje tragicno, na znam, barem meni djeluje tragicno.
Muzika je okej, mada bi moglo i bolje; tri puta Merlin, dva puta Azra, jednom ili ni jednom Stonsi, ali eto, dura se...
Prelijecem ocima po nepoznatim i odnekud poznatim licima. Jedni se smiju, drugi pola-pola, a neki kao da su zamrli, i sve se vise pronalazim u njima. Jedna me djevojka posmatra, gleda me u lice, smijesi se, mazan, krasan osmijeh. Gleda me sanjivo, i krisom mi posla poljubac. Kao da me je sazalijevala. Zasto sam ja ove noci predmet sazalijevanja, ne znam, zaista ne znam, a volio bih saznati...??
Ona me jos uvijek miluje ocima, tako njezno da mi postaje neugodno. Pokusavam je ne gledati u oci, ali zalud, neki vrag kao da titra i vuce me za rame; pogledaj, vice, a ja kobajagi nista ne vidim, a moram. Napokon, uzvracam joj pogled, upijam njen pogled, i ulazim u neku cudnu nirvanu, Ona me gleda, gleda, gleda, a ja se crvenim u obrazima, i sve mi je vise vruce, znojim se ispod pazuha, a to je rijetkost...ona me posmatra, jos vise, jos dublje, i imam osjecaj da sam pod rendgenom, i poprilicno zbunjen...
Odlazim do sanka, narucio sam vodku tonik, ostavio dobru napojnicu, na silu se nasmijao, i potrazio mjesto s kojeg sam maloprije otisao. Savrsen ugao posmatranja. Igrom slucaja, staro mjesto je bilo prazno, nepopunjeno, i kao da je bas mene nestrpljivo ocekivalo.
Tu sam, nasmijan, cio, sretniji. Tu sam, i ne zelim da vidim ono sto upravo gledam!! Ona s njim!! Ne mogu vjerovati!! Nevjerovatno!! S onim istim kretenom iz pisljivog toaleta, koji mi je meloprije buljio u cunu!! Ne volim sto je takva, i brinem se za nju. On, sadisticka zivotinja, koja ne preza niti da me gleda ravno u lice, prozire me, ali i ja njega prozirem i prezirem. Bas njega briga, on nju ima, ona ima njega, i ko jos tu ima koga...?? Nevjerovatno! Okrecem glavu i gedam u nekom drugom pravcu, tamo nikog nema, ustvari, ima tamo nekog ali ja ne vidim nista, niti mi se gleda. Okrecem glavu prema sanku, kad tamo neka tuca. Dvojica udraju dvojicu, sad ih je pet, sad sest, sedam, trinaest, dvadeset i pet, policija ih je sve do jednog prebrojila i odvezla negdje, i s njima onu dvojicu plavih momaka iz toaleta, eto, veceras ce ostati suhog(da ne nabrajam cega)...
Vec je bilo lakse disati. Murijaci su napokon odradili pravu stvar, odveli su vecinu hiberaktivnih, i nekako donijeli mir u kucu, BRAVO JAKE SNAGE MUPA!!
E, sada treba i zaplesati, poslije dvije vodke tonik i dva jegera, naravno da se i najstidljivijem covjeku cupka. Idem ja plesati. Cim sam se zavukao u masu znojavih tijela, pomijesanih s najfinijim mirsima koji su parali nozdrve, naletih na Edu i Sanelu. Probijam se do njih dvoje, oni skacu, veseli su, drago im sto nisu veceras sami.
Pjevam - "Sanela o Sanela pojela te salmonela"....derem se i imam osjecaj da u mene svi gledaju. No, meni se jebe, meni je lijepo, a ovo dvoje su tu. Sanelu i Edu poznajem godinama. Oni su svoja prica. Dvoje otkacenih Sarajlija, ludih, zeljnih provoda. Njih dvoje zive zivot do maksimuma. Oni su kao vjecne masine, nikad ne staju, svugdje i na sve stignu. Oni ne samo da su povezani jedno za drugo, oni su zavezani jedno za drugo. Ukratko, sretni ljudi, jebe se njima, a i meni se jebe.
Grlimo se, ljubimo se, skacemo, podivljali smo, i kao da nam to prija!!!
Ja ih pitam:
- Kako ste?
Oni nesto odgovaraju, nisam siguran sta je bilo ali nesto u stilu:
- Haaaaaa, Molimmmm, Staaaaaaa????
Vicem:
- Kako steeee!!!
Oni odgovaraju:
- Prije sat vremenaaaa!!!
Skontao sam sto su htjeli reci: hajde plesi, ne zajebavaj s pitanjima....
i tako sam se ja otkacio.... zaronih u neku, jos cudniju nirvanu....
Plesemo, plesemo, plesemo, skacemo, ludilo...
DJ je kreten, pustio je turbo folk!!!!
Ja sam se u momentu otrijeznio i narucio tri straight up jegera, i onda je iznenada stigla i druga runda od tajnog obozavatelja, pa treca odnekud od nekog nekog, pa cetvrta, i tu smo stali... a mi smo i dalje plesali, plesali iako je sudija odsvirao kraj...lijepo su nas pozvali da svi izadjemo napolje, da je party over, no more, fajront, cistiliste...
Mi smo izasli najzadnji. Mi smo bili kao neki rep svega. Napolju smo cakulali, zezali se, pretvarali se da nije hladno, a bilo je, no onaj urodjeni instikt slabe glume nas je odavao, sve do jednog. Novembar umije biti bezobrazan.
Nisam se htio voziti s njima. Oni su bili vec podobro pijani, nevjesto su hodali ravno, i poveliko teturali. Pitao sma ih vec nekoliko puta da se povezu sa mnom, no oni su se protivili i uvjeravali me kako su okej da voze. Iako sam cvrsto siguran da im se nista ne moze dogoditi, nikakva nezgoda, mene je lovio strah. Cak sam im nudio da ih ja vozim, no oni su bili uporni:
- Ne mi vozimo!!
Vikali su u glas.
Dosao sam taksijem, vracam se s njim, nema tu dvojbe.
Otvaram vrata bijelog auta, sjedam na zadnje sjediste, pretvaram se da sam ozbiljan, i da nisam pod gasom, ali slabo glumim.
Sofer se okrece i govori mi na bosanskom, s engleskim akcentom:
- Dokle?
Bio je to onaj drugi momak iz toaleta. Onaj koji je pijan plesao i zvizdao dok je pisao. On me pijan pijanog kuci vozi...
Rekoh, do 4432 Taylor Avenue.
Radioaktivan sam.
Ulazim u bar. Malcice mi je neugodno uci sam, no uspravno teturam, proguravam se, probijam se kroz masu lica, koja veselim rucicama drze svoje poluprazne case. Znojni su i pomalo divlji u ocima trijeznog gosta. Idem do kraja bara, zastajem, i hitro koracam ka toaletu. Mrzim ovakve scene, udjem u bar i pravac na pisanje! Mislim, zaista, mogao sam se popisati kod kuce, ali eto nisam, pisa mi se bas ovdje! Jebaji ga...
Ulazim u toalet i cim sam otvorio vrata, jako sam zazelio povratiti. Urin, nagriza, radioaktivan je i dere mi pluca. Fuj, jebem ti javne toalete!!
Ispred mene pet pisoara, zuckastobijeli porculan. Zauzimam onaj u sredini. Do mene dolazi neki bilder i zaviruje mi u gace. Zaista, covjek me gleda, a njegov pogled me ledi, ne mogu pisati, da stvar bude gora, kita mi se skupila, nit se dize, niti reaguje. Ja sam u sah mat poziciji, zakljucan sam. On me jos uvijek gleda, bulji u moju stvar koja je kapitulirala, ubio ga body bilderov pogled. On odlazi, pusta vodu, zvace zvaku, preziva, i strogo me gleda. Ja ga ne gledam, okrenut sam mu ledjima, ali ga vidim u ogledalu iza njegovih ledja, koje on gle ti cuda ne primjecuje. Arnold odlazi, dolazi drugi Arnold, jos veci od ovog prvog. Pisa, zvizdi, njise ramenima dok pisa, skoro pa da ne krene plesati. Pisao je, pogledao me cudno i otisao. Napokon, i ja pisam, i sve se vise osjecam slobodnije, dekontaminiran sam. Na kraju perem ruke, zagledam se u ogledalo, sirom otvaram oci, popravljam frizuru, zagledam se u ogledalo...netom ulaze dva plavokosa momka, maksimalno nadrogirani; kokain, , speed ili vec kakva nova turbo, radioaktivna droga...??
Cujem jednog od njih dvojice kako ponavlja:
- Poslije ovog mozes karati do besvijesti, ja sam s dvije prosle subote, i nije mi bilo dosta. Drugi ozbiljno uzvraca:
- I meni trebaju dvije nocas!!
Jebo te, nevjerovatno je kako u jednom barskom toaletu mozes dozivjeti tri razlicite scene, i svaka od njih djeluje tragicno, na znam, barem meni djeluje tragicno.
Muzika je okej, mada bi moglo i bolje; tri puta Merlin, dva puta Azra, jednom ili ni jednom Stonsi, ali eto, dura se...
Prelijecem ocima po nepoznatim i odnekud poznatim licima. Jedni se smiju, drugi pola-pola, a neki kao da su zamrli, i sve se vise pronalazim u njima. Jedna me djevojka posmatra, gleda me u lice, smijesi se, mazan, krasan osmijeh. Gleda me sanjivo, i krisom mi posla poljubac. Kao da me je sazalijevala. Zasto sam ja ove noci predmet sazalijevanja, ne znam, zaista ne znam, a volio bih saznati...??
Ona me jos uvijek miluje ocima, tako njezno da mi postaje neugodno. Pokusavam je ne gledati u oci, ali zalud, neki vrag kao da titra i vuce me za rame; pogledaj, vice, a ja kobajagi nista ne vidim, a moram. Napokon, uzvracam joj pogled, upijam njen pogled, i ulazim u neku cudnu nirvanu, Ona me gleda, gleda, gleda, a ja se crvenim u obrazima, i sve mi je vise vruce, znojim se ispod pazuha, a to je rijetkost...ona me posmatra, jos vise, jos dublje, i imam osjecaj da sam pod rendgenom, i poprilicno zbunjen...
Odlazim do sanka, narucio sam vodku tonik, ostavio dobru napojnicu, na silu se nasmijao, i potrazio mjesto s kojeg sam maloprije otisao. Savrsen ugao posmatranja. Igrom slucaja, staro mjesto je bilo prazno, nepopunjeno, i kao da je bas mene nestrpljivo ocekivalo.
Tu sam, nasmijan, cio, sretniji. Tu sam, i ne zelim da vidim ono sto upravo gledam!! Ona s njim!! Ne mogu vjerovati!! Nevjerovatno!! S onim istim kretenom iz pisljivog toaleta, koji mi je meloprije buljio u cunu!! Ne volim sto je takva, i brinem se za nju. On, sadisticka zivotinja, koja ne preza niti da me gleda ravno u lice, prozire me, ali i ja njega prozirem i prezirem. Bas njega briga, on nju ima, ona ima njega, i ko jos tu ima koga...?? Nevjerovatno! Okrecem glavu i gedam u nekom drugom pravcu, tamo nikog nema, ustvari, ima tamo nekog ali ja ne vidim nista, niti mi se gleda. Okrecem glavu prema sanku, kad tamo neka tuca. Dvojica udraju dvojicu, sad ih je pet, sad sest, sedam, trinaest, dvadeset i pet, policija ih je sve do jednog prebrojila i odvezla negdje, i s njima onu dvojicu plavih momaka iz toaleta, eto, veceras ce ostati suhog(da ne nabrajam cega)...
Vec je bilo lakse disati. Murijaci su napokon odradili pravu stvar, odveli su vecinu hiberaktivnih, i nekako donijeli mir u kucu, BRAVO JAKE SNAGE MUPA!!
E, sada treba i zaplesati, poslije dvije vodke tonik i dva jegera, naravno da se i najstidljivijem covjeku cupka. Idem ja plesati. Cim sam se zavukao u masu znojavih tijela, pomijesanih s najfinijim mirsima koji su parali nozdrve, naletih na Edu i Sanelu. Probijam se do njih dvoje, oni skacu, veseli su, drago im sto nisu veceras sami.
Pjevam - "Sanela o Sanela pojela te salmonela"....derem se i imam osjecaj da u mene svi gledaju. No, meni se jebe, meni je lijepo, a ovo dvoje su tu. Sanelu i Edu poznajem godinama. Oni su svoja prica. Dvoje otkacenih Sarajlija, ludih, zeljnih provoda. Njih dvoje zive zivot do maksimuma. Oni su kao vjecne masine, nikad ne staju, svugdje i na sve stignu. Oni ne samo da su povezani jedno za drugo, oni su zavezani jedno za drugo. Ukratko, sretni ljudi, jebe se njima, a i meni se jebe.
Grlimo se, ljubimo se, skacemo, podivljali smo, i kao da nam to prija!!!
Ja ih pitam:
- Kako ste?
Oni nesto odgovaraju, nisam siguran sta je bilo ali nesto u stilu:
- Haaaaaa, Molimmmm, Staaaaaaa????
Vicem:
- Kako steeee!!!
Oni odgovaraju:
- Prije sat vremenaaaa!!!
Skontao sam sto su htjeli reci: hajde plesi, ne zajebavaj s pitanjima....
i tako sam se ja otkacio.... zaronih u neku, jos cudniju nirvanu....
Plesemo, plesemo, plesemo, skacemo, ludilo...
DJ je kreten, pustio je turbo folk!!!!
Ja sam se u momentu otrijeznio i narucio tri straight up jegera, i onda je iznenada stigla i druga runda od tajnog obozavatelja, pa treca odnekud od nekog nekog, pa cetvrta, i tu smo stali... a mi smo i dalje plesali, plesali iako je sudija odsvirao kraj...lijepo su nas pozvali da svi izadjemo napolje, da je party over, no more, fajront, cistiliste...
Mi smo izasli najzadnji. Mi smo bili kao neki rep svega. Napolju smo cakulali, zezali se, pretvarali se da nije hladno, a bilo je, no onaj urodjeni instikt slabe glume nas je odavao, sve do jednog. Novembar umije biti bezobrazan.
Nisam se htio voziti s njima. Oni su bili vec podobro pijani, nevjesto su hodali ravno, i poveliko teturali. Pitao sma ih vec nekoliko puta da se povezu sa mnom, no oni su se protivili i uvjeravali me kako su okej da voze. Iako sam cvrsto siguran da im se nista ne moze dogoditi, nikakva nezgoda, mene je lovio strah. Cak sam im nudio da ih ja vozim, no oni su bili uporni:
- Ne mi vozimo!!
Vikali su u glas.
Dosao sam taksijem, vracam se s njim, nema tu dvojbe.
Otvaram vrata bijelog auta, sjedam na zadnje sjediste, pretvaram se da sam ozbiljan, i da nisam pod gasom, ali slabo glumim.
Sofer se okrece i govori mi na bosanskom, s engleskim akcentom:
- Dokle?
Bio je to onaj drugi momak iz toaleta. Onaj koji je pijan plesao i zvizdao dok je pisao. On me pijan pijanog kuci vozi...
Rekoh, do 4432 Taylor Avenue.
Radioaktivan sam.
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#41 slike, slike, slike...
Dojavilim su mi, stigao je, tu je, koraca po Olive Aveniji.
Spremam se, jednostavna garderoba, kratke hlace, papuce, i bijela majica. Zacesljao sam kosu, pogledao se u ogledalo, oprao zube i vrhom cetkice isceprkao mali komad pileceg bataka koji je virio izmedju moja dva ocnjaka. Idem...
Siroka, prsata, bogata ulica. Topole, lipe, magnolije , mnostvo sarenih vazni dupke pune bijelim, vioetnim petunijama, ptice na prozoru, i ozbiljan pogled na mom licu. Koracam, ne stajem, ubrzavam korak, zrak je zamirisao na rano ljeto, budi se, vreba, skaklji me po vratu, uvlaci mi se ispod kosulje, i sve vise me svrbi koza na potiljku, prokleta etiketa: 90 % cotton, 7% poliester, 3 % other materials, MADE IN HONDURAS.
Ulazim u haustor velike, glamozne vile. Mirise na cimet, sve, bas sve mirise na cimet, i boje ljesnjaka obojani hodnik, i glomazni luster sumnivog porijekla, i uniforma njegove sluskinje Ernestine, koja je slucajno, ili pak ilegalno zalutala u ovaj raskosan svijet. Na zidu vise nekakvi cudni portreti zaboravljenih pokojnika. Ulazim u isprepletenu blagavaonicu koja me tako podsjecala na ikebanu, isaranu do nasitnijih detalja. Raskosan dom, sve mi je poznato osim Ernestine.
Sjedam na udobnu fotelju u radnoj sobi. Ernestina mi primice zlackasti pladanj s zelenim cajem i kolacima, smije se razdragano kao da je kraljica a ne obicna sluskinja, dobacuje:
- Mister Walsh will be there in five minutes, excuse me Senior, sorry he is never late.
Ja se krisom smjeskam njenom akcentu koji neizmjerno simpaticno zvuci, i nekako djeluje relaksirajuce, smiruje me.
- No problem, uzvracam. Thank you for the tea.
- My dear Mister Baltich, javlja se on. How are you? Glad to see you again.
- Glad to see you Mister Walsh s postovanjem uzvracam. How have you been?
-Well, I m doing just fine. Since Angelina has died, I m not the same person, but I m trying to live my life the way she would like me to live. She was a good teacher, I have learned a lot from her.
- I know, I know uzvracam. Gospodja Angelina mi uzasno nedostaje....
So, you got my message upita on zabrinuto.
- Yes, I got your message, and I m not really sure what is it about..??
- On me smireno pogleda, protrlja svoju prosijedu bradu i nastavi:
- Bit cu kratak i necu duljiti pricu jer s nestrpljenjem ti je zelim reci.
Sjecas li se dok si jos kao djecak dosao u nas dom, tada ti je bilo nepunih sesnaest godina, govorio si nam o svom gradu, o zivotu koji si ti i tvoja obitelj zivjeli, o svim onim uzbudljivim dogadajima iz svog djetinjstva...??
- Da, sjecam se, naravno da se sjecam.
- Jednom si nam rekao kako ti je najvise zao foto albuma kojeg nisi uspio ponijeti sa sobom jer su granate padale s neba, a i oni su bili na pragu vaseg dvorista. Tada si nam ispricao pricu o obiteljskom albumu kojeg nisi uspio ponijeti sa sobom. Dobro se sjecam, rekao si: mamu nisam uspio sahraniti, tata je ostao da nas brani, od tada mu se je izgubio svaki trag, ostao sam samo ja i ovo nebo iznad, i nema carolije, nista ne moze vratiti uspomene.
Gledam ga i ne znam o cemu govori, nije mi jasna svrha naseg susreta.
On se primice radnom stolu, i izvlaci nekakvu kutiju umotanu u celofan.
- Evo, uzmi, ovo je moj dar od nas dvoje za tebe.
Pruza mi kutiju u ruke, govori mi, otvori je, za tebe je.
Ja zacudjeno buljim u poklon i lagano odmotavam celofan.
Album, nas obiteljski album, sacuvan, svjez, bas kao da nije osjetio niti trunke rata.
Listam stranicu po stranicu, i tocno se sjecam redosljeda fotografija...ja, mama i tata u Budvi, ljeto 1986, nas troje na Bjelasnici, zima 1987, opet nas troje, Pocitelj, ljeto 1987, mama i tata, Beograd, Kuca Cvijeca, 25.5.1985, nas troje i tetka Selma Vlasic, zima 1989, Zagreb, Sarajevo, Mostar, Klagenfurt, , Tesaloniki, Zeneva, Ljubljana, Novi Sad, Prijedor, Trebinje, Bihac, Kozara, Petrova Gora, Ulcinj, Makarska, Pula, Neum, Budimpesta, Prag.......listam stranicu po stranicu, stranicu po stranicu, list po list, godinu po godinu, uspomenu po uspomenu....
- Gospodine Walsh, upitah ga, kako ste pronasli ovaj album?
- Duga je to prica, osjecali smo se duzni, nismo mogli zamisliti da nemas nesto sto bi te podsjecalo na tvoju domovinu, na sve ono sto si ti u biti. Otisli smo direktno u tvoju zemlju, cetiri mjeseca prije Angelinine smrti. Njuskali smo, raspitivali se, upoznali tvoj narod, tvoje obicaje, svratili do tvoje ulice, pitali, trazili...upoznali smo tvoje bivse susjede - ne nisu svi isti. Ovaj album su nam poklonili bas oni, oni sto su zivjeli preko puta vase kuce, Maka Dizdara 45, sadasnje Cara Lazara. Rekli su nam kako su odmah nakon sto su banditi poharali vasu kucu usli unutra nebi li nasli nesto sto bi mogli sacuvati, i na svu srecu nasli su ovaj album. Sada je tvoj, samo tvoj...
Gledam ga i ne znam sta da kazem, kost mi je zapela u grlu, i imam osjecaj da cu se ugusiti...slike, slike, slike, uspomene, sjecanja....
Postajem sv vise nemirniji, grcam, gusi me, i cimet, i fotografije, i uspomene.
- Gospodine Walsh, ja ovaj album poklanjam vama, ja se ovdje ne mogu vise prepoznati, na sav glas odgovorih, i pohita prema izlazu!
Ali, cekaj, ovo si ti, ovo je tvoja proslost, ovo su dragocjene uspomene, ne budi dijete molim te, povika on i potrca za mnom...!! cekaj, cekaj, ,molim te...!!!
- Samo sam odmahnuo rukom i povikao: " Ja sebe tu ne mogu prepoznati Gospodine Walsh, ne mogu, ne mogu, ne mogu....
Izasao sam iz njegove kuce, hitro,najhitrije sto sam mogao, trcao sam niz ulicu brzo, bas kao da to nisam bio ja...
Spremam se, jednostavna garderoba, kratke hlace, papuce, i bijela majica. Zacesljao sam kosu, pogledao se u ogledalo, oprao zube i vrhom cetkice isceprkao mali komad pileceg bataka koji je virio izmedju moja dva ocnjaka. Idem...
Siroka, prsata, bogata ulica. Topole, lipe, magnolije , mnostvo sarenih vazni dupke pune bijelim, vioetnim petunijama, ptice na prozoru, i ozbiljan pogled na mom licu. Koracam, ne stajem, ubrzavam korak, zrak je zamirisao na rano ljeto, budi se, vreba, skaklji me po vratu, uvlaci mi se ispod kosulje, i sve vise me svrbi koza na potiljku, prokleta etiketa: 90 % cotton, 7% poliester, 3 % other materials, MADE IN HONDURAS.
Ulazim u haustor velike, glamozne vile. Mirise na cimet, sve, bas sve mirise na cimet, i boje ljesnjaka obojani hodnik, i glomazni luster sumnivog porijekla, i uniforma njegove sluskinje Ernestine, koja je slucajno, ili pak ilegalno zalutala u ovaj raskosan svijet. Na zidu vise nekakvi cudni portreti zaboravljenih pokojnika. Ulazim u isprepletenu blagavaonicu koja me tako podsjecala na ikebanu, isaranu do nasitnijih detalja. Raskosan dom, sve mi je poznato osim Ernestine.
Sjedam na udobnu fotelju u radnoj sobi. Ernestina mi primice zlackasti pladanj s zelenim cajem i kolacima, smije se razdragano kao da je kraljica a ne obicna sluskinja, dobacuje:
- Mister Walsh will be there in five minutes, excuse me Senior, sorry he is never late.
Ja se krisom smjeskam njenom akcentu koji neizmjerno simpaticno zvuci, i nekako djeluje relaksirajuce, smiruje me.
- No problem, uzvracam. Thank you for the tea.
- My dear Mister Baltich, javlja se on. How are you? Glad to see you again.
- Glad to see you Mister Walsh s postovanjem uzvracam. How have you been?
-Well, I m doing just fine. Since Angelina has died, I m not the same person, but I m trying to live my life the way she would like me to live. She was a good teacher, I have learned a lot from her.
- I know, I know uzvracam. Gospodja Angelina mi uzasno nedostaje....
So, you got my message upita on zabrinuto.
- Yes, I got your message, and I m not really sure what is it about..??
- On me smireno pogleda, protrlja svoju prosijedu bradu i nastavi:
- Bit cu kratak i necu duljiti pricu jer s nestrpljenjem ti je zelim reci.
Sjecas li se dok si jos kao djecak dosao u nas dom, tada ti je bilo nepunih sesnaest godina, govorio si nam o svom gradu, o zivotu koji si ti i tvoja obitelj zivjeli, o svim onim uzbudljivim dogadajima iz svog djetinjstva...??
- Da, sjecam se, naravno da se sjecam.
- Jednom si nam rekao kako ti je najvise zao foto albuma kojeg nisi uspio ponijeti sa sobom jer su granate padale s neba, a i oni su bili na pragu vaseg dvorista. Tada si nam ispricao pricu o obiteljskom albumu kojeg nisi uspio ponijeti sa sobom. Dobro se sjecam, rekao si: mamu nisam uspio sahraniti, tata je ostao da nas brani, od tada mu se je izgubio svaki trag, ostao sam samo ja i ovo nebo iznad, i nema carolije, nista ne moze vratiti uspomene.
Gledam ga i ne znam o cemu govori, nije mi jasna svrha naseg susreta.
On se primice radnom stolu, i izvlaci nekakvu kutiju umotanu u celofan.
- Evo, uzmi, ovo je moj dar od nas dvoje za tebe.
Pruza mi kutiju u ruke, govori mi, otvori je, za tebe je.
Ja zacudjeno buljim u poklon i lagano odmotavam celofan.
Album, nas obiteljski album, sacuvan, svjez, bas kao da nije osjetio niti trunke rata.
Listam stranicu po stranicu, i tocno se sjecam redosljeda fotografija...ja, mama i tata u Budvi, ljeto 1986, nas troje na Bjelasnici, zima 1987, opet nas troje, Pocitelj, ljeto 1987, mama i tata, Beograd, Kuca Cvijeca, 25.5.1985, nas troje i tetka Selma Vlasic, zima 1989, Zagreb, Sarajevo, Mostar, Klagenfurt, , Tesaloniki, Zeneva, Ljubljana, Novi Sad, Prijedor, Trebinje, Bihac, Kozara, Petrova Gora, Ulcinj, Makarska, Pula, Neum, Budimpesta, Prag.......listam stranicu po stranicu, stranicu po stranicu, list po list, godinu po godinu, uspomenu po uspomenu....
- Gospodine Walsh, upitah ga, kako ste pronasli ovaj album?
- Duga je to prica, osjecali smo se duzni, nismo mogli zamisliti da nemas nesto sto bi te podsjecalo na tvoju domovinu, na sve ono sto si ti u biti. Otisli smo direktno u tvoju zemlju, cetiri mjeseca prije Angelinine smrti. Njuskali smo, raspitivali se, upoznali tvoj narod, tvoje obicaje, svratili do tvoje ulice, pitali, trazili...upoznali smo tvoje bivse susjede - ne nisu svi isti. Ovaj album su nam poklonili bas oni, oni sto su zivjeli preko puta vase kuce, Maka Dizdara 45, sadasnje Cara Lazara. Rekli su nam kako su odmah nakon sto su banditi poharali vasu kucu usli unutra nebi li nasli nesto sto bi mogli sacuvati, i na svu srecu nasli su ovaj album. Sada je tvoj, samo tvoj...
Gledam ga i ne znam sta da kazem, kost mi je zapela u grlu, i imam osjecaj da cu se ugusiti...slike, slike, slike, uspomene, sjecanja....
Postajem sv vise nemirniji, grcam, gusi me, i cimet, i fotografije, i uspomene.
- Gospodine Walsh, ja ovaj album poklanjam vama, ja se ovdje ne mogu vise prepoznati, na sav glas odgovorih, i pohita prema izlazu!
Ali, cekaj, ovo si ti, ovo je tvoja proslost, ovo su dragocjene uspomene, ne budi dijete molim te, povika on i potrca za mnom...!! cekaj, cekaj, ,molim te...!!!
- Samo sam odmahnuo rukom i povikao: " Ja sebe tu ne mogu prepoznati Gospodine Walsh, ne mogu, ne mogu, ne mogu....
Izasao sam iz njegove kuce, hitro,najhitrije sto sam mogao, trcao sam niz ulicu brzo, bas kao da to nisam bio ja...
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#42
Svi smo mi kurve
Nisam siguran da li cete se sloziti s naslovom, ali ja ipak sumnjam. Ljudi se prodaju, lazu, izmisljaju, preuvelicavaju, taje - blazeni andjeli, a ja ne vjerujem u andjle, dapace ne samo da ne vjerujem da postoje, nego ih zaobilazim: sto bi zapravo andjeli trazili na ovako pokvarenoj planeti zemlji, osim malo ludog provoda i pokvarenosti. Lisen sam bilo kakvog vjerovanja i ne odstupam od toga, a ako sam u krivu neka mi uzmu dusu - ionako je ne koristim, mislim koristio bih je, ali uzalud, ne mozes doci na red od redara i silne elite pametnjakovica.
Ljudi su danas postali komplicirani i sebicni. Pokusao sam ne samo nekoliko puta da budem dobar, ali na kraju sam ispao obicna kurva. Na kraju mi samo preostaje da se pravim da sam blentav i da nisam u toku, a negdje u mojoj takozvaoj podsvijesti ja sam eminentna kurva: prodajem se, lazem, izmisljam, preuvelicavam, tajim - crno - bijeli andjeo - primoran sam na sve ovo jer nemam drugog izbora. Imate li ga vi???
Obican primjer iz moje svakodnevnice:
Nedjelja je i zapilo se. Ja sam ortodkosni ranoranilac, ustajem u 4:30 u jutro. Jebeni ponedjeljak! Zamislite, cugate jer morate...slucajan party kod slucajnih prijatelja, Nedjelja u 8 poslijepodne. Zaklinjete se da cete ostati do deset, najkasnije do deset i petnaest u vecer, no, bilo je okej i vise nego okej, fantasticno, za ne propustiti. Na kraju ostajete do dva u jutro, vozite se dvadesetak minuta i to jos pod gasom, a treba ustati u cik zore, velike obaveze na poslu, zapravo preznacajan dan za nasu firmu. Malo morgen, ja se ne mogu pomaknuti, jebes privilegije, jebo firmu i privrzenost. Ne mogu pomaknuti kaziprst, a kamoli citavo tijelo. Ustajem u sest u jutro, ocigledno je da sam uveliko prespavao znacajan dan, trcim ka kupaonici...tusiram se, perem zube, brijem se a prsti mi drhte, dehidrirao sam. Tek sto sam se obrijao i vidno izrezao vrat ofucanim ziletom, moj mobilni rezi, broj je poznat, moja sefica Stefani ocigledeno narajcana uporno bira nepostojeci broj, a mobilni neumorno rezi: na na na na na na na na na na...
Sjedam na poklpac wc skoljke: da li da ga podignem ili da pritisem metalno sivi dugmic na kojem pise ignore...?? Odlucujem se za ovo potonje. Nemam energije i polako se uzdizem, bas kao da sam u eteru, teturam kao zombi. U govnima sam, ali imam alternativu, ko ga jebe, idem u krpe...
Ustajem u deset, i jos uvijek tumaram. Gladan sam, zedan sam, nervozan sam...
U jedanaest i pet uzvracam poziv. Ona se javlja, bijesna je, zakasnio sam na sastanak!!
- Gdje si ti, je li sve u redu?
- Ne, nije u redu, nista nije u redu Stefani.
- Sta je, sta se dogodilo?
- Moj brat, vec sam vam govorio o mojem bratu, sjecate se...???
- Da, sjecam se, vas brat iz Bosne...??
- Da, on je jucer imao srcani udar.
- O Haris, tako mi je zao. Gdje je sada?
- U bolnici je. Cijelo vrijeme sam na telefonu s doktorima i njegovom zenom, baterije su mi se istrosile i nisam vas uspio nazvati. Kako je prosao sastanak?
- Ne znam, ni ja nisam na poslu. Ne osjecam se dobro, imam simptome gripe, boli me cijelo tijelo.
- Ah, to je grozno, zao mi je, i sam imam osjecaj da cu se razboljeti.
- Sta da se radi, hitan slucaj je ipak najvazniji. Vidimo se sutra Haris. Nadam se da ce sve biti u redu s tvojim bratom. Znam kako se osjecas.
- Da, definitivno, vidimo se sutra.
.- Javi mi ako bude kakvih promjena, i jako mi je zao zbog tvog brata.
- Hvala, vidimo se sutra.
Napokon, razrijesen slucaj. Buraz mi ovo nikad nebi oprostio.
Vracam se nazad u krevet, pijem abnormalnu kolicinu vode, imam glavobolju, spadalo. Spavam.
Opet mi zvoni telefon. Imam osjecaj da sam tek zazmurio a on opet zvoni. Vec je sest poslije podne. Aida se javlja.
- Hej, hej, jesi li spreman?
- Za petnaest jminuta srce.
- Okej, tu sam u sest i petnaest.
- Okej, vidimo se.
Eh sada, treba se ponovo istusirati, oprati zube, nesto na brzinu pojesti tek tako da ublazim glad, i izvesti Aidu u Art Loft Teatar. Obecao sam joj, a i kupio sam karte za " Grease" predstava pocinje u sedam i trideset. Ja sam zivotinja od covjeka!! Hitam, zurim, i ne znam od kud da pocnem, ali ipak sam spreman u sest i petnaest, moj osobni rekord.
"You're a good men, Charli Brown" cijelih sezdese minuta, skacu, ispreplecu se neumoljivi glumci a ja se ne mogu koncentrirati, a tako bih volio.
Na kraju predstave, laznozadovoljno se smijem, pljescem bas kao sto ona pljesce, dobar, bobar komad....
Zagrljeni izlazimo iz teatra, ona neizmjerno sretna, ja vidno pospan, ali svu tu svoju uspavanost vjesto prikrivam i kesim se kao bankar klijentu na neznacajan profit - parola: sve je dobro kad se dobro svrsi.
Izlazimo iz teatra. Napokon smo na ulici. Ona presretna, ja ponosan, pospan, upalilo je, uspjela je jos jedna mala laz. Tek sto smo prekoracili prag teatra, na svu moju iznenadjenost ugledah svoju seficu Stefani kako ruku pod ruku s nekim tamnokosim frajerom sretna izlazi preko praga kojeg smo mi za nepunih tridesetak sekundi prekoracili. I ona je ugledala mene. Nista nismo rekli jedno drugom, cak je nisam predstavio Aidi, ne znam da li smo se i postidjeli jedno drugog, mali, treptavi pogled oci u oci...
Dan poslije ja sam za nju jos uvijek bio iscrpljen od silnog telefoniranja i briga o bratu, a ona je za mane imala simptome gripe, cak sam je zaobilazio prvotno s pogledom, a poslije smo zasutali, bas kao dvije kurve, primorane svakodnevnim slatkim malim lazima.
Nisam siguran da li cete se sloziti s naslovom, ali ja ipak sumnjam. Ljudi se prodaju, lazu, izmisljaju, preuvelicavaju, taje - blazeni andjeli, a ja ne vjerujem u andjle, dapace ne samo da ne vjerujem da postoje, nego ih zaobilazim: sto bi zapravo andjeli trazili na ovako pokvarenoj planeti zemlji, osim malo ludog provoda i pokvarenosti. Lisen sam bilo kakvog vjerovanja i ne odstupam od toga, a ako sam u krivu neka mi uzmu dusu - ionako je ne koristim, mislim koristio bih je, ali uzalud, ne mozes doci na red od redara i silne elite pametnjakovica.
Ljudi su danas postali komplicirani i sebicni. Pokusao sam ne samo nekoliko puta da budem dobar, ali na kraju sam ispao obicna kurva. Na kraju mi samo preostaje da se pravim da sam blentav i da nisam u toku, a negdje u mojoj takozvaoj podsvijesti ja sam eminentna kurva: prodajem se, lazem, izmisljam, preuvelicavam, tajim - crno - bijeli andjeo - primoran sam na sve ovo jer nemam drugog izbora. Imate li ga vi???
Obican primjer iz moje svakodnevnice:
Nedjelja je i zapilo se. Ja sam ortodkosni ranoranilac, ustajem u 4:30 u jutro. Jebeni ponedjeljak! Zamislite, cugate jer morate...slucajan party kod slucajnih prijatelja, Nedjelja u 8 poslijepodne. Zaklinjete se da cete ostati do deset, najkasnije do deset i petnaest u vecer, no, bilo je okej i vise nego okej, fantasticno, za ne propustiti. Na kraju ostajete do dva u jutro, vozite se dvadesetak minuta i to jos pod gasom, a treba ustati u cik zore, velike obaveze na poslu, zapravo preznacajan dan za nasu firmu. Malo morgen, ja se ne mogu pomaknuti, jebes privilegije, jebo firmu i privrzenost. Ne mogu pomaknuti kaziprst, a kamoli citavo tijelo. Ustajem u sest u jutro, ocigledno je da sam uveliko prespavao znacajan dan, trcim ka kupaonici...tusiram se, perem zube, brijem se a prsti mi drhte, dehidrirao sam. Tek sto sam se obrijao i vidno izrezao vrat ofucanim ziletom, moj mobilni rezi, broj je poznat, moja sefica Stefani ocigledeno narajcana uporno bira nepostojeci broj, a mobilni neumorno rezi: na na na na na na na na na na...
Sjedam na poklpac wc skoljke: da li da ga podignem ili da pritisem metalno sivi dugmic na kojem pise ignore...?? Odlucujem se za ovo potonje. Nemam energije i polako se uzdizem, bas kao da sam u eteru, teturam kao zombi. U govnima sam, ali imam alternativu, ko ga jebe, idem u krpe...
Ustajem u deset, i jos uvijek tumaram. Gladan sam, zedan sam, nervozan sam...
U jedanaest i pet uzvracam poziv. Ona se javlja, bijesna je, zakasnio sam na sastanak!!
- Gdje si ti, je li sve u redu?
- Ne, nije u redu, nista nije u redu Stefani.
- Sta je, sta se dogodilo?
- Moj brat, vec sam vam govorio o mojem bratu, sjecate se...???
- Da, sjecam se, vas brat iz Bosne...??
- Da, on je jucer imao srcani udar.
- O Haris, tako mi je zao. Gdje je sada?
- U bolnici je. Cijelo vrijeme sam na telefonu s doktorima i njegovom zenom, baterije su mi se istrosile i nisam vas uspio nazvati. Kako je prosao sastanak?
- Ne znam, ni ja nisam na poslu. Ne osjecam se dobro, imam simptome gripe, boli me cijelo tijelo.
- Ah, to je grozno, zao mi je, i sam imam osjecaj da cu se razboljeti.
- Sta da se radi, hitan slucaj je ipak najvazniji. Vidimo se sutra Haris. Nadam se da ce sve biti u redu s tvojim bratom. Znam kako se osjecas.
- Da, definitivno, vidimo se sutra.
.- Javi mi ako bude kakvih promjena, i jako mi je zao zbog tvog brata.
- Hvala, vidimo se sutra.
Napokon, razrijesen slucaj. Buraz mi ovo nikad nebi oprostio.
Vracam se nazad u krevet, pijem abnormalnu kolicinu vode, imam glavobolju, spadalo. Spavam.
Opet mi zvoni telefon. Imam osjecaj da sam tek zazmurio a on opet zvoni. Vec je sest poslije podne. Aida se javlja.
- Hej, hej, jesi li spreman?
- Za petnaest jminuta srce.
- Okej, tu sam u sest i petnaest.
- Okej, vidimo se.
Eh sada, treba se ponovo istusirati, oprati zube, nesto na brzinu pojesti tek tako da ublazim glad, i izvesti Aidu u Art Loft Teatar. Obecao sam joj, a i kupio sam karte za " Grease" predstava pocinje u sedam i trideset. Ja sam zivotinja od covjeka!! Hitam, zurim, i ne znam od kud da pocnem, ali ipak sam spreman u sest i petnaest, moj osobni rekord.
"You're a good men, Charli Brown" cijelih sezdese minuta, skacu, ispreplecu se neumoljivi glumci a ja se ne mogu koncentrirati, a tako bih volio.
Na kraju predstave, laznozadovoljno se smijem, pljescem bas kao sto ona pljesce, dobar, bobar komad....
Zagrljeni izlazimo iz teatra, ona neizmjerno sretna, ja vidno pospan, ali svu tu svoju uspavanost vjesto prikrivam i kesim se kao bankar klijentu na neznacajan profit - parola: sve je dobro kad se dobro svrsi.
Izlazimo iz teatra. Napokon smo na ulici. Ona presretna, ja ponosan, pospan, upalilo je, uspjela je jos jedna mala laz. Tek sto smo prekoracili prag teatra, na svu moju iznenadjenost ugledah svoju seficu Stefani kako ruku pod ruku s nekim tamnokosim frajerom sretna izlazi preko praga kojeg smo mi za nepunih tridesetak sekundi prekoracili. I ona je ugledala mene. Nista nismo rekli jedno drugom, cak je nisam predstavio Aidi, ne znam da li smo se i postidjeli jedno drugog, mali, treptavi pogled oci u oci...
Dan poslije ja sam za nju jos uvijek bio iscrpljen od silnog telefoniranja i briga o bratu, a ona je za mane imala simptome gripe, cak sam je zaobilazio prvotno s pogledom, a poslije smo zasutali, bas kao dvije kurve, primorane svakodnevnim slatkim malim lazima.
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#43
Nismo vise isti
i sve manje poznajemo
svijet oko sebe
sve bi nekud posli,
sve bi htjeli stati
ali nazad nema
vrijeme stalno prati,
kao sjena vreba
pa nam duse zebu
cvile kao zeba.
U godine smjelo,
nespremni ko djeca
zaboravis ime
onih s kim si nekad
sanjao ibio
kao onaj djecak
s cuperkom posred lica:
tumaramo, znamo,
nijemi kao skica
a u dusi ptica
jos htjela bi da leti
sve je manje dana
i nepoznatih lica.
Moje srce suti
suti koda place
a u dusi nemir
kao klaun skace
rastalasan prkos
kao magle obruc
s kojom stazom, putem,
i gdje sutra poc;
kako bezbolno umrijet
zaboravit smrt
ponovo se rodit
barem jos jedanput.
Nismo vise isti
meni kose sjede
i sve manje u mene
tvoje oci glede
ja na lijenom vjetru
sanjam bolje sutra
i trudim se da ne ishlapnem
barem ne za danas
i zivim jer moram
zivjeti za sutra
a sutra necu
necu biti isti
bas ko tvoje oci
ko zvijezde u daljini.
i sve manje poznajemo
svijet oko sebe
sve bi nekud posli,
sve bi htjeli stati
ali nazad nema
vrijeme stalno prati,
kao sjena vreba
pa nam duse zebu
cvile kao zeba.
U godine smjelo,
nespremni ko djeca
zaboravis ime
onih s kim si nekad
sanjao ibio
kao onaj djecak
s cuperkom posred lica:
tumaramo, znamo,
nijemi kao skica
a u dusi ptica
jos htjela bi da leti
sve je manje dana
i nepoznatih lica.
Moje srce suti
suti koda place
a u dusi nemir
kao klaun skace
rastalasan prkos
kao magle obruc
s kojom stazom, putem,
i gdje sutra poc;
kako bezbolno umrijet
zaboravit smrt
ponovo se rodit
barem jos jedanput.
Nismo vise isti
meni kose sjede
i sve manje u mene
tvoje oci glede
ja na lijenom vjetru
sanjam bolje sutra
i trudim se da ne ishlapnem
barem ne za danas
i zivim jer moram
zivjeti za sutra
a sutra necu
necu biti isti
bas ko tvoje oci
ko zvijezde u daljini.
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#44
Ne krivi mene
jer ja mogu tebi
oprostiti
ali ne znam
da li bi kao ti
mogao zaboraviti
sto smo bili mi
sto smo mogli mi
sto smo htjeli mi
Ne krivi mene
kad dodju sjene
da te zagrle
kao ja nekad
oko, oko tvoje
i dusu tvoju
kao ti moju
sto nisi znala
prigrliti,
kojoj nisi znala reci
ne krivim ja tebe
jer nije sve kako
ja pozelim
Ne reci sebi
O, lako je tebi
dobro je kako je
moglo biti
tisuce ljubavi
nocas ce umrijeti
a ja cu se zauvijek
sjecati tebe
kada zatreba,
i kad me zaboli
Ne pricaj o meni
nasmij se samo
kada te budu pitali
krijesnice u noci
zvijezde u praskozorja
i onaj neki
tamo daleki
put koji te odveo
jer ja mogu tebi
oprostiti
ali ne znam
da li bi kao ti
mogao zaboraviti
sto smo bili mi
sto smo mogli mi
sto smo htjeli mi
Ne krivi mene
kad dodju sjene
da te zagrle
kao ja nekad
oko, oko tvoje
i dusu tvoju
kao ti moju
sto nisi znala
prigrliti,
kojoj nisi znala reci
ne krivim ja tebe
jer nije sve kako
ja pozelim
Ne reci sebi
O, lako je tebi
dobro je kako je
moglo biti
tisuce ljubavi
nocas ce umrijeti
a ja cu se zauvijek
sjecati tebe
kada zatreba,
i kad me zaboli
Ne pricaj o meni
nasmij se samo
kada te budu pitali
krijesnice u noci
zvijezde u praskozorja
i onaj neki
tamo daleki
put koji te odveo
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#46
Hvala, Hval:)lavicas wrote:Odlično! Čestitam!!!
Evo me opet na Trgu Slobode
ostat cu tu, stoljece, svo vrijeme
i opet plocnik potiskuju mi noge,
i sve je isto ali nema tebe.
Evo me opet s ljetom, dva il' vise
u gustoj sjeni nepoznatih ljudi
evo me opet slusam grad kako dise,
ali tebe ovdje, kazu, nema vise.
Evo me opet da potrazim ljubav
o kojoj nekad potajno sam snio
evo me opet slusam vjetar kako dise
i kad bih dalje htio, ja ne mogu vise.
Evo me opet i mrak tiho pada
golubovi traze neke mirne strehe
ulice su nijeme, tek poneki pjesak
a na nebu mjesec, budan, sjetan, tanak.
Evo me opet zasljepljen tisinom
umotan u plastu spomena davnine
srce mi se kruni, sanje mi tope
kao kocka leda, kao i ja onda, bas kao i sada...
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#47
rijeci srca...
Duso,
Vrijeme je da se krene
Ti kreni putem svojim,
kreni tamo gdje si naumila,
kreni - jer, jos si mi draga draga
iako nas samo dijele
dva koraka od rastanka
ustvari, nista nas ne dijeli
sve smo vec odano podijelili
uspomene se ne dijele -
one se pohranjuju u srcima od stakla
u teglama s hermetickim poklopcima.
A ja, i ja cu duso da krenem
treba utabati staze buducih slavlja
jer trideset peta tuce ko tuca srpanjska
srce mi je jos mlado a naucilo je
da bude razborito i gle cuda
po prvi put me slusa
i zbog njega cu da krenem
jer ako ga povrijedim, ako mu slazem
ko ce mu uspijeti objasniti
razliku izmedju uspona i padova
Ko??
Duso,
Vrijeme je da se krene
Ti kreni putem svojim,
kreni tamo gdje si naumila,
kreni - jer, jos si mi draga draga
iako nas samo dijele
dva koraka od rastanka
ustvari, nista nas ne dijeli
sve smo vec odano podijelili
uspomene se ne dijele -
one se pohranjuju u srcima od stakla
u teglama s hermetickim poklopcima.
A ja, i ja cu duso da krenem
treba utabati staze buducih slavlja
jer trideset peta tuce ko tuca srpanjska
srce mi je jos mlado a naucilo je
da bude razborito i gle cuda
po prvi put me slusa
i zbog njega cu da krenem
jer ako ga povrijedim, ako mu slazem
ko ce mu uspijeti objasniti
razliku izmedju uspona i padova
Ko??
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#48 Mirza
Za Saru ste vec culi, nadam se...? Gledam je kako u Whole Food Market, vreba po izlogu s GMO free hranom, zgraba teglu maslina, onda ide prema zamrzivacu, stavlja pilecu quesadiu u kolica, zatim je uzima nazad, i s poledjine kutije cita sastojke, i sve u vezi proizvoda. Izvukla je vrat, i bas kao roda, vreba, gleda, pretrazuje...ja sam tik iza njenih ledja, i neprimjetno je promatram, zatim se okrecem gledam je ravno u oci i povikujem;
- Gdje si Sara, kuco stara, sta ima, misa mu sivog i plavog!? One me pogleda, iznenadjeno, cudno, zatim se na trenurak nasmije, pa me opet pogleda sjetno i onda povice;
- Gdje si Edo, jebo te medo!!
Eh, ovdje slavlje pocinje...
I tako ti Sara i ja cakulamo, zezamo se, otegla se prica sve od olimpijade, pa do danas...sjecas se onog, sjecas se onog, sjecas se njih, pitanja hrle kao huk vode iz slapa...
- Sjecas se Mirze, upitah je?
- Kojeg Mirze, upita ona zacudjeno??
- Ma Mirze, onog plavog, Konjevic se prezivao, kako ne znas dobacujem...
Ona me gleda i nista ne konta, predpostavlam da se ne moze sjetiti...??? Upitnik, upitnik, upitnik...
Mislim se, mozes uloziti kviska, ili mozda me upitati; u kojoj je klupi sjedio, valjda se toga sjecamo...??
- Kakvu muziku je slusao, upita ona?
E, jebi ga sada, kakvu muziku je slusao - kakvo blesavo pitanje, ni ja se toga ne sjecam...?? samo se sjecam da je bio luckast za doba u kojem smo bili djecurlija, dakle, zasigurno neki roker ili sta...??
Mozda su ovo simptomi alzhajmera???
Jednu minutu poslije
- Aaaaaa, sjecam se Mirze, ko se njega nebi sjecao!! Onaj plavi, Mirza Konjevic s Marijin Dvora!! Mirza, ha ha ha ha ha Mirza!!! Ja sam bila ubjedjena da je on zasigurno negdje u Svici...Jebote kako je ovo Sarajevo veliko!!
- Gdje si Sara, kuco stara, sta ima, misa mu sivog i plavog!? One me pogleda, iznenadjeno, cudno, zatim se na trenurak nasmije, pa me opet pogleda sjetno i onda povice;
- Gdje si Edo, jebo te medo!!
Eh, ovdje slavlje pocinje...
I tako ti Sara i ja cakulamo, zezamo se, otegla se prica sve od olimpijade, pa do danas...sjecas se onog, sjecas se onog, sjecas se njih, pitanja hrle kao huk vode iz slapa...
- Sjecas se Mirze, upitah je?
- Kojeg Mirze, upita ona zacudjeno??
- Ma Mirze, onog plavog, Konjevic se prezivao, kako ne znas dobacujem...
Ona me gleda i nista ne konta, predpostavlam da se ne moze sjetiti...??? Upitnik, upitnik, upitnik...
Mislim se, mozes uloziti kviska, ili mozda me upitati; u kojoj je klupi sjedio, valjda se toga sjecamo...??
- Kakvu muziku je slusao, upita ona?
E, jebi ga sada, kakvu muziku je slusao - kakvo blesavo pitanje, ni ja se toga ne sjecam...?? samo se sjecam da je bio luckast za doba u kojem smo bili djecurlija, dakle, zasigurno neki roker ili sta...??
Mozda su ovo simptomi alzhajmera???
Jednu minutu poslije
- Aaaaaa, sjecam se Mirze, ko se njega nebi sjecao!! Onaj plavi, Mirza Konjevic s Marijin Dvora!! Mirza, ha ha ha ha ha Mirza!!! Ja sam bila ubjedjena da je on zasigurno negdje u Svici...Jebote kako je ovo Sarajevo veliko!!
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#49 starino moja, gorstaku moj stari
Evo sam ti stigo
starino moja
gorstaku smioni
evo me pred kapijama
i tu cu da prionim
da ocijukam
da te osjetim
evo me letim
evo me ko dabar
'smion i hrabar
tebi, tebi, stizem
hodajuci uspravno
ne mogu da gmizem
u bedeme ti se sklanjam
jer te dobro poznam
rekao si davno
jos prije neg sto se rodih;
ovo je tvoja hiza
ovo su tvoji dvori'
evo, evo sam ti stigo
pitati te necu
znam da ces me pustit
da ti zaspem kao covjek
starino moja,
samo da ti kazem
pronasao sam srecu
al te tvoje ruke sto milovase
zaboravit necu
evo, evo sam ti stigo
ni ti nisi isti
zbunih se na putu
ne mogu da te prepoznam
krstili su tebe
krstili su mene
al se ipak znamo;
'ti se zoves tamo
ja se zovem tamo'
'ti se sjecas mene
ja tebe zaboravit ne mogu'
cekasu moj odani
ja bih jednu s nogu
namigni mi sjetno
eh, kakav si podlac
njima lazes, uliskjes se
znam te, cutim ovlas;
'ovlas si me tako
ne cuti te svako
samo onaj koji mora
postat ces mu mora
znam te starino,
gorstaku sijedi
mi smo srasli davno
sapni, sapni, reci, reci,
cekati jos vrijedi
lopuzo stara
nista neznas sakrit'
bilo je i bit ce
opet ce nas bit
jednom si mi reko
a ja dobro pamtim
bilo je i bilo
i opet ce nas bit
starino stara
lopuzo moja
dovodim ti i djecu
njih ces prigrilit
pogledaj im kose
isti ja i ti
starino moja
gorstaku smioni
evo me pred kapijama
i tu cu da prionim
da ocijukam
da te osjetim
evo me letim
evo me ko dabar
'smion i hrabar
tebi, tebi, stizem
hodajuci uspravno
ne mogu da gmizem
u bedeme ti se sklanjam
jer te dobro poznam
rekao si davno
jos prije neg sto se rodih;
ovo je tvoja hiza
ovo su tvoji dvori'
evo, evo sam ti stigo
pitati te necu
znam da ces me pustit
da ti zaspem kao covjek
starino moja,
samo da ti kazem
pronasao sam srecu
al te tvoje ruke sto milovase
zaboravit necu
evo, evo sam ti stigo
ni ti nisi isti
zbunih se na putu
ne mogu da te prepoznam
krstili su tebe
krstili su mene
al se ipak znamo;
'ti se zoves tamo
ja se zovem tamo'
'ti se sjecas mene
ja tebe zaboravit ne mogu'
cekasu moj odani
ja bih jednu s nogu
namigni mi sjetno
eh, kakav si podlac
njima lazes, uliskjes se
znam te, cutim ovlas;
'ovlas si me tako
ne cuti te svako
samo onaj koji mora
postat ces mu mora
znam te starino,
gorstaku sijedi
mi smo srasli davno
sapni, sapni, reci, reci,
cekati jos vrijedi
lopuzo stara
nista neznas sakrit'
bilo je i bit ce
opet ce nas bit
jednom si mi reko
a ja dobro pamtim
bilo je i bilo
i opet ce nas bit
starino stara
lopuzo moja
dovodim ti i djecu
njih ces prigrilit
pogledaj im kose
isti ja i ti
-
StLouis
- Posts: 2969
- Joined: 07/03/2004 00:00
- Location: USA
#50
Jednostavan dan
Subota je poslijepodne, cetvrti dan mjeseca Ramazana. Ja nisam ni primjetio da je post poceo,i da mnogi ne jedu, ne piju, ne rade ono sto nebi smjeli raditi, ili ono sto svakodnevno prakticiraju, ali eto zbog ramazana svega se odricu. Meni je dosadno, mrak se spusta. Skidam nekakvu muziku s interneta, i pijuckam svoje vino, palim cigaretu, jednu, dvije, pola kutije je otislo za nepunih dva sata balkonskog ljencarenja. Moj telefon ne zvoni, iz nekog razloga je zacutao i to mi je neobicno. Napokon, iz dosade stiskam tipke, zovem Emira, no on se ne javlja, a ja mu ne ostavljam poruku, nego istovremeno okrecem Almin broj. Ona se javlja, sva zadihana kao i obicno.
- Macak, sta radis?
- Evo, tek sam iftarila, ja Enes i Senka, a sada pospremam kucu i perem sudje. Treabao si i ti doci, imali smo fin iftar.
- Iftarila kazes!?
- Da, sta je u tome cudno, ja postim od prvog dana ramazana, zar ti ne postis, pa i ti si musliman…
- Ne, nista nije cudno, malo sam zbunjen, zanm da nikad prije nisi postila...a ja ne postim, zapravo, nikad nisam ni pokusao postiti, znas mene, uvijek gladan i zedan, uobicajeno za mene, kiselkasto se smijuljkam a ujedno mi je nekako neugodno.
- Ne, nisam nikad postila, ali pokusavam, vidis svi poste oko mene...Sta ti radis?
- Nista, evo sjedim, skidam muziku, i pijuckam vino.
- Fino bogami, tebi je lijepo, uskoro ce i Ramazan proci, pa cu i ja koju casicu, smijuljka se ona.
- Pozdravi sve tamo, I nemoj da mi smrsas da te ne mogu prepoznati kao zadnji put, sjecas se...
- Ha ha ha, pa to mi je i cilj, udebljala sam se. Ides li van veceras?
- Pa zato sam te i zvao, rekoh, da provjerim mozda idete vas troje…
- Nazalost, vidis, ako covjek posti nebi trebao biti izlozen alkoholu i ostalim porocima. Jesi li nazvao Emira, Adisa, Enu i ostalu klapu, mozda oni idu…?? Ah, sad se sjetih , Emir posti, s njim sam jucer razgovarala, dakle jedan minus.
- Emir posti!?? Ne mogu vjerovati da i on posti!! Odkud to da on posti, a zakleti ateista…?? Nevjerovatno! Ok macak, ugodan post ti zelim i ostatku drustva, dakle festamo u Oktobru, smijem se.
- Da, festa je za Bajram, tada vec mozemo popit i zapalit po jednu, smijuljka se ona.
Nedugo zatim moj telefon zvoni. Emir me zove. Ne, necu se javiti do sutra, znam da posti i ne zelim ga ometati ili reci nesto nezeljeno. Ostavio je poruku.
Slusam: Hej, hej, ja sam. Vidim da si zvao. Nisam se uspio javiti jer smo iftarili kod mojih. Ja ne mogu van jer postim, ali mozemo popiti kafu sutra oko osam poslijepodne. Nazovi me. Cao cao.
Dvoje manje.
Zovem Enesa. On ne posti, ali ne cuga tijekom ramazana. Kaze da ce barem biti fin mjesec dana, a poslije mozemo festati. Sve neke nove price, isti ljudi ili mozda neki novi ljudi, jedino ja ne postim i vikendom popijem, a pritom sam musliman, mozda bas onaj najgori, kako cu ljudima na oci!
Devet i petnaest poslije podne. Senka me zove.
- Macak, hocemo li mi van? Gdje si, ne javljas se..??
- Postim Senka.
- Kojeg vraga postis po noci, to si trebao ako si vec namjeravao uraditi po danu i svijetlu, a ne u devet uvecer!! Ma daj, zezas se, ti postis…!
- Cerekam se…naravno da ne postim, ali svi ostali oko mene poste, pa se osjecam totalni outsajder, crna ovca…beeeeeeee
- Pa sta ima veze ako ne postis, ipak si covjek, neciji post ne pravi veceg ili superiornijeg covjeka od onih koji ne poste, stvar izbora. Eto, ja sam postila prvi dan, planiram postiti i srednji i zadnji. Cula sam od nekih nena da je to sevap, a sad je li ili nije, nije me ni briga, rekoh da probam, barem cu malo ocistiti organizam. Moj buraz isto tako, prvi dan je postio do podne, najeo se, i sada planira srednji i zadnji dan, kaze da ce ovog puta biti ustrajan, znas njega, za sebe kaze da je budist a opet zeli da posti. Neka nas, i dobro je sto jedni vole ovako, drugi onako, a treci nikako.
Te subote smo izasli vani, ja i Senka sami, ali nismo pili alkohol, htjeli smo biti fini i kulturni, no gledajuci na ljude oko sebe, svi su cugali, a njih 90% su bili muslimani, sve ljudi koje poznajem po imenima, ali ne i i izbliza, koja kontradikcija…mi smo pili vocne sokice i kolu, bas kao klinci. Ujutro nas glava nije boljela, i sve je bilo okej, to je bio nas doprinos postu, jednu subotu bez koktela.
U podne smo otisli u grad, prosetali, na brzinu popili kafu, zatim smo ogladnili. Skoknuli smo u drugu ulicu u jednu malu ascinicu iz koje je mamio miris rostilja. Za cudo, masa ljudi je zastajkivala i nekako tromo hodala ispred te male, simpaticne ascinice, ali niko nije svracao. Ja i Senka smo napravili djir niz ulicu, djir uz ulicu, zastali par puta i napokon sjeli. Imao sam osjecaj da svi gledaju u nas s nekim prezirom. Narucili smo pljeskavice, tursku kafu i mineralnu. Za nepunih petnaest minuta nasa hrana i pice su stilgli. Konobar je bio fin i uljudan. Oborili smo glave i lagano komadali nase porcije, srkali kafu i mineralnu. Odjednom, je jos jedan par sjeo za stol u desnom uglu, zatim je dosao jos jedan par, pa jedan prosijed covjek, pa dvije zene, pa jos nekih desetak ljudi, i kako su oni sjedali jedan za drugim, meni je hrana postajala sve ukusnija. Svi su nesto narucivali petog dana ramazana, i niko nije s nikim razgovarao, samo su jeli, pili i uzivali, a dan je bio bogom dat, ni hladan, ni topal, bas onako, skromna, prijatna nedelja. Jedna starica me pogleda u oci i krisom se nasmija, kao da je htjela reci: vas dvoje ste otvorili sezonu, vi ste poceli prvi…
Zaista, divim se ljudima koji mogu izdrzati mjesec dana od zore do mraka bez trunke hrane i vode, i svega onog sto je dio nase svakodnevice, to je veliki uspjeh, ali ne volim krive poglede i osjecaj krivnje, prijekor. Ja nisam spreman na takvo nesto, pa makar bio i musliman, jednostavan, skroman, kao sto sam se rodio i kao sto zelim da zivim.
Subota je poslijepodne, cetvrti dan mjeseca Ramazana. Ja nisam ni primjetio da je post poceo,i da mnogi ne jedu, ne piju, ne rade ono sto nebi smjeli raditi, ili ono sto svakodnevno prakticiraju, ali eto zbog ramazana svega se odricu. Meni je dosadno, mrak se spusta. Skidam nekakvu muziku s interneta, i pijuckam svoje vino, palim cigaretu, jednu, dvije, pola kutije je otislo za nepunih dva sata balkonskog ljencarenja. Moj telefon ne zvoni, iz nekog razloga je zacutao i to mi je neobicno. Napokon, iz dosade stiskam tipke, zovem Emira, no on se ne javlja, a ja mu ne ostavljam poruku, nego istovremeno okrecem Almin broj. Ona se javlja, sva zadihana kao i obicno.
- Macak, sta radis?
- Evo, tek sam iftarila, ja Enes i Senka, a sada pospremam kucu i perem sudje. Treabao si i ti doci, imali smo fin iftar.
- Iftarila kazes!?
- Da, sta je u tome cudno, ja postim od prvog dana ramazana, zar ti ne postis, pa i ti si musliman…
- Ne, nista nije cudno, malo sam zbunjen, zanm da nikad prije nisi postila...a ja ne postim, zapravo, nikad nisam ni pokusao postiti, znas mene, uvijek gladan i zedan, uobicajeno za mene, kiselkasto se smijuljkam a ujedno mi je nekako neugodno.
- Ne, nisam nikad postila, ali pokusavam, vidis svi poste oko mene...Sta ti radis?
- Nista, evo sjedim, skidam muziku, i pijuckam vino.
- Fino bogami, tebi je lijepo, uskoro ce i Ramazan proci, pa cu i ja koju casicu, smijuljka se ona.
- Pozdravi sve tamo, I nemoj da mi smrsas da te ne mogu prepoznati kao zadnji put, sjecas se...
- Ha ha ha, pa to mi je i cilj, udebljala sam se. Ides li van veceras?
- Pa zato sam te i zvao, rekoh, da provjerim mozda idete vas troje…
- Nazalost, vidis, ako covjek posti nebi trebao biti izlozen alkoholu i ostalim porocima. Jesi li nazvao Emira, Adisa, Enu i ostalu klapu, mozda oni idu…?? Ah, sad se sjetih , Emir posti, s njim sam jucer razgovarala, dakle jedan minus.
- Emir posti!?? Ne mogu vjerovati da i on posti!! Odkud to da on posti, a zakleti ateista…?? Nevjerovatno! Ok macak, ugodan post ti zelim i ostatku drustva, dakle festamo u Oktobru, smijem se.
- Da, festa je za Bajram, tada vec mozemo popit i zapalit po jednu, smijuljka se ona.
Nedugo zatim moj telefon zvoni. Emir me zove. Ne, necu se javiti do sutra, znam da posti i ne zelim ga ometati ili reci nesto nezeljeno. Ostavio je poruku.
Slusam: Hej, hej, ja sam. Vidim da si zvao. Nisam se uspio javiti jer smo iftarili kod mojih. Ja ne mogu van jer postim, ali mozemo popiti kafu sutra oko osam poslijepodne. Nazovi me. Cao cao.
Dvoje manje.
Zovem Enesa. On ne posti, ali ne cuga tijekom ramazana. Kaze da ce barem biti fin mjesec dana, a poslije mozemo festati. Sve neke nove price, isti ljudi ili mozda neki novi ljudi, jedino ja ne postim i vikendom popijem, a pritom sam musliman, mozda bas onaj najgori, kako cu ljudima na oci!
Devet i petnaest poslije podne. Senka me zove.
- Macak, hocemo li mi van? Gdje si, ne javljas se..??
- Postim Senka.
- Kojeg vraga postis po noci, to si trebao ako si vec namjeravao uraditi po danu i svijetlu, a ne u devet uvecer!! Ma daj, zezas se, ti postis…!
- Cerekam se…naravno da ne postim, ali svi ostali oko mene poste, pa se osjecam totalni outsajder, crna ovca…beeeeeeee
- Pa sta ima veze ako ne postis, ipak si covjek, neciji post ne pravi veceg ili superiornijeg covjeka od onih koji ne poste, stvar izbora. Eto, ja sam postila prvi dan, planiram postiti i srednji i zadnji. Cula sam od nekih nena da je to sevap, a sad je li ili nije, nije me ni briga, rekoh da probam, barem cu malo ocistiti organizam. Moj buraz isto tako, prvi dan je postio do podne, najeo se, i sada planira srednji i zadnji dan, kaze da ce ovog puta biti ustrajan, znas njega, za sebe kaze da je budist a opet zeli da posti. Neka nas, i dobro je sto jedni vole ovako, drugi onako, a treci nikako.
Te subote smo izasli vani, ja i Senka sami, ali nismo pili alkohol, htjeli smo biti fini i kulturni, no gledajuci na ljude oko sebe, svi su cugali, a njih 90% su bili muslimani, sve ljudi koje poznajem po imenima, ali ne i i izbliza, koja kontradikcija…mi smo pili vocne sokice i kolu, bas kao klinci. Ujutro nas glava nije boljela, i sve je bilo okej, to je bio nas doprinos postu, jednu subotu bez koktela.
U podne smo otisli u grad, prosetali, na brzinu popili kafu, zatim smo ogladnili. Skoknuli smo u drugu ulicu u jednu malu ascinicu iz koje je mamio miris rostilja. Za cudo, masa ljudi je zastajkivala i nekako tromo hodala ispred te male, simpaticne ascinice, ali niko nije svracao. Ja i Senka smo napravili djir niz ulicu, djir uz ulicu, zastali par puta i napokon sjeli. Imao sam osjecaj da svi gledaju u nas s nekim prezirom. Narucili smo pljeskavice, tursku kafu i mineralnu. Za nepunih petnaest minuta nasa hrana i pice su stilgli. Konobar je bio fin i uljudan. Oborili smo glave i lagano komadali nase porcije, srkali kafu i mineralnu. Odjednom, je jos jedan par sjeo za stol u desnom uglu, zatim je dosao jos jedan par, pa jedan prosijed covjek, pa dvije zene, pa jos nekih desetak ljudi, i kako su oni sjedali jedan za drugim, meni je hrana postajala sve ukusnija. Svi su nesto narucivali petog dana ramazana, i niko nije s nikim razgovarao, samo su jeli, pili i uzivali, a dan je bio bogom dat, ni hladan, ni topal, bas onako, skromna, prijatna nedelja. Jedna starica me pogleda u oci i krisom se nasmija, kao da je htjela reci: vas dvoje ste otvorili sezonu, vi ste poceli prvi…
Zaista, divim se ljudima koji mogu izdrzati mjesec dana od zore do mraka bez trunke hrane i vode, i svega onog sto je dio nase svakodnevice, to je veliki uspjeh, ali ne volim krive poglede i osjecaj krivnje, prijekor. Ja nisam spreman na takvo nesto, pa makar bio i musliman, jednostavan, skroman, kao sto sam se rodio i kao sto zelim da zivim.