Psovati ili ne psovati pitanje je sad
Srijeda, 24 Maj 2006
U posljednje vrijeme u našem javnom diskursu bilo je dosta polemičkog govora o filmu, zapravo o tretiranju nekih aktuelnih tema u nekim od filmova novog, ako se tako može nazvati, bosanskohercegovačkog filmskog talasa, koji je, kao što je poznato, jedini koliko-toliko zatalasao postagresijski prostor onoga što se naziva kulturom, te doživio nesumnjivi uspjeh ne samo u našim, domaćim, relacijama već i na evropskom i svjetskom planu. U posljednje vrijeme u našem javnom diskursu bilo je dosta polemičkog govora o filmu, zapravo o tretiranju nekih aktuelnih tema u nekim od filmova novog, ako se tako može nazvati, bosanskohercegovačkog filmskog talasa, koji je, kao što je poznato, jedini koliko-toliko zatalasao postagresijski prostor onoga što se naziva kulturom, te doživio nesumnjivi uspjeh ne samo u našim, domaćim, relacijama već i na evropskom i svjetskom planu.
Te polemike, odnosno kritički diskursi svoje polazište uzimali su, ponajprije, sa aspekta nacionalnog pa i vjerskog tretmana nekih filmskih junaka, sa primjedbom da se Bošnjak ili musliman, u nekim od tih filmova tretira u izrazito negativnom kontekstu – od lopova, kriminalca, političkog manipulanta, saradnika sa četnicima i kurvara, kao što je to, recimo, u filmu „Gori vatra“ Pjera Žalice, do homoseksualca, kao što je to u filmu „Go west“ Ahmeda Imamovića. Uzimajući filmskog junaka i njegovo nacionalno ili vjersko porijeklo ne kao pojedinačnu ljudsku sudbinu, već kao METAFORU koja prvenstveno obuhvata kompletan vjerski ili etnički kod, ovi kritičari su takve filmske tretmane proglašavali svjesnim napadom na Bošnjake, iskrivljivanjem povijesne istine ili nastojanjem da se razori bošnjačko duhovno biće, nazivajući to produženjem agresije drugim, ovaj put „filmskim“ sredstvima. Čak su i nagrade koje su ti filmovi dobijali na priznatim međunarodnim festivalima okvalificirane kao „stimulacija“ tim „razaračima“ nacionalnog jedinstva ili određenih nacionalnih i duhovnih vrijednosti.
Pa iako bi se, uz sve druge uvjetovanosti, donekle mogla i razumjeti ovakva „emocio-nacionalna“ osjetljivost nakon Srebrenice i svih drugih bošnjačkih stratišta, te masovnih grobnica kojima smo svakodnevni svjedoci, držim da isključivo nacionalna (ili vjerska) polazišta u razmatranju jednog zaokruženog umjetničkog djela nikako ne mogu biti relevantni kriteriji njegove vrijednosti, niti se pojedinačne sudbine filmskih junaka, ma kakva imena nosili, mogu i trebaju aplicirati na čitav jedan narod ili vjersku skupinu. Jer, nema tog naroda ili te vjerske skupine u čijim redovima nema onih koji remete „nacionalnu idilu“, onih koji su samo formalno njegovi pripadnici, ili onih koji su i bez vjere i bez nacije kad se radi o vlastitim interesima i koji bi, što se kaže, i babu prodali samo da ostvare svoje egoističke naume. (Naravno, sasvim drugačiji odnos bi se trebao imati prema dokumentarnom filmu ili filmu čije su osnovne prerogative da da neku zaokruženu sliku o jednom narodu, njegovoj povijesti, vjeri ili sl.)
Naravno, namjera ovog uvodnika nije da se uključuje u takve vrste polemika, već da ukaže na jedan drugi problem, a koji sa ovim već rečenim ima izravne ili neizravne veze i doticaje ili relacije. Na taj problem nam je ukazala grupa roditelja, koja se obratila našoj redakciji s molbom da se na njega ne samo ukaže već i da se o njemu debatira na adekvatan način.
Činjenica je, naime, da se pogled na svijet ili kultura viđenja počinje formirati od malih nogu, mada neki pedagozi tvrde da je to i mnogo ranije – još dok je dijete u majčinom stomaku. Podrazumijevajući, dakle, neprikosnovenu ulogu porodice i sredine u koju dijete stupa po rođenju, škola kao vaspitno-obrazovna ustanova se nadaje kao jedan od najvažnijih činilaca u njegovom daljem formiranju kao ličnosti koja će prvo razumijevati a zatim i izgrađivati svijet u kojem živi i djeluje. Pa, naravno, i gledati filmove (televiziju, pozorište, druge srodne medije), odnosno učestvovati u njihovoj realizaciji, izgrađujući svoju opću i ukupnu društvenu kulturu i umjetnički senzibilitet.
U Čitanki za 8. razred osnovne škole, čiji su autori Muhidin Džanko i Željko Ivanković a recenzenti Nihad Agić, Emina Ajanović i Dijana Hadžizukić, koju je odobrio Federalni ministar obrazovanja i nauke (Emir Turkušić) svojim rješenjem br. 05-38-2975/04-04 0d 12. 7. 2004. godine, u poglavlju o medijskoj kulturi, nalazi se i kraći fragment flmskog scenarija filma „Sjećaš li se Doli Bell“, koji potpisuju Abdulah Sidran i Emir Kusturica. U tom izboru priređivača Čitanke, koji treba osnovnoškolcima da pokaže šta je scenarij i koje su njegove osnovne karakteristike“, nalazi se i rečenica u kojoj Kerim, jedan od likova u tome filmu, svome bratu Dini zbog toga što puši cigarete, uz brojne udarce, ni više ni manje nego (o)psuje Boga : „ Nećeš pušit, bogo te... sa zemljom ću te sastavit...“ kaže ovaj lik u dotičnom flmu. Pa da je ta psovka barem označena tačkicama (kao što smo mi uradili) ni po jada. Ali, jok, treba sve izvorno da se navede, jer nema pravog „umjetničkog“ efekta dok se to ne izlaje punim ustima!
I šta sada biva : djeca sa svojim nastavnikom treba da razrađuju ovu materiju i, naravno, da (pro)čitaju ono što je napisano, tj. da bukvalno (i oni) opsuju Boga! Osim toga, njima se, na kraju ovog poglavlja, preporučuje da u videoteci pronađu ovaj film, zajedno sa filmom „Kuduz“, režisera Ademira Kenovića i pogledaju ih u cijelosti. A kao što je poznato, i ovaj film, koji govori o sudbini odbjeglog zatvorenika i ubice, je pun psovki, kurvaluka, fizičkog i psihičkog maltretiranja i scena koje mogu imati izrazito negativne utiske na mladu i nenaviknutu psihu ovih školskih poletaraca.
Neko će možda reći : šta sve naša djeca gledaju na televiziji, ovo je – mila majka!
Da. Ima sve gore od gorega. No gledanje televizije je sasvim druga stvar (to je slobodan izbor, odnosno dozvola roditelja ili staratelja, onoga ko to gleda) od školskog gradiva! U školi se to MORA gledati, odnosno čitati, odnosno naučiti! Od nekoliko stotina stranica scenarija, naši priređivači su, za osnovnoškolce, izabrali baš onu stranicu u kojoj se psuje Bog. A Boga psuje mladić sa muslimanskim imenom. Priređivači izabrali, recenzenti odobrili (a da li su pročitali – to je drugo pitanje), ministar obrazovanja i nauke donio rješenje.
Rješenje o psovanju Boga za učenike osmog razreda osnovne škole!
I to u čitanki koja je oduvijek najdraži udžbenik kod svih učenika.
A u toj školi, pored ostalih predmeta, postoji i predmet koji se zove vjeronauka. I na kojoj se uči, kako je, neuzubillah, psovanje Boga smrtni grijeh, postupak kojim se izlazi iz vjere.
I sad hamletovska dilema za učenike osnovne škole : čitati ili ne čitati, psovati ili ne psovati, pitanje je sad?
Da se ovo, kojim slučajem, dogodilo u komunističkom sistemu (a nije se moglo dogoditi, komunisti, iako ateisti, nisu bili budale da na takav način, preko škola, manifestiraju svoj ateizam) bio bi to svojevrstan skandal i ideološka intencija. Ovako – to su uradili NAŠI kulturnjaci (kako da ih nazovemo), oni koje smo mi izabrali i još im za to debelo platili – to su vidjeli i protiv toga se pobunili jadni roditelji i – izio vuk magarca!
A ko je magarac – prosudite sami!
Stoga, kada kritikujemo odnosno raspravljamo o nekim današnjim filmskim ostvarenjima, ne treba nikako zaboraviti kako nam se formiraju naša djeca, koje obrazovanje, vaspitanje ili kulturu dobivaju u našim školama. I gdje su pedagoški zavodi, gdje su inspektori, gdje su sve one silne instance i komisije koje su upregnute u takozvani obrazovni proces?
http://www.preporod.com/joomla/index.ph ... 0&Itemid=5
) pao si na popravni iz vjeronauka...nisi zadvoljio ni za dvojku, jer nisi naucio nista vise i dalje od sure Nas" 
