u 33-oj
umrla Farah!!
Moderator: Chloe
-
King Kikapu
- Posts: 1162
- Joined: 11/08/2005 09:56
- Location: hrasno brdo
#30
zivot je poceo kad je zavrsio rat. namirivalo se izgubljeno, vrijeme je prolazilo. onda su prijatelji poceli da se zene i udaju, dobivaju djecu. sazrijevalo se, a i prerano starilo. onda su prijatelji poceli da odlaze, a tupu jeku grudvi zemlje po tabutu da zaglusuje glasno udaranje srca o grudnu kost. toliko glasnije koliko je zivot prerano zavrsio.
-
johnnykola
- Posts: 10400
- Joined: 15/10/2004 12:23
- Contact:
#32
jebote...
ja danas sa jaranom do buybook-a,
kad ono ne radi.
svasta...
iskrena sucut obitelji...
ja danas sa jaranom do buybook-a,
kad ono ne radi.
svasta...
iskrena sucut obitelji...
-
King Kikapu
- Posts: 1162
- Joined: 11/08/2005 09:56
- Location: hrasno brdo
#34
bila je u bolnici posljednjih mjesec dana
-
alphonse kauders
- Posts: 2774
- Joined: 12/10/2004 22:10
- Location: def: a place of settlement, activity, or residence
#36
Iz današnje Slobodne Bosne, piše Andrej Nikolaidis:
CRNOGORSKI OPROŠTAJ OD FARAH
MELEK U NOVOM JEZIKU
Te noći kada je umrla Farah Tahirbegović, Sanja je u panici zgrabila mobilni telefon i poslala joj poruku. Kanije ću saznati da Farah tu poruku nije pročitala, kao što vjerovatno nije pročitala ni desetine mojih bezumnih poruka punih optimizma i nade u njeno ozdravljenje, koje sam joj slao u posljednjim danima, dok je smrt nad njom sklapala svoja zlatna krila. Odjednom sam osjetila da joj moram reći da će biti sve dobro, rekla mi je Sanja, na umu više nisam imala ni doktore ni lijevoke, ni bolest ni ozdravljenje, prosto sam znala da će sve biti dobro.
Ujutro, kada sam ustao i upalio mobilni, dočekala me je poruka od Varje Đukić - Farah je umrla. "Srebrno klonu glava nerođene", pomislio sam: sada je sve dobro. Spustio sam se do mora i šetalištem napravio nekoliko besciljnih krugova. Prazan kao balon, čekao sam trenutak kada ću poletjeti. Zastao sam kod uličnog prodavca cigareta i kupio kutiju Marlbora. Nije bio sarajevski, ali dok sam otvarao kutiju i palio i gužvao jednu po jednu cigaretu, jedino o čemu sam mislio bilo je Sarajevo i ljudi Sarajeva. I jedna bolnica iznad grada, jedna soba sa pogledom na grad, i jedan prijatelj koji je u njoj umro. Sve si čuo, moj Bure, svirao sam na tastaturi telefona "fugu smrti", Farah je umrla, i meni kao da je umrlo pola Sarajeva.
Kasnije na moj SMS odgovara Nenad Popović. Bukvalno mi je bilo zlo kada sam saznao, pisao je. Najstrašnije je kada odlaze oni dobri i tihi, dok ostajemo mi koji vičemo, pisao mi je. Urličemo, i zaglušujemo sve diskretne, fine tonove koje valja slušati, odgovorio sam mu. Ja sam joj čak poslao roman na čitanje, dok je ležala u bolnici i čekala dijagnozu, koja nije bila ništa drugo nego smrt.
Povrh sve njene muke opteretio sam je poplavom svojih neuroza i depresije, koju ponekad zovem i književnošću. Poslao sam joj roman i ona ga je pročitala. Umirući, čitala je tu mučnu knjigu o smrti, knjigu koju sam napisao ja, koji o smrti ne znam ništa. Tražio sam od nje da odloži čitanje, da sačeka da knjiga bude štampana i ona izađe iz bolnice. Da me je poslušala, nikada je ne bi pročitala. Tako bi bilo ispravno. Anđeli, kažu, ne ulaze u kuće u kojima boravi pas. Pas koji je ležao kraj njega Poslanika je na tren spriječio da primi Objavu. Riječ "cinik", kinik, ta zastava pok kojom kao vojska u ritama sa medaljama na grudima maršira sve što sam ikada napisao - ta riječ ima grčki korijen, u riječi "kion", pas. Cinik je pas, a anđeli poput Farah, ne bi trebali zalaziti u tekstove pune bijesnih pasa.
Ali život je tekst pun bijesnih pasa, tekst koji se neprekidno odmotava kao tajni spis koji se kotrlja niz padinu, tekst koji bježi pred nama i prekida se prije bilo kakve poente i razriješenja, ostavljajući neke od nas zapitane zašto smo primali ujede psećeg okota, a neke od nas zapitane - zašto smo lajali i grizli.
U Bosnu smo ušli, Ognjen Spahić i ja, u kasno popodne 02.06.2006. Bilo je vlažno , hladno i nedostajalo je svjetla. Oblaci su se spustili na surove gudure Istočne Bosne, sivo je leglo po zelenom. Nisam ni sumnjao da će tako biti, nisam ni sumnjao da će Bosna učiniti sve da ovaj dan bude još suroviji i nepodnošljiviji. Bosna je, doista, dala sve od sebe - šest stepeni u junu, puste kuće Trnova i Kijeva, skretanje za Kalinovnik gdje rođen je čovjek kojemu tu treba podići mauzolej, "Kuću zlog cvijeća". Bio je to jedan od onih bosanskih dana po kojima se i ne može ništa drugo, osim umrijeti.
Prenoćili smo kod Milene, Ognjenove sestre. Priča o tome kako je znala u tri ujutru taksijem zapucati kod Farah, probuditi je i uplakana joj se baciti u naručje. Niko nije tješio kao Farah, zato su je ljudi zatrpavali svojom mukom. Je li se ona tebi ikada požalila, pitam Milenu, a znam odgovor: nije, kao što nije ni meni.
Ujutro nastavljamo put. Vozimo ka Zenici. Prolazimo kroz Visoko i neko pokazuje piramidu. Bosna je zemlja čuda, mislim: Hrvati su našli Bogorodicu, Bošnjaci piramide, preostaje da vidimo šta će naći Srbi. Ali kada se suočimo sa svom okrutnošću koja nas okružuje, humor više ne pomaže, ništa što možemo misliti nije nikakav zaklon od onoga što jeste.
A, jeste groblje na brdu na koje smo se u magnovenju popeli; jeste tišina sa kojom mi živi prolazimo kroz kapiju groblja, jeste jecaj kada prvo grumenje zemlje padne na njeno tijelo položeno u grob, jeste Faruk Šehić, najhrabriji čovjek kojeg poznajem, dok stoji među mezarjem i neutješno plače, kao veliki dječak koji je sve proživio.
"Na groblju, okružen mrtvima, čovjek je na izvoru saznanja,. Na groblju se već na prvi pogled nauči sve što treba da znamo o životu - to da ćemo umrijeti". To je pisalo u knjizi koju je Farah umirući čitala.
Prošle godine u ovo doba Farah Tahirbegović sjedjela je sa mnom i Sanjom na terasi naše kuće u Ulcinju. Nadam se da je u tih nekoliko dana pronašla barem malo spokoja. Ujutro bismo skupa pili kafu i tračarili o Bosni. Onda bi ona odlazila na plažu, i vraćala se tek popodne, razdragana. Pričala mi je o Rumijevoj "Mesneviji" koju je štampala, o planovima u koje, niti jedan od njih, nije bila ugrađena pomisao na poraz. U Zenici sam saznao da je, po svemu sudeći, već tada bila bolesna. To nije fer, prosto nije fer: imala je sve šanse protiv sebe, za svaku stvar se kao lavica morala boriti. Uprkos svemu, u svemu je uspjela. I onda je umrla. Ponekad pomislim da svemoć, sva vlast nad svjetovima, svim živim i svim mrtvim, ne vrijedi ni pet para, kada je ne prati barem malo džentlmenskog duha.
Jedno znam: da je moja Farah imala "barem malo" sretniji život, danas bi bila živa. To znam, jer mi je to rekla. Stajao sam kraj njenog kreveta u bolnici Podhrastovi. Pričala mi je o neni koja je ležala kraj nje, o tome kako je dobra žena grlila Marka Vešovića kada je došao posjetiti Farah. Pričala mi je o staricama koje umiru prigušujući samrtni ropac, kao da se stide. Pričala mi je o mladićima i djevojkama koji leže na spratu, o njima koji su u 21.vijeku oboljeli od tuberkuloze. Pričala mi je, onda se pridigla iz kreveta i rukom pruženom ka prozoru zahvatila čitav grad u kotlini, i čitav svijet iza. Sve ti je to od jada i tuge, rekla je, sve ti je to od jada i tuge.
CRNOGORSKI OPROŠTAJ OD FARAH
MELEK U NOVOM JEZIKU
Te noći kada je umrla Farah Tahirbegović, Sanja je u panici zgrabila mobilni telefon i poslala joj poruku. Kanije ću saznati da Farah tu poruku nije pročitala, kao što vjerovatno nije pročitala ni desetine mojih bezumnih poruka punih optimizma i nade u njeno ozdravljenje, koje sam joj slao u posljednjim danima, dok je smrt nad njom sklapala svoja zlatna krila. Odjednom sam osjetila da joj moram reći da će biti sve dobro, rekla mi je Sanja, na umu više nisam imala ni doktore ni lijevoke, ni bolest ni ozdravljenje, prosto sam znala da će sve biti dobro.
Ujutro, kada sam ustao i upalio mobilni, dočekala me je poruka od Varje Đukić - Farah je umrla. "Srebrno klonu glava nerođene", pomislio sam: sada je sve dobro. Spustio sam se do mora i šetalištem napravio nekoliko besciljnih krugova. Prazan kao balon, čekao sam trenutak kada ću poletjeti. Zastao sam kod uličnog prodavca cigareta i kupio kutiju Marlbora. Nije bio sarajevski, ali dok sam otvarao kutiju i palio i gužvao jednu po jednu cigaretu, jedino o čemu sam mislio bilo je Sarajevo i ljudi Sarajeva. I jedna bolnica iznad grada, jedna soba sa pogledom na grad, i jedan prijatelj koji je u njoj umro. Sve si čuo, moj Bure, svirao sam na tastaturi telefona "fugu smrti", Farah je umrla, i meni kao da je umrlo pola Sarajeva.
Kasnije na moj SMS odgovara Nenad Popović. Bukvalno mi je bilo zlo kada sam saznao, pisao je. Najstrašnije je kada odlaze oni dobri i tihi, dok ostajemo mi koji vičemo, pisao mi je. Urličemo, i zaglušujemo sve diskretne, fine tonove koje valja slušati, odgovorio sam mu. Ja sam joj čak poslao roman na čitanje, dok je ležala u bolnici i čekala dijagnozu, koja nije bila ništa drugo nego smrt.
Povrh sve njene muke opteretio sam je poplavom svojih neuroza i depresije, koju ponekad zovem i književnošću. Poslao sam joj roman i ona ga je pročitala. Umirući, čitala je tu mučnu knjigu o smrti, knjigu koju sam napisao ja, koji o smrti ne znam ništa. Tražio sam od nje da odloži čitanje, da sačeka da knjiga bude štampana i ona izađe iz bolnice. Da me je poslušala, nikada je ne bi pročitala. Tako bi bilo ispravno. Anđeli, kažu, ne ulaze u kuće u kojima boravi pas. Pas koji je ležao kraj njega Poslanika je na tren spriječio da primi Objavu. Riječ "cinik", kinik, ta zastava pok kojom kao vojska u ritama sa medaljama na grudima maršira sve što sam ikada napisao - ta riječ ima grčki korijen, u riječi "kion", pas. Cinik je pas, a anđeli poput Farah, ne bi trebali zalaziti u tekstove pune bijesnih pasa.
Ali život je tekst pun bijesnih pasa, tekst koji se neprekidno odmotava kao tajni spis koji se kotrlja niz padinu, tekst koji bježi pred nama i prekida se prije bilo kakve poente i razriješenja, ostavljajući neke od nas zapitane zašto smo primali ujede psećeg okota, a neke od nas zapitane - zašto smo lajali i grizli.
U Bosnu smo ušli, Ognjen Spahić i ja, u kasno popodne 02.06.2006. Bilo je vlažno , hladno i nedostajalo je svjetla. Oblaci su se spustili na surove gudure Istočne Bosne, sivo je leglo po zelenom. Nisam ni sumnjao da će tako biti, nisam ni sumnjao da će Bosna učiniti sve da ovaj dan bude još suroviji i nepodnošljiviji. Bosna je, doista, dala sve od sebe - šest stepeni u junu, puste kuće Trnova i Kijeva, skretanje za Kalinovnik gdje rođen je čovjek kojemu tu treba podići mauzolej, "Kuću zlog cvijeća". Bio je to jedan od onih bosanskih dana po kojima se i ne može ništa drugo, osim umrijeti.
Prenoćili smo kod Milene, Ognjenove sestre. Priča o tome kako je znala u tri ujutru taksijem zapucati kod Farah, probuditi je i uplakana joj se baciti u naručje. Niko nije tješio kao Farah, zato su je ljudi zatrpavali svojom mukom. Je li se ona tebi ikada požalila, pitam Milenu, a znam odgovor: nije, kao što nije ni meni.
Ujutro nastavljamo put. Vozimo ka Zenici. Prolazimo kroz Visoko i neko pokazuje piramidu. Bosna je zemlja čuda, mislim: Hrvati su našli Bogorodicu, Bošnjaci piramide, preostaje da vidimo šta će naći Srbi. Ali kada se suočimo sa svom okrutnošću koja nas okružuje, humor više ne pomaže, ništa što možemo misliti nije nikakav zaklon od onoga što jeste.
A, jeste groblje na brdu na koje smo se u magnovenju popeli; jeste tišina sa kojom mi živi prolazimo kroz kapiju groblja, jeste jecaj kada prvo grumenje zemlje padne na njeno tijelo položeno u grob, jeste Faruk Šehić, najhrabriji čovjek kojeg poznajem, dok stoji među mezarjem i neutješno plače, kao veliki dječak koji je sve proživio.
"Na groblju, okružen mrtvima, čovjek je na izvoru saznanja,. Na groblju se već na prvi pogled nauči sve što treba da znamo o životu - to da ćemo umrijeti". To je pisalo u knjizi koju je Farah umirući čitala.
Prošle godine u ovo doba Farah Tahirbegović sjedjela je sa mnom i Sanjom na terasi naše kuće u Ulcinju. Nadam se da je u tih nekoliko dana pronašla barem malo spokoja. Ujutro bismo skupa pili kafu i tračarili o Bosni. Onda bi ona odlazila na plažu, i vraćala se tek popodne, razdragana. Pričala mi je o Rumijevoj "Mesneviji" koju je štampala, o planovima u koje, niti jedan od njih, nije bila ugrađena pomisao na poraz. U Zenici sam saznao da je, po svemu sudeći, već tada bila bolesna. To nije fer, prosto nije fer: imala je sve šanse protiv sebe, za svaku stvar se kao lavica morala boriti. Uprkos svemu, u svemu je uspjela. I onda je umrla. Ponekad pomislim da svemoć, sva vlast nad svjetovima, svim živim i svim mrtvim, ne vrijedi ni pet para, kada je ne prati barem malo džentlmenskog duha.
Jedno znam: da je moja Farah imala "barem malo" sretniji život, danas bi bila živa. To znam, jer mi je to rekla. Stajao sam kraj njenog kreveta u bolnici Podhrastovi. Pričala mi je o neni koja je ležala kraj nje, o tome kako je dobra žena grlila Marka Vešovića kada je došao posjetiti Farah. Pričala mi je o staricama koje umiru prigušujući samrtni ropac, kao da se stide. Pričala mi je o mladićima i djevojkama koji leže na spratu, o njima koji su u 21.vijeku oboljeli od tuberkuloze. Pričala mi je, onda se pridigla iz kreveta i rukom pruženom ka prozoru zahvatila čitav grad u kotlini, i čitav svijet iza. Sve ti je to od jada i tuge, rekla je, sve ti je to od jada i tuge.
-
Mikula Mali
- Posts: 86
- Joined: 20/01/2006 13:36
#37
Alphonse, hvala ti. I hvala Andreju.
A Farah, prosto me stid reci hvala, i za ono sto sam od nje cula i sto nisam, sto sam sve, eto, mislila, jednog dana cuti.
A Farah, prosto me stid reci hvala, i za ono sto sam od nje cula i sto nisam, sto sam sve, eto, mislila, jednog dana cuti.
-
zeljeni_nadimak
- Posts: 195
- Joined: 07/12/2005 12:23
- Location: Tuzla
#38
Strasno
FARAH TAHIRBEGOVIĆ (1973 - 2006)
Jedan san
"Stojim ja na terasi, a pored mene muškarac. Ne vidim ga, ali znam da je neko svet. I ja onda njega pitam kad ću ja umrijet. A on pokaže rukom ispred nas i pita: vidiš li ti sve ove ljude dole. Ja pogledam, dole more ljudi. Vidim, kažem. E, kad svi oni umru, onda ćeš i ti, kaže on. Bogami ću se načekat, kažem ja. Nećeš, kaže on, brzo to ide…"
(Za Farah, san nane Fahrete, zapisao Nenad Veličković onako kako je stigao do njega. Umjesto posljednjeg pozdrava, na dan dženaze u Zenici, Sarajevo, juni 2006.)
FARAH TAHIRBEGOVIĆ (1973 - 2006)
Jedan san
"Stojim ja na terasi, a pored mene muškarac. Ne vidim ga, ali znam da je neko svet. I ja onda njega pitam kad ću ja umrijet. A on pokaže rukom ispred nas i pita: vidiš li ti sve ove ljude dole. Ja pogledam, dole more ljudi. Vidim, kažem. E, kad svi oni umru, onda ćeš i ti, kaže on. Bogami ću se načekat, kažem ja. Nećeš, kaže on, brzo to ide…"
(Za Farah, san nane Fahrete, zapisao Nenad Veličković onako kako je stigao do njega. Umjesto posljednjeg pozdrava, na dan dženaze u Zenici, Sarajevo, juni 2006.)
-
Belminator
- Posts: 396
- Joined: 03/10/2003 00:00
#39
Nek joj je rahmet dusi, imao sam tu cast da je poznajem. Sjecam se da mozda prije godinu dana Farah je zeljela da objavi jednu moju pricu ( "Guranje" koja je bila izlozena i ovde, na sad vec arhivskoj temi "kratke price" ), na nekom internet mediju, stvarno se ne sjecam kojem, ali kako sam inace jako neodgovorno bice, tu pricu joj nikad nisam poslao...
Ne znam kako su, i koliko su mediji saopstili jos jednu tuznu vijest. Naime prije dva dana umro je i Kemal Bakarsic, knjizevnik, bibliograf, majstor za digitalne biblioteke, prof na odsjeku za komparativnu knjizevnost, a i autor je nagrađene knjige "Fragmenti kulturne historije BiH"... Taj covjek se je zaista zalagao za nasu kulturu. Preko svojih prijatelja diljem svijeta, a najvise u SAD, gdje je redovno drzao predavanja ( jedne prilike bio je i Klintonov uvazeni gost ), dakle iskoristio je ta poznanstva i popunio je ratom opustosene fondove biblioteka u BiH, sacuvao Zemaljski muzej da u ratu ne postane salon BMW automobila jednog od zohara iz tadasnje vlasti... i da ne nabrajam njegova dobra djela, jer ipak je ova tema o Farah.
I Kemo nas je također napustio rano, u 50 god, umro je od tumora na mozgu.. a ispracaj je bio bas kakav i zasluzuje. Najprije je komemoraciju na Filoz. faksu odrzao prof. Dizdar... a na samoj sahrani jako lijep govor odrzao je Kemin kolega, nekada i njegov profesor, legenda nad legendama Tvrtko Kulenovic...
Nazalost dobri ljudi nas napustaju rano... neka im je, i Farah i dobrom starom Kemici, vjecni rahmet i slava...
Ne znam kako su, i koliko su mediji saopstili jos jednu tuznu vijest. Naime prije dva dana umro je i Kemal Bakarsic, knjizevnik, bibliograf, majstor za digitalne biblioteke, prof na odsjeku za komparativnu knjizevnost, a i autor je nagrađene knjige "Fragmenti kulturne historije BiH"... Taj covjek se je zaista zalagao za nasu kulturu. Preko svojih prijatelja diljem svijeta, a najvise u SAD, gdje je redovno drzao predavanja ( jedne prilike bio je i Klintonov uvazeni gost ), dakle iskoristio je ta poznanstva i popunio je ratom opustosene fondove biblioteka u BiH, sacuvao Zemaljski muzej da u ratu ne postane salon BMW automobila jednog od zohara iz tadasnje vlasti... i da ne nabrajam njegova dobra djela, jer ipak je ova tema o Farah.
I Kemo nas je također napustio rano, u 50 god, umro je od tumora na mozgu.. a ispracaj je bio bas kakav i zasluzuje. Najprije je komemoraciju na Filoz. faksu odrzao prof. Dizdar... a na samoj sahrani jako lijep govor odrzao je Kemin kolega, nekada i njegov profesor, legenda nad legendama Tvrtko Kulenovic...
Nazalost dobri ljudi nas napustaju rano... neka im je, i Farah i dobrom starom Kemici, vjecni rahmet i slava...
-
edu
- Posts: 7895
- Joined: 30/11/2004 15:25
#41
FARAH
U sjećanja svih koji su je poznavali zauvijek se preselila Farah Tahirbegović, urednica u sarajevskoj izdavačkoj kući Buybook. Neizlječiva bolest shrvala je Farah u 33. godini života posvećenog prijateljstvima, knjigama, pjesmi i ljepoti. Na Farah će nas podsjećati svaki spomen Sarajeva, pjesme Dertuma i jedna od najljepših knjiga koja se pojavila na ovim prostorima – monografija "Pjesma srca moga" posvećena Zaimu Imamoviću.
http://feral.mediaturtle.com/look/weekl ... rSection=3
U sjećanja svih koji su je poznavali zauvijek se preselila Farah Tahirbegović, urednica u sarajevskoj izdavačkoj kući Buybook. Neizlječiva bolest shrvala je Farah u 33. godini života posvećenog prijateljstvima, knjigama, pjesmi i ljepoti. Na Farah će nas podsjećati svaki spomen Sarajeva, pjesme Dertuma i jedna od najljepših knjiga koja se pojavila na ovim prostorima – monografija "Pjesma srca moga" posvećena Zaimu Imamoviću.
http://feral.mediaturtle.com/look/weekl ... rSection=3
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#42
Henry Miller u Sexusu: Bio sam na pragu trideset trece godine zivota, godine u kojoj Krist bijase raspet.
I nasa je Farah imala 33 godine kad je umrla, napacena i shrvana od opake bolesti - galopirajuci rak koji ti unisti pluca za samo nekoliko sedmica.
Jazuk. Prava steta za sve nas koji smo je poznavali, pa i za one koji je nisu poznavali.
Danas je 6 mjeseci otkako je umrla.
Obozavala je Miku Antica:
Da li sam svuda gde su mi tragovi,
Ko zna s čim sam se spajao,
A nisam ni takao?
Možda sam boravio i u svom životu,
Možda postoje izvesni znaci,
Ali kao da je neko stran.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je opasno ići, ja se nikad ne umaram.
Valjda sam jedini svedok koji sumnja u sebe
Sve češće mi se čini
Da nisam nikakav oblik
Već da slobodno jedrim kroz sopstveno
Pijanstvo – prepušten sunčevom vetru
Odlivam se i dolivam.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno hteti, ja nikad ne odustajem.
Neiskvaren iskustvom, poseban slučaj samoće.
Ponekad izmislim sadašnjost,
Da imam gde da prenoćim.
I suviše sam video, da bih smeo da tvrdim,
Mnogo toga sam saznao, da bih imao ijedan dokaz.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno voleti, ja nikad ne zaboravljam.
Pokušavam da shvatim učenja koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera, spremna u mene da veruje.
Teško je biti okovan u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom, ne mogu da umirim mir.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umreti, jer ja se ne završavam.
I nasa je Farah imala 33 godine kad je umrla, napacena i shrvana od opake bolesti - galopirajuci rak koji ti unisti pluca za samo nekoliko sedmica.
Jazuk. Prava steta za sve nas koji smo je poznavali, pa i za one koji je nisu poznavali.
Danas je 6 mjeseci otkako je umrla.
Obozavala je Miku Antica:
Da li sam svuda gde su mi tragovi,
Ko zna s čim sam se spajao,
A nisam ni takao?
Možda sam boravio i u svom životu,
Možda postoje izvesni znaci,
Ali kao da je neko stran.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je opasno ići, ja se nikad ne umaram.
Valjda sam jedini svedok koji sumnja u sebe
Sve češće mi se čini
Da nisam nikakav oblik
Već da slobodno jedrim kroz sopstveno
Pijanstvo – prepušten sunčevom vetru
Odlivam se i dolivam.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno hteti, ja nikad ne odustajem.
Neiskvaren iskustvom, poseban slučaj samoće.
Ponekad izmislim sadašnjost,
Da imam gde da prenoćim.
I suviše sam video, da bih smeo da tvrdim,
Mnogo toga sam saznao, da bih imao ijedan dokaz.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno voleti, ja nikad ne zaboravljam.
Pokušavam da shvatim učenja koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera, spremna u mene da veruje.
Teško je biti okovan u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom, ne mogu da umirim mir.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umreti, jer ja se ne završavam.
-
Salko sto je u vodu skako
- Posts: 4278
- Joined: 10/02/2006 11:59
- Location: Nemila kod Zenice
#43
Iskreno saučešće
-
trinaesti
- Posts: 1106
- Joined: 30/01/2005 20:26
#44
Postoje ljudi koji vjeruju da će ovaj svijet jednom biti bolji, ali tek ako svi od sebe sve daju. Pa se oni daju do karaja bespoštedno, vjerujući da će jednom iza sebe ostaviti neke bolje svijetove. Nažalost, kako je takvih ljudi malo oni se u žaru zanesu i nerijetko sagore. Jedna od njih bila je i Farah Tahribegović, izuzetna mlada žena, koju je smrt dozvala sebi u njenoj 33. godini. Na današnji dan.Prošla je godina u kojoj se Farah nije nasmijala, u kojoj nikoga nije zarazila entuzijazmom da je sve moguće. Samo treba iskreno željeti. Godina u kojoj nije uredila ni pročitala ni jednu knjigu... Godina u kojoj Farah nije tiho ispod glasa, tek na nagovor prijatelja zapjevala sevdalinke...Farah Tahribegović rodila se 6. aprila 1972. u Zenici, živjela u izbjegličkom centru u Sloveniji u toku rata, diplomirala bibliotekasrtvo i svjetsku književnost, radila kao izvršna urednica u Bajbuku, objavila jednu knjigu (Pismo roditeljima) u Ljubljani 1993. godine, pjevala u bendu Dertum (koji je u Sloveniji bio jedan od ponajboljih reprezenata bh kulture), uređivala mnoge knjige (vjerovatno jedan od najdražih joj je monografija posvećena Zaimu Imamoviću "Pjesma srca moga"), koju je uredila sa Damirom Imamovićem. Osim toga prevodila je sa slovenačkog jezika, svirala harmoniku, putovala po sajmovima i povezivala izdavače s područja bivše Jugoslavije, bila tajnica Udruženja izdavača i knjižara...Kao znak potsjećanja na Farah Tahribegović prijatelji su osnovali Fondaciju Farah Tahribegović. Osnivači Fondacije odlučili su da svake godine 6. aprila, na dan kada je Farah rođena, dodjele nagradu "za doprinos razvoju izdavačke djelatnosti, književnosti, bibliotekarstva i opće kulture". Prva dobitnica nagrade bila je mlada književnica Lamija Begagić./Fena/
---
neke ljude sretnes jednom ili dvaput. i kada odu, desi ti se da osjetis da ti fale, i da fale cijelom svijetu, vise nego mnogi s kojima si stalno u kontaktu. i koliko god si tuzan u momentu njihova odlaska, budes u isto vrijeme i sretan sto si imao priliku druziti se s njima. jer osjecas, zapravo znas da ces se s njima opet sresti.
takva je bila Farah.
neka je rahmet njenoj dusi i neka joj Bog podari lijepi dzennet.
---
neke ljude sretnes jednom ili dvaput. i kada odu, desi ti se da osjetis da ti fale, i da fale cijelom svijetu, vise nego mnogi s kojima si stalno u kontaktu. i koliko god si tuzan u momentu njihova odlaska, budes u isto vrijeme i sretan sto si imao priliku druziti se s njima. jer osjecas, zapravo znas da ces se s njima opet sresti.
takva je bila Farah.
neka je rahmet njenoj dusi i neka joj Bog podari lijepi dzennet.
