Genocid u Karantinu
Pred nama je konkretan problem. Zapad kreira i instalira projekat naše memorije, i u tom projektu koristi face poput britanskog popa, ili ovih bošnjačkih popova, poput senke Kurtović i Senada Avdića. Oni hoće da mi pamtimo kako oni hoće, i preko ljudi koje oni hoće. Šta se, zapravo, želi učiniti sa memorije o genocidu nad Bošnjacima? Isto što i sa Bošnjaka. Cilj je razbiti narod, do neupotrebljivosti. Cilj je memoriju o genocidu metnuti u karantinu, u geto, kontrolirati je, dozirati, upravljati njome, tako da nikad ne postane politički obavezujući faktor.
Piše: Fatmir Alispahić
Prije 20-tak dana javili su mi se neki naši ljudi iz Njemačke sa željom da se objavi njihov protest zbog namjere Univerziteta u Frankfurtu da međunarodnu konferenciju o ratu u biH, s akcentom na genocid u srebrenici (2.-4. XII), otvori senka Kurtović, urednica Oslobođenja, a da je zatvori Senad Avdić, urednik Slobodne Bosne. Tih desetak džemata, udruženja i klubova iz Njemačke su htjeli da se njihova riječ protesta čuje u BiH. Njihova saopćenja za javnost sam priredio u jedan kraći tekst, a tekst poslao na nekoliko medisjkih adresa u biH. Niko nije objavio ni slova.
Predstavnici bh dijaspore u Njemačkoj su prosvjedovali zbog činjenice da ovo dvoje nazovi novinara godinama odgajaju izmišljotine o tzv. Islamskom terorizmu, da sataniziraju bošnjačku žrtvu, da su u službi četničko-ustaške koalicije... Poslije nekoliko dana zvali su me iz Njemačke i pitali – da li su negdje objavljeni njihovi stavovi. Rekao sam – nisu. A zašto nisu? Zato što mi više nemamo medija koji bi mogli objaviti takav stav. Jer, u ovom podjarmljenom medijskom prostoru Senka i Senad se heroji demokratije, borci za ljudska prava, kulturu, iako je bjelodano da im je sve to samo šminka koja prikriva njihovu plaćenićku suštinu. Helem, kad smo se konkretno uvjerili de se naša vijest u našoj zemlji nema više gdje objaviti, onda smo stavove naše dijaspore u Njemačkoj poslali ne web Bosmnjaci.net u New Yorku. Tek toliko da bi ovi zgranuti ljudi imali makar kakvu statisfakciju, da to što su saopćavali javnosti nije završilo u totalnoj tišini. Mada, tišina činjenice, jer u BiH niko nije saznao da su predstavnici desetine hiljada bh, građana u Njemačkoj saopćili da je istup Senke i senada na konferenciji u Frankfurtu „uvreda žrtava genocida“.
Koliko li tek događaja i mišljenja nikada neće postati vijest jer se nemaju gdje objaviti?! Koliko li će tek naša percepcija stvarnosti biti pogrešna jer ćemo je primati iz jednog, boljševiziranog, izvorišta mišljenja i djelovanja?! Genocid nad Bošnjacima je na pouzdanom putu da bude pamćen i tumačen tuđum mjerom, a ne našim osjećajima.
Promocija Senke i Senada u međunarodne tumače genocida nad Bošnjacima, u eksperte za Srebrenicu, zapravo je najava jednog zatočenog vremena u kojem ćemo bošnjačku istinu spoznavati preko neprijateljskih medisjkih odašiljača. Dakle, to će biti njhova istina, a za onu svoju mi nećemo ni znati, jer je nećemo ni znati, jer je nećemo imati odakle čuti.
Eutanazija memorije
Nakon drugog svjetskog rata činilo sem vjerovatno, da se genocid nad bošnjacima nikada neće zaboraviti. Rane su bile svježe, pamćenja živa, svjedoci brojni. Ali, rane su zamladile u kolotečini života, pamčenje je ispareno kroz obrazovni sistem i medije, a svjedoci su se utušili u komunietičkom sistemu koji je prijicirao uzornog građanina. Sjećam se, jedini, kao dijete, da mi je na proputovanju kroz Foču mati nešto pričala o tome kako su četnici klali Muslimane. Do moje pionirske kape i marame nikada nije došla ni jedna sistemska informacija o genocidu nad Bošnjacima. To što mi je mati tada rekla bilo je sve što sam znao o klanju Muslimana u Drugom svjetskom ratu. Vjerujem da je većina nas za genocid nad bošnjacima čula „ispod tezge“, od roditelja, ili djedova i nana. A zašto?
Zato što komunistički sistem to stradanje bošnjačkog naroda nije smatralo bitnim, smatrao gaj je štetnim za svoje interese. Genocida nad Bošnjacima nije bilo u udžebenicima, u lektiri, na medijima... Bošnjaci su se mogli rahat opustiti , jer je ljepše bilo slušati Miću Orlovića i „Rokere s Moravu“, nego ti teške priče iz prošlosti koje se „ispod tezge“ možda provuku, a možda ne provuku do uglancanog uha.
Kada poredimo sadašnji i pređašnji odnos prema genocidu, valja priznati da sada imamo mnoštvo literature i o onom i o ovom genocidu. Literatura bi, zar ne, trebala biti garant da ćemo pamtiti, i biti na oprezu. Ali, deset godina poslije rata mi slabije pamtimo sve što nam se dogodilo, nego li godinu dvije poslije. Da li to znači da će se proces odumiranja našeg pamčenja nastaviti?U komunističkom vaktu je bezmalo pet decenija sazrijevala eutanazija naše memorije, da bismo bez ikakvog pamćenja, ogoljeni do svijesti, sačekali kame.
Šta će se sa nas dogoditi za još, recimo, četiri decenije? ...ako nas uopće bude bilo pod pristiskom ovih procesa isparavanja.
Za deset godina, u kritičnoj masi bošnjaka, redizajnirana je patriotska svijest. Naše generacije se, kao nekad, odgajaju u obrazovnom sistemu koji ne spominje genocid. Naša omladina upija mediske sadržaje koji nemaju veze sa pripadnošću Bosni i islamu. Ono što je nekad bio Mićo Orlović, danas su HRT, Pink, Bijeljinska tv, Braća Karić...
Tamošnji sadržaji odgajaju svoje nacionalne budučnosti, a kad odgajaju našu, onda se stvara papazijanija identiteta, koja se manifestira kroz komplekse manje vrijednosti, jer, pobogu - zašto se nismo rodili kao jal „bre“, jal kao „bum“. Pošto smo jedini evropski narod koji živi u getu, u svakoj vrsti mrakače i poniženja, a pošto preko velikodržavnih s&h medija našim glavama vršljaju tuđinski sadržaji i osjećaji, dolazi do varničenja koje isijava idiotizam, imperative nasilja, alkohola, droge, korupcije, golotinje, razvrata.
Kakve žrtve, kakvo pamćenje, bitno je oponašati Daru Bubamaru! Ima pojeftino kupiti gipsanih labudova, pa ih nataknuti na avlijsku kapiju, da nam sve i unutra i izvan liči na ono što nismo, i nećemo nikad biti, jer od svijeta koji nas okružuje mi možemo samo dobiti pomije, kao kokoške u kokošinjcu!
Vrijedilo bi izučavati transformacije u bošnjačkom identitetu koje su generirane nasilnom promjenom medijske slike u BiH. Kriminalni ulazak srbijanske tv pink u medisjki suverenitet BiH zoran je ilustrativ operacije koja je poduzeta s ciljem isparavanja bošnjačke samosvijesti. Danas smo u poziciji kad se bošnjačka svijest, u kritičnoj masi, odlikuje kako neko drugi hpće, a ne kako bi to umni u Bošnjaka htjeli. Doduše, ovi umni u Bošnjaka haman ništa neće, čim ih ne tangira što se bošnjačka svijest preoblikuje u nesvijest. O nekom izučavanju sociokul-turnih ili sociopolitičkih transformacija bošnjačkod identiteta, pod dejtonskim pritiscima- nema ni govora. Niti takvo istraživanje ima ko tražiti, ni platiti, a vala, nema se više gdje ni objaviti. Nek' nas istražuju k'o dinosauruse.
Fabrika istine
Šta se, zapravo, želi učiniti sa memorijom o genocidu nad Bošnjacima? Isto što i sa bošnjaka. Cilj je razbataliti narod, do neupotrebljivosti. Cilj je memoriju o genocidu metnuti u karantin, u geto, kontrolirati je, dozirati, upravljati njome, tako da nikad ne postanemo politički obavezujući faktor. A memorija je, vidimo to po holokaustu i Izraelu, ključ budučnosti. Bošnjačke žrtve bi mogle izboriti bošnjačku budućnost.
Ali, tada bi Srbi i Hrvati nosili švapski biljeg, a evropi se ne rentira da zbog nevinih muslimana kažnjava krive kršćane. Zato će Amerika i Engleska, kao onomad, Komunistička partija, ovdje kreirati šta će se i kada će se misliti. Tom projektu ne treba istina, jer se istina svakako proizvodi, kao što se proizvode šarafi. Ko ima medije, taj ima istinu. Ipak, lažna istina mora nalikovati na pravu istinu, pa će se tu pomalo spominjati i Srebrenica, i logori, i štošta još, ali na kašičicu, da se Bošnjaci nebi pohapsili.
Eto, pogledajmo samo kako smo zadovoljno pristali da se sva naša gubilišta svedu na Srebrenicu, koja jeste najteža, ali ne i jedina. U Bratuncu je pobijeno gotovo isto Bošnjaka koliko i u Srebrenici, ali Bratunac se na Zapadu ne spominje. A gdje su desetine drugih, naših Srebrenica?! Niko se nije pitao ima li tom zapadnom insistiranju neke podvale, u smislu: proznat ćemo Srebrenicu, a sve drugo ćemo zaboraviti.
Kad se osjetilo da preživjeli logoraši iz „Omarske“ namjravaju oformirati memorijalni centar, najednom je sletio neki britanski pop da miri Bošnjake i srbe, i da iz Banja Luk, uz pomoć bivših isljednika i batinaša, formira taj centar. Britanski mediji su na sva zvona afirmirali aktivnost britanskog popa, ali nisu spomenuli da su iz tog projekta izbačeni logoraši. Jer, šta će kome logoraši da pamte svoje patnje, kad će to za njih učiniti oni koji su ih mlatili! A činiti će onako kako su četnici preobučeni u partizane pamtili klanje Muslimana u Foči ili Višegradu.
Namjera je, dakle, dase pamćenje genocida svede na formalnu razinu, kako ne bi mogao reći da pamćenja nema, a kako to pamćenje ne bi bilo suvereni bošnjački duhovni prostor. Zato se drsko proizvode novi lideri bošnjačkog pamćenja: umjesto Smaila Čekića, recimo, u Frankfurtu su putovali Senad i Senka, jer su svoje antibošnjačke kvalitete godinama dokazivali. Zato se među logorašima ubacuju nekakvi britanski popovi, da prave smutnju... Kao da Bošnjaci ne umiju misliti i pamtiti bez britanskih popova, i bez njihovih medisjskih plačenikau BiH!
Jevrejski model
Seljački fudbalski klubovi se od onih velikih razlikuju po tome što na selu svi fudbaleri, k'o ragbiju, namah polete za loptom u želji da baš oni dadnu go, pa da uveče na igranku budu glavni seoskim curama. I narodi se, tako nekako, daju razlikovati. Sposobni rade tismki i ne lete za liderstvom. U Bošnjaka je glavni feler u glavi nemaju timske higijene, neshvaćanje da niko ništa ne može sam, i da se individualni uspjeh može postići samo ako se biva karika u lancu.Eto, neki dan je Kanton Sarajevo oznanio jedan lijep projekat. Gradit će se memorija o stradanju Sarajeva, spomenici, muzeji, arhiva...Konaćno.
Ali, nismo upratili da su ovaj projekat uključeni mnogi Bošnjaci koji su proteklih godina, individualnim naporima ispisivali memoriju o genocidu. Što li? Nije valjda da kantonalni političari misle da su najpametniji? Pa će ignorancijom bošnjačkih duhovnih potencijala postati bošnjački vizentali!? Nijet im je plemenit, ali bi im nijet bio jači, i otporniji, ako bi bio pametniji, ojačan za mnoge Bošnjake koji umiju misliti i govoriti. Jer, memorija nije samo izgraditi spomenik; dugoročan i djelatan projekat znači strateški promišljati, i prepoznavati podvale, i kulturološki djelovati, i lobistički uvezivati... u projektu koji su ostvarili Jevreji, naspram holokausta, a koji bi trebao biti naš model, ima stotine sofisticiranih segmenata o kojima, zasad, ne znamo ništa. A da bismo znali, ne možemo biti najpametniji, ni ja ni ti.
Pred nama je, dakle, konkretan problem. Zapad kreira i instalira priojekat naše memorije, i u tom projektu koristi face poput britanskog popa, ili ovih naših bišnjačkih popova. Oni hoće da mi pamtimo kako oni hoće, i preko ljudi koje oni hoće. Šta da činimo? Da podignemo jedan ili deset spomenika i kažemo – završili posao. Nismo. U ratu smo za bošnjačko pamćenje bošnjačkom glavom.
[/b]
