#26
Posted: 04/05/2006 11:15
Slazem se. Samo bi neko trebao konacno poceti. Zasto ne mogu Bosnjaci prvi?edu wrote:ja ocekujem od svake vlasti da tako radi..ti samo od bosnjacke?!
Page 2 of 4
#27
Posted: 04/05/2006 11:32
sad me vec tjeras da odgovaram na glupo pitanje..a to..vjeruj mi..ne zelim!
#28
Posted: 04/05/2006 13:11
nisam citao tekst..ali senad avdic jos uvijek ima obje noge..sto se ne moze reci za zeljka kopanju..nazalost!..nek' svako odgovara za svoja zlodjela!
#29
Posted: 05/05/2006 10:44
Svako krivicno djelo se mora procesuirati. To je obaveza pravosudnih organa. Licno, polazim od toga da su im ta djela bila poznata ili su im morala biti poznata i prije objavljivanja gornjeg teksta. Ako je ova pretpostavka tacna, ocekujem od pravosudnih organa FBiH, u ciju nadleznost spada krivicno gonjenje, da se o tome javno ocituju.
A ako to, iz bilo kojeg razloga, nije bio slucaj, smatram da najkasnije nakon objavljivanja ove naslovnice, imaju obavezu da javnost obavijeste o cinjenicnom stanju stvari, a u vezi sa gornjim navodima imenovanog lista. Ako su pocinioci vec osudjeni, onda ocekujem da se i to objavi, najkasnije u sljedecem broju istog lista, a ako ne da se i to objasni.
U suprotnom, javnost moze samo da nagadja sta je istina, a sta ne, sto otvara mogucnost za proizvoljne ocjene ili njihovu zloupterbu u dnevno-politicke svrhe.
A to sa gosp. Kopanjom nisam razumio.
A ako to, iz bilo kojeg razloga, nije bio slucaj, smatram da najkasnije nakon objavljivanja ove naslovnice, imaju obavezu da javnost obavijeste o cinjenicnom stanju stvari, a u vezi sa gornjim navodima imenovanog lista. Ako su pocinioci vec osudjeni, onda ocekujem da se i to objavi, najkasnije u sljedecem broju istog lista, a ako ne da se i to objasni.
U suprotnom, javnost moze samo da nagadja sta je istina, a sta ne, sto otvara mogucnost za proizvoljne ocjene ili njihovu zloupterbu u dnevno-politicke svrhe.
A to sa gosp. Kopanjom nisam razumio.
#30
Posted: 05/05/2006 11:06
razumjet ces..polako...
#31
Posted: 05/05/2006 11:17
Njihovi su gori od nasih...
#32
Posted: 02/07/2006 16:44
Uvijek bili... LOLklif wrote:Njihovi su gori od nasih...
Nego vas dvojicu malo odnese. A meni intersantno zasto niko ne prica o Feralu , mislim zasto koji kua niko ne cita Biljeznicu Robija K.
Pa tu cojek rekne milijun stvari iz jedine prave perspektive. Naivnog i sasma normalnog djecaka.
Bezveze je to sto ovaj thread nije dozivio svoju trecu stranicu. Duhovitost nam je na kurcevom nivou... Jeble vas slobodne bosne, dani , ljiljani , (jel saff religijsko ili politicko stivo ?) i ostali indoktrinirajuci materijal.
Kome da se ja sad zalim po ovom pitanju LOL.... KOMEEEEE
Vladi , komunalcima , MEdjunarodnoj agenciji za zastitu zeljitelja dobra i mrzitelja zla... ili pak Da probam Kod Medjunarodne agencije za sintezu dobra i zla.
HELP LOL
#33
Posted: 17/07/2006 16:53
Zljoboda
04.02.1990.
Moj drug Dino je pitao:"Ko je gladan?" Mi svi iz ekipe smo rekli: "Ja!" Dino je rekao: "Ajmo onda malo raspirivat semparatizam kod Shipaca da nam uleti nesto za zderu!" Ja sam rekao: "Prva liga forgas!" Onda smio mi ekipa dogibali do one Anifijeve slaste. Benac je na vratima viknijo: "Pomoz bog junaci!" Anifi je rekao :"Zdravo braca Hrvati! Izvoljte, izvoljte!" Dino je rekao :"Cuj Anifi, dosli smo te malo narajcat!" Matko je rekao:"Aha, mi smo zivi maheri za podstrekivalo!"
Anifi je rekao :"Odljichno momci, odljichno! Zedite, zedite!" Onda sam ja rekao: "Cuj, Anifi aj zamisli da smo ti mi murci, a da su ti krafne bovani!" Anifi je rekao:"Nisu mi zvezhe krofne! Mozhe lji z bakljave i grempite?" Benac je rekao:"Mozhe! Ali gadjaj nas odmah pijatima!" Anifi je rekao: "Odljichno! Zamo da zkinem Titova sljika!" Matko je rekao: "Chekaj, jebaga led! Najprvo moramo mi malo bacit postrekivalo! Dino izvoli..." Onda se Dino dignijo prema Anifiju i viknijo je : "Sta jke Shipac! Stavljas mi u slastu crveno -crne tavajole bez socijalistichkih obiljezja a?!" Onda je Benac dreknijo:
"Ti si mi jedan albanski semparatista i nacjonalista, je li ?! Jedna podvojena lichnos, a ?!" Ja sam arlauknijo: "Nemoj sad da ti jednom odushim! Pada vish ulogu suzavca u pravnoj drzhavi!" Onda je Anifi tutnijo krempe na pijate i rekao je: "Izvoljte drugovi maljicajci! Mozhe lji i koka kolja uz koljache?" E, ali Dino je rekao: "Anjme, Anifi, stvarno si bezvezan!Nikakav si Shipac jebate!" Matko je rekao:"Di ti je pravednichki revolt?! Di ti je nacjonalni ponos?!"
Ja sam rekao:" Cili si mlichkav , jebate, parish chlan Fujdija!" Benac je rekao: " MA mozda je samo zaglumio , a strovalijo nam salmonelu u krempe, a?" Ja sam rekao: " Ma kua zaglumio ! Nismo ga dosta raspirivali! Ajmo ponovo..."
Onda je Dino skochijo i dreknijo "Doli dva milijuna albanskih semparatista i nacjonalista!" Matko je zavikao :" Zhivili trinaest postenihShipaca!" Anifi je odma zakolutnijo ochima. Onda se on zadrevio:" Aaaaj! Necezh mene vishe tljachit!" JA sam rekao : "To Anifi , vish da mozhesh! Revijskisi!" Anifi je dreknij: "Zljoboda! Zljoboda! Zhivot za zljoboda!" Onda je on pocheo pichit po nama
sa krempama i strudelima. Prvo je zdimio Benca u sljepo oko. Meni je fljasnila jedna krempa u nove vranglerice.
Anifi je rekao " Aaaaaaj ! Necezh mene vishe tljachit! Zhivot za zljoboda!" Dino je rekao: " Chekaj Anifi, jebate!
Nemoj pretjerivat, ovo je samo za shalu!" Anifi je vikao: "Nije zhala, nije zhala! De-mo-graci-ja! De-mo-graci-ja!" Onda je on nastavio sa krehanom. Mi ekipa smo vec bili zafastanifor gas. Isto su bila zasrana i ogledala u slasti. Kad je spichio sve strudele Anifi je shajbao sa figarima i orasnicama. Ja sam viknijo: "A u pene, ovo se izrodilo! Daj Anifi zakochi, jebate!Nista ne kuzhis brume i zezancije!"
Matko je njemu govorio: "Aj barenko nadji stagod mekshe! Pichi nas sa slajom iz automata!" E ali i dalje je isla krehana sa figarima. Anifi je vikao: "Nedjemo zbrdska djizma! Ocemo zljoboda! De-mo-graci-ja! De-mo-graci-ja! Ti-to pa-rdi-ja! De-mo-graci-ja! Ti-to pa-rdi-ja!" Onda je Dino mignijo nama ekipi. Kad je mignijo mi smo odmah pocheli se drechat:
"Koso-voi-publi-ka! Koso-voi-publi-ka! Koso-voi-publi-ka..." Onda je Anifi prestao gadjati se u nas. Samo sad je on pichio kroz prozor pod slaste n ulicu. To je najvishe shajbao sa chupavcima i princeskama. Dok je krehao Anifi je vikao : "Hrva-cka-pomo-zi! Hrva-cka-pomo-zi..." E, ali onda je neko stao na vratima. Mi smo u roku hitno odmah zachepenzi. To je bio onaj barba Eveliniz pandurije. Anifi je isto zakochio.
BArba Evelin je dreknijo:"Sta je ovo ovde, jebate! Kakvi je ovo cirkus?!" Ja sam rekao :" Nista! Mi smo samo doshli na marendu, majke nam mile!" Onda je barba Evelin pitao Anifija: " A ti? Zasto itash kolache po ulici ?" Anifi je rekao: "Kako zashto? Pa za pravna drzhava!" BArba Evelin je rekao: "Pa jebesh ti takvu pravnu drzhavu kad bude zasrana sa kremama i shlagom!" Anifi je rekao: "Drug miljicajac, zve che to ja da operem! Barba Evelin je rekao: "Aj ne trebash se muchit! Nego skupi josh par Shipaca pa che ti doch moji sa shmrkovima! "
evo ja sam otkuc'o ovo sad iz Biljezhinice nakon ovog apela, al ovo mi je prva i zadnja, ne da mi se vishe
04.02.1990.
Moj drug Dino je pitao:"Ko je gladan?" Mi svi iz ekipe smo rekli: "Ja!" Dino je rekao: "Ajmo onda malo raspirivat semparatizam kod Shipaca da nam uleti nesto za zderu!" Ja sam rekao: "Prva liga forgas!" Onda smio mi ekipa dogibali do one Anifijeve slaste. Benac je na vratima viknijo: "Pomoz bog junaci!" Anifi je rekao :"Zdravo braca Hrvati! Izvoljte, izvoljte!" Dino je rekao :"Cuj Anifi, dosli smo te malo narajcat!" Matko je rekao:"Aha, mi smo zivi maheri za podstrekivalo!"
Anifi je rekao :"Odljichno momci, odljichno! Zedite, zedite!" Onda sam ja rekao: "Cuj, Anifi aj zamisli da smo ti mi murci, a da su ti krafne bovani!" Anifi je rekao:"Nisu mi zvezhe krofne! Mozhe lji z bakljave i grempite?" Benac je rekao:"Mozhe! Ali gadjaj nas odmah pijatima!" Anifi je rekao: "Odljichno! Zamo da zkinem Titova sljika!" Matko je rekao: "Chekaj, jebaga led! Najprvo moramo mi malo bacit postrekivalo! Dino izvoli..." Onda se Dino dignijo prema Anifiju i viknijo je : "Sta jke Shipac! Stavljas mi u slastu crveno -crne tavajole bez socijalistichkih obiljezja a?!" Onda je Benac dreknijo:
"Ti si mi jedan albanski semparatista i nacjonalista, je li ?! Jedna podvojena lichnos, a ?!" Ja sam arlauknijo: "Nemoj sad da ti jednom odushim! Pada vish ulogu suzavca u pravnoj drzhavi!" Onda je Anifi tutnijo krempe na pijate i rekao je: "Izvoljte drugovi maljicajci! Mozhe lji i koka kolja uz koljache?" E, ali Dino je rekao: "Anjme, Anifi, stvarno si bezvezan!Nikakav si Shipac jebate!" Matko je rekao:"Di ti je pravednichki revolt?! Di ti je nacjonalni ponos?!"
Ja sam rekao:" Cili si mlichkav , jebate, parish chlan Fujdija!" Benac je rekao: " MA mozda je samo zaglumio , a strovalijo nam salmonelu u krempe, a?" Ja sam rekao: " Ma kua zaglumio ! Nismo ga dosta raspirivali! Ajmo ponovo..."
Onda je Dino skochijo i dreknijo "Doli dva milijuna albanskih semparatista i nacjonalista!" Matko je zavikao :" Zhivili trinaest postenihShipaca!" Anifi je odma zakolutnijo ochima. Onda se on zadrevio:" Aaaaj! Necezh mene vishe tljachit!" JA sam rekao : "To Anifi , vish da mozhesh! Revijskisi!" Anifi je dreknij: "Zljoboda! Zljoboda! Zhivot za zljoboda!" Onda je on pocheo pichit po nama
sa krempama i strudelima. Prvo je zdimio Benca u sljepo oko. Meni je fljasnila jedna krempa u nove vranglerice.
Anifi je rekao " Aaaaaaj ! Necezh mene vishe tljachit! Zhivot za zljoboda!" Dino je rekao: " Chekaj Anifi, jebate!
Nemoj pretjerivat, ovo je samo za shalu!" Anifi je vikao: "Nije zhala, nije zhala! De-mo-graci-ja! De-mo-graci-ja!" Onda je on nastavio sa krehanom. Mi ekipa smo vec bili zafastanifor gas. Isto su bila zasrana i ogledala u slasti. Kad je spichio sve strudele Anifi je shajbao sa figarima i orasnicama. Ja sam viknijo: "A u pene, ovo se izrodilo! Daj Anifi zakochi, jebate!Nista ne kuzhis brume i zezancije!"
Matko je njemu govorio: "Aj barenko nadji stagod mekshe! Pichi nas sa slajom iz automata!" E ali i dalje je isla krehana sa figarima. Anifi je vikao: "Nedjemo zbrdska djizma! Ocemo zljoboda! De-mo-graci-ja! De-mo-graci-ja! Ti-to pa-rdi-ja! De-mo-graci-ja! Ti-to pa-rdi-ja!" Onda je Dino mignijo nama ekipi. Kad je mignijo mi smo odmah pocheli se drechat:
"Koso-voi-publi-ka! Koso-voi-publi-ka! Koso-voi-publi-ka..." Onda je Anifi prestao gadjati se u nas. Samo sad je on pichio kroz prozor pod slaste n ulicu. To je najvishe shajbao sa chupavcima i princeskama. Dok je krehao Anifi je vikao : "Hrva-cka-pomo-zi! Hrva-cka-pomo-zi..." E, ali onda je neko stao na vratima. Mi smo u roku hitno odmah zachepenzi. To je bio onaj barba Eveliniz pandurije. Anifi je isto zakochio.
BArba Evelin je dreknijo:"Sta je ovo ovde, jebate! Kakvi je ovo cirkus?!" Ja sam rekao :" Nista! Mi smo samo doshli na marendu, majke nam mile!" Onda je barba Evelin pitao Anifija: " A ti? Zasto itash kolache po ulici ?" Anifi je rekao: "Kako zashto? Pa za pravna drzhava!" BArba Evelin je rekao: "Pa jebesh ti takvu pravnu drzhavu kad bude zasrana sa kremama i shlagom!" Anifi je rekao: "Drug miljicajac, zve che to ja da operem! Barba Evelin je rekao: "Aj ne trebash se muchit! Nego skupi josh par Shipaca pa che ti doch moji sa shmrkovima! "
evo ja sam otkuc'o ovo sad iz Biljezhinice nakon ovog apela, al ovo mi je prva i zadnja, ne da mi se vishe
#34
Posted: 18/11/2006 18:08
Svake subote, jer tada stize u Bec, kupujem ovaj izvanredni list. Feral Tribune je najoriginalniji list na prostoru bivse Jugoslavije i ne postoji hrabriji list na nasim prostorima. Feral Tribune je osnovan kao redakcija/prilog u Slobodnoj Dalmaciji 1984. godine da bi se 1993. godine odstranio od Slobodne Dalmacije koja se poptuno okrenula politici Tudjmana i postala sluzbeno glasilo njegove stranke.
Splitski Feral, zagrebacki Zarez i sarajevski Odjek su za mene licno trenutno najbolji listovi u Ex-Yu. Zarez je nazalost na rubu egzistencije, jer im je Ministarstvo kulture RH obustavilo pomoc.
Svakog tjedna u Feralu svoju kolumnu imaju i Ivan Lovrenovic i Mile Stojic, dva pisca iz BiH a Ivica Djikic i Nenad Velickovic su jos dvojica novinara koji su iz BiH i koji rade u Feralu.
Splitski Feral, zagrebacki Zarez i sarajevski Odjek su za mene licno trenutno najbolji listovi u Ex-Yu. Zarez je nazalost na rubu egzistencije, jer im je Ministarstvo kulture RH obustavilo pomoc.
Svakog tjedna u Feralu svoju kolumnu imaju i Ivan Lovrenovic i Mile Stojic, dva pisca iz BiH a Ivica Djikic i Nenad Velickovic su jos dvojica novinara koji su iz BiH i koji rade u Feralu.
#35
Posted: 17/12/2006 22:43
Ima jos novinara iz BiH koji pisu za Feral , Gojko Beric je ostavio svoje tragove tamo , Vladimir Matijanic je iz Livna , pokojni Zeljko Maganjic je takodje bio Livnjak , Viktor Ivancic je rodjen u Sarajevu ........Feral Tribune su najhrabrije novine na svijetu .Ja ne mogu zamisliti zivot bez Ferala .Neka svjetli Feral u ovom mracnom svijetu !!!!!!!!Maksim wrote:Svake subote, jer tada stize u Bec, kupujem ovaj izvanredni list. Feral Tribune je najoriginalniji list na prostoru bivse Jugoslavije i ne postoji hrabriji list na nasim prostorima. Feral Tribune je osnovan kao redakcija/prilog u Slobodnoj Dalmaciji 1984. godine da bi se 1993. godine odstranio od Slobodne Dalmacije koja se poptuno okrenula politici Tudjmana i postala sluzbeno glasilo njegove stranke.
Splitski Feral, zagrebacki Zarez i sarajevski Odjek su za mene licno trenutno najbolji listovi u Ex-Yu. Zarez je nazalost na rubu egzistencije, jer im je Ministarstvo kulture RH obustavilo pomoc.
Svakog tjedna u Feralu svoju kolumnu imaju i Ivan Lovrenovic i Mile Stojic, dva pisca iz BiH a Ivica Djikic i Nenad Velickovic su jos dvojica novinara koji su iz BiH i koji rade u Feralu.
#36
Posted: 22/12/2006 00:22
Hvala na informacijama, nisam znao da je Vladimir Matijanic iz Bosne. To za Viktora Ivancica sam znao, samo nisam siguran da li je on i po roditeljima Bosanac...? Kad je Gojko Beric pisao za Feral?
#37
Posted: 22/12/2006 04:38
Ako si procitao svaki broj Ferala morao si naletiti na Gojka . Prije par godina pisao je .Nije imao kolumnu kao Stojic ili Lovrenovic ali je napisao nekoliko clanaka .Maksim wrote:Hvala na informacijama, nisam znao da je Vladimir Matijanic iz Bosne. To za Viktora Ivancica sam znao, samo nisam siguran da li je on i po roditeljima Bosanac...? Kad je Gojko Beric pisao za Feral?
#38
Posted: 22/12/2006 06:10
Uzmi broj od 14. oktobra 1996. godine...Maksim wrote:Hvala na informacijama, nisam znao da je Vladimir Matijanic iz Bosne. To za Viktora Ivancica sam znao, samo nisam siguran da li je on i po roditeljima Bosanac...? Kad je Gojko Beric pisao za Feral?
#39
Posted: 31/01/2007 12:46
Piše: I. Lovrenović (Feral Tribune 24.01.2007.)
Najakutnije bosanskohercegovačko pitanje – pitanje ustavnopolitičkog i administrativnog preuređenja kojim bi se zemlja napokon oslobodila od "luđačke košulje" Daytona - trenutno nije na dnevnom redu političara i političkih foruma. Oni su još uvijek zabavljeni pregovorima o konstituiranju vlasti i raspodjelom ministarskih fotelja. Moguće je pretpostaviti da političari ni nakon toga neće biti voljni da se ovo pitanje otvara. Oni iz Republike Srpske zato što im daytonski status quo sasvim odgovara, a oni iz Federacije, bošnjački i hrvatski podjednako, zato što znaju da bi im otvaranje te Pandorine kutije vrlo vjerojatno poremetilo mir i ugrozilo stabilnost teško stečenih fotelja i pozicija. A što je bez tih promjena nemoguće stvoriti bilo kakvu perspektivu političke stabilizacije države i konsolidacije duboko oboljeloga i podijeljenog društva – to ovdašnjim političarima sasvim sigurno neće prouzročiti političku ni moralnu migrenu.
Manjak kriterija
Dok tako akteri političke scene djeluju tek u znaku gole pragme i dnevnih briga oko pozicija i odnosa moći, o uređenju države debatira se samo u ponekim novinama, javnim tribinama, u nekim intelektualnim krugovima. Načelno, to je dobar znak, jer svjedoči o makar rudimentarnom postojanju civilnoga društva, kojemu po definiciji pripadaju i iz njega proizlaze ovakve manifestacije zapitanosti i angažmana. Na žalost, ta je debata, kao i to društvo, i sama obilježena svime od čega se inače boluje u Bosni – nesustavnošću, pomanjkanjem kriterija i kompetencije, grozničavom ideologiziranošću, nacionalpatriotskim apriorizmima...
Sve to najbolje dolazi do izražaja u odnosu spram jedne ideje koja se u javnom prostoru pojavila prije nešto više od godine dana, nekako u vrijeme kada se krajem 2005. počelo, o desetoj godišnjici Daytona, govoriti o ustavnim promjenama. Riječ je o ideji konsocijacijske demokracije, kao jednom od mogućih obrazaca demokratskoga uređenja Bosne i Hercegovine. Pisali smo o tome u više navrata i na ovim stranicama, a u Bosni i Hercegovini pojavile su se ozbiljne rasprave, u nekim časopisima i u javnim diskusijama, u kojima su obrazlagana konsocijacijska načela i modeli, njihove prednosti i mane, kao i naša domaća, bliža i dalja povijesna iskustva s njima. Po teorijskoj upućenosti i filozofijskopolitološkoj zasnovanosti najkompetentnije radove izlagao je i objavio prof. dr. Ugo Vlaisavljević sa sarajevskog Filozofskog fakulteta. U međuvremenu izašla je i njegova vrlo inovativna knjiga Etnopolitika i građanstvo, u kojoj su sabrane neke od tih studija. Redakcija magazina Dani organizirala je okrugli stol o toj temi i objavila integralni sadržaj razgovora, koji je potom, uz još neke radove, prenesen u mostarskom časopisu Status.
U pretežnom dijelu sarajevske javnosti ideja konsocijacijske demokracije od samoga početka dočekana je s jakom ideološkom averzijom. Nije uložen ozbiljan napor da se uopće pokuša razumjeti o čemu se radi, niti da se suoči sa činjenicom da je golem dio naše političke prošlosti zapravo "konsocijacijski" (od imperijalnoga, otomanskog modela milleta, do demokratske formule ZAVNOBIH-a o Bosni i Hercegovini kao "ni srpskoj ni hrvatskoj ni muslimanskoj, već i srpskoj i muslimanskoj i hrvatskoj"), nego je na čitavu stvar odmah nabačena etiketa s najubitačnijom diskvalifikacijom: "hoće se podjela Bosne"!
Svojevrsni utopizam
Istini za volju, među onima što osporavaju prihvatljivost i poželjnost konsocijacijskoga modela za Bosnu i Hercegovinu javlja se grupa respektabilnih mlađih politikologa i teoretičara (Nerzuk Ćurak, Asim Mujkić, Dino Abazović, Nermina Šačić itd.), čija argumentacija nije apriorno ideološka, nego ozbiljan plaidoyer za liberalno-demokratski koncept, s ljudskim pravima i pravima građanina-pojedinca kao temeljem, koji bi, po njihovu mišljenju, omogućavao da etnički pluralitet Bosne i Hercegovine bude povijesno sklonjen i neutraliziran kao politički faktor. Ova i ovako elaborirana stanovišta nije ni moguće ni pametno negirati, iako im se mora pripisati svojevrsni utopizam i nedovoljno uvažavanje povijesne datosti strukture Bosne i Hercegovine s tri nacionaliteta, koja je – i to je ključni i presudni paradoks - upravo u najnovije vrijeme, kroz raspad staroga sistema, kroz djelovanje rata i deset poratnih godina, doživjela definitivno dovršenje i postala krucijalnom, ireverzibilnom političkom činjenicom, potpuno neovisno o tomu sviđa li nam se to ili ne, i kakav sustav i uređenje osobno preferiramo.
Mnogo je glasniji onaj dio javnosti koji unaprijed osporava konsocijaciju, proglašavajući i sam razgovor o tome izdajom i protudržavnom podvalom (Muhamed Filipović, Zija Dizdarević, Sead Fetahagić, neki autori okupljeni oko Kruga 99, itd.). Od njihove strane pojedinci koji pišu o konsocijaciji bez predrasuda doživljuju svojevrsna javna suđenja kao opasni neprijatelji i rušitelji Bosne. Uz pomoć nešto boljega pamćenja, ideološki zlokoban zvuk tih javnih denuncijacija usporediv je sa zvukom koji su imale osude i denuncijacije, tamo početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, ako si se usudio izraziti simpatiju prema albanskim rudarima koji gladuju u Trepči, ili koju godinu kasnije, ako si se usudio ne diviti se antibirokratskoj revoluciji Slobodana Miloševića kao spasu za Jugoslaviju. Tada su te denuncijacije glasile: "kontrarevolucionari", "rušitelji bratstva i jedinstva", "protivnici socijalističkog samoupravljanja"...!
Apstrahirajući ovom prilikom napade koje s tih adresa i sam neprekidno doživljavam, spominjem najsvježiji primjer patriotske anateme koja se sručila na fra Miju Džolana, aktualnoga starješinu franjevačke provincije Bosne Srebrene. Izraziti umjerenjak i čovjek dijaloga, taj franjevac je nedavno dao intervju Oslobođenju, u kojemu je iz iskrene i poštene zabrinutosti za budućnost Bosne i Hercegovine iznio vlastito uvjerenje da bi elemente novoga uređenja države trebalo tražiti u konsocijacijskim iskustvima razvijenih evropskih zemalja s etnički pluralnom strukturom stanovništva (Švicarska, Belgija...). Pri tomu se pozvao na meritorne radove teoretičara i istraživača (U. Vlaisavljević, F. Bieber, M. Kasapović, A. Lijphart...), te ukratko opisao osnovne konsocijacijske mehanizme (vlada velike koalicije, veto, paritet/proporcionalnost, forme kulturne autonomije...).
Racionalno razlikovanje
Na to je reagirao komentator istih novina Zija Dizdarević (s besmislenom tvrdnjom u uvodu da je Džolan "preuzeo od Ivana Lovrenovića misionarsko vođstvo u propagiranju konsocijacijskog modela..."), a intencija njegovoga članka čitljiva je već u neobuzdanom, gotovo sladostrasnom negativitetu što izbija iz naslova i podnaslova: "Kraj Bosne srebrene – franjevački provincijal u službi konsocijacijskog ukidanja bosanskohercegovačke zajednice". Tekst je šaržiran najtežim verbalno-ideološkim kalibrima: kleronacionalizam, civilizacijski zločin, nacionalno-religijsko kolektivističko nasilje, samoomeđena i nedodirljiva kultura, velehrvatska opsesija, tri apartheidski otuđena društva, klerikalizacija politike, učvršćenje velikosrpskog projekta, itd, itsl. Kraj normalnoga razgovora!
Najlošiji efekt što ga proizvode ovakvi likvidatori same mogućnosti slobodnoga kritičkog govora o konsocijaciji nije u šteti, nepravdi i političkoj laži kojom obasipaju nanišanjene pojedince; najlošije je, kao i uvijek u Bosni, to što likvidatori proizvode dojam nacionalne razvrstanosti i antagonizacije na pitanju o konsocijaciji. Shema je jednostavna: oni što joj se protive "patrioti" su, "zdrave probosanske snage", ovi drugi su "tuđmanovci" i "hercegbosanci", a svatko polupismen to zna prevesti u nacionalne termine. Anakrono, glupo, pogrešno, ali – opako! Pažljiviji pregled svih dosadašnjih diskusija i sudionika pokazuje, naravno, da shema nije istinita, no komu je ovdje još do nijansiranja.
Kolikogod opis recentne situacije mogao izgledati depresivno, cijela ova stvar s konsocijacijom vjerojatno se može gledati i na drukčiji način. Naime, već sutra, kada se u Bosni i Hercegovini bude moralo konsenzualno (jer naprosto neće moći drukčije, niti bi trebalo biti moguće da bude drukčije) usuglašavati njezino novo uređenje, konsocijacijski aranžmani bit će neizbježni, padat će na stol sami, želio ih netko ili ne, i bez obzira kako ih tko nazivao. To najbolje ilustrira tekst drugoga komentatora Oslobođenja, Gojka Berića, koji je i sam vrlo mrzovoljan spram ideje konsocijacije ("niko od mojih poznanika sudija i advokata ne zna šta znači taj pojam", piše on), ali onda još mrzovoljnije konstatira da istinske volje za integraciju Bosne i Hercegovine – nema. A zatim na vlastito pitanje: kako da država dobije vidljivost i postojanost, odgovara: "Do toga se može doći samo racionalnim razlikovanjem onog što je zajedničko od onog što je specifično za svaki narod, i zajedničkim definisanjem projekta zajedničke države."
Berić vjerojatno i ne zna da je upravo formulirao jednu od najpregnantnijih "definicija" konsocijacijske demokracije!
Juče smo se peglali oko značenja termina - kompetentan. Sada postavljam pitanje na osnovu čega je I. Lovrenović (sad bi Nenad rek'o kon-soc telal ) odredio da su radovi Vlaisavljevića bili najkompetentniji?! Zašto nisu radovi Nerzuka Ćurka ili Asima Mujkića (ili nedajBože Nermine Šačić ? ). Kada je svojevremeno u Feralu Fra Ivo Marković, predavač na franjevačkoj teologiji u Sarajevu, rekao "Hrvati u Bosni nisu ugroženi" (takav je bio i naslov), na to Lovrenović nije reagov'o!? Ali je, taj latentni nacionalista, reagov'o kada je trebalo pljuvati po izboru Komšića u Predsjedništvo. Profesor sa Sveučilišta u Mostaru, Slavo Kukić, u izboru Komšića nije vidio ništa loše. Naprotiv, sam je rekao da će glasati za njega (I Šagolj, u istoj emisiji BHT-a). Ali ne, Lovrenović Stariji bi više volio da Hrvate u Predsjedništvu predstavlja mediokritet i nacionalist (jesu li ovo sinonimi?) poput I.M.Jovića?! Je li Ugo Vlaisavljević najkompetentniji zato što o konsocijacijskom uređenju piše afirmativno? Dok su Ćurak, Mujkić i Abazović "samo" respektabilni mlađi politolzi!? Možda kao "mlađi" nisu se ni trebali javljati? Kada se taj isti lovrenović nije, haman, čuo u diskusiji povodom konsocijacijskog uređenja, od tih "mlađih" politologa, tada mu ni "najkompetentniji" Ugo nije mogao pomoći. Baš ponekad poželim da lovrenovići dobiju svoj entitet. Pa da im na vlasti budu ive mire jovići, kad im očigledno komšići ne odgovaraju!
Najakutnije bosanskohercegovačko pitanje – pitanje ustavnopolitičkog i administrativnog preuređenja kojim bi se zemlja napokon oslobodila od "luđačke košulje" Daytona - trenutno nije na dnevnom redu političara i političkih foruma. Oni su još uvijek zabavljeni pregovorima o konstituiranju vlasti i raspodjelom ministarskih fotelja. Moguće je pretpostaviti da političari ni nakon toga neće biti voljni da se ovo pitanje otvara. Oni iz Republike Srpske zato što im daytonski status quo sasvim odgovara, a oni iz Federacije, bošnjački i hrvatski podjednako, zato što znaju da bi im otvaranje te Pandorine kutije vrlo vjerojatno poremetilo mir i ugrozilo stabilnost teško stečenih fotelja i pozicija. A što je bez tih promjena nemoguće stvoriti bilo kakvu perspektivu političke stabilizacije države i konsolidacije duboko oboljeloga i podijeljenog društva – to ovdašnjim političarima sasvim sigurno neće prouzročiti političku ni moralnu migrenu.
Manjak kriterija
Dok tako akteri političke scene djeluju tek u znaku gole pragme i dnevnih briga oko pozicija i odnosa moći, o uređenju države debatira se samo u ponekim novinama, javnim tribinama, u nekim intelektualnim krugovima. Načelno, to je dobar znak, jer svjedoči o makar rudimentarnom postojanju civilnoga društva, kojemu po definiciji pripadaju i iz njega proizlaze ovakve manifestacije zapitanosti i angažmana. Na žalost, ta je debata, kao i to društvo, i sama obilježena svime od čega se inače boluje u Bosni – nesustavnošću, pomanjkanjem kriterija i kompetencije, grozničavom ideologiziranošću, nacionalpatriotskim apriorizmima...
Sve to najbolje dolazi do izražaja u odnosu spram jedne ideje koja se u javnom prostoru pojavila prije nešto više od godine dana, nekako u vrijeme kada se krajem 2005. počelo, o desetoj godišnjici Daytona, govoriti o ustavnim promjenama. Riječ je o ideji konsocijacijske demokracije, kao jednom od mogućih obrazaca demokratskoga uređenja Bosne i Hercegovine. Pisali smo o tome u više navrata i na ovim stranicama, a u Bosni i Hercegovini pojavile su se ozbiljne rasprave, u nekim časopisima i u javnim diskusijama, u kojima su obrazlagana konsocijacijska načela i modeli, njihove prednosti i mane, kao i naša domaća, bliža i dalja povijesna iskustva s njima. Po teorijskoj upućenosti i filozofijskopolitološkoj zasnovanosti najkompetentnije radove izlagao je i objavio prof. dr. Ugo Vlaisavljević sa sarajevskog Filozofskog fakulteta. U međuvremenu izašla je i njegova vrlo inovativna knjiga Etnopolitika i građanstvo, u kojoj su sabrane neke od tih studija. Redakcija magazina Dani organizirala je okrugli stol o toj temi i objavila integralni sadržaj razgovora, koji je potom, uz još neke radove, prenesen u mostarskom časopisu Status.
U pretežnom dijelu sarajevske javnosti ideja konsocijacijske demokracije od samoga početka dočekana je s jakom ideološkom averzijom. Nije uložen ozbiljan napor da se uopće pokuša razumjeti o čemu se radi, niti da se suoči sa činjenicom da je golem dio naše političke prošlosti zapravo "konsocijacijski" (od imperijalnoga, otomanskog modela milleta, do demokratske formule ZAVNOBIH-a o Bosni i Hercegovini kao "ni srpskoj ni hrvatskoj ni muslimanskoj, već i srpskoj i muslimanskoj i hrvatskoj"), nego je na čitavu stvar odmah nabačena etiketa s najubitačnijom diskvalifikacijom: "hoće se podjela Bosne"!
Svojevrsni utopizam
Istini za volju, među onima što osporavaju prihvatljivost i poželjnost konsocijacijskoga modela za Bosnu i Hercegovinu javlja se grupa respektabilnih mlađih politikologa i teoretičara (Nerzuk Ćurak, Asim Mujkić, Dino Abazović, Nermina Šačić itd.), čija argumentacija nije apriorno ideološka, nego ozbiljan plaidoyer za liberalno-demokratski koncept, s ljudskim pravima i pravima građanina-pojedinca kao temeljem, koji bi, po njihovu mišljenju, omogućavao da etnički pluralitet Bosne i Hercegovine bude povijesno sklonjen i neutraliziran kao politički faktor. Ova i ovako elaborirana stanovišta nije ni moguće ni pametno negirati, iako im se mora pripisati svojevrsni utopizam i nedovoljno uvažavanje povijesne datosti strukture Bosne i Hercegovine s tri nacionaliteta, koja je – i to je ključni i presudni paradoks - upravo u najnovije vrijeme, kroz raspad staroga sistema, kroz djelovanje rata i deset poratnih godina, doživjela definitivno dovršenje i postala krucijalnom, ireverzibilnom političkom činjenicom, potpuno neovisno o tomu sviđa li nam se to ili ne, i kakav sustav i uređenje osobno preferiramo.
Mnogo je glasniji onaj dio javnosti koji unaprijed osporava konsocijaciju, proglašavajući i sam razgovor o tome izdajom i protudržavnom podvalom (Muhamed Filipović, Zija Dizdarević, Sead Fetahagić, neki autori okupljeni oko Kruga 99, itd.). Od njihove strane pojedinci koji pišu o konsocijaciji bez predrasuda doživljuju svojevrsna javna suđenja kao opasni neprijatelji i rušitelji Bosne. Uz pomoć nešto boljega pamćenja, ideološki zlokoban zvuk tih javnih denuncijacija usporediv je sa zvukom koji su imale osude i denuncijacije, tamo početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, ako si se usudio izraziti simpatiju prema albanskim rudarima koji gladuju u Trepči, ili koju godinu kasnije, ako si se usudio ne diviti se antibirokratskoj revoluciji Slobodana Miloševića kao spasu za Jugoslaviju. Tada su te denuncijacije glasile: "kontrarevolucionari", "rušitelji bratstva i jedinstva", "protivnici socijalističkog samoupravljanja"...!
Apstrahirajući ovom prilikom napade koje s tih adresa i sam neprekidno doživljavam, spominjem najsvježiji primjer patriotske anateme koja se sručila na fra Miju Džolana, aktualnoga starješinu franjevačke provincije Bosne Srebrene. Izraziti umjerenjak i čovjek dijaloga, taj franjevac je nedavno dao intervju Oslobođenju, u kojemu je iz iskrene i poštene zabrinutosti za budućnost Bosne i Hercegovine iznio vlastito uvjerenje da bi elemente novoga uređenja države trebalo tražiti u konsocijacijskim iskustvima razvijenih evropskih zemalja s etnički pluralnom strukturom stanovništva (Švicarska, Belgija...). Pri tomu se pozvao na meritorne radove teoretičara i istraživača (U. Vlaisavljević, F. Bieber, M. Kasapović, A. Lijphart...), te ukratko opisao osnovne konsocijacijske mehanizme (vlada velike koalicije, veto, paritet/proporcionalnost, forme kulturne autonomije...).
Racionalno razlikovanje
Na to je reagirao komentator istih novina Zija Dizdarević (s besmislenom tvrdnjom u uvodu da je Džolan "preuzeo od Ivana Lovrenovića misionarsko vođstvo u propagiranju konsocijacijskog modela..."), a intencija njegovoga članka čitljiva je već u neobuzdanom, gotovo sladostrasnom negativitetu što izbija iz naslova i podnaslova: "Kraj Bosne srebrene – franjevački provincijal u službi konsocijacijskog ukidanja bosanskohercegovačke zajednice". Tekst je šaržiran najtežim verbalno-ideološkim kalibrima: kleronacionalizam, civilizacijski zločin, nacionalno-religijsko kolektivističko nasilje, samoomeđena i nedodirljiva kultura, velehrvatska opsesija, tri apartheidski otuđena društva, klerikalizacija politike, učvršćenje velikosrpskog projekta, itd, itsl. Kraj normalnoga razgovora!
Najlošiji efekt što ga proizvode ovakvi likvidatori same mogućnosti slobodnoga kritičkog govora o konsocijaciji nije u šteti, nepravdi i političkoj laži kojom obasipaju nanišanjene pojedince; najlošije je, kao i uvijek u Bosni, to što likvidatori proizvode dojam nacionalne razvrstanosti i antagonizacije na pitanju o konsocijaciji. Shema je jednostavna: oni što joj se protive "patrioti" su, "zdrave probosanske snage", ovi drugi su "tuđmanovci" i "hercegbosanci", a svatko polupismen to zna prevesti u nacionalne termine. Anakrono, glupo, pogrešno, ali – opako! Pažljiviji pregled svih dosadašnjih diskusija i sudionika pokazuje, naravno, da shema nije istinita, no komu je ovdje još do nijansiranja.
Kolikogod opis recentne situacije mogao izgledati depresivno, cijela ova stvar s konsocijacijom vjerojatno se može gledati i na drukčiji način. Naime, već sutra, kada se u Bosni i Hercegovini bude moralo konsenzualno (jer naprosto neće moći drukčije, niti bi trebalo biti moguće da bude drukčije) usuglašavati njezino novo uređenje, konsocijacijski aranžmani bit će neizbježni, padat će na stol sami, želio ih netko ili ne, i bez obzira kako ih tko nazivao. To najbolje ilustrira tekst drugoga komentatora Oslobođenja, Gojka Berića, koji je i sam vrlo mrzovoljan spram ideje konsocijacije ("niko od mojih poznanika sudija i advokata ne zna šta znači taj pojam", piše on), ali onda još mrzovoljnije konstatira da istinske volje za integraciju Bosne i Hercegovine – nema. A zatim na vlastito pitanje: kako da država dobije vidljivost i postojanost, odgovara: "Do toga se može doći samo racionalnim razlikovanjem onog što je zajedničko od onog što je specifično za svaki narod, i zajedničkim definisanjem projekta zajedničke države."
Berić vjerojatno i ne zna da je upravo formulirao jednu od najpregnantnijih "definicija" konsocijacijske demokracije!
Juče smo se peglali oko značenja termina - kompetentan. Sada postavljam pitanje na osnovu čega je I. Lovrenović (sad bi Nenad rek'o kon-soc telal
) odredio da su radovi Vlaisavljevića bili najkompetentniji?! Zašto nisu radovi Nerzuka Ćurka ili Asima Mujkića (ili nedajBože Nermine Šačić ? ). Kada je svojevremeno u Feralu Fra Ivo Marković, predavač na franjevačkoj teologiji u Sarajevu, rekao "Hrvati u Bosni nisu ugroženi" (takav je bio i naslov), na to Lovrenović nije reagov'o!? Ali je, taj latentni nacionalista, reagov'o kada je trebalo pljuvati po izboru Komšića u Predsjedništvo. Profesor sa Sveučilišta u Mostaru, Slavo Kukić, u izboru Komšića nije vidio ništa loše. Naprotiv, sam je rekao da će glasati za njega (I Šagolj, u istoj emisiji BHT-a). Ali ne, Lovrenović Stariji bi više volio da Hrvate u Predsjedništvu predstavlja mediokritet i nacionalist (jesu li ovo sinonimi?) poput I.M.Jovića?! Je li Ugo Vlaisavljević najkompetentniji zato što o konsocijacijskom uređenju piše afirmativno? Dok su Ćurak, Mujkić i Abazović "samo" respektabilni mlađi politolzi!? Možda kao "mlađi" nisu se ni trebali javljati? Kada se taj isti lovrenović nije, haman, čuo u diskusiji povodom konsocijacijskog uređenja, od tih "mlađih" politologa, tada mu ni "najkompetentniji" Ugo nije mogao pomoći. Baš ponekad poželim da lovrenovići dobiju svoj entitet. Pa da im na vlasti budu ive mire jovići, kad im očigledno komšići ne odgovaraju!#40
Posted: 31/01/2007 13:33
Sta znaci ovo plaidoyer?
#41
Posted: 01/03/2007 20:13
Heni ERCEG
GLEDE & UNATOČ
PRESUDA
28. veljače, 2007.
Mogli su donijeti pravednu presudu već samim temeljem činjenica iz tužbe protiv Slobodana Miloševića, onih o zločinu, masakru, etničkom čišćenju, masovnim silovanjima, ili temeljem izjave Ratka Mladića, citirane u istoj optužnici, kako "nesrbi neće sami otići, pa to podrazumijeva i genocid", ili tragom podataka da doista i nisu sami otišli iz Goražda, Višegrada, Foče, Zvornika... nego uz "pomoć" Mladićeve i Miloševićeve soldateske. Fakata, dakle, zbog kojih je Milošević pet godina čučao u haaškom pritvoru i na koncu umro, pokazuje se evo, i uz ciničnu suodgovornost upravo Međunarodnog suda pravde, koji je mogao, ali nije, donijeti pravednu presudu, obvezujuću barem za nekakve temelje izgradnje onoga što se naziva suočavanje s istinom i bez čega naprosto nije moguće graditi neke nove, bolje odnose između naroda na ovim prostorima, naročito u Bosni.
No umjesto pravdom i zakonom taj se sud odlučio baviti implikacijama koje bi pravedna presuda imala na srpski narod, koji da bi se mogao razboljeti od kolektivne odgovornosti, a suci toga suda, to eto nisu mogli dopustiti. Pa su presudili kako je genocid napravljen samo u Srebrenici što je, već po zakonu velikih brojki, bilo jasno i najzadrtijima poricateljima genocida, i načinili presedan kojim su, unazad gledano, pomilovani svi ostali masakri u Bosni, ali i amnestirani svi budući mogući zločini, samo ako se pravilno disperziraju na širem području i ako ne prelaze brojku od recimo tisuću ubijenih.
A i ako se radi o skoro osam tisuća masakriranih civila, kao u Srebrenici, genocid će se doduše priznati, ali se neće znati tko ga je naredio, pa je po zapovjednoj odgovornosti i za njega kriv, kao recimo Slobodan Milošević koji je skemban u haaški pritvor upravo zbog zapovjedne odgovornosti, između ostaloga i zbog masakra u Srebrenici, da bi ovom presudom, kontradiktornom u sebi samoj, bio zapravo oslobođen iste te odgovornosti. Jer ni on, kao vrhovni zapovjednik zločina na ovim područjima, ni Srbija, nisu krivi zbog genocida u Srebrenici, nego su tek malo odgovorni jer su znali, a nisu zločin spriječili, pa se nelogičnosti te presude samo nižu jedna za drugom, jer haaški optuženik Ratko Mladić jest bio general Miloševićeve, dakle, srpske vojske, i jest od Srbije primao plaću, i jest, iz Srbije je stizalo sve naoružanje i svaka druga logistika za vojsku bosanskih Srba, i jest, bez pomoći Srbije ne bi bilo terora, ni zločina u Bosni, ni Republike Srpske... pa ipak ta Miloševićeva Srbija nije kriva za zločin u Srebrenici, nego sav im grijeh staje u to: znali su, a nisu spriječili, definicija dovoljno neobavezujuća da omogući miran san.
A opet, baš je taj Međunarodni sud pravde i osnovan da bi svojim nezavisnim presudama, podrazumijeva se lišenima bilo kakvih političkih utjecaja, onemogućio miran san svima koji su na bilo koji način odgovorni za masovne zločine, etničko čišćenje, planska silovanja... Pa ipak, taj se sud odlučio s margina jedne loše presude o lokaliziranom genocidu, još odaslati i poruku kako se ni jednom narodu ne smije nametati niti odgovornost, a kamoli krivnja, pa se zato Srbija proglašava nevinom čak i u zločinu Srebrenice, i eto, tek bi jedna fabricirana presuda imala biti dostatna da svake odgovornosti liši političke elite, ali i onu većinu srpskoga naroda koja je godinama vjerno stajala uz Miloševića, koja je znala za zločine u Bosni, pa i za Srebrenicu, pa je ipak uvijek iznova svoj glas na izborima davala upravo njemu, omogućavajući mu politiku ratova i razaranja na području bivše Jugoslavije.
Haaški su se suci svojom anti-presudom potrudili da s toga dijela srpskog naroda skinu svaku stigmu one važne kategorije moralne odgovornosti kao pretpostavke intimnoga suočavanja sa zlom što ih je i u njihovo ime učinio neki ludi vođa. U Srbiji je to bio Milošević, kao začetnik spirale zla, u Hrvatskoj Franjo Tuđman čiji bi se uporni sljedbenici - a i ovdje je, benevolentno kazano, bila riječ barem o polovici Hrvata - itekako imali nositi s vlastitom moralnom odgovornošću zbog zločina Tuđmanove soldateske, etničkoga čišćenja srpskih građana u Hrvatskoj ili komadanja Bosne u suglasju s Miloševićem. To kad bi pravde bilo. Ali ona se ne kupuje na pazaru, a kao što vidimo nema je ni u sudnici pretencioznoga međunarodnog sudišta čiji su suci možda dobili težak domaći rad da po prvi put nakon 1946. presuđuju o genocidu i odgovornosti za nj, ali su nažalost pali na ispitu.
I poslali kobnu poruku da se zločin isplati, da ga je Međunarodna zajednica spremna tolerirati, čak i onda kada se, kao u slučaju Bosne, nije presuđivalo o teškim vojnim žrtvama, nego o četverogodišnjem masakru nad civilima u opkoljenom Sarajevu, ili o istrebljenju civila u brojnim bosanskim enklavama, ne samo u Srebrenici, o namjeri dakle da se s velikog teritorija uklone "nesrbi", kako bi Mladić kazao, a što je konačno Srbiji dijelom i uspjelo, stvaranjem Republike Srpske.
Politikantska bezobzirnost ove presude ide i dalje lišavanjem svake krivnje Crne Gore, tek zbog činjenice da je ova u međuvremenu izašla iz zajedničke države sa Srbijom, one države čijem su krvavom ratu protiv civilnog stanovništva u Bosni i Hrvatskoj i Crnogorci dali svoj značajan doprinos.
Zato se ova presuda, kojoj se od njih petnaest usprotivilo samo dvoje sudaca, smatrajući da Srbija jest kriva zbog genocida, zapravo ruga pravdi, zaglušuje glas žrtve i cinično zatvara jedno strašno poglavlje ovdašnjih ratova, a da ne daje legitiman odgovor na pitanje tko je i zašto pobio onih 100.000 građana Bosne, tko raselio mnogostruko više.
GLEDE & UNATOČ
PRESUDA
28. veljače, 2007.
Mogli su donijeti pravednu presudu već samim temeljem činjenica iz tužbe protiv Slobodana Miloševića, onih o zločinu, masakru, etničkom čišćenju, masovnim silovanjima, ili temeljem izjave Ratka Mladića, citirane u istoj optužnici, kako "nesrbi neće sami otići, pa to podrazumijeva i genocid", ili tragom podataka da doista i nisu sami otišli iz Goražda, Višegrada, Foče, Zvornika... nego uz "pomoć" Mladićeve i Miloševićeve soldateske. Fakata, dakle, zbog kojih je Milošević pet godina čučao u haaškom pritvoru i na koncu umro, pokazuje se evo, i uz ciničnu suodgovornost upravo Međunarodnog suda pravde, koji je mogao, ali nije, donijeti pravednu presudu, obvezujuću barem za nekakve temelje izgradnje onoga što se naziva suočavanje s istinom i bez čega naprosto nije moguće graditi neke nove, bolje odnose između naroda na ovim prostorima, naročito u Bosni.
No umjesto pravdom i zakonom taj se sud odlučio baviti implikacijama koje bi pravedna presuda imala na srpski narod, koji da bi se mogao razboljeti od kolektivne odgovornosti, a suci toga suda, to eto nisu mogli dopustiti. Pa su presudili kako je genocid napravljen samo u Srebrenici što je, već po zakonu velikih brojki, bilo jasno i najzadrtijima poricateljima genocida, i načinili presedan kojim su, unazad gledano, pomilovani svi ostali masakri u Bosni, ali i amnestirani svi budući mogući zločini, samo ako se pravilno disperziraju na širem području i ako ne prelaze brojku od recimo tisuću ubijenih.
A i ako se radi o skoro osam tisuća masakriranih civila, kao u Srebrenici, genocid će se doduše priznati, ali se neće znati tko ga je naredio, pa je po zapovjednoj odgovornosti i za njega kriv, kao recimo Slobodan Milošević koji je skemban u haaški pritvor upravo zbog zapovjedne odgovornosti, između ostaloga i zbog masakra u Srebrenici, da bi ovom presudom, kontradiktornom u sebi samoj, bio zapravo oslobođen iste te odgovornosti. Jer ni on, kao vrhovni zapovjednik zločina na ovim područjima, ni Srbija, nisu krivi zbog genocida u Srebrenici, nego su tek malo odgovorni jer su znali, a nisu zločin spriječili, pa se nelogičnosti te presude samo nižu jedna za drugom, jer haaški optuženik Ratko Mladić jest bio general Miloševićeve, dakle, srpske vojske, i jest od Srbije primao plaću, i jest, iz Srbije je stizalo sve naoružanje i svaka druga logistika za vojsku bosanskih Srba, i jest, bez pomoći Srbije ne bi bilo terora, ni zločina u Bosni, ni Republike Srpske... pa ipak ta Miloševićeva Srbija nije kriva za zločin u Srebrenici, nego sav im grijeh staje u to: znali su, a nisu spriječili, definicija dovoljno neobavezujuća da omogući miran san.
A opet, baš je taj Međunarodni sud pravde i osnovan da bi svojim nezavisnim presudama, podrazumijeva se lišenima bilo kakvih političkih utjecaja, onemogućio miran san svima koji su na bilo koji način odgovorni za masovne zločine, etničko čišćenje, planska silovanja... Pa ipak, taj se sud odlučio s margina jedne loše presude o lokaliziranom genocidu, još odaslati i poruku kako se ni jednom narodu ne smije nametati niti odgovornost, a kamoli krivnja, pa se zato Srbija proglašava nevinom čak i u zločinu Srebrenice, i eto, tek bi jedna fabricirana presuda imala biti dostatna da svake odgovornosti liši političke elite, ali i onu većinu srpskoga naroda koja je godinama vjerno stajala uz Miloševića, koja je znala za zločine u Bosni, pa i za Srebrenicu, pa je ipak uvijek iznova svoj glas na izborima davala upravo njemu, omogućavajući mu politiku ratova i razaranja na području bivše Jugoslavije.
Haaški su se suci svojom anti-presudom potrudili da s toga dijela srpskog naroda skinu svaku stigmu one važne kategorije moralne odgovornosti kao pretpostavke intimnoga suočavanja sa zlom što ih je i u njihovo ime učinio neki ludi vođa. U Srbiji je to bio Milošević, kao začetnik spirale zla, u Hrvatskoj Franjo Tuđman čiji bi se uporni sljedbenici - a i ovdje je, benevolentno kazano, bila riječ barem o polovici Hrvata - itekako imali nositi s vlastitom moralnom odgovornošću zbog zločina Tuđmanove soldateske, etničkoga čišćenja srpskih građana u Hrvatskoj ili komadanja Bosne u suglasju s Miloševićem. To kad bi pravde bilo. Ali ona se ne kupuje na pazaru, a kao što vidimo nema je ni u sudnici pretencioznoga međunarodnog sudišta čiji su suci možda dobili težak domaći rad da po prvi put nakon 1946. presuđuju o genocidu i odgovornosti za nj, ali su nažalost pali na ispitu.
I poslali kobnu poruku da se zločin isplati, da ga je Međunarodna zajednica spremna tolerirati, čak i onda kada se, kao u slučaju Bosne, nije presuđivalo o teškim vojnim žrtvama, nego o četverogodišnjem masakru nad civilima u opkoljenom Sarajevu, ili o istrebljenju civila u brojnim bosanskim enklavama, ne samo u Srebrenici, o namjeri dakle da se s velikog teritorija uklone "nesrbi", kako bi Mladić kazao, a što je konačno Srbiji dijelom i uspjelo, stvaranjem Republike Srpske.
Politikantska bezobzirnost ove presude ide i dalje lišavanjem svake krivnje Crne Gore, tek zbog činjenice da je ova u međuvremenu izašla iz zajedničke države sa Srbijom, one države čijem su krvavom ratu protiv civilnog stanovništva u Bosni i Hrvatskoj i Crnogorci dali svoj značajan doprinos.
Zato se ova presuda, kojoj se od njih petnaest usprotivilo samo dvoje sudaca, smatrajući da Srbija jest kriva zbog genocida, zapravo ruga pravdi, zaglušuje glas žrtve i cinično zatvara jedno strašno poglavlje ovdašnjih ratova, a da ne daje legitiman odgovor na pitanje tko je i zašto pobio onih 100.000 građana Bosne, tko raselio mnogostruko više.
#42
Posted: 02/03/2007 16:47
FERALOV KLARAŠNJIKOV
Carla del Ponte upisala se u jedan ženski konvikt – sestara klarisa (sestra Klara u klarisama!) u Švicarskoj, kad je imala samo šesnaest godina. Nikad nije dočekala maturu u tome istom konviktu jer je radi nemorala iz njega bila izbačena. Zašto? Izbačena je zbog seksualnoga skandala (seksizam-lezbijština!?) s još jednom štićenicom toga istog konvikta. Očito je ta trenutačna moralna deformacija iz rane mladosti tijekom vremena prerasla i u deformacije druge naravi, jer već punih osam godina ona javno siluje ISTINU!
Miro Thompson Kamićak u Fokusu
Carla del Ponte upisala se u jedan ženski konvikt – sestara klarisa (sestra Klara u klarisama!) u Švicarskoj, kad je imala samo šesnaest godina. Nikad nije dočekala maturu u tome istom konviktu jer je radi nemorala iz njega bila izbačena. Zašto? Izbačena je zbog seksualnoga skandala (seksizam-lezbijština!?) s još jednom štićenicom toga istog konvikta. Očito je ta trenutačna moralna deformacija iz rane mladosti tijekom vremena prerasla i u deformacije druge naravi, jer već punih osam godina ona javno siluje ISTINU!
Miro Thompson Kamićak u Fokusu
#43
Posted: 09/03/2007 11:59
Nisam znala da su sad besplatni ! Bas mi je drago ! 
#44
Posted: 13/03/2007 20:30
KAKO JE PROTEKAO RAZGOVOR IZMEĐU STIPE MESIĆA, HARISA SILAJDŽIĆA I BORISA TADIĆA U "CENTRALNOM DNEVNIKU" SARAJEVSKE TV-STANICE "HAYAT"
HARIS LICA KAMENOGA
Ivan LOVRENOVIĆ
7. ožujka, 2007.
Podesilo se da je prošli tjedan u trokutu Sarajevo – Beograd – Zagreb kao malo kad bio pun političke dinamike. Najprije je došla presuda Međunarodnoga suda pravde u Haagu po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije, a u klimu žestoko uzburkanu tim događajem pala je službena posjeta trojnoga predsjedništva Bosne i Hercegovine Hrvatskoj i sjednica međudržavnoga vijeća za suradnju. Bio je to ujedno prvi međunarodni "izlazak" novoizabranoga bosanskog predsjedništva – Nebojše Radmanovića, Željka Komšića i Harisa Silajdžića. Oni su u Zagrebu bili dočekani lijepo, u svim protokolarnim izjavama ponavljalo se da su Hrvatska i Bosna i Hercegovina prijateljske zemlje, pune obostrane želje za razvijanje suradnje na svim poljima. No, čim su se potegnula konkretna pitanja, zaškripalo je: status luke Ploče, pitanja granice na moru (vrh Kleka, Veliki i Mali Školj), izgradnja mosta kopno–Pelješac, međusobno reguliranje državne imovine (koje Bosna i Hercegovina nesrazmjerno više ima u Hrvatskoj, nego obrnuto)... Ništa od svega toga nije riješeno, nego je mudro rečeno da se to prepušta vladama dviju država, kao njihova nadležnost.
Otkako stoje otvorena ta pitanja (a stoje još iz Tuđman-Izetbegovićevih vremena), jasno je da ona za bosanskohercegovačku stranu imaju veću važnost, i da uravnoteženo rješenje tih pitanja njoj donosi mnogo više nego što Hrvatskoj, eventualno, oduzima. Za živa Tuđmana, dok je još svako hrvatsko-bosanskohercegovačko pitanje, u njegovoj neurotičnoj protubosanskoj percepciji, imalo mnogo veće značenje od realnoga, nije bilo ničega neočekivanog u politici odgađanja i nerješavanja tih pitanja. Danas, međutim, osam godina nakon Tuđmanove smrti, kada Mesić troši već svoj drugi petogodišnji mandat na Pantovčaku, a oko Ploča, Neuma i imovine sve stoji kao što je uvijek stajalo, malo je licemjerno nositi zvučnu titulu "dokazanoga prijatelja Bosne i Hercegovine", kojom se Mesića u Sarajevu neštedimice obasipa, a prati ruke od svega i zaklanjati se iza "ingerencija vlade".
Jeftina mantra
Valjda je nešto i do predsjednika države, makar mu ovlasti bile znatno sužene u odnosu na Tuđmanove! Kredit bez ograničenja, koji Mesić u Sarajevu ima, on još uvijek obnavlja lako svojom starom, sada već politički pojeftinom, mantrom o državnom subjektivitetu Bosne i Hercegovine, i poukom bosanskohercegovačkim Hrvatima da im je to domovina. No, mogao bi se iznenaditi jednoga dana, kada se ipak počnu tražiti nešto opipljiviji i efektivniji dokazi prijateljstva.
Mogućnost da bi moglo doći do nečega takvoga, dao je naslutiti Haris Silajdžić u okviru jedne televizijske emisije, koja zavređuje koji redak više. Riječ je o sarajevskoj stanici Hayat i njezinome subotnjem Centralnom dnevniku, emisiji koju u slikovitoj kombinaciji vrućega nacional-patriotizma i poprilično zaboravljenoga profesionalizma vodi i uređuje Senad Hadžifejzović, nekadašnji novinar sarajevske televizije. Ovaj put Hadžifejzović je, mora se priznati, napravio urednički podvig: uživo je povezao Silajdžića i Mesića, koji su sjedili na Pantovčaku, u Mesićevu salonu, i Borisa Tadića, predsjednika Srbije, s kojim je u Beogradu razgovarala Hayatova novinarka. Veze su dobro funkcionirale, i razgovor je sasvim sigurno bio najatraktivniji politički događaj te večeri u ovome dijelu "regije"; šteta što mu je gledanost bila ograničena samo na gledaoce Hayata.
Glavna tema bila je, naravno, presuda Suda pravde u parnici Bosne i Hercegovine protiv Srbije. No, spomenuta su i otvorena pitanja između Hrvatske i BiH, pa među njima i spor oko teritorijalne pripadnosti dvaju famoznih škojića, s kojima Bosna i Hercegovina – ni manje ni više – praktično gubi ili dobija status pomorske države! Na postavljeno pitanje, Mesić je vrdao izbjegavajući izravan odgovor. Silajdžić, pak, odgovorio je suho, tvrdo i kategorično, ostavljajući svoga pantovčačkog domaćina bez daha: "Nema tu nikakvoga spornog pitanja, ta ostrva su naša, i oko toga ne može biti razgovora!"
A razgovor o presudi, o kontroverznim tumačenjima presude i o njezinim posljedicama, o refleksijama na međusobne odnose država i naroda – ponovo je pokazao prirodu ogromnoga raskoraka u stanju svijesti i duhova u političkom i nacionalnom trokutu što su ga te večeri predstavljala tri predsjednika. Mesić je pri tomu, naravno, bio za nijansu u drugome planu, s nešto lakšom ulogom. Utoliko mu je bilo sasvim nepotrebno da se u jednom trenutku, kada se govorilo o budućemu statusu Kosova, zaplete u dugotrajno i neuvjerljivo objašnjavanje nekadašnjega ambivalentnoga statusa Vojvodine i Kosova kao dijelova jugoslavenske federacije, što bi, kao, imalo biti neki poluiskazan argument za njihovo moguće osamostaljenje.
Najteži trenutak
Tadić je bio "gospodin". Umjesto nekakvoga preangažiranog i zapjenjenog zalaganja za ostajanje Kosova u sastavu Srbije, poslužio se efektnim prebacivanjem plana. Kao odgovor na to pitanje, rekao je, evo, ja ću reći da se iskreno i uvjereno zalažem za teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, kao i svih zemalja u regionu, jer mislim da je to za sve najbolje rješenje.
O tužbi i njezinim reperkusijama, između Tadića i Silajdžića skoro da nije bilo ni jedne točke dodira. Na Tadiću se, naravno, vidjelo ogromno olakšanje zbog oslobađajuće presude za Srbiju u pitanju genocida, ali to nije imalo nikakav prizvuk likovanja. Naprotiv, on je isticao činjenicu da presuda sadrži itekako ozbiljne inkriminacije i obaveze za Srbiju, pozivao se na svoj odlazak u Srebrenicu uz desetu godišnjicu tragedije ("otišao sam tamo kao čovek i kao predsednik Srbije"), na svoj susret s majkama Srebrenice ("bio je to najteži trenutak u mom životu"). Založio se za apsolutno poštivanje žrtava, individualizaciju krivnje, kažnjavanje zločinaca, te za iskrenu suradnju i za nadilaženje prošlosti. Što se tiče statusa Republike Srpske, principijelno je otklonio da o tomu govori, jer je to unutarnje pitanje Bosne i Hercegovine.
Silajdžić je kamenoga lica i stisnutih usana inzistirao: Republika Srpska je rezultat genocida, ona je presudom označena kao počinitelj genocida (iako bi tek trebalo pažljivo proučiti presudu da se vidi je li to baš tako, ili ona apostrofira tek "osobe iz vojnoga i političkog vrha Republike Srpske"), cijelo dejtonsko uređenje je poniklo na učincima genocida, i to ustavnopolitičko stanje mora biti poništeno, a u Bosni i Hercegovini mora biti donesen zakon kojim bi se sankcioniralo poricanje genocida... (Osnovu za ovaj zahtjev snažno je pojačala doista stupidna i moralno odvratna izjava Milorada Dodika, odmah po izricanju presude, da on nikada neće priznati niti taj genocid "ograničen" samo na Srebrenicu...)
Alarmirajuća granica
Sve do ovih konstatacija i prijedloga, Silajdžićeva frustriranost i ledeno odbijanje bilo kakve koncilijantnosti (makar i samo u diplomatskim dozama) bilo je razumljivo i nije se teško bilo solidarizirati s njegovim stajalištem u onoj mjeri u kojoj ono govori o nepravdi koju presuda nanosi žrtvama. No, da njega goni neki demon, vidjelo se tek kada se upustio u elaboraciju, koja bi bila teška i rizična i za mnogo opremljenije i sofisticiranije ljude od njega. "Narod možda nije kriv, ali jest odgovoran", započeo je Silajdžić repliku na stav da se ne može kriviti cijeli srpski narod. A onda se otisnuo u doista zaprepašćujuće mudrovanje o "razlikama između nas" koje se sastoje u tome što "kod nas" toga nema, a "kod njih" (Srba, naravno) postoji čitav odgoj koji je fašistički i zločinački; zato ovo nije prvi genocid nad Bošnjacima, i treba učiniti sve da ga više ne bude...
Odmah se vidjelo (na svima: na sugovornicima, čak i na uredniku u sarajevskom studiju) da je s tim riječima i s tim opetovanim inzistiranjem na "zločinačkom odgoju" prijeđena neka nevidljiva, ali alarmirajuća granica između onoga što jest dopušteno i onoga što nije, neovisno o razlikama političkim, nacionalnim ili nekim drugim...
Tadiću u njegovom beogradskom salonu ostalo je samo da ne propusti priliku, i on je nije propustio. Zapitao je, opet meko i bez podizanja tona: "S kime ćete se miriti ako celi narod proglasite krivim!"
e moj lovrenoviću..ako je tadić iš'o uživo ja ću sad skočiti sa fahrinog tornja..(ovog nedovršenog)..al' haj opraštam ti..bio si zauzet rušenjem lagumdžije!
inače..heni..pero..viktor..marinko..ovaj broj -
HARIS LICA KAMENOGA
Ivan LOVRENOVIĆ
7. ožujka, 2007.
Podesilo se da je prošli tjedan u trokutu Sarajevo – Beograd – Zagreb kao malo kad bio pun političke dinamike. Najprije je došla presuda Međunarodnoga suda pravde u Haagu po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije, a u klimu žestoko uzburkanu tim događajem pala je službena posjeta trojnoga predsjedništva Bosne i Hercegovine Hrvatskoj i sjednica međudržavnoga vijeća za suradnju. Bio je to ujedno prvi međunarodni "izlazak" novoizabranoga bosanskog predsjedništva – Nebojše Radmanovića, Željka Komšića i Harisa Silajdžića. Oni su u Zagrebu bili dočekani lijepo, u svim protokolarnim izjavama ponavljalo se da su Hrvatska i Bosna i Hercegovina prijateljske zemlje, pune obostrane želje za razvijanje suradnje na svim poljima. No, čim su se potegnula konkretna pitanja, zaškripalo je: status luke Ploče, pitanja granice na moru (vrh Kleka, Veliki i Mali Školj), izgradnja mosta kopno–Pelješac, međusobno reguliranje državne imovine (koje Bosna i Hercegovina nesrazmjerno više ima u Hrvatskoj, nego obrnuto)... Ništa od svega toga nije riješeno, nego je mudro rečeno da se to prepušta vladama dviju država, kao njihova nadležnost.
Otkako stoje otvorena ta pitanja (a stoje još iz Tuđman-Izetbegovićevih vremena), jasno je da ona za bosanskohercegovačku stranu imaju veću važnost, i da uravnoteženo rješenje tih pitanja njoj donosi mnogo više nego što Hrvatskoj, eventualno, oduzima. Za živa Tuđmana, dok je još svako hrvatsko-bosanskohercegovačko pitanje, u njegovoj neurotičnoj protubosanskoj percepciji, imalo mnogo veće značenje od realnoga, nije bilo ničega neočekivanog u politici odgađanja i nerješavanja tih pitanja. Danas, međutim, osam godina nakon Tuđmanove smrti, kada Mesić troši već svoj drugi petogodišnji mandat na Pantovčaku, a oko Ploča, Neuma i imovine sve stoji kao što je uvijek stajalo, malo je licemjerno nositi zvučnu titulu "dokazanoga prijatelja Bosne i Hercegovine", kojom se Mesića u Sarajevu neštedimice obasipa, a prati ruke od svega i zaklanjati se iza "ingerencija vlade".
Jeftina mantra
Valjda je nešto i do predsjednika države, makar mu ovlasti bile znatno sužene u odnosu na Tuđmanove! Kredit bez ograničenja, koji Mesić u Sarajevu ima, on još uvijek obnavlja lako svojom starom, sada već politički pojeftinom, mantrom o državnom subjektivitetu Bosne i Hercegovine, i poukom bosanskohercegovačkim Hrvatima da im je to domovina. No, mogao bi se iznenaditi jednoga dana, kada se ipak počnu tražiti nešto opipljiviji i efektivniji dokazi prijateljstva.
Mogućnost da bi moglo doći do nečega takvoga, dao je naslutiti Haris Silajdžić u okviru jedne televizijske emisije, koja zavređuje koji redak više. Riječ je o sarajevskoj stanici Hayat i njezinome subotnjem Centralnom dnevniku, emisiji koju u slikovitoj kombinaciji vrućega nacional-patriotizma i poprilično zaboravljenoga profesionalizma vodi i uređuje Senad Hadžifejzović, nekadašnji novinar sarajevske televizije. Ovaj put Hadžifejzović je, mora se priznati, napravio urednički podvig: uživo je povezao Silajdžića i Mesića, koji su sjedili na Pantovčaku, u Mesićevu salonu, i Borisa Tadića, predsjednika Srbije, s kojim je u Beogradu razgovarala Hayatova novinarka. Veze su dobro funkcionirale, i razgovor je sasvim sigurno bio najatraktivniji politički događaj te večeri u ovome dijelu "regije"; šteta što mu je gledanost bila ograničena samo na gledaoce Hayata.
Glavna tema bila je, naravno, presuda Suda pravde u parnici Bosne i Hercegovine protiv Srbije. No, spomenuta su i otvorena pitanja između Hrvatske i BiH, pa među njima i spor oko teritorijalne pripadnosti dvaju famoznih škojića, s kojima Bosna i Hercegovina – ni manje ni više – praktično gubi ili dobija status pomorske države! Na postavljeno pitanje, Mesić je vrdao izbjegavajući izravan odgovor. Silajdžić, pak, odgovorio je suho, tvrdo i kategorično, ostavljajući svoga pantovčačkog domaćina bez daha: "Nema tu nikakvoga spornog pitanja, ta ostrva su naša, i oko toga ne može biti razgovora!"
A razgovor o presudi, o kontroverznim tumačenjima presude i o njezinim posljedicama, o refleksijama na međusobne odnose država i naroda – ponovo je pokazao prirodu ogromnoga raskoraka u stanju svijesti i duhova u političkom i nacionalnom trokutu što su ga te večeri predstavljala tri predsjednika. Mesić je pri tomu, naravno, bio za nijansu u drugome planu, s nešto lakšom ulogom. Utoliko mu je bilo sasvim nepotrebno da se u jednom trenutku, kada se govorilo o budućemu statusu Kosova, zaplete u dugotrajno i neuvjerljivo objašnjavanje nekadašnjega ambivalentnoga statusa Vojvodine i Kosova kao dijelova jugoslavenske federacije, što bi, kao, imalo biti neki poluiskazan argument za njihovo moguće osamostaljenje.
Najteži trenutak
Tadić je bio "gospodin". Umjesto nekakvoga preangažiranog i zapjenjenog zalaganja za ostajanje Kosova u sastavu Srbije, poslužio se efektnim prebacivanjem plana. Kao odgovor na to pitanje, rekao je, evo, ja ću reći da se iskreno i uvjereno zalažem za teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, kao i svih zemalja u regionu, jer mislim da je to za sve najbolje rješenje.
O tužbi i njezinim reperkusijama, između Tadića i Silajdžića skoro da nije bilo ni jedne točke dodira. Na Tadiću se, naravno, vidjelo ogromno olakšanje zbog oslobađajuće presude za Srbiju u pitanju genocida, ali to nije imalo nikakav prizvuk likovanja. Naprotiv, on je isticao činjenicu da presuda sadrži itekako ozbiljne inkriminacije i obaveze za Srbiju, pozivao se na svoj odlazak u Srebrenicu uz desetu godišnjicu tragedije ("otišao sam tamo kao čovek i kao predsednik Srbije"), na svoj susret s majkama Srebrenice ("bio je to najteži trenutak u mom životu"). Založio se za apsolutno poštivanje žrtava, individualizaciju krivnje, kažnjavanje zločinaca, te za iskrenu suradnju i za nadilaženje prošlosti. Što se tiče statusa Republike Srpske, principijelno je otklonio da o tomu govori, jer je to unutarnje pitanje Bosne i Hercegovine.
Silajdžić je kamenoga lica i stisnutih usana inzistirao: Republika Srpska je rezultat genocida, ona je presudom označena kao počinitelj genocida (iako bi tek trebalo pažljivo proučiti presudu da se vidi je li to baš tako, ili ona apostrofira tek "osobe iz vojnoga i političkog vrha Republike Srpske"), cijelo dejtonsko uređenje je poniklo na učincima genocida, i to ustavnopolitičko stanje mora biti poništeno, a u Bosni i Hercegovini mora biti donesen zakon kojim bi se sankcioniralo poricanje genocida... (Osnovu za ovaj zahtjev snažno je pojačala doista stupidna i moralno odvratna izjava Milorada Dodika, odmah po izricanju presude, da on nikada neće priznati niti taj genocid "ograničen" samo na Srebrenicu...)
Alarmirajuća granica
Sve do ovih konstatacija i prijedloga, Silajdžićeva frustriranost i ledeno odbijanje bilo kakve koncilijantnosti (makar i samo u diplomatskim dozama) bilo je razumljivo i nije se teško bilo solidarizirati s njegovim stajalištem u onoj mjeri u kojoj ono govori o nepravdi koju presuda nanosi žrtvama. No, da njega goni neki demon, vidjelo se tek kada se upustio u elaboraciju, koja bi bila teška i rizična i za mnogo opremljenije i sofisticiranije ljude od njega. "Narod možda nije kriv, ali jest odgovoran", započeo je Silajdžić repliku na stav da se ne može kriviti cijeli srpski narod. A onda se otisnuo u doista zaprepašćujuće mudrovanje o "razlikama između nas" koje se sastoje u tome što "kod nas" toga nema, a "kod njih" (Srba, naravno) postoji čitav odgoj koji je fašistički i zločinački; zato ovo nije prvi genocid nad Bošnjacima, i treba učiniti sve da ga više ne bude...
Odmah se vidjelo (na svima: na sugovornicima, čak i na uredniku u sarajevskom studiju) da je s tim riječima i s tim opetovanim inzistiranjem na "zločinačkom odgoju" prijeđena neka nevidljiva, ali alarmirajuća granica između onoga što jest dopušteno i onoga što nije, neovisno o razlikama političkim, nacionalnim ili nekim drugim...
Tadiću u njegovom beogradskom salonu ostalo je samo da ne propusti priliku, i on je nije propustio. Zapitao je, opet meko i bez podizanja tona: "S kime ćete se miriti ako celi narod proglasite krivim!"
e moj lovrenoviću..ako je tadić iš'o uživo ja ću sad skočiti sa fahrinog tornja..(ovog nedovršenog)..al' haj opraštam ti..bio si zauzet rušenjem lagumdžije!
inače..heni..pero..viktor..marinko..ovaj broj -
#45
Posted: 14/03/2007 14:06
E jebaji ga ako ti je to jedino za boldirati.....
#46
Posted: 14/03/2007 15:30
članak sam čit'o u gradu..pa sam zapamtio da ovo moram postirati..a za ostalo mi je bilo mrsko ponovo čitati članak..al' eto..kad već insistirate..babo..
http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtopic.php?t=34445
i još jednoj stvari nikako se ne mogu načuditi..kako smo mi s hrvatima..nakon svega..uspjeli izgraditi taj odnos "na jebo mater"..je li do mora..severininog pornića..ili su nam hrvati raja jer su..eto..enisa bešlagića fino prihvatili..mislim..ratovali smo mi i sa hrvatskom..i hrvatska vojska je stupala po bosni i hercegovini..francek je sa slobom komadao bosnu..postoja li su ovdje neki dretelji..keratermi..ali eto..izgleda da danas svi su hrvati naša raja..dok je svaki srbin četnik!
tačno..a sanaderu ne pada na pamet petljati se u to u ovoj godini..ipak je ona izborna!Danas, međutim, osam godina nakon Tuđmanove smrti, kada Mesić troši već svoj drugi petogodišnji mandat na Pantovčaku, a oko Ploča, Neuma i imovine sve stoji kao što je uvijek stajalo, malo je licemjerno nositi zvučnu titulu "dokazanoga prijatelja Bosne i Hercegovine", kojom se Mesića u Sarajevu neštedimice obasipa, a prati ruke od svega i zaklanjati se iza "ingerencija vlade".
vidi se da je harisu dodik idol..ovakvih izjava smo se naslušali oko reforme policije!
Glavna tema bila je, naravno, presuda Suda pravde u parnici Bosne i Hercegovine protiv Srbije. No, spomenuta su i otvorena pitanja između Hrvatske i BiH, pa među njima i spor oko teritorijalne pripadnosti dvaju famoznih škojića, s kojima Bosna i Hercegovina – ni manje ni više – praktično gubi ili dobija status pomorske države! Na postavljeno pitanje, Mesić je vrdao izbjegavajući izravan odgovor. Silajdžić, pak, odgovorio je suho, tvrdo i kategorično, ostavljajući svoga pantovčačkog domaćina bez daha: "Nema tu nikakvoga spornog pitanja, ta ostrva su naša, i oko toga ne može biti razgovora!"
tadić nije za nezavisnost kosova..i tu se sva priča završava..šta je angažirano a šta preangažirano zalaganje nek' nam gosn. lovrenović objasni!Tadić je bio "gospodin". Umjesto nekakvoga preangažiranog i zapjenjenog zalaganja za ostajanje Kosova u sastavu Srbije, poslužio se efektnim prebacivanjem plana. Kao odgovor na to pitanje, rekao je, evo, ja ću reći da se iskreno i uvjereno zalažem za teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, kao i svih zemalja u regionu, jer mislim da je to za sve najbolje rješenje.
da..tadić je bio u srebrenici..i to jeste za pohvalu..ali ja od tadića još nisam vidio tu deklaraciju koja bi trebala osuditi genocid u srebrenici..s druge strane ldp je već iznio svoj prijedlog deklaracije!O tužbi i njezinim reperkusijama, između Tadića i Silajdžića skoro da nije bilo ni jedne točke dodira. Na Tadiću se, naravno, vidjelo ogromno olakšanje zbog oslobađajuće presude za Srbiju u pitanju genocida, ali to nije imalo nikakav prizvuk likovanja. Naprotiv, on je isticao činjenicu da presuda sadrži itekako ozbiljne inkriminacije i obaveze za Srbiju, pozivao se na svoj odlazak u Srebrenicu uz desetu godišnjicu tragedije ("otišao sam tamo kao čovek i kao predsednik Srbije"), na svoj susret s majkama Srebrenice ("bio je to najteži trenutak u mom životu"). Založio se za apsolutno poštivanje žrtava, individualizaciju krivnje, kažnjavanje zločinaca, te za iskrenu suradnju i za nadilaženje prošlosti. Što se tiče statusa Republike Srpske, principijelno je otklonio da o tomu govori, jer je to unutarnje pitanje Bosne i Hercegovine.
http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtopic.php?t=34445
valjda je svim pametnim ljudima jasna silajdžićeva logika..meni ne trebaju ljudi koji ne šire mržnju..stoga je njemu u predsjedništvu bio bliži ljubić negoli komšić..njemu trebaju sagovornici koji će bljuvati naci-vatru..zato je njemu draži nikolić negoli tadić..zato više voli dodika negoli lagumdžiju..jer takva spika mu omogućava status quo..znači etnonacionalne podjele..a na takvom terenu haris silajdžić je domaćin!Silajdžić je kamenoga lica i stisnutih usana inzistirao: Republika Srpska je rezultat genocida, ona je presudom označena kao počinitelj genocida (iako bi tek trebalo pažljivo proučiti presudu da se vidi je li to baš tako, ili ona apostrofira tek "osobe iz vojnoga i političkog vrha Republike Srpske"), cijelo dejtonsko uređenje je poniklo na učincima genocida, i to ustavnopolitičko stanje mora biti poništeno, a u Bosni i Hercegovini mora biti donesen zakon kojim bi se sankcioniralo poricanje genocida... (Osnovu za ovaj zahtjev snažno je pojačala doista stupidna i moralno odvratna izjava Milorada Dodika, odmah po izricanju presude, da on nikada neće priznati niti taj genocid "ograničen" samo na Srebrenicu...)
naravno da treba učiniti sve da ga više nikad ne bude..ni nad kojim narodom a ne samo nad bošnjačkim..narod sigurno NIJE kriv za genocid..niti jedan narod nije kriv za genocid..odgovornost svakako postoji..u konkretnom slučaju..milošević je dobio drugi mandat nakon genocida u srebrenici..mi i nakon "10 najtežih godina zajedno" glasamo za iste ljude..ima li tu naše odgovornosti???..razlike među nama ne postoje..postoje samo razlike među pojedincima..jedan je poremećen malo manje..drugi više..jedan nije im'o priliku da počini genocid..(nije im'o oružja..bilo ga strah zakona..ne božijeg već ovozemaljskog..itd)..drugi jeste..naravno da odgoj "njih" (srba, naravno) nije fašistički i zločinački (nisu li ovo sininim..harisei!?)..jer nebulozno je reci narod nije kriv ali taj narod djecu uči "fašizmu i zločinu"..jer postaješ kontradiktoran..(smiješan si svakako!)..ipak..treba..još jednom..spomenuti da su i u sarajevu ubijani srbi..neki zločinci su za to osuđeni..neki nisu..ali nećemo preskočiti činjenicu da u tom sarajevu ipak nije postojao sistem koji je radio na tome..nisu rušene crkve..itd..ali to opet ne znači da je kod "njih" (srba) za takve postupke kriv odgoj..jer generalizacija nas može odvesti samo u propast..(tj. učvrstiti status quo)..kao što nisu svi bošnjaci cvjećke..tako nisu ni svui srbi zločinci![/quote]Sve do ovih konstatacija i prijedloga, Silajdžićeva frustriranost i ledeno odbijanje bilo kakve koncilijantnosti (makar i samo u diplomatskim dozama) bilo je razumljivo i nije se teško bilo solidarizirati s njegovim stajalištem u onoj mjeri u kojoj ono govori o nepravdi koju presuda nanosi žrtvama. No, da njega goni neki demon, vidjelo se tek kada se upustio u elaboraciju, koja bi bila teška i rizična i za mnogo opremljenije i sofisticiranije ljude od njega. "Narod možda nije kriv, ali jest odgovoran", započeo je Silajdžić repliku na stav da se ne može kriviti cijeli srpski narod. A onda se otisnuo u doista zaprepašćujuće mudrovanje o "razlikama između nas" koje se sastoje u tome što "kod nas" toga nema, a "kod njih" (Srba, naravno) postoji čitav odgoj koji je fašistički i zločinački; zato ovo nije prvi genocid nad Bošnjacima, i treba učiniti sve da ga više ne bude...
ovo je ono što sam već pominjao..s kim ćeš se krviti ako se niko ne želi s tobom krviti..Tadiću u njegovom beogradskom salonu ostalo je samo da ne propusti priliku, i on je nije propustio. Zapitao je, opet meko i bez podizanja tona: "S kime ćete se miriti ako celi narod proglasite krivim!"
i još jednoj stvari nikako se ne mogu načuditi..kako smo mi s hrvatima..nakon svega..uspjeli izgraditi taj odnos "na jebo mater"..je li do mora..severininog pornića..ili su nam hrvati raja jer su..eto..enisa bešlagića fino prihvatili..mislim..ratovali smo mi i sa hrvatskom..i hrvatska vojska je stupala po bosni i hercegovini..francek je sa slobom komadao bosnu..postoja li su ovdje neki dretelji..keratermi..ali eto..izgleda da danas svi su hrvati naša raja..dok je svaki srbin četnik!
ovo ostaje!
e moj lovrenoviću..ako je tadić iš'o uživo ja ću sad skočiti sa fahrinog tornja..(ovog nedovršenog)..al' haj opraštam ti..bio si zauzet rušenjem lagumdžije!
i ovo!
inače..heni..pero..viktor..marinko..ovaj broj -
#47
Posted: 19/04/2007 03:53
"BEOGRADSKI SINDIKAT", GLAZBENA GRUPA S NAJVEĆOM MOGUĆOM POLITIČKOM TEŽINOM U SRBIJI
12 GNJEVNIH LJUDI
Bojan MUNJIN
Pjesma s kojom su ih jedni zamrzili, a drugi zavoljeli bila je "Govedina" 2002., i to zato što su se usudili reći - navodeći imena aktualnih političara - da su mnogi u euforiji obaranja Miloševića samo spretno promijenili kapute. "Mi nismo otkrili rupu na saksiji, ali se zalažemo za zajedničku energiju i konkretne akcije, a ne za 'jednu Srbiju' novokomponovanih političara. Smisao naše muzike nije tek politički protest već pozitivna vibracija", kažu frontmeni grupe Feđa Dimović i Boško Ćirković
Odrastali su na beogradskim ulicama u najgore vrijeme, na njih su utjecali punk, hip-hop i Public Enemy, a danas su glazbena grupa s najvećom mogućom političkom težinom u Srbiji. Nastali su ujedinjenjem bendova Red zmaja, MC Flex i Tehnika upravljanja mikrofonom i znanjem - sada se zovu Beogradski sindikat. Sviraju "politički nekorektnu muziku ravno u meso", punu psovki i bijesa ili, kako očevici kažu, "do jaja", a nakon njihovih koncerata zaista - trava ne raste.
Po neobuzdanoj autentičnosti oni podsjećaju na Azru i Ekatarinu Veliku s početka osamdesetih, ali samo izdaleka jer je u međuvremenu između Zagreba i Beograda, uz sto pedeset tisuća mrtvih, raseljeno tri milijuna ljudi, a prostor "plamene zore" iz one ironične pjesme Idola pretvorio se u mulj najgorih nacionalista, kriminalaca i prevaranata. Ili kako BG Sindikat kaže u jednoj pjesmi: "I dalje samo kradete, a Srbija umire, sjebali ste sve, treba sram da vas ubije."
Gola solidarnost
Glazbeno oni sviraju žestoki rap s elegičnim prizvukom neke nasilno zaustavljene mladosti, a kulturalno se ne daju ukalupiti ni u kakav trend, već pripadaju goloj solidarnosti generacije koja ne vjeruje nikome. Suština motivacije ovih dvanaest gnjevnih ljudi da uopće izađu na binu jest potreba da se lažnom životu u Srbiji pljune u lice i da se kaže da postoji jedna ekipa mladih ljudi koja ne želi pristati na muljanje i pištolj u stomak kao način života. Njima je sličan Marčelo ili Edo Maajka šire gledano, ali nitko kao Beogradski sindikat nema toliko dug katalog društvenih i političkih problema u koje tuče iz svih oružja. "Država se raspada od poteza kretena, politika je ista, samo druga su imena. Koštunica je pošten daj da glasamo za njega, nema veze što nas vraća u najgora vremena. A ljudi slabo pamte, to je ovde glavni problem, ko te jeb'o godinama, jebaće te opet", refren je njihove pjesme Već viđeno.
Kako kaže teoretičar kulture i jedan od vođa studentskih demonstracija u Beogradu 1996./97., Čedomir Antić, "Beogradski sindikat je muzička grupa neprestano na rubu incidenta, ali predstavlja hrabri i iskreni pokušaj da se prokazivanjem tamnog taloga jednog društva ohrabri njegov vitalni deo za akciju i progres." Oni ne pristaju na mlake reforme bez argumenata, ubojiti su prema svakom političkom establišmentu jer je neuvjerljiv, jednako im se gade Srpska radikalna stranka i kongresni intelektualci nevladinih organizacija, inzistiraju na iskrenoj energiji i novim idejama i što je najvažnije - ne žele marketinški naplaćivati svoju radikalnu (glazbenu) orijentaciju. Ponašaju se kao urbana gerila koja ne polaže računa nikome osim bratstvu vlastite mladosti.
Protiv dahija
Nisu željeli svirati na evropski razvikanom glazbenom okupljalištu "Exit" u Novom Sadu, ali su i glatko odbili brdo para i nastup na skandaloznoj proslavi Nove godine pred srpskim parlamentom jer je glavna zvijezda večeri bila – Arkanova žena Ceca. Pjesma s kojom su ih jedni zamrzili, a drugi zavoljeli bila je "Govedina" 2002., i to zato što su se usudili reći - navodeći imena aktualnih političara - da su mnogi u euforiji obaranja Miloševića samo spretno promijenili kapute. Tada su oni proročki anticipirali nešto što se danas zove glavinjanje političke elite koja nije u stanju sastaviti vladu ni dva i pol mjeseca poslije izbora, koja se neodgovorno poigrava s glasačima i koja ispod nacionalističke retorike jedva prikriva egoistične interese.
Zato svoje najnovije pjesme Beogradski sindikat tretira kao "bunu protiv dahija" što se u divljem ritmu pjesme Oni su najbolje vidi: "I nek' bude jasno svakom s poslaničkom platom, ko nastavi po starom platiće nam glavom. Patriote pred izbore stoput su nas izdale, slali su nas u ratove za svoj lični interes. Dok ikone su pevale majke su naricale, na krvavim parama institucije su nicale." Beogradski novinar Aleksandar Žikić o tome kaže sljedeće: "Beogradski sindikat deluje kao dvorska luda obešena naglavačke čiji je bes usmeren ka figurama u čijim je rukama konkretna moć i na sistem koji vređa neprestanim prevarama."
Mnogi ih optužuju da su premalo Srbi, drugi kažu da (nacionalnog) ponosa imaju previše, ali njihovi stihovi su više nego jasni: "Ne treba mi tajna služba da mi kaže da sam pošten, niti Radikali da Srbin sam uopšte." Glazbeni kritičar radija B92 Petar Janjatović misli da je riječ "o tipu mlade, znatiželjne i neklaustrofobične generacije, koja međusobno komunicira fanzinima i mailovima i svejedno im je da li se netko od njih nalazi na Novom Zelandu, u Splitu ili Apatinu". U udarnom TV terminu jednom su gostovali s premijerom Vojislavom Koštunicom i pred milijunima gledalaca nazvali su ga "mutavim", a post Miloševićevim političarima su poručili "da se sete šta su kenjali pred izbore" s obzirom da Sindikat prezire "uvek ista prazna obećanja, silikonski jet-set i teror institucije...".
Ulični heretici
"Mi nismo otkrili rupu na saksiji, ali se zalažemo za zajedničku energiju i konkretne akcije, a ne za 'jednu Srbiju' novokomponovanih političara. Smisao naše muzike nije tek politički protest već pozitivna vibracija", kažu frontmeni grupe Feđa Dimović i Boško Ćirković. Poznat je njihov koncert na prostoru dječjeg igrališta na kojem lokalni tajkuni žele sagraditi trgovački centar, kao i javna solidarnost s novosadskim glumcima u štrajku protiv korumpiranog direktora. Organizirali su akcije Adrenalinom protiv droge, inicirali dobrotvorne koncerte za socijalno ugrožene jer "ova generacija nije šaka pirinča koja se tek tako može prosuti", vjeruje Dimović.
Kako kaže povjesničar Predrag Marković, "s autentičnom iskrom elaborirane društvene kritike Beogradski sindikat je iznikao iz miljea jedne potpuno antipolitičke mladosti". Na kraju, sigurno je da kada se u Srbiji bude pisala ohlađena povijest modernog doba, ona će osim stručnih analiza morati uključiti i autentični iskaz uličnih heretika jednog vremena beščašća. Ili kako to kaže Beogradski sindikat: "U amanet svima da ne ponovi se nikad, generacije da pate za dobrobit režima..."
da ne prođe nezapaženo..
12 GNJEVNIH LJUDI
Bojan MUNJIN
Pjesma s kojom su ih jedni zamrzili, a drugi zavoljeli bila je "Govedina" 2002., i to zato što su se usudili reći - navodeći imena aktualnih političara - da su mnogi u euforiji obaranja Miloševića samo spretno promijenili kapute. "Mi nismo otkrili rupu na saksiji, ali se zalažemo za zajedničku energiju i konkretne akcije, a ne za 'jednu Srbiju' novokomponovanih političara. Smisao naše muzike nije tek politički protest već pozitivna vibracija", kažu frontmeni grupe Feđa Dimović i Boško Ćirković
Odrastali su na beogradskim ulicama u najgore vrijeme, na njih su utjecali punk, hip-hop i Public Enemy, a danas su glazbena grupa s najvećom mogućom političkom težinom u Srbiji. Nastali su ujedinjenjem bendova Red zmaja, MC Flex i Tehnika upravljanja mikrofonom i znanjem - sada se zovu Beogradski sindikat. Sviraju "politički nekorektnu muziku ravno u meso", punu psovki i bijesa ili, kako očevici kažu, "do jaja", a nakon njihovih koncerata zaista - trava ne raste.
Po neobuzdanoj autentičnosti oni podsjećaju na Azru i Ekatarinu Veliku s početka osamdesetih, ali samo izdaleka jer je u međuvremenu između Zagreba i Beograda, uz sto pedeset tisuća mrtvih, raseljeno tri milijuna ljudi, a prostor "plamene zore" iz one ironične pjesme Idola pretvorio se u mulj najgorih nacionalista, kriminalaca i prevaranata. Ili kako BG Sindikat kaže u jednoj pjesmi: "I dalje samo kradete, a Srbija umire, sjebali ste sve, treba sram da vas ubije."
Gola solidarnost
Glazbeno oni sviraju žestoki rap s elegičnim prizvukom neke nasilno zaustavljene mladosti, a kulturalno se ne daju ukalupiti ni u kakav trend, već pripadaju goloj solidarnosti generacije koja ne vjeruje nikome. Suština motivacije ovih dvanaest gnjevnih ljudi da uopće izađu na binu jest potreba da se lažnom životu u Srbiji pljune u lice i da se kaže da postoji jedna ekipa mladih ljudi koja ne želi pristati na muljanje i pištolj u stomak kao način života. Njima je sličan Marčelo ili Edo Maajka šire gledano, ali nitko kao Beogradski sindikat nema toliko dug katalog društvenih i političkih problema u koje tuče iz svih oružja. "Država se raspada od poteza kretena, politika je ista, samo druga su imena. Koštunica je pošten daj da glasamo za njega, nema veze što nas vraća u najgora vremena. A ljudi slabo pamte, to je ovde glavni problem, ko te jeb'o godinama, jebaće te opet", refren je njihove pjesme Već viđeno.
Kako kaže teoretičar kulture i jedan od vođa studentskih demonstracija u Beogradu 1996./97., Čedomir Antić, "Beogradski sindikat je muzička grupa neprestano na rubu incidenta, ali predstavlja hrabri i iskreni pokušaj da se prokazivanjem tamnog taloga jednog društva ohrabri njegov vitalni deo za akciju i progres." Oni ne pristaju na mlake reforme bez argumenata, ubojiti su prema svakom političkom establišmentu jer je neuvjerljiv, jednako im se gade Srpska radikalna stranka i kongresni intelektualci nevladinih organizacija, inzistiraju na iskrenoj energiji i novim idejama i što je najvažnije - ne žele marketinški naplaćivati svoju radikalnu (glazbenu) orijentaciju. Ponašaju se kao urbana gerila koja ne polaže računa nikome osim bratstvu vlastite mladosti.
Protiv dahija
Nisu željeli svirati na evropski razvikanom glazbenom okupljalištu "Exit" u Novom Sadu, ali su i glatko odbili brdo para i nastup na skandaloznoj proslavi Nove godine pred srpskim parlamentom jer je glavna zvijezda večeri bila – Arkanova žena Ceca. Pjesma s kojom su ih jedni zamrzili, a drugi zavoljeli bila je "Govedina" 2002., i to zato što su se usudili reći - navodeći imena aktualnih političara - da su mnogi u euforiji obaranja Miloševića samo spretno promijenili kapute. Tada su oni proročki anticipirali nešto što se danas zove glavinjanje političke elite koja nije u stanju sastaviti vladu ni dva i pol mjeseca poslije izbora, koja se neodgovorno poigrava s glasačima i koja ispod nacionalističke retorike jedva prikriva egoistične interese.
Zato svoje najnovije pjesme Beogradski sindikat tretira kao "bunu protiv dahija" što se u divljem ritmu pjesme Oni su najbolje vidi: "I nek' bude jasno svakom s poslaničkom platom, ko nastavi po starom platiće nam glavom. Patriote pred izbore stoput su nas izdale, slali su nas u ratove za svoj lični interes. Dok ikone su pevale majke su naricale, na krvavim parama institucije su nicale." Beogradski novinar Aleksandar Žikić o tome kaže sljedeće: "Beogradski sindikat deluje kao dvorska luda obešena naglavačke čiji je bes usmeren ka figurama u čijim je rukama konkretna moć i na sistem koji vređa neprestanim prevarama."
Mnogi ih optužuju da su premalo Srbi, drugi kažu da (nacionalnog) ponosa imaju previše, ali njihovi stihovi su više nego jasni: "Ne treba mi tajna služba da mi kaže da sam pošten, niti Radikali da Srbin sam uopšte." Glazbeni kritičar radija B92 Petar Janjatović misli da je riječ "o tipu mlade, znatiželjne i neklaustrofobične generacije, koja međusobno komunicira fanzinima i mailovima i svejedno im je da li se netko od njih nalazi na Novom Zelandu, u Splitu ili Apatinu". U udarnom TV terminu jednom su gostovali s premijerom Vojislavom Koštunicom i pred milijunima gledalaca nazvali su ga "mutavim", a post Miloševićevim političarima su poručili "da se sete šta su kenjali pred izbore" s obzirom da Sindikat prezire "uvek ista prazna obećanja, silikonski jet-set i teror institucije...".
Ulični heretici
"Mi nismo otkrili rupu na saksiji, ali se zalažemo za zajedničku energiju i konkretne akcije, a ne za 'jednu Srbiju' novokomponovanih političara. Smisao naše muzike nije tek politički protest već pozitivna vibracija", kažu frontmeni grupe Feđa Dimović i Boško Ćirković. Poznat je njihov koncert na prostoru dječjeg igrališta na kojem lokalni tajkuni žele sagraditi trgovački centar, kao i javna solidarnost s novosadskim glumcima u štrajku protiv korumpiranog direktora. Organizirali su akcije Adrenalinom protiv droge, inicirali dobrotvorne koncerte za socijalno ugrožene jer "ova generacija nije šaka pirinča koja se tek tako može prosuti", vjeruje Dimović.
Kako kaže povjesničar Predrag Marković, "s autentičnom iskrom elaborirane društvene kritike Beogradski sindikat je iznikao iz miljea jedne potpuno antipolitičke mladosti". Na kraju, sigurno je da kada se u Srbiji bude pisala ohlađena povijest modernog doba, ona će osim stručnih analiza morati uključiti i autentični iskaz uličnih heretika jednog vremena beščašća. Ili kako to kaže Beogradski sindikat: "U amanet svima da ne ponovi se nikad, generacije da pate za dobrobit režima..."
da ne prođe nezapaženo..
#48
Posted: 19/04/2007 10:16
Beogradski sindikat ... naletio na tu ... govedinu prije par godina ... i sjebo se ... momci su prejaki. ne volim bas ovaj fol repovanja, ali tekstualno.... uh ... jebeni igraci, iako mi je i u govedini ...malkice pirkala nacionalisticka retorika (ne mogu da se sjetim stiha, a ne da mi se sada traziti).
inace.. vrijedni su slusanja, cak i ideja spota (ono sto ima na youtube) je .., jako jeftino i jako interesantno.
inace.. vrijedni su slusanja, cak i ideja spota (ono sto ima na youtube) je .., jako jeftino i jako interesantno.
#49
Posted: 19/04/2007 14:47
ama daleko od toga da i ja hodam u širokim tolama iz kojih vire boxerice..da se ne izvlačim iz duxa itd..ali dok god su im tekstovi (marchello..bgd. sindikat..edo..frenkie..) jaki..treba ih slušati..i podržavati kupovinom originala..
#50
Posted: 26/04/2007 18:22
PRESTIŽNO PRIZNANJE TALIJANSKOG INSTITUTA ARCHIVIO DISARMO
NAGRADA FERALOVU UREDNIKU
Viktor Ivančić, odgovorni urednik Feral Tribunea, ovogodišnji je dobitnik nagrade Zlatna golubica za mir (Colombe d'Oro per la Pace) koju dodjeljuje talijanski Institut za međunarodna istraživanja Archivio Disarmo. Nagrada se dodjeljuje novinarima i medijskim djelatnicima koji ulažu značajan napor na izgradnji mira i mirnog rješavanja sukoba u svijetu. Odluku o dodjeli ovog uglednog priznanja Feralovu uredniku donio je žiri predvođen Ritom Levi Montalcini, dobitnicom Nobelove nagrade, a nagrada će biti uručena 6. lipnja u Rimu.
Nagrada Zlatna golubica za mir dodjeljuje se od 1986. godine novinarima prepoznatljivim po zalaganjima za mir i sigurnost u svijetu. Na listi nagrađenih medijskih djelatnika brojna su svjetska priznata imena, a od osoba s prostora bivše Jugoslavije ovu su nagradu za mirotvorni rad u medijima dosad dobili samo Slavenka Drakulić, književnica, i Danis Tanović, bosanskohercegovački redatelj i dobitnik Oscara. Među dobitnicima je i glasovita organizacija Reporteri bez granica, kao i kardinal Roger Etchegaray, bivši predsjednik Papinskog vijeća za mir i pravdu, te osobni izaslanik Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. u brojnim mirovnim misijama.
Uz medijske poslenike, nagradu dobivaju i političari poznati po mirotvornom zalaganju, pa su na listi političara ovjenčanih ovim prestižnim priznanjem poznata imena poput Olofa Palmea, Nelsona Mandele, Pereza de Cuellara, Mihaila Gorbačova, Sadako Ogate, Jesse Jacksona, dok je ovogodišnji laureat Mohamed el Baradei, direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju.
Archivio Disarmo je institut koji se bavi pitanjima razoružanja, mira i sigurnosti, kako na domaćoj, tako i na međunarodnoj razini, surađuje s talijanskom Vladom i s Ujedinjenim narodima, a, uz ostalo, organizira i brojne seminare o međunarodnoj sigurnosti i mirnom rješavanju sukoba, posjeduje kompjutoriziranu knjižnicu s građom iz te oblasti, te izdaje i mjesečnik.
Nagrada Archivio Disarma upotpunit će impresivni niz priznanja koji Ivančića čine najnagrađivanijim hrvatskim novinarom. Podsjetimo, 1996. godine dobio je nagradu Međunarodnog udruženja novinara, godinu kasnije ovjenčan je Međunarodnom nagradom za slobodu tiska koju dodjeljuje Commitee to Protect Journalists iz New Yorka, a 1998. godine postao je laureat prestižnog priznanja "Olof Palme". Od domaćih nagrada, Hrvatski helsinški odbor dao mu je 1999. godine priznanje "Joško Kulušić" čiji su dobitnici novinari koji daju poseban doprinos zaštiti ljudskih prava.
Tjednik Feral Tribune dobitnik je Međunarodne nagrade za slobodu tiska 1996. godine, koju dodjeljuje International Press Directory, Zlatnog pera slobode 1997. godine, što ga dodjeljuje World Association of Newspapers, a na Međunarodnom festivalu političke satire 1998. godine u Forte dei Marmi dobio je nagradu za najbolji političko-satirički tjednik na svijetu.
F. T.
čestitkeeeeeeee!
NAGRADA FERALOVU UREDNIKU
Viktor Ivančić, odgovorni urednik Feral Tribunea, ovogodišnji je dobitnik nagrade Zlatna golubica za mir (Colombe d'Oro per la Pace) koju dodjeljuje talijanski Institut za međunarodna istraživanja Archivio Disarmo. Nagrada se dodjeljuje novinarima i medijskim djelatnicima koji ulažu značajan napor na izgradnji mira i mirnog rješavanja sukoba u svijetu. Odluku o dodjeli ovog uglednog priznanja Feralovu uredniku donio je žiri predvođen Ritom Levi Montalcini, dobitnicom Nobelove nagrade, a nagrada će biti uručena 6. lipnja u Rimu.
Nagrada Zlatna golubica za mir dodjeljuje se od 1986. godine novinarima prepoznatljivim po zalaganjima za mir i sigurnost u svijetu. Na listi nagrađenih medijskih djelatnika brojna su svjetska priznata imena, a od osoba s prostora bivše Jugoslavije ovu su nagradu za mirotvorni rad u medijima dosad dobili samo Slavenka Drakulić, književnica, i Danis Tanović, bosanskohercegovački redatelj i dobitnik Oscara. Među dobitnicima je i glasovita organizacija Reporteri bez granica, kao i kardinal Roger Etchegaray, bivši predsjednik Papinskog vijeća za mir i pravdu, te osobni izaslanik Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. u brojnim mirovnim misijama.
Uz medijske poslenike, nagradu dobivaju i političari poznati po mirotvornom zalaganju, pa su na listi političara ovjenčanih ovim prestižnim priznanjem poznata imena poput Olofa Palmea, Nelsona Mandele, Pereza de Cuellara, Mihaila Gorbačova, Sadako Ogate, Jesse Jacksona, dok je ovogodišnji laureat Mohamed el Baradei, direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju.
Archivio Disarmo je institut koji se bavi pitanjima razoružanja, mira i sigurnosti, kako na domaćoj, tako i na međunarodnoj razini, surađuje s talijanskom Vladom i s Ujedinjenim narodima, a, uz ostalo, organizira i brojne seminare o međunarodnoj sigurnosti i mirnom rješavanju sukoba, posjeduje kompjutoriziranu knjižnicu s građom iz te oblasti, te izdaje i mjesečnik.
Nagrada Archivio Disarma upotpunit će impresivni niz priznanja koji Ivančića čine najnagrađivanijim hrvatskim novinarom. Podsjetimo, 1996. godine dobio je nagradu Međunarodnog udruženja novinara, godinu kasnije ovjenčan je Međunarodnom nagradom za slobodu tiska koju dodjeljuje Commitee to Protect Journalists iz New Yorka, a 1998. godine postao je laureat prestižnog priznanja "Olof Palme". Od domaćih nagrada, Hrvatski helsinški odbor dao mu je 1999. godine priznanje "Joško Kulušić" čiji su dobitnici novinari koji daju poseban doprinos zaštiti ljudskih prava.
Tjednik Feral Tribune dobitnik je Međunarodne nagrade za slobodu tiska 1996. godine, koju dodjeljuje International Press Directory, Zlatnog pera slobode 1997. godine, što ga dodjeljuje World Association of Newspapers, a na Međunarodnom festivalu političke satire 1998. godine u Forte dei Marmi dobio je nagradu za najbolji političko-satirički tjednik na svijetu.
F. T.
čestitkeeeeeeee!