citat;
1991. godine uoci samog rata na popisu stanovnistva u Bosni i Hercegovini 96 posto Bosnjaka je nedvosmisleno u rubrici maternji jezik napisalo da govori bosanskim jezikom.
Muhamed Hevaija Uskufi je napisao prvi rjecnik bosanskog jezika - Potur Sahidija - 1631 godine, dakle 197 godina prije prvog srpskog rjecnika. Postoje cetiri sacuvana primjerka ovog rjecnika; jedan od njih se nalazi pohranjen u univerzitetskoj biblioteci u Uppsalli (Svedska).
Prva bosanska drzava koja je imala bana i neovisnu vladu osnovana je pocetkom X stoljeca. Iz tog perioda sacuvani su najstariji pisani spomenici u Bosni - takozvani stecci (natpisi na bogumilskim nadgrobnim plocama).
Najstariji sacuvani bosanski i jedan od najstarijih tekstova sa juznoslavenskog jezicnog podrucja uopce je Povelja bana Kulina iz 1189. godine, u kojoj se reguliraju trgovinski odnosi bosanske drzave s Dubrovackom republikom.
Ime "bosanski jezik" prvi put se spominje 1300-te godine u djelu "Skazanie iziavlieno o pismenah" (Historija pisanih jezika) koju je napisao najpoznatiji vizantijski putopisac, Konstantin Filozof.
Prvi bosanski alfabet je bio glagoljica, ali nije dovoljno dokazana i izucena njegova rasprostranjenost. Na nekoliko bogumilskih stijena pronadjenih u zapadnoj Bosni zabiljezeni su i glagoljicni znakovi. Ali najstarije pismo koje je imalo svoju upotrebu na bosanskim dvorovima i u crkvenim spisima je posebno prilagodjena bosanska varijanta cirilicnog alfabeta, takozvana
bosancica, izgradjena na osnovama klinastog pisma.
Tokom 13-og stoljeca je srednjovijekovna Bosna, zbog svoje hereticke krscanske vjere, manje ili vise bila na ratnoj nozi s vatikanskim papom, ili bolje receno svojim katolickim susjedima na koje je papa imao jak utjecaj. Sve je naposljetku dovelo do cinjenice da je kralj Tvrtko II Kotromanic bio prisiljen priznati papinu vrhovnu vlast i primiti 2000 katolickih franciskanskih svestenika i opata (kaludjera) koji bi prosirili katolicko ucenje u Bosni. Tokom misije svestenici su upotrebljavali latinski jezik, sto je u izvijesnoj mjeri utjecalo na srednjovijekovni bosanski jezik.
Bosna i Hercegovna je u 15-om stoljecu potpala pod osmansku vlast. Gotovo 400 godina turske okupacije utjecalo je na razvoj zemlje u svakom pogledu, bez obzira sto je Bosna u Osmanskoj Imperiji imala izvjestan stupanj autonomije, a bosanski bio cak i na dvoru sultana El-Fatiha priznat kao drugi sluzbeni jezik. I sâm veliki sultan je tecno govorio bosanski.
Dio bosanskih pisaca i pjesnika je za vrijeme turskog perioda u Bosni stvarao na bosanskom jeziku, ali uz pomoc pojednostavljenog i prilagodjenog arapskog pisma. Ta literatura, kasnije nazvana "Alhamijado knjizevnost", veoma je znacajna za razvoj bosanskog jezika u tom periodu, jer je vecina bosanskih pisaca tog vremena pisala na arapskom, perzijskom i turskom (muslimani), ili na njemackom i latinskom (katolici), cija djelatnost na stranim jezicima je znacajno ostetila razvoj bosanske pisane rijeci. Pravoslavni bosanski Slaveni (u istocnoj Bosni i Hercegovini) bili su veoma slabo zastupljeni u literaturi jer su tada svojom velikom vecinom naseljavali ruralna podrucja BiH. Pravoslavni vlasi (nomadi ilirskog porijekla iz Bugarske i istocne Srbije) koje je turska vlast naselila u Krajini (granicnom pojasu prema Austro-Ugarskoj) tada su govorili staroiliskim jezikom, te nisu doprinosili razvoju zemaljskog bosanskog. Oni, osim toga, nisu imali razvijenu pisanu rijec.
Nakon Berlinskog kongresa 1878. Bosna i Hercegovina je promijenila "staratelja" i okupirana od strane Austro-Ugarske. S tim je u Bosnu dosla i zapadna civilizacija, novi jezik, nova arhitektura, nova kultura. Bosna i Hercegovina je, kao i u Turskoj, dobila poseban status unutar Austro-Ugarske - kao treci entitet dvojne monarhije, a bosanski jezik je ponovo priznat kao sluzbeni. U to vrijme jezik je prihvatio veliki broj njemackih rijeci koje se i danas upotrijebljvaju, pored turcizama iz ranijeg perioda.
Naziv Bosanski Jezik je zvanicno ukinut internom naredbom Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine od 4. X. 1907. godine. U njoj se izricito zahtijeva da se "zemaljski jezik" (Landessprache) ima svuda sluzbeno nazivati "srpsko-hrvatskim," odnosno "hrvatsko-srpskim."
S druge strane su Srbi i Hrvati iz susjednih zemalja ponukani panslavistickim pokretom stvorili norme zajednickog pisanog jezika, u periodu Jugoslavije - buduceg srpsko-hrvatskog. Kao osnova za taj vjestacki jezik uzeta je studija Vuka Karadzica (reformatora "srpskog jezika"), koji je trazeci najciscu varijantu juznoslavenskih govora pronasao stokavsko narijecje bosanskog jezika istocne Hercegovine (koji inace ima ijekavski izgovor), preinacio ga u ekavski izgovor i dodao mu atribut srpski.
Dakle, jedan dijalekat bosanskog jezika postao je na taj nacin osnova za buduci srpski i hrvatski literarni jezik. Iz svega toga je jednostavno izvesti zakljucak da je svaka tvrdnja da je bosanski jezik nastao pod utjecajem hrvatskog ili srpskog, ili da je on nekakav njihov toboznji dijalekat, potpuno neosnovana. Bosanski jezik je naprosto jezik koji kroz historiju paralelno postojao sa dva spomenuta i pored toga u mnogo slucajeva direktno utjecao na razvoj oba, posebno nakon Prvog svjetskog rata kada se pokusalo stvoriti jedinstven juznoslavenski jezik.
kraj citata;
