evo malo za bosniaforever stsrog borca
eto posto kritikujes malo i citj stsa god
nemoj onako na usplju pamet
nije u redu
Portret: Semir Halilović, autor Državne tajne, za Dane govori o knjizi
Volio bih da do dokumentacije nikad nisam došao
Emir Suljagić
Semir Halilović ne izgleda kao čovjek koji zna sve državne tajne. Na koncu, veoma je neuobičajeno da dvadesetčetvorogodišnji student prava - bilo gdje na svijetu i bilo kada - ima pristup informacijama od kojih bi se većini žitelja ove zemlje zaledila krv u žilama. Oni drugi, upućeniji, već se smrzavaju od straha, samo nekoliko sedmica pred izlazak Državne tajne, knjige koju je Halilović pisao posljednje dvije godine; knjige, koja će, po njegovim riječima razbiti u paramparčad mitove nastale u posljednjem ratu. "Do dokumentacije sam došao 2003. godine i pošto je riječ o nekoliko miliona stranica, jako puno vremena mi je trebalo da razvrstam arhivu. Pritom mislim na najvažnije događaje, one koji su još uvijek ostali nerazjašnjeni i prekriveni velom tajne i deset godina nakon rata."
Dokumentacija u ovom slučaju podrazumijeva kompletnu arhivu bosanskih tajnih, vojnih i civilnih službi, HRHB i, djelomično, vojnog i civilnog establišmenta Republike Srpske. "Mogao sam sve to sačuvati, ali jednostavno to nisam mogao uraditi. Dok sam je čitao, shvatio sam koliku količinu zla i prevare smo preživjeli svi mi 'zaluđeni građani'." Na koncu, knjiga koju je počeo pisati kao zbirku osobnih sjećanja na rat, završila je kao do sada najkompletnija kolekcija dokumenata bilo koje od "zaraćenih strana" u bosanskom ratu.
Državna tajna je, pored toga, i virtualni Ko je ko u ratnom režimu Alije Izetbegovića. "Knjiga barata sa oko osam stotina do hiljadu imena raznog ranga, od kojih nekih stotinu može biti svrstano među ključne, one koji danas imaju status heroja", kaže Halilović. "Dokumentacija otkriva još neke stvari o tim ljudima i pokazuje da smo mi do sada bili žrtve fabrikovane, njihove istine, da tako kažem. U knjizi se ne radi niti o mojoj niti o njihovoj istini. Mi smo o svim tim ljudima - Ćeli jednom ili drugom, Juki Prazini, ako hoćeš i Naseru Oriću - znali ono što su tajne službe koristile da bi ti ljudi radili poslove za njih, držale ih na uzdi. Kada je riječ o političarima, i o njima smo znali samo ono što su do sada govorili jedni o drugima. Ova knjiga to mijenja, iz nje će se vidjeti kakvi su bili njihovi međusobni odnosi, odnos prema narodu, prema ratu, prema žrtvama..."
Zaključak koji Halilović - sa desetogodišnje distance i uz pristup hiljadama stranica izvještaja i dosjea, kojima je bilo namijenjeno da istruhnu u dubokim i mračnim podrumima - izvlači o ljudima koji su vodili Bosnu i Hercegovinu u njenim najtežim trenucima nije nimalo laskav. "Najkraće rečeno: radi se o diletantima. U tako ozbiljnoj situaciji, sa stotinama hiljada mrtvih, desetinama hiljada silovanih žena, unesrećenih familija - mali je broj onih koji u ovom ratu nisu izgubili nikoga - susretneš se sa ljudima koji tri dana poslije pada Srebrenice raspravljaju o tome ko kontrolira više novaca, Silajdžić ili Izetbegović; ili ko je trebao letjeti kakvim helikopterom, transportnim ili diplomatskim; ili ko kontrolira općinske načelnike, ko je uzeo više novaca, ko je više potrošio... i onda vidiš da u trenutku kada se dešava planetarna tragedija državu vodi skup totalnih političkih diletanata. Državu su vodili vrlo neodgovorni ljudi koji nisu bili dorasli trenutku."
Semir Halilović ne krije da je motivaciju za pisanje ove knjige nalazio u sudbini koju je doživjela njegova familija. "Moj otac Sefer Halilović je žrtva tog sistema već 12 godina i kada se u Sarajevu šaputalo o tome, on je glasno rekao da se radi o podjeli BiH, da ne želi učestvovati u tome i sve napustio. Smatram da je moja porodica žrtva sistema. Šta ću ja kao trinaestogodišnjak u izvještaju koji Služba državne bezbjednosti šalje ministru unutrašnjih poslova Bakiru Alispahiću ili predsjedniku Izetbegoviću. Ja sam, među snimljenim razgovorima do kojih sam došao, našao i stotine svojih razgovora sa prijateljima iz škole. Kada smo jednom prilikom Sefer i ja razgovarali o tome, rekao mi je: 'Nije mi uopće jasno zašto su potrošili ovoliki novac da me prisluškuju kada sam ja sve to govorio javno'." Usto, veli on, knjiga ne govori ništa o ljudima iz političkog i vojnog vrha R BiH: oni govore sami o sebi.
Halilovićeva knjiga otkriva, međutim, da njegov otac nije jedini bosanski oficir koji je imao staus "unutrašnjeg neprijatelja" režima. "Isti tretman imao je ogroman broj drugih oficira ili ljudi iz politike. Svi oni za koje su službe sigurnosti procijenile da se protive Izetbegovićevoj politici bili su predmet brutalnog obračuna. Tako sam naišao na brojne izvještaje i o Kerimu Lučareviću, Rusmiru Mahmutćehajiću, mnogim oficirima Armije RBiH, Hasanu Hakaloviću, Enesu Kovačeviću, Midhatu Hujduru... Sve te ljude oni su 'obrađivali' i etiketirali kao Seferove ljude. Našao sam sve te lažne izvještaje, skice njihovih kancelarija sa označenim mjestima za prisluškivače..."
Pritisak, s kojim Halilović kaže da živi od svoje trinaeste godine, trajao je i tokom pisanja knjige. Tačnije, od onog trenutka kada je knjiga najavljena. "Brojni su me ljudi zvali tokom pisanja i pripreme za štampanje ove knjige, uglavnom se raspitujući 'ima li tu njih'. Svakakvih je poziva bilo, od ljudi iz politike, iz obavještajnih službi, ljudi koji kontroliraju dobar dio medija u BiH, pripadnika službi sigurnosti. Svako od njih zna jedan dio slike, ali ovo što knjiga pokazuje je kompletna slika i oni se naravno zanimaju. Međutim, kako ne štedim sebe, ne vidim razlog da štedim ni njih."
Znajući, možda bolje nego iko u zemlji, protiv čega se bori, Halilović pokazuje iznimno malo uzbuđenosti ili straha. "Oni meni nemaju više ništa oduzeti. Život u okruženju, u kojem oni određuju pravila i odnose među ljudima, nije ni vrijedan života. Zašto bi se stotinjak njih šepurilo kako su bili heroji, vrhunski političari i diplomate, kada zapravo nisu, kada su nitkovi i prevaranti, kada su zapravo u svemu ovome samo gledali kako da zarade. Bio bih kukavica kada bih to prešutio. Nimalo me nije strah, ne razmišljam o tome, mislim da je to puno bitnija stvar, nego to hoće li mene neko sačekati iza ćoška." Dvije godine nakon što je započeo raditi na Državnoj tajni, Semir Halilović je također drugačiji čovjek. Ono što je vidio, i što će ovdašnja javnosti tek vidjeti, promijenilo je njegova osjećanja, mišljenja i stavove o ratu u koji je ušao kao dječak u osnovnoj školi, a izašao kao sin "državnog neprijatelja". "Volio bih da do ove dokumentacije nikad nisam došao. Ili, da naprosto nisam ni bio ovdje."
Osjećaj koji dijele mnogi u ovoj zemlji.
[/img]
http://img513.imageshack.us/img513/6286/halil4td.jpg
ti si meni tito... 
