Za "prevelik" broj džamija u Sarajevu, nisu najveći krivci ovi današnji. Osmanlije su ih napravili u najvećem broju, pa se obratite Erdoanu da ih prenesu u Tursku
I u Titin vakat,pogotovo sedamdesetih, tako su me barem učili stariji,džamije su nicale ko gljive poslije kiše . Imao čovjek svoju računicu.....
Evo, pokušat ću napraviti spisak džamija napravljenih u Sarajevu i okolini nakon rata:
1. Nova džamija u Hrasnici
2.Nova džamija u Sokolović koloniji
3. Džamija kralja Fahda na Alipašinom polju
4. Nova džamija u Dobrinji
5. Nova džamija u Švrakinom selu
6. Džamija na Otoci
7. Džamija na Grbavici
8. Džamija u gradnji na Čengić Vili
9. "Hankina" džamija na Pofalićima
10. Džamija na Breci
Ja više ne mogu da se sjetim
A što se Sarajeva tiče,koliko se promijenilo.....
Više i ne razmišljam pretjerano o tome.
Svi moji komšije Srbi,hvala Bogu, preživjeli su rat.
Većina ih je napustila moj kvart još u aprilu 1992.
Neki su se vratili, da budem pošten, mali broj njih.
Svi moji komšije Hrvati su ostali u svom gradu. Mnogi su poginuli kao pripadnici Armije BiH. Nikoga od njih, hvala Bogu,nisu odveli pripadnici Armije BiH u " nepoznatom " pravcu....
Govorim o mojoj sredini. Znam da je bilo i drugačijih situacija.....
No, ovo je moje iskustvo,i drago mi je, da nisam bio u prilici da mi neko rastjeruje komšije,tjerajući ih sa plastičnom kesicom u kojoj je smješten cijeli život, da napuste svoje domove.
Danas, družim se s ljudima,kao što neke reče, s kojima ja hoću. Među njima su i Hrvati i Srbi i Bošnjaci. Mislim da je blesavo hvaliti se činjenicom da su mi prijatelji različitih nacionalnosti, jer ih ja NISAM birao po tom kriteriju ni po imenima. Već iz nekih drugih razloga....
No, ono što me nervira, jesu priče na osnovu kojih se da zaključiti da je prije rata u Sarajevu živjela sve sama gospoda, koljenovići, begovski i gazdinski sinovi i kćeri,urnek dunjaluka
Treba biti pošten, pa se sjetiti sarajevskih tramvaja i prije rata, opojnog mirisa bijelog luka Ilidžanaca koji su krenuli sa bezbroj torbi, na neku od sarajevskih pijaca.....
Tačno je da danas na sarajevskim ulicama i u sredstvima javnog prijevoza slušamo priče pričane jezikom koji se ne može pohvaliti da je književni. Pa ćemo čuti i "njiha" i "hajvar" i "dolam" i "goram".
Imali smo priliku ovakve riječi slušati i prije rata. No, tada su bile pomiješane sa "ocu", "iksan", "ajvan" "ljeb" itd,itd.....
Ni tada,kao ni sada, nisam o tome odveć razmišljao.
Nema se vremena, jednostavno
