Forum Klix.ba

Evo ja nekad na drugoj godini studija iz predmeta knjizevna kritika napisah kritiku na ovu omanju Andricevu pripovijetku... Kad vec postoji tema posvecena ovom covjeku kojega gledam samo kroz njegova knjiz djela, neovisno o nekakvim nacionalnim predrasudama, pa hajde odlucih da kao moj doprinos ovoj temi postiram taj rad. Pa eto ako se nekome ucini interesantnim ja mu zelim ugodno citanje

Put Alije Đerzeleza

Put Alije Đerzeleza (1920) je prva veća pripovjetka Ive Andrića i uvela je ovog sjajnog pisca (dobitnik Nobelove nagrade, Stokholm 1961.god.) na velika vrata u književnost. To je jednostavno i tečno, u tri dijela, ispričana priča o bosansko-muslimanskom junaku Aliji Đerzelezu, tačnije o jednom segmentu njegovog burnog života kroz koji ga ona prati. Ostvarena je, dakle, kao triptih a ispripovjedana sa stanovišta i iz pozicije objektivnog i sveznajućeg pripovjedača koji koristi istorijske činjenice i narodno predanje, legendu i fikciju. Dominira monološko-meditativni ton, mimetički tretman svijeta koji se u jednom trenutku preobražava u univerzalan simbolički iskaz. Dijalozi su rijetki i škrti i obično služe dodatnoj karakterizaciji realistički, iznutra i spolja opisanih likova.
Glavni lik pripovjetke, u folkloru poznat kao veliki junak čije su odlike hiperbolisane i idealizovane u megdanu, šenlučenju i odjevanju, pokazuje ovdje i jedno sasvim drugo, svoje lice. To lice pisac razotkriva već na samom početku pripovjedanja, odmah nakon što uvodi Đerzeleza na bijelu, nakićenu konju u priču. Andrić kaže da je pjesma i slava mnogih megdana išla pred njim a dočekivalo ga ćutanje puno divljenja i poštovanja.
A zatim, tog i takvog Đerzeleza »svlači« sa konja i približava ljudima tako da čitaoc i svi ostali mogu, nenadano, primjetiti da je neobično nizak i zdepast s nesrazmjerno dugim rukama. Hoda sporo i raskoračeno kao ljudi koji nisu navikli hoditi pješice, razgovara rado i nedostaje mu riječi kao i svim ljudima od djela, pa širi spomenute ruke i kruži uokolo svojim očima, krupnim i precrnim kao u kunića.
Međutim, ono najbitnije što će potpuno odvojiti Andrićevu sliku Đerzeleza od opisa istoimenog junaka iz narodne epske pjesme postaje jasno već pri slučajnom susretu ovog delije sa »širokom zelenom haljinom i bijelim velom« prelijepe Venecijanke. On je, naime bio rob ženske ljepote (svake velike ženske ljepote) a ta njegova opijenost i stradanje koje je zbog svoje strasti morao da podnosi nameću se kao centralna tema ove Andrićeve pripovjetke. Na taj način, snažnom, fikcionalnom nadogradnjom usmene legende, pisac ujedno i dekomponira apsolutizam epskog kulturnog koda jer suprotstavlja neprikosnovenoj uzoritosti epskog junaka njegovu ljudsku mjeru. Epska pjesma od slušaoca traži bezuslovnu odanost i maksimalnu identifikaciju sa svojim junacima i zbivanjima što ovdje nije slučaj.
Ali ako Alija Đerzelez prestaje da bude junak u čistom epskom smislu, on će svakako ostati junak u smislu tragedije. Bez mogućnosti da shvati suštinu sopstvene neostvarenosti, žaleći za stvarima koje nikad neće dostići a koje za njega predstavljaju smisao života i lišen snage da svoju slabost prevlada on upada niz neugodnih i često komičnih situacija. Očigledno je pisac imao namjeru da stvori jedan simbol. Njegov junak je oličenje sukoba između čovjekovih težnji ka višem, ljepšem i stvarnosti koja te stremnje grubo sputava hiljadama sitnih i neizbježnih okolnosti. Tražeći, dakle, tu njegovu opšteljudsku osobinu on stvara inkranaciju one mučne borbe koju svako čovječje biće ima da pretrpi između svojih želja i svojih mogućnosti. Na taj način Alija Đerzelez prestaje da bude lokalan tip jedne interesantne sredine i prestaje biti samo njoj poznat i samo njoj intiman.
Fina psihološka otkrivanja kojima Andrić modulira karakter svojih likova, kao i oštra zapažanja kojima živo slika egzotičnu sredinu dešavanja priče, kombinovana su sa rijetko umjetničkim stilskim osobinama, koje ovoj pripovjetki daju jednu osobenu poetsku draž. Ljudska patnja predstavlja srž Andrićeva djela, a posmatrana je kroz bosansku optiku i izražena diskretnim, lirski nijansiranim izrazom humanosti. Taj osobni doživljaj svijeta Bosne u kojem se miješa a često i sukobljava Orijent i Europa, svijeta koji je nastao u povijesnom spletu krvi i kultura, nacionalnih, vjerskih i civilizacijskih različitosti pisac vješto pretače u priču koja vuče kao dubina, te joj čitalac prilazi sa žeđu a zadivljen ostavlja životopisne figure ovog djela. Andrić je znao da onome što slika dodjeli lokalnu boju, tj. istakne lokalni interes. Sam Alija Đerzelez je popularan tip u bošnjačkoj sredini. Pored toga tu je jedan veliki broj takođe karakterističnih lokalnih ličnosti, čaršijlije trgovci, braća Morići (daleko poznati po zlu, lole i rasipnici, nasilni i sramotni), tu su, zatim, bekrije, halvedžije, Cigani i mnogi dr., kao i čitav niz scena svojstvenih jednom društvu poput terevenki i bekrijanja na sevdalijski način, đurđevdanski običaji, ramazanski postovi i sl. Sav taj složeni svijet je pisac uspio da, nenametljivo, uklopi cjelovitu i skladnu sliku. A isto tako, njegovi likovi su do kraja oblikovane, dovršene figure.
U poslednjoj sceni, Alija Đerzelez je na krilu jedne od žena koje nije želio, kupovnih i cijelom gradu poznatih djevojaka koje su živjele, sve po jedna ili dvije, u malim kućicama (sa basamacima izglodanim od mnogih posjeta) što se redaju niz Hiseta do u Donje Tabakoviće a pod državnim su nadzorom. U jednom od tih zadnjih trenutaka je bez želje i misli s kojom je toliko puta zaspao, nikada do kraja domišljene, misli uvredljive i jadne: zašto je put do žene tako vijugav i tajan, zašto on sa svojom snagom i slavom ne može da ga pređe, a prelaze ga svi gori od njega? Svi samo on, u silnoj i smiješnoj strasti, cio svoj vijek pruža ruke kao u snu. Silom sklapajući oči, Andrićev junak nastoji produžiti taj čas u vremenu, tu kap slobode, da što bolje otpočine, kao čovjek kome je dan samo kratak odmor i kome valja dalje putovati.
Na nekih pola stranice, pisac dovršava priču o Đerzelezu. Odmiče svoje pero od njega jer nema više šta reći - lik je u potpunosti docrtan. Njegova figura je jasna i ostaje i pored svih pokora, pred čitaočevim očima, na neki način velika jer ovaj konačni Đerzelez je sa sviješću o sebi. Nastaviće on da luta progonjen svojom silnom strašću ali nikad više biti neće, za čitaoca ovog djela, samo oluj individualizma i volje. On sada ima tako ljudsku sudbinu koja određuje njegovo mjesto u svemiru, koja mu urezuje put iz čijih tračnica on ne može da iskoči; vodi ga širom bijelog svijeta i daje mu slavu i besmrtnost ali mu ne pruža ono naizgled tako malo i smiješno, a što mu je silna potreba i što baca čitav taj njegov junački život u sjenu. Stvoren samo da želi, osuđen da stvari shvata apsolutnije nego što jesu, Đerzelez je dokaz toga da čovjek ne može nikad biti potpuno sretan.
Sigurno je i iskrenost jedna od karakterističnih osobina Andrićevog junaka Đerzeleza. Nije samo čin drskosti kada on ugledavši žensku ljepotu, ne sumnja u svoje pravo već širi ruke i poskakujući ide ka njoj. Jer, on je jednostavno naučio da ide ravno i iskreno, ne sumnjajući u svoju slavu i snagu i ne razumjevši krivudave staze do ženskog srca. Ne shvativši ljude ni njihove najjednostavnije postupke, Đerzelez se neprestano sapliće o društvene pregrade gonjen svojim ognjenim prohtjevima, a njegova iskrenost biva protumačena kao slabost i ismijana i od najnižih slojeva tog društva. Na taj način je otuđen i odbačen od kolektiva. On, međutim, iskrenost ne štedi ni prema sebi. U već pomenutoj, posljednjoj, sceni dok leži glave položene na Jekatarinin skut, lica pripijenog uz tanko tkivo njenih dimija i dok mu njena ruka miluje suncem opaljenu šiju u glavi mu se javlja misao. I ta ruka što osjeća na sebi, je li to ruka žene? – Mlječanka u krznu i somotu čije se tijelo, vitko i plemenito, ne može ni zamisliti. Ciganka Zemka , drska i podmukla a mila životinja. Gojna udovica. Strasna a prevejana Jevrejka. I Katinka, voće koje zrije u hladu. Međutim, Đerzelezov um ne prihvata nagodbu – Ne, to je ruka Jekaterine. Samo Jekaterine! Jedino do Jekaterine se ide ravno!
Đerzelez ima snagu i volju jednog epskog Gilgameša ali je lišen moći da »kćer ne pušta ocu ni dragu njenom junaku«. Naprotiv, Andrićevom junaku se ispred nosa uz tresak, škripu brava i struganje mandala zatvaraju vrata ženskih odaja, a on može samo da lupa rukom o koljeno uz povik: - Aman! - pri susretu sa ženskom ljepotom ili da u potjeri za tom istom završi pijan u hladnom potoku pitajući sebe šta se to sa njim dešava. To je pitanje, međutim, upućeno onom epskom Đerzelezu. U stvari, Put Alije Đerzeleza kao prozni tekst u svojoj narativnoj osnovi i nije ništa drugo do dijalog dva već spomenuta književna junaka, epskog Đerzeleza i njegove literarne verzije, tj. Andrićevog Đerzeleza. Njih su dvojica, poput Dr. Đekila i Mr. Hajda, sjedinjeni u jednoj ličnosti a na svijetlo dana se smjenjuju u metamorfozi koju pisac u nekim dijelovima naročito naglašava. Primjerice: »Raspasao se pa mu spadaju i boraju se čakšire, a ionako kratke noge mu izgledaju još kraće i još deblje; otpasao mu se pojas od ibrišima višnjeve boje pa se vuče za njim poliven rakijom i umrljan pepelom. Jedva se drži na nogama, krivuda i smjera čas lijevo, čas desno«; ili: »... pod tom tvrdom, debelom lubanjom kao da se počelo galiti i svitati: da se tu s nekim ruglo tjera i da bi to sve moglo biti besposlenjačka komedija. ... Đerzelez je spustio ruke niza se, malko oborio glavu i dahnući vas znojem i muškom snagom stajao tako časak, mrk kao oblak i jak kao sama zemlja. Nije znao šta da počne i na kog da udari. Onda se okrete, i po hanu stade ršum i lom«.
Na kraju treba reći da je pripovjetka napisana prozom koja je puna ritma i da posjeduje jednu rečeničnu ravnotežu. Zgodnom upotrebom epiteta i drugih podmetnih i priročnih dodataka, pisac izbjegava preopterećenost jedne rečenične partije na štetu druge. Isto tako smišljenim rasporedom riječi daje rečenici boju koja joj je potrebna: više ili manje emocionalnu. Pripovjetka je komponavana u tri momenta da bude kazana cijela, ali tako da nijedan od njih nije razvijen na štetu drugog, i da nigdje nema preskakanja , zaobilaženja ili vraćanja na ranije rečeno. Cjelina ne pati od epizoda, epizode ne pate od cjeline jer nisu izgubljene u njoj. U tom smislu Put Alije Đerzeleza je jedno malo remek-djelo.

zalosno je sto ljudi jos uvijek nisu u stanju da razdvoje kritike umjetnika od kritika njegovih dijela to sta je neki pisac, slikar, reziser radio tokom zivota je jedna stvar, koja ne bi trebala da umanjuje vrijednost njegovog doprinosa tom vidu umjetnosti....

ima jos puno takvih likova Jean-Paul Sartre medju njima npr...ili Kusturica...ma jos puno njih...

sta god Ivo radio, mislio, govorio privatno, ne moze da umanji vrijednost njegovog doprinosa nasoj a i svijetskoj knjizevnosti....Na Drini cuprija...Travnicka hronika...Znakovi pored puta....ah

Potonulo

Neki glas, miris neki i jedna lepa zvezda ne
mogu, noćas, da dignu iz moje dubine sve što je
bilo.
Ovo mora da su mi popucali svi konci, lepi
konci, tanani, što vezahu mene za moje Juče.
Ne drže konci. U dubini svojoj osećam tegobu
mrtvog Lane i žalost zaborava.
Od svih ružnih noći, ovo mi dođe noć, kad
zaboravih značenje svega.
Pa ipak mutno slutim, da sve to ima drage i tužne
veze sa onim, što je potonulo.

MNOGO SAMUJES...


Mnogo samujes i dugo cutis sine moj, zatravljen si sa snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, spustene vjeđe i glas kao skripa tamnickih vrata. Iziđi u ljetnji dan, sine moj.

- Sta si vidio u ljetni dan, sine moj?
- Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vjecno, a covjek slab i
kratkovjek.
- Sta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
- Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vjecna.
- Sta si vidio, sine moj, u ljetni dan?
- Vidio sam da je ovaj zivot stvar mucna koja se sastoji u nepravilnoj izmjeni grijeha i nesrece, da zivjeti znaci slagati varku na varku.
- Hoces da usnes, sine moj?
- Ne, oce, idem da zivim.


Ivo Andric, Ex Ponto

Gubiti je strasno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi zalost i suze, i dok god mozemo na preostalom mjeriti velicinu izgubljenog tesko nam je, ali kada jednom izgubimo sve onda osjetimo lakocu za koju nemamo imena,
jer to je lakoca prevelikog bola. Lagan sam, lagan da poletim!
Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez tezine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve sto izgubih, preobrazeno i uljepsano - u sjecanju. I jos: ja imam veliku slobodu onog koji nista nema i mir onog koji je prezalio i konacno se rastao.

Ex Ponto

FortunaBela wrote:Gubiti je strasno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi zalost i suze, i dok god mozemo na preostalom mjeriti velicinu izgubljenog tesko nam je, ali kada jednom izgubimo sve onda osjetimo lakocu za koju nemamo imena,
jer to je lakoca prevelikog bola. Lagan sam, lagan da poletim!
Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez tezine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve sto izgubih, preobrazeno i uljepsano - u sjecanju. I jos: ja imam veliku slobodu onog koji nista nema i mir onog koji je prezalio i konacno se rastao.

Ex Ponto

simster wrote:mesa, koji se inace izjasnjavao kao srbin, je rekao za ivu andrica, koji se takodje izjasnjavao kao srbin, da je bolji pisac od njega in no uncertain terms.

ivo je znao da je bosna crna rupa u kojoj vlada vjerska mrznja - jos jedan od velikana koji je procitao grozotu religije kao sto robinho dribla odbrambene igrace.

mesa se je izjasnjavao kao musliman po nacionalnosti a po vjeroispovijesti kao ateista, procitaj njegove Memoare objavljene posthumno!

Svijet ne postoji. To što vidimo oko sebe i nazivamo svijetom, to su u stvari naše želje i nagoni, i tim željama i nagonima podsticane misli, osjećanja i postupci. Kad se ugase naše želje i nagoni, nestane i svijeta oko nas. Ostanemo, na žalost - mi. Još neko vrijeme. A to se vrijeme ne može ni zvati životom.

Ivo Andrić

Kažu da postoji negde mjesto pravog suda i pune istine. Tu se saznaje i objavljuje sve sto je mđu ljudima bilo skriveno i tajno, kazuje sve što je ostalo prećutano i nerečeno, ispravlja sve što je ikad bilo naopako i krivo, vraća sve što je utajeno ili oteto, dosipa onom kome je zakinuto, odasipa tamo gde se presipalo. Tu se pitanje ljudskog postojanja pravo postavlja i - ukoliko to zavisi od covjeka - do kraja rjesava. To je mjesto gde istina sja kao sunce koje ne zalazi, gde pravda caruje.

-Ah, pa to je ljepše od svih snivanih rajeva i utopija! Može li biti da takvo mjesto zaista postoji? Ako postoji, može li se znati gde je i kako se dolazi do njega?

-Može. Ono je medu nama, ovdje gde sada stojimo.

-?!?

- Da! Budi hrabar, iskren i postojan, čovekoljubiv, razuman i pravedan - i ono će biti svuda gde tvoja noga stupi i tvoja rijeć odjekne.

Znakovi pored puta

"Ništa živ čovjek ne može izgubiti što mu jedno proljeće ne bi moglo vratiti, niti može biti čovjek trajno nesretan dok Bog daje da se duša lijeći zaboravom i zemlja obnavlja proljećem."

Uzimajte učešća u discusiji "Ivo Andrić" :
http://www.ufff-4e.narod.ru/andrich.html

Da li je ovdje riječ o Andriću ili o njegovom djelu?

Bosanske kasabe i varoši pune su priča. U tim ponajčešće izmišljenim pričama krije se, pod vidom neverovatnih događaja i maskom često izmišljenih imena, stvarna i nepriznavana istorija toga kraja, živih ljudi i davno pomrlih naraštaja. To su one orjentalne laži za koje turska poslovica veli da su "istinitije od svake istine".

Te priče žive čudnim, skrivenim životom. U tome one liče na bosansku pastrmku. Ima u bosanskim rečicama i potocima jedna naročita vrsta pastrmke, ne velika, posve crna po leđima, sa dve-tri krupne crvene pege. To je neobično proždrljiva, ali i neobično lukava i brza riba, koja leti kao obnevidela na udicu u veštoj ruci, ali je nedostižna, čak i nevidljiva za onoga ko nije vešt tim vodama i toj vrsti ribe. Takav čovek može, sa udicom u ruci, vazdan gaziti kamenjar oko rečice pa da ništa ne ulovi, čak i da ne vidi drugo do s vremena na vreme crnu i munjevito brzu prugu kako preseca vodu od jednog kamena do drugog, a liči na svašta pre nego na ribu.

Sa tim pričama je slična stvar. Možete da živite mesecima u nekoj bosanskoj kasabi pa da ne čujete nijednu od njih pravo i potpuno, a može vam se desiti da slučajno zanoćite negde i da vam za jedno veče, ispričaju i tri i četiri takve priče, i to od onih posve neverovatnih koje najviše kazuju o mestu i ljudima.

Travničani, najmudriji ljudi u Bosni, najviše takvih priča znaju, samo ih retko kad pričaju strancima, isto kao što bogati ljudi najteže daju paru iz ruke. Ali zato svaka njihova priča vredi za tri druge; naravno, po njihovoj proceni.....

FortunaBela wrote:

E. Jaganjac wrote:

Šta je ba, bježi sa ove teme....
Maloumniče jedan, nenormalni, pronađi sebi u životu neki drugi smisao, nešto lijepo, sem sijanja mržnje....Joj jesam sita ovih hajvana..........
Bježi sa književnosti......

Jednom prilikom daaaaavno rekao je Mirko Kovac... da mi ovakvi kakvi jesmo... ne zasluzujemo jednog Ivu Andrica.

Fair Life wrote:

FortunaBela wrote:

E. Jaganjac wrote:

Šta je ba, bježi sa ove teme....
Maloumniče jedan, nenormalni, pronađi sebi u životu neki drugi smisao, nešto lijepo, sem sijanja mržnje....Joj jesam sita ovih hajvana..........
Bježi sa književnosti......

Jednom prilikom daaaaavno rekao je Mirko Kovac... da mi ovakvi kakvi jesmo... ne zasluzujemo jednog Ivu Andrica.

Andriä, Pismo iz 1920

" Dragi prijatelju,



Da predjem odmah na stvar. Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji. I ti se instinktivno trzaš i buniš kad čuješ tu reč (to sam video one noći na stanici), kao što se svaki od vas opire da to čuje, shvati i uvidi. A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što to niko neće i ne ume da učini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovek nije svestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i mrzi svakoga ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim i neslovenskim zemljama.
Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po čudnom kontrastu, koji u stvari i nije tako čudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neporoznim dubinama olujne mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrevaju i čekaju svoj čas. Između vaših ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao između vaših visokih planina i hiljadu puta većih i težih nevidljivih geoloških naslaga na kojima one počivaju. I tako, vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vreme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osećajnosti. Možda je vaša najveša nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima. I kao što tle na kom živimo prelazi, pod uticajem atmosferske vlage i toplote, u naša tela i daje im boju i izgled, i određuje karakter i pravac našem načinu života i našim postupcima tako isto silna, podzemna i nevidljiva mržnja na kojoj živi bosanski čovek ulazi neprimetno i zaobilazno u sve njegove, i najbolje postupke. Poroci rađaju svuda na svetu mržnju, jer troše a ne stvaraju, ruše a ne grade, ali u zemljama kao što je Bosna i vrline govore i deluju često mržnjom. Kod vas asketi ne izvlače ljubav iz svoje askeze, nego mržnju na sladostrasnike; trezvenjaci mrze one koji piju, a u pijanicama se javlja ubilačka mržnja na ceo svet. Oni koji veruju i vole smrtno mrze one koji ne veruju ili one koji drugačije veruju i drugo vole. i, na žalost, često se glavni deo njihove vere i njihove ljubavi troši u toj mržnji. (Najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.) Oni koji tlače i eksploatišu ekonomski slabije, unose u to još i mržnju, koja tu eksploataciju čini stostruko težom i ružnijom, a oni koji te nepravde podnose, maštaju o pravdi i odmazdi, ali kao o nekoj osvetničkoj eksploziji koja bi, kad bi se ostvarila po njihovoj zamisli, morala da bude takva i tolika da bi raznela i tlačenog zajedno sa mrskim tlačiteljem. Vi ste, u većini, navikli da svu snagu mržnje ostavljate za ono što vam je blizu. Vaše su voljene svetinje redovno iza trista reka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo dela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako na delo. I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četiri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju. "

Možda to i jeste prava, velika i potpuna ljudska nesreća, kad je čovek nem od gađenja i ukočen od stida zbog onoga što drugi s njim čine, tako da ne ume in e može da brani svoje pravo, nego mora, pored toga što je žrtva, da uzme na sebe i izgled krivca.

Ivo Andrić

"mi smo uvek manje ili vise skloni da osudimo one koji mnogo govore, narocito o stvarima koje ih se ne ticu neposredno, cak i da sa prezirom govorimo o tim ljudima kao o brbljivcima i dosadnim pricalima. a pritom ne mislimo da ta ljudska, toliko ljudska i tako cesta mana ima i svoje dobre strane. jer, sta bismo mi znali o tudjim dusama i mislima, o drugim ljudima, pa prema tome i o sebi, o drugim sredinama, predelima koje nismo nikada videli niti cemo imati prilike da ih vidimo, da nema takvih ljudi koji imaju potrebu da usmeno ili pismeno kazuju ono sto su videli i culi, i s tim u vezi doziveli i mislili? malo, vrlo malo. a sto su njihova kazivanja nesavrsena, obojena licnim strastima i potrebama, ili cak netacna, zato mi imamo razum i iskustvo i mozemo da ih prosudjujemo i uporedjujemo jedne s drugima, da ih primamo i odbacujemo, delimicno ili u celosti. tako, nesto od ljudske istine ostane uvek za one koji ih strpljivo slusaju ili citaju."

Kud sam ja sve lutao?
Kud su padale moje težnje, koliko posrtao, koliko bludio u mislima i griješio u životu!
Kako da vam kažem kad to i rođeno moje sjećanje zaboravlja! Oholost me je nosila kao vjetar. Oganj kojim mi je sagarala duša nije me izjedao nego mi je davao snagu i zamah.
Na borbe svijeta ja sam gledao kao što se s vedra visa gleda na magle koje se nadvijaju po dolinama.
Bio sam nijemi, oholi gost života.

Govor povodom dodjele Nobelove nagrade za književnost 1961. godine u Štokholmu

U izvršavanju svoјih visokih zadataka, Nobelov komitet švedske akademiјe riješio je ovog puta da pisca jedne, kao što se kaže, male

zemlje nagradi Nobelovom nagradom koјa, mjerena međunarodnim razmjerama, znači visoko priznanje. Neka mije dopušteno da,

primaјući to priznanje, kažem nekoliko riječi o toј zemlji i dodam nekoliko općih razmatranja u vezi s pripovjedačkim djelom koјe ste odlučili

nagraditi.


Moјa domovina je zaista „mala zemlja među svjetovima“, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koјa u brzim etapama, po cijenu

velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoјi na svim područјima, pa i na kulturnom, nadoknaditi ono što joј je neobično burna i teška

prošlost uskratila. Svoјim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne

napore, i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela prodirati u svijet, u opravdanoј težnji

da svjetskoј književnosti i ona podari svoј odgovaraјući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo

ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obvezuјe na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i s ovog mjesta, ne samo u

svoјe ime nego i u ime književnosti koјoј pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno ali iskreno da izraziti.


Nešto teži i složeniјi je drugi dio mog zadatka: da kažem nekoliko riječi u vezi s pripovjedačkim djelom pisca kome ste ukazali čast svoјom

nagradom.


Ali kad su u pitanju pisac i njegovo djelo, zar ne izgleda pomalo kao nepravda da se od onog koјi je stvorio neko umjetničko djelo,

pored toga što nam je dao svoјu kreaciјu, dakle dio sebe, očekuјe da kaže nešto i o sebi i o tom djelu? Ima nas koјi smo više skloni da

na tvorce umjetničkih djela gledamo bilo kao na nijeme, odsutne suvremenike, bilo kao na slavne pokoјnike, i koјi smo mišljenja da je

govor umjetničkih djela čistiјi i jasniјi ako se ne miješa sa živim glasom njegovog stvaratelja. Takvo shvaćanje niјe ni usamljeno ni novo,

još Monteskјe je tvrdio da „pisci nisu dobri sudci svoјim djelima“. S divljenjem i razumijevanjem sam nekad pročitao Geteovo načelo:

"umjetnikovo je stvarati, a ne govoriti!" kao što sam mnogo godina kasniјe s uzbuđenjem naišao na istu misao, sјaјno izraženu, kod

neprežaljenog Alberta Camusa.


Zato želim težište ovog kratkog izlaganja postaviti, kao što je po mojem mišljenju pravedno i umjesno, na razmatranje o priči i pričanju

uopće, tisućama raznih jezika, u naјrazličitiјim uvjetima života, iz stoljeća u stoljeće, od drevnih patriјarkalnih pričanja u kolibama,

pokraj vatre, pa sve do djela modernih pripovjedača koјa izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svjetskim središtima,

ispreda se priča o sudbini čovjekovoј, koјu bez kraјa i prekida pričaјu ljudi ljudima. Način i oblici tog pričanja mijenjaјu se s vremenom i

prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaјe, a priča teče i dalje i pričanju kraјa nema. Tako nam ponekad izgleda da čovječanstvo

od prvog bljeska svijesti, kroz stoljeća priča samo sebi, u milijun variјanata, usporedo s dahom svoјih pluća i ritmom svoga bila, stalno

istu priču. A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherzade, zavarati krvnika kako bi odložio neminovnost tragičnog udesa

koјi nam prijeti, i produži iluziјu života i traјanja. Ili možda pripovjedač svoјim djelom treba pomoći čovjeku da sebe nađe i da se snađe?

Možda je njegov poziv da govori u ime svih onih koјi nisu umjeli ili, oboreni prije vrijemena od života-krvnika, nisu se stigli izraziti? Ili to

pripovjedač možda priča sam sebi svoјu priču, kao dijete koјe pjeva u mraku da bi zavaralo svoј strah? Ili je cilj tog pričanja da nam

osvijetli, bar malo, tamne puteve na koјe nas često život baca, i da nam o tom životu, koјi živimo ali koјi ne vidimo i ne razumijemo

uvijek, kaže nešto više nego što mi, u svoјoј slabosti, možemo saznati i shvatiti; tako da često tek iz riječi dobrog pripovjedača

saznamo što smo učinili a što propustili, što bi trebalo činiti a što ne. Možda je u tim pričanjima, usmenim i pismenim, i sadržana prava

historiјa čovječanstva, i možda bi se iz njih bar mogao naslutiti, ako ne i doznati smisao te historiјe. I to bez obzira na to da li obrađuјe

prošlost ili sadašnjost.


Kad je riječ o pripovedanju koјe ima za predmet prošlost, treba napomenuti da ima shvaćanja prema koјima bi pisati o prošlosti trebalo

značiti kako treba zanemariti sadašnjicu i donekle okrenuti leđa životu. Mislim da se pisci historiјskih pripovijedaka i romana ne bi složili s

tim i da bi prije bili skloni priznati da sami stvarno i ne znaјu kako ni kada se prebacuјu iz onog što se zove sadašnjost, u ono što držimo

prošlošću, da s lakoćom kao u snu, prelaze pragove stoljeća. Nazad, zar se u prošlosti kao i u sadašnjosti ne sučeljavamo sa sličnim

poјavama i istim problemima? Biti čovjek, rođen bez svog znanje i bez svoјe volje, bačen u ocean postoјanja. Morati plivati. Postoјati.

Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoјe i tuđe, koјi

ponaјčešće nisu po mjeri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoјu misao o svemu tome. Ukratko: biti čovjekom.


Tako, i s one strane crte koјa proizvoljno dijeli prošlost od sadašnjosti pisac susreće tu istu čovjekovu sudbinu koјu on mora uočiti i što

bolje razumjeti, poistovjetiti se s njom, i svoјim dahom i svoјom krvlju ju griјati, dok ne postane živo tkanje priče koјu on želi

priopćiti čitateljima, i to što ljepše, što jednostavniјe, i što uvjerljiviјe.


Kako to postići, koјim načinom i koјim putevima? Jedni to postižu slobodnim i neograničenim razmahom mašte drugih dugim i pažljivim

proučavanjerm historiјskih podataka i društvenih poјava, jedni poniranjem u suštinu i smisao minulih epoha, a drugi kapricioznom i

veselom lakoćom kao onaј plodni francuski romansiјer koјi je govorio: „što je to povijest? Klin o koјi ja vješam svoјe romane. “ Ukratko,

stotinu načina i puteva može postoјati koјima pisac dolazi do svoga dela, ali jedino što je važno i presudno, to je djelo samo.


Pisac poviјesnih romana mogao bi na svoјe djelo staviti kao natpis i kao jedino obјašnjenje svega, i to svima i jednom zauvijek, drevne

riječi: "Cogitivi dies antiquos et annos aeteornos in mente habui. " (razmišljao sam o drevnim danima i sjećao se godina vječnosti).


Pa i bez ikakvog natpisa, njegovo djelo kao takvo govori to isto.


Ali, na kraјu kraјeva, sve su to pitanja tehnike, metode, običaјa. Sve je to manje ili više zanimljiva igra duha povodom jednog djela i

oko njega. Niјe uopće toliko važno da li jedan pripovjedač opisuјe sadašnjost ili prošlost, ili se smjelo zalijeće u budućnost; ono što je

pritom glavno, to je duh koјim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koјu ljudima kazuјe njegovo djelo. A o tome, naravno,

nema i ne može biti propisa ni pravila. Svatko priča svoјu priču po svoјoј unutarnjoј potrebi, po mjeri svoјih nasljeđenih ili stečenih

sklonosti i shvaćanja i snazi svoјih izražaјnih mogućnosti; svatko snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti

slobodno pričati. Ali dopušteno je, mislim, na kraјu poželjeti da priča koјu današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez

obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružјa, nego što je moguće više

pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha. jer, pripovjedač i njegovo djelo ne služe ničemu ako na jedan

ili na drugi način ne služe čovjeku i čovječnosti. To je ono što je bitno. To je ono što sam smatrao dobrim za istaknuti u ovom svom

kratkom prigodnom razmatranju koјe ću, ako mi dopustite, završiti kao što sam i počeo: s izrazom duboke i iskrene zahvalnosti

"Kako je teško i kako je lijepo, kako je puno odgovornosti i rizika, to složeno djelo neprestanog talasanja i stvaranja- to sto se zove prijateljstvo, ta intelektualna i osjećajna bliskost ( ne sličnost, i ne slaganje) između dva tako različita i slična čovjeka."

Trajno je samo ono što nije dobilo oblik ni ime, što nikada nije ni napuštalo beskrajne i viječite predjele napostojanja.

Na mahove imam punu iluziju da mi je u strahovitoj lomljavi i prolaznosti svega oko mene dato pet minuta, poklonjeno pet minuta na belom hlebu, da slobodno i mirno dišem i mislim.I ja koristim radosno to vreme, mirnoćom biljke, i ne pomišljam ni kad je počelo ni kad će svršiti.A moja misao proteže tih pet minuta u beskonačnost, iznad svih pokreta, sukoba i bura, i ja živim svetlim, dubokim životom misli i ne mogu ni jednom od tih pet trenutaka da dogledam kraja, jer je veći od sveta i dublji od sreće.