Svi naši četnici
Ahmed Burić, novinar sarajevskih Dana, ekskluzivno za Monitor prenosi svoje utiske sa Marakane
U kafani Avala, preko puta zapadne tribine Marakane, u srijedu 12. oktobra na dan utakmice decenije, one između SiCG i BiH, stotinjak u dresove i šajkače s kokardom obučenih spodoba grmilo je - "jebem nanu, jebem nanu svakom muslimanu/a Turčinu, a Turčinu/pičku materinu". Tako je počelo.
Većina dijaloga koje sam tog dana čuo na (lažnoj) Marakani odvijali su se na ijekavici, ili na usiljenoj ekavici, koja odaje nesretne Prečane, koji u Beogradu pokušavaju naći mjesto pod suncem. Uglavnom su to frustrirani bivši ratnici, djeca izbjeglica iz Knina, Kostajnice, Trebinja ili Zenice. Pred stadionom je švercer kartama (opet lažnom ekavicom) ponudio ulaz bez karte za 500 dinara (oko 5,5 eura), "samo da dođe kolega, sad je odveo jednu grupu." Sve može, jer radi se o utakmici "u kojoj je pobeda nacionalni interes", kako su ustvrdili beogradski mediji.
"Nacionalni interes" Srbije uključio je i bosanske Srbe. Milorad Dodik, i njegov SNSD-a, kojeg se u Federaciji doživljava kao jedinu alternativu profašističkom SDS-u, iz Bijeljine su poslali 18 autobusa navijača iz države u kojoj se bori za vlast, i to da navijaju protiv te iste države. I još nešto, možda i najstrašnije. Duh propagandne mašine se oko "nacionalnog" interesa nije mnogo promijenio u odnosu na najcrnje dane Miloševićevog režima. Oni koji su gledali tv-prenos mi se kunu da nisu vidjeli ni transparent "Nož - žica - Srebrenica", niti dim od "topovskih udara" kojima su (uspio sam izbrojati 12, a kažu da ih je bilo 16) bosanski navijači sistematski gađani. Ako prelistate beogradsku štampu, nećete naći ništa od onoga što se na stadionu, zaista, događalo, pa je jasno da je oko "nacionalnog interesa" postojao konsenzus. Ono što boli je to jedinstvo u laži, ta svijest u mimikriji koja je ista i kod nekakvog imbecila iz sela kod Dervente, i kod reditelja tv-prenosa i urednika glavnih dnevnih listova u Beogradu.
Sve dok kokarda bude izraz nacionalne svijesti, a ne simbol prošlosti, mi ostali, kojima kokarda prijeti, ne trebamo i ne možemo igrati ovakve utakmice. Jer, ne mogu postojati "naši" i "tuđi" četnici, a upravo to nam je nametnuto. Mi iz Sarajeva imamo svoje komšije s Pala, oni iz Beograda imaju i njih i one "prave" iz Šumadije, vi u Crnoj Gori imate svoje, a najprosperitetnija Hrvatska je sve "svoje" četnike jednostavno - protjerala! Najvažnije je da zbog ove utakmice nije pala nijedna glava.
I na kraju, nešto sasvim lično: odmah po izlazu sa stadiona, u šumi kokardi, vidim usamljenog navijača, koji na leđima, kao plašt, nosi trobojnu zastavu na kojoj piše Montenegro. E, moja budalo!
http://www.monitor.cg.yu/broj/str_07.html