KRATKE PRICE I PISMA

[debela]

prijedlog..svaki dan makar jedna prica i tema nece otici u zaborav.

[car-x]

prijedlog..svaki dan makar jedna prica i tema nece otici u zaborav.

moze.. dok ih ima na zalihi.. a mene je malo kreativnost napustila.. tako da psiem uglavnom o dnevno-politickim dogadjajima na svom blogu.. odavno sam sklopio jos jednu pricu iz fabrike snova, ali nikako da je prebacim u digitalnu formu..

[Belminator]

Eh debela dozla je da imam opus Fjodora Dostojevskog. Nije da trenutno nemam nadahnuca da pisem price vec mi nedostaje vremena obzirom da sam vise orjentisan na vec postirane eseje koje mjesecno moram dostaviti vec u ranijim posotvima pomenutom casopisu. Tako da i samu inspiraciju cuvam za te stvari, ebi ga znas kako je, posvetiti se je onome od cega trenutno imas nekakvu korist. A jos zimus poceo sam pisati dvije pripovijetke. Jedna ima za temu epidemiju side u predgrađju Zambije. A druga ljetovanje jedne porodice u Budvi pred sami rat gdje se sa raspadom bivseg sistema raspada i ta porodica. Nije rijec o mijesanom braku na sta vjerovatno se da i pomisliti iz ovoga sto sam naveo. Nazalost zbog nedostatka vremena mislim da ih necu zavrsiti ni ove zime.
Ono sto nikako ne mogu da prezalim jeste sto sam izgubio mnostvo sjajnih radova koje sam radio na pocetku studija dok nisam posjedovao racunar pa sam tipkao direktno na pisacem stroju, samo jedan primjerak, koji sam predavao na faks, bez da si iskopiram rezervni. Vjerovatno je osnovni razlog tome sto sam sve uzimao da radim 24 sata pred zadnji rok da se radovi predaju pa mi vlastiti primjerak nije padao ni na pamet, a mnoge radove sam znao napisati u kantini dok pijem kafu samo koji sat prije nego ih moram predati. A bilo je tu prica koje su odusevile profesore, npr. jedna western prica, pa zatim moja verzija legende o Karlu Velikom, mnostvo bajki... neki eseji o mitologiji, o 1001 noci ma svega je tu bilo. Tako kao sto rece car dok ima u arhivi nije frka, kad arhiva presusi... ... valjda ako nista drugo nece nedostajati eseja iz Buga

[debela]

vidi ih obojice, ko da ste se dogovorili. dok ima ima

[car-x]

ovo debela skuplja "materijale" i kad vidis samo jednom objavila knjigu.. hehehe..
ko onaj nas rektor.. sto je samo naslov promijenio i turio knjigu pod svoju..

[car-x]

jos jedna iz serijala "fabrika snova"

Sami

Samija sam upoznao, kao i većinu moje internacionalne družine, u domu u kojem smo se svi zajedno obreli. Fabrika snova, kako se naš dom zvučno zvao bila je utočište za najčudnije ptice pod svodom nebeskim, a Sami je bio jedna od njih. U Fabriku je došao kao Mirhavan Sadeghbijat i ubrzo po svojim inicijalima postao Sami. Rodio se i do svoje 24. godine živio u Teheranu, odakle je zbog nesporazuma sa domaćim vlastima početkim devedesetih godina prošlog vijeka uspio pobjeći.

Cilj mu je bila Njemačka, jer je tamo imao neku rodbinu, ali mu je lova dobacila do Austrije, tako da s prva nije imao prokletu mogućnost izbora da ode gdje hoće, a poslije mu se Austrija svidjela, pa više nije ni razmišljao da bi negdje drugdje moglo biti bolje. Nedugo nakon njega, ja sam se uselio u dom, a ubrzo smo postali prijatelji.

A biti prijatelj sa Samijem nikad nije bilo lako. Najkarakterističnija njegova osobina je totalno promašen osjećaj za tajming, za vrijeme uopšte. Sami bi u svojim lošim danima bio u stanju na sabahu fokusirati jednu tačku iz mustre šablonskih tapeta sobe u tada elitnom studentskom domu i ostati nepomičan cijeli dan, preskočivši i ručkove i večere. Tek bi ga neka opaka misao vratila u stvarnost i opet bi bio među nama. Nekad bi na samom početku derneka otišao da spava, a nekad bi nas sve redom budio u 6 ujutro mašući flašom smrznute grčke rakije ispred naših glava, nadajući se valjda da će nas tako zaraziti iznenadnim i neopravdanim entuzijazmom.

Jednom je priznao da se bavio idejom da napusti Iran (nikad za Iran nije koristio ovaj naziv, nego je uvijek govorio Perzija) i prije nego što je otišao u vojsku koja je u to vrijeme trajala 3 godine. Ali sve mu je to izgledalo previše lako, pa je tako protraćio nepovratne tri godine. Tek kad je došao u sukob sa Ajatolahovim sljedbenicima, i poprilično na vrijeme, jer da je ostao još par dana duže, vjerovatno se nikad ne bi ni imali prilike vidjeti, odlučio se pobjeći.

Da apsurd bude veći, onog dana kad je napustio Teheran, postao je tradicionalniji od samog Homeinija. Svako ko je htio da mu se približi, morao je barem znati značajnije perzijske praznike i kako se oni proslavljaju u njegovoj očevini. Uz sve to njegova sklonost ka pretjerivanju davala je u evropskom svjetlu poprilično opasne kombinacije. Sjećam se jedne prilike, kad smo na hodniku Fabrike Snova proslavljali perzijsku novu godinu. Ritual se sastoji u tome da se preskače niz od, ne sjećam se više tačno, sedam plamenova. Za početak su nam bile dovoljne svijeće, ali kako se ouzo topio, tako je žeđ za vatrom postajala veća, pa je i pored naših odgovaranja, napravio prave male baklje. Maloj korejanki Kim Hu su baklje bile prevelik zalogaj, pa je jednu nehotično oborila, zapalivši pri tome plastično suđe, koje se pokazalo jako praktično kada je riječ o studentskim sijelima (nit se razbija, nit se pere), ali je bilo jako zapaljivo, o čemu do te perzijske nove godine nismo ni razmišljali. Na kraju priče su došli vatrogasci uznemireni neizdrživo glasnim alarmom našeg doma i bili su i više nego oficijelni, tako da nas je ta zabava koštala dobrih para. Ali Sami je ostao sklon pretjerivanju i tradiciji.

Samiju je studij služio samo kao način da o(p)stane u Austriji, jer je studentska iskaznica donosila mnoge prednosti. Ali se za održavanje studentskog statusa moralo odraditi četiri ili pet ispita godišnje. I Sami, a i ja smo igrom slučaja upisali studij matematike pa sam mu bio prva adresa za pomoć. A Samija nit je to sve interesovalo, nit je Sami bio nešto posebno pametan. Kad bi svojim nelogičnim pitanjima iznervirao mene, trčao bi do naše zajedničke kolegice koja je imala puno više strpljenja, ali bi ga poslije otračala kod svih cura na spratu, pa je to bila poprilično neisplativa pomoć, barem što se budućih seksualnih intriga tiče. Sami je to znao, pa je sva pitanja koja bi me mogla iznervirati ostavljao za kraj, kad već više nije bilo važno hoću li se iznervirati ili ne.

Za moju pomoć uvijek bi se revanširao, pričajući svojim koleginicama, mahom orijentalnog korijenja, za koje sam ja uvijek mislio da su poprilično aseksualne i konzervativne, kako sam ja super ovo i super ono, pa bi se uvijek iznenadio kad se tako neka povučena istočnjakinja zalijepi za mene i cijeli rasplet bude samo stvar rutine.

A imao je Sami i svoje fetiše. Vjerovatno prouzrokovani kvarom na njegovom vremenskom kompasu, svi fetiši su mu bili vezani za prošlost. Nas par privilegovanih je imalo priliku da vidi zbirku ženskih cipela u latici ispod njegovog kreveta. Bilo je tu sigurno 60ak pari totalno demode cipela iz ko zna kojeg vremena. Zlatne papuče, srebrne štikle, bronzane čizme, i sve moguće vrste cipela, a sve obojene nekim od plemenitih metala, pa onda rimljanke, brodarice, londonke u svim duginim bojama, kakve su se nekad vjerovatno nosile, i kakve će retroaktivno biti u modi.

Naše intenzivnije druženje je prestalo najkasnije kad se Sami, par godina prije mene, iselio iz Fabrike. Možda i malo ranije. Jednom prilikom sam iskoristio činjenicu da je Sylvia popila par koktela zasnovanih na votki, pa sam na njena provokativna pitanja provokativno odgovorao, tako da je ona dobar dio te večeri provela vezana lisicama (koje sam za tu priliku posudio od mog homoseksualnog cimera) za radijator u mojoj sobi. Da bi izbjegli komplikacije, oboje smo cijelu priču ostavili samo za sebe, a kad se Sami preselio kod Sylvie, vjerovatno mu je u napadu iskrenosti uspjela sve to ispričati. Sami se prestao javljati, ali se još uvijek sretnemo i prisjetimo anekdota s početka našeg fabričkog vremena.

[Belminator]

ovo debela skuplja "materijale" i kad vidis samo jednom objavila knjigu.. hehehe..
ko onaj nas rektor.. sto je samo naslov promijenio i turio knjigu pod svoju..

Znas sta Care trebali bi mi mozda printati ove forumske stranice sta znas mozda ce nam trebati nekad kao neoboriv dokaz da istjeramo pravdu.
Debela salim se ja, suti ba Care debela nam je ovde jedini vjeran citalac treba lijepo sa njom, ako nam se ona naljuti mozemo onda kako stvari stoje jedino jedan drugome postirati ove price

[Harrys]

Debela salim se ja, suti ba Care debela nam je ovde jedini vjeran citalac treba lijepo sa njom, ako nam se ona naljuti mozemo onda kako stvari stoje jedino jedan drugome postirati ove price

Ima citalaca,ima.Ko voli kratke price, sigurno ce doci da procita .

[Belminator]

Ok to je lijepa vijest Samo debela nam je nekako najaktivnija vec smo se i zabrinuli za nju kada ispraznimo arhivu, pa ja kontao latiti se kakve nove price da pisem ali nece ideja u glavu pa đaba ti je i volja i citaoci... Mislim da sam ovo nekada davno izlagao na forumu, ali nema veze, vjerovatno ima raje koja nisu citala;


Esej o lijepom


O lijepom je teško suditi i o tome šta je to zapravo lijepo. Da li je to sve ono što nama se sviđa, sunce na izlasku (zalasku), šarena staza put neba nakon kiše, lijep je i sumrak koji od svake žene čini zagonetnu lutku ...
Možda bi bilo malo škrto ili isuviše naučno ako kažem da je čovjek oduvijek imao potrebu za lijepim jer je riječ potreba slaba da opiše to nešto drevno, iskonsko što ga je pratilo od prvih koraka. Prizori na arheološkim iskopinama, slike i šare na polupanim krčazima, drevnom oružju i orudžu – nije li naš predak oduvijek pokušavao da oslobodi to unutrašnje što mu je, po božijem zakonu bilo dano. I ono je nalazilo izlaz u umjetnosti, u književnosti, poeziji, slikarstvu, ... Teško ću, kada stanem ispred djela nekog umjetnika, Davidovog kipa što ga isklesa Mikelanđelo, slike što naslika Leonardo ili kad u ruke uzmem knjigu nekog slavnog ili manje slavnog pisca, a da ne osjetim to nešto lijepo. Nije to samo djelo po sebi, komad platna sa lijepo složenim bojama ili nevjerovatno izvajana skluptura što predstavlja čovjeka, nego i dio duše umjetnika što je ostao zauvijek ugrađen u nju.
Čovjek je oduvijek posmatrao prirodu i divio se njenoj uzvišenosti i ljepoti. Mogao ju je da shvati i razumije i bez potrebe da je razjasni. Koliko bi me samo ljudi smatralo «bezosjećajnim» kada bih noćno nebo orošeno zvijezdama objasnio kao jako udaljene, ogromne kovitlace otrovne i usijane pare i plina. Armije umjetnika stajale su pred prirodom i njenom ljepotom i ona se lomila kroz njihovu dušu i njihovu sposobnost, talenat kao zraka kroz prizmu stvarajući nešto novo. Ljepota se tu pretvarala u ljepotu: Ali nije lijepo izviralo samo iz lijepog ili uvijek iz ljubavi. Znalo se ono poroditi i iz patnje, tuge i boli.

Pokušajte samo pobrojati djela o ljudskome stradanju ili pokušajte osjetiti užas o kome kazuju ili je na njima prikazan. A ipak nećete moći reći da neka, recimo, slika koja prikazuje rasporena i obezglavljena, ljudska tijela naslagana poput drva ispod nogu živih u vrtlogu borbe ne nosi umjetničku vrijednost i ljepotu. Ili neki odlomak o nepreboljenoj tuzi majke za izgubljenim sinovima svojim. Nemogućno bi bilo sada ponabrajati sve ili većinu ljudskih boli koje su prikazane u umjetnosti – knjigama, filmovima, slikama, fotografiji, ...

A koliko je samo lijepog isteklo iz zaljubljenog srca koje nesretno voli? Najljepši plodovi poezije govore upravo o tome. Hiljadu i jedan pjesnik sjedio je kasno u noć nad otvorenim izazovom papira i pri drhtavom plamenu svijeće (električne sijalice), nježnim perom u sigurnoj ruci, kuckao stihove o očima one koju voli.

Bivamo ponekad nemilosrdno uhvaćeni u niti ljudske ljepote kao muha u mrežu pauka. Ne mareći, svjesno ili ne, za unutrašnje ljudske osobine težimo ka toj zaraznoj površini ljudskog bića, iako bez svoje unutrašnjosti ona je u stvari nešto životinjsko. A kada otme srca naša ona je kadra učiniti bilo što. Sposobna je vladati našim mislima, osjećajima, postupcima, odnijeti nas u najljepše snove, popeti visoko na nebo i svrstati među najudaljenije zvijezde, ali sposobna je i još drugo, baciti nas duboko na najdublje dno.Koliko zaista živi takva ljepota? Koliko je potrebno da oslobodi naša srca nakon što ih okrutno preuzme u svoje vlasti? Možda, dok nam pogled ne privuče neka druga, veća ljepota. Mi, međutim, često činimo glupe greške puštajući da nas preotme neka nova hladna zvijer, ostavljajući ono najljepše što ljubismo, sa slutnjom u duši. Istina, takva ljepota je zaista poput najljepšeg cvijeta, brzo procvjeta ali i brzo uvene i što nam na kraju ostane ako nije udružena sa nečim vrijednim što u čovjeku ima, nečim poput unutrašnje ljepote.


Sarajevo. May 2002 god.

[debela]

tu sam, citam

[car-x]

danasnja doza.. opet iz serijala "Fabrika Snova"..


Sony Očalan

Tri dana poslije Samija na hodniku Fabrike pojavio se Sony. Mađarica je uletjela u kuhinju, sva usplahirena i isprepadana. Svi smo se smijali, jer je Mađarica bila poznata po histeričnim reakcijama kad bi pomislila da se opet zaljubila. Ovaj put se bila prepala i pričala je na nekom nerazumljivom ratničkom jeziku kako na hodniku stoji neki cigan i kako bi svi trebali zaključati svoje sobe.

Spustio je svoje torbe na sred hodnika, ispred sobe 208. Rekli su mu da će se tu useliti i da tu stanuje neki Iranac kojem ne može izgovoriti ime. Sami je dobio cimera.

Serkhan Topprak je stvarno ličio na cigana. Crna gusta kosa mu se skoro spajala sa obrvama. A obrve su se savijale u jedno veliko razvučeno v. Neuhranjena figura. Špicasti zulufi. Izgledao je nekako opasno. Stvoritelj mu nije štedio kod nosa, a ni kod ušiju. Poslije sam ga zezao, kad bi mu nos bio malo manji zvali bi ga uhonja, a on se samo kiselo smijao, ma ja, ti i tvoji balkanski vicevi. Tek po njegovoj odjeći bi se moglo zaključiti da je prosječni student buntovnik nekog društvenog smjera.

Prvih njegovih dana u Fabrici o Serkhanu se pričalo kao o kurcu. On, njega, mu. Serkhan, a posebno Topprak je zvučalo previše agresivno i opasno. A ni on nije odavao ništa o sebi osim da je porijeklom Kurd, da je njegov otac nekad uspio pobjeći sa krajnjeg istoka Turske u Istambul i da su igrom slučaja došli u zapadnu Austriju, gdje se on rodio. Po nepisanom pravilu Fabrike, Sami je morao organizovati party dobrodošlice svom novom cimeru. Sljedećih je par dana proveo u biblioteci pokušavajući iz knjiga o Iranu i drevnoj Perziji izvući neki običaj koji bi odgovarao dobrodošlici. Ipak se sve svelo na klasično ubistvo s predumišljajem. Kupili smo piva i votke i široki izbor ponudili svim zainteresovanim. Serkhan je iznenada, valjda pod uticajem alkohola skinuo majicu i u tom trenutku sam sebi dao nadimak. Na stomaku je imao veliku tetovažu. Glava Inka, Maya ili Azteca, niko nije znao sa sigurnošću odrediti, ali je bila jako četvrtasta i neumoljivo podsjećala na sony trinitron stereo tv. Sjeo Serkhan ustao Sony, reklo bi tradicionalno piščevo pero.

Sony je geografsku izgubljenost i nedostatak domovine (Tursku nikako nije smatrao svojom domovinom, a iako se rodio u Austriji nije se mogao naći ni kao Austrijanac) kompenzirao sposobnošću da se nevjerovatno brzo prilagodi sredini u kojoj živi. Tako je njegov glasni smijeh postao zaštitni znak našeg hodnika. Na Sonyijeve viceve, često jako brutalne, smijala se uvijek barem jedna jedinka. On sam. I to tako glasno i zarazno, da bi ubrzo cijeli hodnik prasnuo u smijeh. Možda bi Sony i bio tradicionalan, i tako se vrlo lako stopio u Samijev svijet, samo kad bi znao koju tradiciju da izabere. Bio je multikulturan i polivalentan. Njegovu stranu sobe je krasio turski zidni tepih, kurdske nargile, veliki Che-ov poster i (što je samo utvrdilo njegovo Fabričko ime) japanski sony playstation.

Ispostavilo se da je Sony jako nagodan tip i meraklija. U danima kad na fakultetu nije bilo ništa pametno, dane bi provodili sjedeći na njegovoj polovici sobe, odbijajući slatke dimove iz nargile i u meditativnim pauzama igrajući fudbal na playstationu. Sami i Sony su činili perfektan tim. Jedan letargičan, drugi impulsivan. Jedan tradicionalan, drugi izgubljen u vremenu i prostoru. Jedan je frfljao domaći jezik, drugi je govorio najtežim njemačkim dijalektom ubjeđujući ljude da je stvarno stranac, što mu zbog njegovog izgleda nije bilo teško povjerovati.

Prvi zajednički izlazak je prošao poprilično turbulentno. U većinu klubova gdje smo izlazili prije Sonyja, sada više nije bilo moguće ući. Rasisti na vratima tih klubova su u Sonyiju vidjeli prijetnju, tako da smo u to vrijeme raskrstili sa većinom klubova i prepustili se ubistvima u irskim pabovima, prije toga odmjerivši snage sa izbacivačem u do tada našem omiljenom klubu. Bilo smo brojčano nadmoćniji pa je ishod bio predvidiv, kao i činjenica da se tu više nikada ne smijemo pojaviti. Barem dok je ta gorila na vratima. To prvo veče, jutro, Sony je u Fabriku donio sto i klupu kakvi se nalaze u uličnim feštama, lampu upozorenja koja se postavlja za obilježavanje radova na putu u urbanim zonama (koja je sama teška nekih 15 kg), znak jednosmjerna ulica i kolica kakve se koriste u supermarketima. Kako je sve to uspio dovući u dom, meni još uvijek nije jasno, ali je tako kupio svoje mjesto u srcima svih ostalih stanovnika sa našeg sprata, uredivši saobraćaj na hodniku.

Prije njegovog fabričkog razdoblja, živio je u nekom drugom domu. Cimer mu se zvao Slaven (Sony nikad nije znao odakle je) i uz njega je stekao zavidan fond naših psovki. Po Sonyijevim psovkama rekao bi da je Slaven bio purger, pa sam Sonyija podučio razlikama. Ubrzo je bio u stanju da se na izvornom bosanskom hibridu sjeti nečije familije, uže i šire, izjasni se glede nečije seksualne orijentacije i počasti nečiji omiljeni fudbalski klub ispadanjem u drugu ligu. Retrospektivno nisam ponosan na tadašnje lekcije, ali je bilo impresivno vidjeti turskog kurda rođenog u nekom selu na zapadu Austrije kako na orginalnom bosanskom jednom sviraču sa juga jebe sve redom i kao šlag na tortu opsuje mu mater pedersku.

Da je bio u situaciji da bira, Sony bi ostao ono za što se najviše trudio – ubitačno desno krilo u timu sa zapada Austrije. Dara je imao i više nego dovoljno. Njegova brzina i fudbalska inteligencija još su ga jače usmjeravali. Nesretni sukob sa navijačima sopstvenog tima, kao i davnašnja želja njegovog oca da ima sina advokata preokrenuli su njegov fudbalski uspon u pad. Tako je Sony upisao studij prava, zaigravši na moj nagovor za ekipu našeg doma. Jedino gdje je škripalo u njegovoj fudbalskoj karijeri bio je njegov temperament, što ga je uostalom i koštalo karijere, i natjeralo da prestane igrati onog dana kad su mu domaći skinsi opsovali mater tursku, a on preskočio ogradu i krenuo se s njima ubjeđivati da je on Kurd i da nema ništa sa Turcima. U četiri godine koliko smo zajedno živjeli u Fabrici, tri puta smo osvojili fudbalsko prvenstvo domova grada Beča. Jednom smo bili drugi, jer smo u finalnoj utakmici nastupili jako desetkovani alkoholom, ali smo pokupili sve ostale pehare (najbolji strijelac, fair-play ekipa, najsimpatičnije navijačice i druge manje zanimljive kategorije).

Uz Sonyija sam, osim dugometražnih uživanja u hladno-mlakim dimovima nargile, počeo da kradem. Krali smo kobasice, sireve, namaze, povrćke i sve ostalo što bi našli u frižiderskim pretincima naših sustanara iz Fabrike. Počeli smo krasti na drugim spratovima, ali nam je ubrzo postalo naporno u alkoholiziranom stanju pentrati se po Fabrici, pa smo se ograničili na naš sprat. Kad bi se neko posebno bunio, sljedeći dan bi mu nadoknadili štetu, ali je uglavnom sumnja uvijek padala na nas. U isto vrijeme kad su na petom spratu postavili zamku, instaliravši u kuhinji web cam, jedna od Mađarica sa našeg sprata je tražila da joj kupimo deset puta više nekog skupog sira nego smo mi to stvarno ukrali. Po nesreći na petom spratu je web cam uhvatio momka iz Zavidovića kako pretura po tuđim stvarima. Nikad nas više nisu optuživali za krađu, iako je sumnja uvijek postojala.

Vjerovatno zbog patrijarhalnog odgoja ali i zbog činjenice da mu se takva uloga sviđa, Sony je bio tipični mačo. Mazohistice koje su se ložile na takav tip muškarca redovno su bile Sonyijeve druge, koje bi to prestajale biti nakon što jednom rašire noge. Zbog ove opštepoznate činjenice, Sony je vrlo rijetko nalazio utjehu u krilu neke od stalnih stanovnica Fabrike. Zato su studentice iz razmjene, pogotovu iz zemalja gdje je ovakav tip muškarca društveno-politički iskorijenjen, spadale u Sonyijevu sferu interesovanja. Kako nam je ciljna grupa bila totalno različita, nikad ili skoro nikad nismo bili u situaciji da nam se interesi sukobe. Jednom smo zaglavili na nekom rođendanu, i kao nebrojeno puta do tada, ostali zadnji preživjeli uz Švabicu Sandru koja je na dva mjeseca došla u Fabriku. Činilo se da je Sandra zagrijana da ostatak dana (već je bilo svanulo) provede u nečijem zagrljaju, ali nismo uspjeli skontati na koga je bacila kandže. Nije se dalo naslutiti. Kad je izašla u wc, premjestili smo se, dogovorivše da je sretni dobitnik onaj kome Sandra bliže sjedne, a onaj drugi ima da se izgubi u sljedećih 15 minuta, da ne bude sumnjivo. Sandra se vratila i sjela meni u krilo. Čudila se šta je Sonyiju i zašto je tako iznenada otišao. Kad sam joj objasnio, smijala se našem dogovoru i odala mi da je zamišljala kako ćemo se seksati svi zajedno. Magični trougao. Premjestili smo se u njenu sobu i zvao sam Sonyija da curi ispunimo želju.

Stvari su postale komplikovane kad se pojavio Sandrin dugogodišnji momak, Dieter. Tjelesno nije predstavljao neki izazov, posebno ne za dvojicu, ali je bila poražavujuća činjenica da se tučemo ili nekako drugačije sukobimo zbog tuđe žene. A činili smo sve da do toga dođe. Iz tog perioda potiče izreka „kuhanje krompira“ za situaciju kad neko nekog vara. Dok je Sandrin momak (za koga se ispostavilo da je super) kuhao krompir u kuhinji, prvo ga je Sony zapričavao dok sam ja u sobi obrađivao Sandru, pa bi se onda zamijenili, bez da je Dieter nešto skužio. Ili se barem nama tako činilo. Bili su zajedno par godina. Ona je bila starija 6 godina od mene i sve je objašnjavala pričom da želi isprobati sve prije nego se uda za Dietera. Srećom, Dieter ništa nije skužio, a mi smo kao neku vrstu zahvalnice dobili dva odvojena pisma u kojem Sandra svakom ponaosob piše da smo bili super ljubavnici, i da bi nas se rado sjetila svaki put kad je vjetar sudbine nanese u Beč.

Izmaglica sjećanja je malo pobrisala pojedinosti. Znam da je grčka ambasada u Beču ugostila Abdulaha Očalana, koga su nedugo zatim izručili Turskoj. Vođa kurdske radničke partije PKK je bio Sonyijev idol. Cheguevara njegovog vremena. Danima je zajedno sa svojim zemljacima bez zemlje i domovine opsijedao ambasadu Grčke. Akcija nije donijela željeni rezultat, Abdulaha su izručili, a Sony je dobio Fabričko prezime i tako ostao do kraja svog života u Fabrici.

Na kraju se Amor brutalno našalio sa Sonyijem. Nakon svih prevrnutih Slovakinja, Mađarica, Francuskinja, Švabica, Sony se zaljubio u čistokrvnu Turkinju. Fazlem, koju smo odmilja zvali guzla, bila je sve što je Sony mrzio. Tradicionalna Turkinja. Pobožna. Konzervativna. Ponekad fašistoidna. Kad bi neko od nas pokušao Sonyiju objasniti šta se događa, on bi postao jako razdražljiv. Bio je to njegov način da prizna poraz. Preselio se kod nje. Prestao da se javlja. Jednom smo se vidjeli za moj rođendan. Doveo je i guzlu. Nije uspio ni nazdraviti, a već mu je tajnim migovima davala do znanja da će mu sve to naplatiti kod kuće. Pozdravili smo se kao da jedan od nas ide na put bez povratka i nikad se više nismo vidjeli. Preko Samija ponekad čujem da je živ i zdrav, da je odustao od studija prava i prebacio se na istoriju. Valjda pokušava dokazati da i Kurdi i Turci imaju iste pretke, kako bi relativizirao krah svojih ideala. Fudbal više ne igra.

[Belminator]

Eh evo pronađoh moj Care ovu temu negdje pri dnu , no ti si vidim bio vrijedan ali eto ja ne postirah nista vec evo duze vremena. Naravno ti postiraj, ne cekaj ti na mene ... pored ovakvih nemarljivih i neodgovornih ljudi poput Belminatora moze i svijet propasti a kamo li jedna lijepa tema na podforumu kultura

Evo ja cu postirati esej, opet iz Buga ali ovoga sada zadnjega broja, svakako su se, vjerovatno prilikom lekture, ili ne znam vec cega desile neke greskice pa evo da to ovde postiram u izvornom obliku, direktno sa moje tastature...

Ljubav je kao čokolada


O ljubavi već hiljadama godina raspravljaju. Sve do nedavno je bila područje pjesnika, umjetnika i filozofa, no u posljednjim desetljećima dvadesetog. stoljeća počelo je izučavanje ljubavi s različitih znanstvenih stajališta. Međutim, konačnog odgovora još uvijek nema. Najčešće možemo čuti kako je to čudesna, blagotvorna, razarajuća, očaravajuća, ponižavajuća, opčinjavajuća, sveobuhvatna i sveprisutna snaga koja, kako Dante veli na samome kraju Božanstvene komedije, ″pokreće sunce i zvijezde″. Nasuprot njemu Platon je još davno tvrdio: Ljubav je teška bolest duše. A opet na zidu moje zgrade piše: Ljubav je kao rat, počneš kad hočeš a završiš kad moraš, itd … Na kraju jedna francuska poslovica lijepo kaže: Ako pokušate razumno razmišljati o ljubavi, izgubit ćete razum.
No, to nije nimalo uplašilo dr. Helen Fisher antroploškinju sa sveučilišta Rutgers, u New Jerseyu, da zajedno sa svojim kolegama, proučava sedam muškaraca i deset žena koji su bili, po vlastitom mišljenju, ″ludo zaljubljeni″. Ludo zaljubljene žene pokazivale su jaču aktivnost centara za emocije znatno ranije tijekom veze, a, uz to, uočavala se i jaka aktivnost centara za pamćenje. Kako je pojasnio jedan od autora studije, ″one kao da pretražuju po sjećanju za svim svojim iskustvima sa osobom u koju su zaljubljene″. Kod ludo zaljubljenih muškaraca, opet, kažu ti isti znanstvenici, ljubav više liči na pohotu (da ne povjeruješ), s istaknutom dodatnom moždanom aktivnošću u vidnim centrima koji posreduju pri seksualnom uzbuđenju. Ista studija pokazala je još jednu zanimljivost: da se prilikom zaljubljivanja u mozgu aktiviraju iste one stanice, koje se aktiviraju prilikom jedenja čokolade. Dakle zaljubljenost a vjerovatno i ljubav je poput čokolade, s tim da jedenjem čokolade ne rizikujete da vas na kraju jako zaboli, naravno osim ako ne vodite redovnu higijenu vaših zuba. A da li postoje pravila koja ako ih se pridržava vode srećnoj i uspješnoj ljubavnoj vezi. Pa moglo bi se reći. Uz sve te utješne studije na raspolaganju vam stoji i bogat arsenal razno-raznih pomagala, formulica, računaljki: od testova kako bi se zaista uvjerili da ste zaljubljeni, naravno ukoliko ne vjerujete sopstvenom srcu, preko savjeta kako da osvojite nju/njega pa do zamislite ljubavnih kalkulatora. Dakle više niste osuđeni na čupkanje latica nesretnog cvijeća uz iscrpno ponavljanje ″voli me, ne voli me″, pri čemu se lako može desiti da se zabunite i dobijete netačan rezultat, te nepotrebno se razočarate ili pak obradujete. U ovome drugom, ekološki prihvatljivom, slučaju potrebno je samo da unesete vlastito ime i ime osobe u koju ste zaljubljeni, još par podataka, te zadate opciju ″izračunaj″ i ubrzo zatim znaćete da li da sebi kupite psa jer će vas vijerna životinja sigurno više da voli nego izabranica vašeg srca, ili ste na putu da ostvarite savršenu vezu.
No ostavimo šaljive kalkulatore za trenutak po strani. Kako ozbiljni naučnici vele, dok je početak ljubavne veze prožet sa malim znakovima pažnje i ubrzava hormone koje pokreću osjećaj zadovoljstva, dotle je romantična veza bliža efektu koji izaziva glad, žeđ ili psihičkoj želji za drogom, nego emocionalnom stanju, kao što je uzbuđenost. Kako se veza produbljuje, živčane stanice mijenjaju djelovanje, te pripremaju dublja područja mozga na dugoročno vezivanje za osobu. Rezultati nekih istraživanja pokazali su, da u nekim slučajevima, slijepa zaljubljenost može nadmašiti volju za životom. Odbacivanje, od strane jednog partnera, može dovesti do razmišljanja o samoranjavanju, ubojstvu ili samoubojstvu i zato stručnjaci preporučuju da se nerazumno ponašanje kontrolira fizičkom aktivnosti. Dakle kako umni francuzi rekoše: Umrijeti od ljubavi znači pretjerati u njoj. Mi bismo opet rekli: mani se ljubavi i lati lopate. Fizička aktivnost (prinudna ili dobrovoljna) se ponovo pokazuje kao lijek za široku lepezu psihičkih problema, počev od destruktivnog društvenog ponašanja koje ugrožava život i imovinu drugih lica, preko oslobađanja napetosti i nervoze uzrokovane npr. tipom i opisom radnog mjesta, pa do, vidjeli smo, liječenja teških ljubavnih jada i muka. O kakvoj se vrsti fizičke aktivnosti radi nije naglašeno, međutim teško je očekivati od nekog sa doista prepuklim srcem da tugu liječi na veselim časovima ritmičkog plesa, ili da odskakuće, bezbrižan, u tuđi krevet. Prije da će takav upisati kurs boksa, taekwondo–a, kurs mačevanja, ili nekog drugog krvavog sporta te, nakon višegodišnjeg mukotrpnog rada i truda, svoju uspješnu karijeru krunisati konačnom (fizičkom i simboličkom) pobjedom nad mrskim razbojnikom koji dragu mu surovo ote.
Bilo kako bilo, može se reći da je ljubav sastavni dio našeg života, i treba je znati pružati i davati, treba je podijeliti sa drugima, baš kao i čokoladu, a mora se je opet znati i prihvatiti od drugih, ne otkidati pregolem komad i žvakati otvorenih usta, osim ako je to partneru simpatično. A šta činiti kad nam bude zabranjeno da nekoga volimo, da nekome poklonimo srce, dušu, onoj osobi za koju nešto osjećamo, i ta osoba osjeća za nas. Postoji i to vjerujte, ta sjetite se samo Romea i Julliete i njihove nesretne ljubavi. E tu već pravila nema, treba se boriti svim sredstvima za onog koga volimo, jer ko kome može zabraniti da nekoga voli, a u ljubavi i pisanju ionako pravila nema. Osim toga, sjećam se jednom, davno, kao djeca, kad smo maznuli čokoladicu iz samoposluge (nadam se da policija ovo ne čita), pobjegli smo iza stražnjeg zida, i srca su nam strašno lupala dok smo svlačili srebrni omot sa plijena. Bili smo suviše mali da baš znamo šta je dobro a šta nije, i na kraju krajeva, imali smo vala i para da kupimo i veću i kvalitetniju od te - bolje se živilo tad. Međutim, ono što me i dan danas dirne, u supermarketu među silnim redovima marki od Collombo, Nestle il′ Milke, ja nikako ne mogu da nađem onaj izgubljeni, najslađi, ujedno i najgorči i najuzbudljiviji okus, čokolade, do sad.

[car-x]

evo ga.. seks jedne subote.. svaka slicnost sa stvarnim likovima namjerno je slucajna..

Sex jedne subote
Stan je bio leden. Hladan. Danima ga niko nije zagrijao. Ona je bila voljna. Vrela. Napaljena. Ja isto tako. Možda malo više od svega. Bezopasno smo se počeli ljubiti. Uostalom, tako svaki seks krene. Cmakanje, cmakanje, dok se ne pretvori u niz konkretnosti.

Mmmmm.. Kako je samo mirisna!!! Dokle će me pustiti? Do kraja? Ma ne vjerujem. Prvi put smo sami u zaključanoj prostoriji gdje nas niko ne gleda i ne smeta. Vjerovatno će se sve završiti na dobrom petingu. Mmmmmm.. Baš se dobro ljubi. Kako samo slatka usta ima.. Miriše na breskvice.. Hm, ne protivi se što joj diram sise. Cool. Mislio sam da će me pljusnuti. Uuuuuuuh.. I ona se izgleda pravo napalila. Uhhhh.. Kako je samo seksi.. Nikad nisam mazio ovako nježnu kožu. Mmmmm.. A tako se osjeti perfektna guza u mojim rukama. Fantastična je. Uhhh kako odgovara na moje dodire.. Gubim se.. Opa!!! Pale su pantole. Uuuuu.. Super izgleda ovako u donjem vešu. Gdje će biti stop? Pustiće me da poludim i onda prekinuti sijelo.. Ne opire se. Mmmmmm.. Miriše na sve strane.. Mmmmmm.. Koja vrelina.. Uhhhh.. Mmmmmm.. Haman sam pronašao zlatno dugme. Mmmmmm.. Izgleda da je blizu vrhunca.. Pridružiću joj se. Mmmmmmm.. Jebote, milina.. Uhhh.. Previše sam se uzbudio.. Moram se koncentrisati na nešto drugo.. Na nešto teško. Na generala u svom labirintu.. Ne, ne!! To se može povezati. Nešto što nema veze sa seksom. Matematika.. Da!!! Uhhhh.. Mmmmm.. Kako sam samo zaboravio integrale.. I diferencijale.. Uuuuuumhhh.. Totalno.. Ni korijen više ne bi znao ručno izračunati.. Mmmmmmm.. Pih.. Gotov sam..

Hm, interesantno se ljubi ovaj moj.. Ima pravo nježna usta. Izgleda da se pripremao za sve ovo večeras. Čak se i obrijao. A i miriše. Hm, kako li ja mirišem? Trebala sam požvakati sve orbite prije nego je došao. On je nepušač, a takvi odmah osjete kad se ljube sa curama koje troše cigare. Valjda mu neću mirisati na pepeljaru. Istuširala sam se pet puta danas, pa se nadam da je nešto od silnih losiona i ostalo. I da mu još uvijek mirišem. Mmmmmmm.. Ugodno je ovo.. Kako bi samo voljela da spavam s njim!! Šta li će on pomisliti ako ga pustim da me dira i da odemo do kraja?! Hoćemo li se opet vidjeti?! Mmmmmmmm... Aaaaaaah.. Sad si ga potrefio.. Tu, tu.. Drži!!! Stisni!!! Jače malo.. Uhhhhhhhh.. Kao da me čuje.. Izgleda da mali ima iskustva.. Mmmmmmm.. Ovo ga je sigurno neka starija naučila.. Mmmmmmm.. Uuuuuuhhhh.. Ne, ne tu.. Tu me ne diraj.. Uhhhh.. Napipaće silne masnoće pa će pobjeći.. Ne, ne.. Uhhhh.. Baš mu je nestašna ruka.. Mmmmmmmm.. Šta sad hoće? Spušta se dole? Uhhh.. Mmmmm.. Kako li mu to miriše? Valjda sam se dovoljno dugo... Aaaaaaahhhh.. oprala.. Mmmmmm.. Još.. Dobro je da sam se jutros obrijala.. Mmmmm.. Samo nastavi.. Mmmmmmmm.. Tu, tu.. Mmmmmm.. I ovo ga je neka starka podučila.. Mmmmmmm. Ovakve stvari se ne čitaju.. Mmmmmmm.. Evo ga gore.. Uh.. Uzbuđen je.. Mmmmmmm.. Aaaaa.. Dobro je.. Uhhhh.. Joooooooš.. Još samo maloooo.. Mmmmmm.. Šta? Već je gotov? A malo mi je falilo.. Nema veze.. Biće bolje drugi put. Barem je nježan.

[car-x]

danasnji program:

Vesela sveska

Volim ovu sirotinjsku zimu.. Već je jesen odavno zagrizla, a kod mene se jesen po definiciji uvijek stapa sa zimom, i to me asocira na miris dima iz tek naložene peći, a koji zbog nekog sjebanog pritiska ne može da ide u nebo, nego se povija kao magla po kotlini i baš smrdi po sagorjelom uglju. Odmah se sjetim vremena od drugog do četvrtog razreda osnovne škole. Prvi smo išli u novu zgradu i to se ne broji, iako sam u tom prvom razredu u toj novoj zgradi, učionica nam je bila negdje na prizemlju, zadnji hodnik desno, prvi dobio peticu.. Sjećam se, radili smo neke zadatke iz matematike i ja sam, kao i obično, požurio da prvim završim, i gleda mene učitelj, ono, nije prošlo ni pet minuta a ja već zvjeram okolo..

- Žlimfure, što ti ne radiš zadatak, što gledaš okolo??!
- Druže učitelju, ja sam već završio..
- Ma šta završio?!?!
Ostavi novine koje je valjda bio planirao pročitati barem do polovine prije nego neka vrednica završi naoko pretećak zadatak i uze on moju plavu knjigu na kojoj je velikim bijelim slovima pisalo "Matematika 1", a ispod slika na kojoj se djeca igraju slovima i brojevima, pregleda, upisa nešto i vrati mi knjigu. Okrenu se cijelom razredu i veli: "Evo je prva petica u našem razredu!!" i pruži mi ruku, onako, kao velikom čovjeku, a meni nešto drago.

Drugi razred smo "prebačeni" u "baraku". To je nekadašnja glavna zgrada škole sa šest učionica, na mjestu koje je danas igralište za basket. Danas to igralište izgleda tako malo i kratko, a u vrijeme barake, sjećam se dugog hodnika po sredini, na čijem su se kraju u dvije strane razdjeljivali "mokri čvorovi", jedan za djevojčice, drugi za dječake. Ne sjećam se najbolje, ali čini mi se da je naš wc bio na lijevoj strani, ali ono čega se dobro sjećam je da je naša učionica bila prva na desnoj strani, a zvali smo se nekim kriptičnim imenom "drugi četiri".

Preko puta je bila učionica "drugog dva" i tu sam ulazio sam ako bi kojim slučajem u vrijeme mog redarstva zaboravio spužvu kod kuće, jer mi se to počesto znalo desiti. I onda bi ušao u susjedni razred, usrano stao pred sve njih i prodeklamovao toliko puta izgovorenu rečenicu: "Druže učitelju, izvinjavam se što vam ometam čas, mogu li posuditi spužvu". Mali grad, malo ljudi, još uvijek mi je otac kolega svih tih učitelja i nastavnika, pa ne samo da su znali čiji sam, nego su me znali i imenom i prezimenom i djevojačko ime majke i ime brata i sve redom. I onda bi učitelj Bajazit rekao: "Može Žlimfure"..

U toj prvoj učionici desno bila je peč na koju me svaka zima podsjeti.. Ona četvrtasta obična peć, gore rupa za loženje, dole dvoja mala vratanca.. Jedna za potpaljivanje vatre, druga za lug i pepeo.. U sred časa, podvornik Ćembo bi ušao u razred, smaknuo poklopac na gornjoj strani peći i nahranio je friškim banovićkim ćumurom.. Mi bi ovaj kratki predah iskoristili da se glasno ishihoćemo, zajebavamo, bacimo i poneki papirić, dok nas učitelj ne opomene, i onda bi se vratili običnim zadaćama..

U toj istoj učionici sam dobio i svoju jedinu jedinicu u osnovnoj školi. Bila je neka zadaća sa brojevima. Ne sjećam se tačno da li su bili skupovi ili tako nešto, znam da smo bili treći razred i da sam dugo plakao naslonjen glavom na ruke koje su grčevito pritiskale klupu, a suze natopile list na kojem je crvenom bojom strogo napisana gordo stajala jedinica. Sveska nije bila nova. Kao većinu stvari koje bi uspio reciklirati, i ovu sam pronašao negdje u očevom regalu, jer se kod nas ništa nije kupovalo što smo već imali. Ova je sveksa bila najmanje 10 godina stara. Možda još iz vremena očevog fakulteta. Kao djetetu prosvjetnog radnika mi je bilo sasvim obično da nemam nove sveske, dok sva ostala djeca imaju. U stvari, pomirio sam se s tim da tako mora biti, mada sam se uvijek malkice stidio toga. Ali sam barem bratu olakšao, jer sam istrošio sve stare sveske.

To što sam istrgnuo par ispisanih stranica s početka, mi je valjda dalo ideju, jer skoro da se nije ni primjećivalo da su neki listovi istrgnuti. Za razliku od ostalih svesaka gdje su listovi imali svog brata blizanca s druge strane i sa dvije spajalice bili dozivotno sastavljeni na sredini sveske i dalekosežne posljedice ukoliko bi se neki od dva brata blizanca morao ukloniti, u ovoj mojoj je svaki list vodio svoju politiku, pa se zbog njegovog trganja, niko nije bunio na drugoj strani. Tako je i moja jedinica završila najprije u rijeci Tinji, po tom u Savi, pa u Dunavu, i dalje do svjetskog mora. Kako je od tada prošlo nekih dvadesetak godina, do danas je vjerovatno već nekoliko puta reciklirana u mirišljavi tariguz, a možda je i neko dijete prosvjetnog radnika ispuhalo nos u maramicu od recikliranog papira u koju je ugrađena i moja jedina jedinica iz osnovne škole.

Ne sjecam se da li su moji saznali za tog "keca" zbog neurađene zadaće, ali sumnjam da je u zbornici škole išta moglo promaći. Iako prosvjetni radnici imaju nešto kao Hipokritovu zakletvu da ono što se dogodi u učionici, tamo i ostane, ali ipak cudan je taj "mobbing" među prosvjetnim radnicima, i nekako se posebno gledalo na nas, djecu tih prosvjetnih radnika i svaki naš neuspjeh se pomno bilježio, a uspjeh je ionako bio očekivan, pa mu niko nije ni pridavao neku posebnu pažnju. Srećom, to je bila jedina moja jedinica i jedini povod zlobnicima da likuju.

Poslije su likovali kad ne bi osvojio prvo mjesto iz matematike ili fizike, a na "Titovim Stazama Revolucije" sam prije svega učestovao jer sam morao, a s druge strane, svako ko bi na opštinskom takmičenju zauzeo neko od prvih 5 mjesta (ako se ne varam) imao bi automatski peticu iz istorije, što je umnogome olakšavalo stvar, s obzirom na datume koje se moralo znati za tu istu peticu u životu prosječnog učenika-smrtnika. Tako smo Tito, Reks, Sava Kovačević, Vladimir Nazor i ja uvijek bili jarani. A ovo jaranstvo se poljuljalo onda kad je ranjen moj drug Nerko, ali to je sad druga priča o nekim drugim stazama neke druge revolucije.

[car-x]

sad sam vidio, omakli mi se par "stamparskih gresaka", a ne da mi se ispravljat.. elem, peć je peć, samo su č i ć preblizu na tastaturi, a editor u kojem sam ovo otipko ne raspoznaje nasa slova nego ih mijenja on-the-fly nekim njemu prepoznatljivim i tak. elem, sorry..

[_galaksija]

LULU

Posjetilac jedne ludnice zatekao je jednog ludaka kako se neprestano klati na stolici i sav sretan beskonacno ponavlja:»Lulu…Lulu…»
«Sta je tom covjeku?» pitao je posjetilac doktora.
«Lulu je zena koja ga je ostavila»-odgovorio je doktor.
Obojica su zatim dosli do celije u kojoj je bio covjek koji je neprestano udarao glavom u zid i jecao:»Lulu….Lulu…»
«Sta,zar i ovaj ima sindrom Lulu…»-upitao je posjetilac.
«Da»,odgovorio je doktor»On je covjek za koga se Lulu udala»

(Samo su dva razloga za tugu u zivotu:kad ne postignemo ono sto zarko zelimo i kada to postignemo)

[car-x]

LULU

Posjetilac jedne ludnice zatekao je jednog ludaka kako se neprestano klati na stolici i sav sretan beskonacno ponavlja:»Lulu…Lulu…»
«Sta je tom covjeku?» pitao je posjetilac doktora.
«Lulu je zena koja ga je ostavila»-odgovorio je doktor.
Obojica su zatim dosli do celije u kojoj je bio covjek koji je neprestano udarao glavom u zid i jecao:»Lulu….Lulu…»
«Sta,zar i ovaj ima sindrom Lulu…»-upitao je posjetilac.
«Da»,odgovorio je doktor»On je covjek za koga se Lulu udala»

(Samo su dva razloga za tugu u zivotu:kad ne postignemo ono sto zarko zelimo i kada to postignemo)

jel ovo tvoja prica ili sta?

[Harrys]

Gali,nije sve tako crno u votuzi. Cuda i sudbina su nepredvidivi.
Zato tugu u jarugu.

[_galaksija]

LULU

Posjetilac jedne ludnice zatekao je jednog ludaka kako se neprestano klati na stolici i sav sretan beskonacno ponavlja:»Lulu…Lulu…»
«Sta je tom covjeku?» pitao je posjetilac doktora.
«Lulu je zena koja ga je ostavila»-odgovorio je doktor.
Obojica su zatim dosli do celije u kojoj je bio covjek koji je neprestano udarao glavom u zid i jecao:»Lulu….Lulu…»
«Sta,zar i ovaj ima sindrom Lulu…»-upitao je posjetilac.
«Da»,odgovorio je doktor»On je covjek za koga se Lulu udala»

(Samo su dva razloga za tugu u zivotu:kad ne postignemo ono sto zarko zelimo i kada to postignemo)

jel ovo tvoja prica ili sta?

Ne,nije moja pricica,to su zen-zen pricice iz naroda.Skupljam ih

[Belminator]

Evo ovo je izaslo u ovom sad, najnovijem, broju Bug-a. Zaista ovaj broj je ispao fantasticno, mozda i najbolji otkad radim za njih, od tekstova do dizajna... gledajte ko moze da to nabavi...

Više od igre

Nogomet je danas, moglo bi se reći, najpopularniji sport na planeti Zemlji, a ko zna, možda i šire. Iako se u različitim zemljama drugačije naziva ( football, fubball, soccer, calico, ...) ova najvažnija sporedna stvar na svijetu bila je i ostala univerzalni jezik koji se razumije I koji se s veseljem praktikuje na svim kontinentima. Šta je to toliko privlačno u ovom ekipnom sportu sa loptom, što milijune gledalaca praktički lijepi za njihova mjesta ispred malih ekrana, ili ih nosi u fudbalske arene da tamo viču iz sveg glasa i nerijetko gađaju tvrdim predmetima komšiju iz solitera jer nosi šal druge boje, filozofska je tajna. Jedan je njemački psiholog nakon dugog proučavanja navijača kao pojedinca i u cjelini zaključio: "Onaj tko svoj glas nije pomiješao s glasom gomile na stadionu, ne može razumjeti nogomet i navijače". Međutim, svi se slažu u jednom - cilj je postići gol, to jest ubaciti loptu u protivničku mrežu. I svima su poznata pravila igre a ona su jednostavna; dvije ekipe od po jedanaest igača, ponekad se nekoj od ekipa pridruži i glavni sudac pa je tada omjer snaga nejednak. Obično najviši igrač je golman i njegov zadatak je da stoji između dvije vertikalne i jedne horizontalne grede i ne smije pustiti da lopta, tek tako, prođe pokraj njega, inače će mu se svi smijati i biće glavni krivac. Protivnički igrač se smije udariti, počupati, ošinuti i uštinuti samo ako sudac ne gleda, inače se za to dobija obojeni karton koji nije nikakva nagrada, i tome slično ...
Međutim kada je sve ovo počelo? Jako davno, najraniji podaci o ovome sportu zabilježeni su oko 200-te godine u Kini, gdje je postojala igra slična današnjem fudbalu. Cilj je bio predriblati protivnika sa kožnenom loptom. Drevni Grci i Rimljani su takođe igrali jednu varijantu ove igre. Moderni nogomet je nastao i širio se u Engleskoj, a prema nekim podacima glava jednog zarobljenog danskog brigadira je imala tu čast I nesreću da bude prva fudbalska lopta. ″Moderni″ nogomet tog doba zabranio je Kralj Edward III 1365 godine zbog njenog očiglednog nasilničkog karaktera, ali i zbog toga što je vojnicima oduzimala vrijeme od vježbanja strijeljaštva koje je bilo u tom vremenu mnogo potrebniji sport. Ipak, igra je već I tada bila isuviše popularna i nastavila se širiti. Slično kao I danas, prve organizovane utakmice su bile masovne konfrontacije između timova sastavljenih od stanovnika dva ili tri grada. Međutim, golovi su bili udaljeni malo više, u nekim slučajevima I nekih 49,9 km više. Naime razmak između dva gola je znao iznositi I do 50 km, a širina terena vjerovatno nije bila ni utvrđena. Stoga I ne čudi što su oko 1801 godine nogometna pravila usavršena, ekipe su morale imati isti broj igrača a igralište nije smijelo biti duže od 100 yardi (70,9 metara). Broj igrača u ekipi je varirao od 15 do 20, zavisno od mjesta igranja. Sadašnje pravilo o 11 igrača je formalno donešeno 1870 godine, igralo se obično sa 9 ofanzivnih i dva odbrambena igrača. Golman je, na veliku radost ona dva odbrambena igrača, uvršten u tim u 1880-im, kao jedini igrač koji smije igrati sa rukama, formalno. Prvi nogometni klub je formiran u Sheffieldu, 1857. godine. Nakon toga širom Engleske nastali su i drugi klubovi, manji i veći, a u narednim godinama fudbal se je počeo širiti i izvan Engleske.
Od tada je prošlo podosta godina I nogomet se danas po mnogo čemu razlikuje od nogometa tada ili čak nogometa koji se igrao prije par desetljeća. Često se, od starijih zaljubljenika ovog sporta, mogu čuti komentari tipa: "Fudbal nije što je nekad bio" ili "danas je to 'veliki cirkus' u kojem se obrće novac." Dok je u šezdesetim i sedamdesetim, nogometna filozofija glasila "postići pogodak više od suparnika", danas je preinačena u " ne primiti pogodak, po svaku cijenu". Svakako da ovo vodi pojavi da fudbaleri - milioneri više ne izgaraju od želje da zabave publiku na stadionu pa I po cijenu poraza, kao što I na poluvrijeme više ne odlaze zagrljeni (prijateljski) i isto tako se vraćaju iz svlačionice. Isto tako danas, nažalost, nogometaši na zelenim terenima umiru. Danas je nogomet, i sport općenito, previše komercijaliziran, pa i politiziran. Zaboravlja se na nepisano nogometno pravilo koje čini samo srce, srž igre, jedno jednostavno pravilo koje glasi: to je samo igra i to fer igra (fair play) - na terenu i izvan njega.
I navijače možemo podijeliti u nekoliko skupina: oni u pravom smislu te riječi, zatim navijači iz trenda, nasilnici te najgori u svemu ovome su navijači-nasilnici-politički aktivisti. Na žalost ovi posljednji su kod nas uveliko prisutni, množe se geometrijskom progresijom, i obično se povampire samo pred utakmice između bivših nam zemalja kako bi nožem, žicom i ciglom izrazili svoje ″navijačko″ opredjeljenje i uvjerenje. A možda samo nisu upoznati kako su sportski događaji zapravo trenuci kada normalni ljudi trebaju da se odmore i udalje od i onako surove nam stvarnosti. Za njih jedan podatak: još su Drevne Olimpijske igre bile sveti događaji. O ″svetom primirju ″ iz vremena prvih poznatih igara čitamo: ″Neka svijet bude izbavljen od zločina i ubijanja te oslobođen zveketa oružja″. Namjera je bila upozoriti gradove državice da spuste oružje tijekom igara kako bi se sportaši natjecali u miru.
No vratimo se navijanju, spomenimo i velik broj onih nešto pasivnijih navijača, ujedno i aktivnih TV preplatnika, koji prateći svoju ekipu, ispred malih ekrana, doživljavaju radosne ili teške trenutke. Fudbal kao i svaki drugi sport ima dvije strane i naravno dok se jedni raduju, drugi, po onoj staroj: dok se jednom ne smrkne, drugom ne svane, nervozno grizu nokte i čupaju kosu. Možda upravo ovde leži razlog zašto su muškarci procentualno ćelaviji od žena, i imaju kraće nokte s obzirom da žene pokazuju mnogo manje zanimanja za ovaj sport. Za sport da ali za fudbalere svakako ne. Nogomet je odavno prestao biti sport rezerviran samo za muškarce. Žene ga sve češće prate, gotovo svaka od njih zna osnovna pravila, u svijetu je sve više ženskih fudbalskih klubova raznovrsnih profila, no ipak većina njih ne prati nogomet iz neke prevelike ljubavi prema crno-bijeloj bubamari, nego kako stvari izgleda stoje zbog nekih zgodnih nogometaša!
Na kraju, postoje i oni koji su, iz sujeverja, razvili posebna pravila gledanja utakmice. Često se da pročitati kako se neki igrači ne briju na dan utakmice, no nisu samo oni sujevjerni. Ja vam za sebe mogu reći da nisam sujevjeran, ali isto tako nikada ne jedem kikiriki kada igra naša fudbalska reprezentacija. Zadnji put kada sam to činio poraženi smo visoko u Tel-Avivu. Nemožete osporiti činjenicu da od tad našoj selekciji ide mnogo bolje.

[car-x]

evo ima godina.. kako se ne javismo..

belminator, jesi ziv?

Nihad i Džemal

Gledam sinoć onog Nick Cave-a i kontam, da se rodio negdje na obroncima s onu stranu Majevice, negdje oko Čelića ili Koraja, gdje su šljive približno dobre gradačačkoj madžarici, bio bi ono što je i Ševko Piragin, pjano i alčak, seoska lola i kabadahija, lak na nožu i zabavan uz kazan. Negdje u kasnim dvadesetim bi se udružio sa Hasanom Mehuljinim, kazandžijom iz Rapatnice, te bi uz pjesmu i meze stekli reputaciju neponovljivog kazandžijskog dvojca kojima ni najveći boem našeg pasivnog kraja, Avdaga iz Čifluka ni papuče ne bi mogao okrenuti.

Elem, bi kako bi, pa se Nick Cave rodio na drugoj strani zemljine kugle, i umjesto da se zove Nihad i da ćera ovce dok ne bude za škole (a i to je upitno bil' ga babo poslo u školu ili ne bi), odade se nekoj tamo muzici i psihi i pjeva uz neke što se zovu The Bad Seeds. Jah!

A kakav bi to kazandžija bio.

U istom cugu misli kontam nešto, da se David Beckham rodio u Gornjoj Orahovici ili možda Brnčanima, gdje se fudbalski talenat itekako cijeni, ko zna gdje bi mu kraj bio i da li bi mu bilo kraja uopšte. To što se zove Džemal i što u Gornjoj Orahovici (a ni u Brnčanima) nema ravne merajke gdje bi mogao pokazati sav svoj raskošni talenat ne bi bilo odlučujuće za njegovu fudbalsku karijeru, koliko činjenica da je Brajki Osmanovom u polufinalu turnira u Moranjcima(* više puta proturio loptu kroz pišu. Možda bi mu Brajko Osmanov, prekaljeni dobrnjski rudar, to i oprostio, ali kad bi predriblao cijelu ekipu Benfike iz Malešića, pa još i golmana i guzicom ugurao loptu u prazan gol, Brajkin metanom zadimljeni mozak bi proključao.

Uletio bi Dejvidu zvanom Džemal, kako kažu, s obje noge, koridorskim univerzalkama(*** i slomio bi mu čašicu na lijevom koljenu. Poslije bi pričao da nije bilo namjerno, ali hajde ti njemu, Brajki Osmanovom, vjeruj, kad svako zna da je Brajko potežak kad gubi. I otišao bi Džemal u narodnjake. Pričali bi poslije da je oženio neku pjevaljku iz Šabca, koja vuče korijene iz naših krajeva. I sam bi se zadao u menadžerske vode i svakog novembra bi dovodio nekog od zvijezda lokalne estrade na gračanički vašar.

Dovodio bi, samo što se rodio drugdje, pa nema pojma šta je Hafina Podbijela i da ima jedan Brajko Osmanov što je potežak kad gubi.



_____________________________________________
(* Moranjci takođe nemaju serbes merajke, ali imaju volju, pa organizuju turnire u Hafinoj Podbijeloj(**

(** Hafina Podbijela je pogolema njiva neprimjetnog nagiba, pa ekipa koja igra od strane Falešića uvijek pobjeđuje, valjda jer gura nizbrdo

(*** Kopija adidasovih patika kupljena na tržnici Arizona

[Orhanowski]

Gledam sinoć onog Nick Cave-a i kontam, da se rodio negdje na obroncima s onu stranu Majevice, negdje oko Čelića ili Koraja, gdje su šljive približno dobre gradačačkoj madžarici, bio bi ono što je i Ševko Piragin, pjano i alčak, seoska lola i kabadahija, lak na nožu i zabavan uz kazan. Negdje u kasnim dvadesetim bi se udružio sa Hasanom Mehuljinim, kazandžijom iz Rapatnice, te bi uz pjesmu i meze stekli reputaciju neponovljivog kazandžijskog dvojca kojima ni najveći boem našeg pasivnog kraja, Avdaga iz Čifluka ni papuče ne bi mogao okrenuti.

[rikardoreis]

Tragajuci u ovih pet dana tvog nestanka, tragajuci u prostranstvima sopstvenih misli naletih na nekoliko tragova koji su me vodili tebi.
Prvo mi je na pamet palo da si upala u Zonu sumraka. Sjetih se, navodno istinite, price kako je tamo negdje ranih 80-ih godina proslog vijeka u New Yorku gospodin Brown izasao iz svog stana do obliznjeg ugla da kupi cigare...i vise se nije pojavio. Uzalud sto je gdja Brown alarmirala pola Amerike u potrazi za njim. Nista...ko da je u zemlju propao. Helem, nakon sedam godina na pragu svog stana pojavio se gospon Brown, onako isto obucen kao sto je bio kad je otisao. U ruci mu cigarete, ne znam koje marke i New York Times. Kad su ga pitali gdje je bio, odgovorio je da je samo otisao do ugla po cigarete i novine. Nista mu nije bilo jasno. Ni drugima. Da napomenem da su novine nosile datum od prije sedam godina. No, bitno je da se on vratio, ma gdje bio.

Drugi dan, vec ufuran u svoju potragu za tobom, naoruzan neizbjeznim detektivskim kisnim mantilom sjednem u svoj omiljeni kafic u gradu, jedino mjesto gdje mi nije neugodno da sam sjednem i popijem svoje Karlovacko pivo. Uzmem neke zute novine, kad tamo,na drugoj stranici veliki naslov „George Michael uhvacen u parku sa izvjesnom U.K.“

Sad vec uvelike zainteresovan, obratih paznju na tekst:
“Sinoc kasno nasi paparaci u Hyde parku su snimili Georga Michaela u kompromitujucem polozaju sa izvjesnom U.K. talijanskom drzavljankom. Bijesni Michael je razbio fotoaparate nasih reportera i najavio tuzbu za uznemiravanje privatnosti. Medjutim, protiv njega ce biti podignuta optuzba za krsenje javnog reda i morala od strane drzave, zatim tuzba njegovog partnera, koji se zgrozio nad ovim Michaelovim cinom.
Osjecam se izdan – govori tridesetogodisnji Paul M.- meni je obecao brak cim se rijesi zakonsko pitanje nas homoseksualaca, a ovamo on opci sa pripadnicom nizeg pola.
To nije sve...tuzbu najavljuje i sindikat homoseksualnih radnika. U krugovima bliskim predsjedniku kruzi nedoumica da li je zapravo Georg Michael istinski peder il je samo skupo placen od strane gay zajednice i jevrejskog lobija, koji ima uporiste u juznom dijelu Libana, da promovise gay kulturu i slobode.”

Ostadoh zbunjen, ovako zbunjen sad bih najradije ispalio neku cuvenu recenicu npr.: “Sad ni sveci vise nisu andjeli! - ma sta ona znacila.
Bio sam izvan sebe...nisam znao sta da radim. Zatrazim cigaretu od konobara, prvi put u zivotu da zapalim, nakon prvog dima malo zakasljucam ko kakav dedo...mislim se, Ulmihana sta uradi od sebe, zalosna nisi bila, zavrsila si u bjelosvjetskoj stampi...sta ce reci tvoji kuci, tvoji rodjaci, prijatelji, oni zaljubljeni u tebe i oni koji su tek namjeravali to biti?

Helem neis, odlucim da uzmem neke ozbiljnije novine...uzmem Dnevni Avaz ...citam ga onako odstraga, kao i obicno, - mnogi to rade odstraga , procitam sportske stranice i stignem do neizbjezne crne hronike. Paznju mi privuce veliki naslov “ Misteriozni nestanak mlade djevojke u Zavidovicima”. Ispod naslova fotografija na kojoj se vidi veliki automobil marke VOLVO, sirom otvorenih vrata, parkiran neposredno uz rijeku Krivaju.Na sebi je imao talijanske registarske oznake VE-02 10 1984. U tekstu se navodi da je potvrdjen nestanak nepoznate djevojke, vlasnice automobila. Nikakva dokumenta nisu pronadjena pa se samo nagadja o kome se zapravo radi. Policija je vec obavijestila filijalu INTERPOLA u Bochinji, a ovi su u svojoj nemoci poklekli i priznali da nemaju pojma o kome se radi, pa su obavjestili FBI. Medjutim, FBI nece da se mijesa u slucaj jer su kompetentni samo na prostoru teritorije SAD.
Oglasio se i odred “El Mudzahid” tvrdeci da je djevojka poslana u kamp za obuku terorista...tamo negdje u gudure Afganistana.
Zato se u slucaj umijesala CIA, a njen istaknuti istrazitelj, poznat kao ljubitelj dobre kapljice i rock and rolla, iznio je svoju teoriju o ovom dogadjaju.
Naime, prema njemu, djevojka je jednostavno usetala u Krivaju, prateci duh svog idola muzicara Jeffa Buckleya, koji je takodjer sredinom 90-tih usetao u Mississipi, tragajuci za duhom svog oca, cuvenog avangardnog folk-rock pjevaca iz 7o-tih, Tima Buckleya.

Pomislih da je to cudna koincidencija...bas sam juce nakon long, long time slusao Timov album “Hello and Goodbay”. Mozda traganje trebam poceti prvo od sebe...

Zaklopim novine, necu vise ni da virnem u njih. Neki dan se neki nacitani momak zali kako devedeset posto naroda cita samo novine. Rado bih ga upitao cime bi se to onda on isticao kad bi svi citali Bulgakova
Eh, odoh od teme...isto sam onaj klosar u pariskom metrou sto razveze jezik poslije saosjecajnog pitanja “Kako ste?” od strane radnika iz trece smjene.

Eto, Ulmihana, ja te ipak nadjoh zivu i zdravu...pa mi od neke dragosti potekla bujica ovih nesuvislih rijeci...slusam Plain Gold Ring od Cavea, prijatelj mi je preveo tekst, a bolje da nije, samo mi je dozvao uspomene i ”I can't stop these teardrops of mine”.
JBG, sad ce, ko me imalo zna, skontat da sam ovaj zadnji pasus napisao tamo negdje iza ponoci

[car-x]

jos jedna sportska.. mada nije ispala nako kako sam se nado..

Moj drug Muharem

Da je kojim slučajem ostao fudbaler, Muharem Džunup zvani Kalibracija bi vjerovatno danas bio uspješni trener nakon više nego blistave fudbalske karijere. Barem sudeći po talentu koji je kao maloljetnik rasipao po livadama na kojima su održavani seoski i prigradski turniri. Gazde kafana su ga vrbovali mjesecima unaprijed kako bi igrao za njih, a Muharemu je bilo svejedno. Jedini uslov koji bio imao je da mu svaki put kupe nove tene, jer stare ne bi dugo izdržale na pozamašnoj nozi.

Kalibracija je bio baš golem, a ni sekundu nije djelovao neskladno. Perfektna koordinacija pokreta, pregled igre, tehnika. Sve je govorilo da će Muharem postati neko, jedino su cinici, valjda od nemoći, ponekad skretali pažnju ne njegova "preko dva metra". Istina, Muharem jeste bio viši od dva metra, ali je driblao bolje od Džajića pa to nikome nije ni smetalo. Fajko i Bata su ga nagovorili da zaigra centarfora u juniorskoj ekipi lokalnog kluba, a on je pristao ali samo pod uslovom da i dalje igra seoske turnire. Valjda kako bi sebi uvijek obezbijedio tene. Mogao je imati tena koliko je htio, samo da mu se nije desio maler, a to se valjda desi najmanje jednom u svakoj fudbalskoj karijeri.

Na jednom seoskom turniru, Kalibracija je u svom stilu prošarao kompletnu ekipu Kruškine gostione i pokušao se ušetati u gol. Kažem pokušao, jer mu je na samoj crti zasmetala prečka u koju marnuo glavom i pružio se koliko je dug i širok na utabanu ledinu u komu koja će potrajati do kiseljačkog vašara.

Kad se probudio, rekli su da je imao teži potres mozga i da je zbilja dobro prošao sa samo jedanaest kopči i zašivenim uhom.

Zbog ovog nemilog događaja jedna obećavajuća fudbalska veličina je prestala da postoji, a mama Zula ga je ispisala iz svih fudbalskih knjiga. Neko joj je prišapnuo da Muharem ipak ne bi trebao bataliti sport, pa ga je upisala na odbojku.

Zvijezda je zagasla na jednom nebu, da bi zasjala punim sjajem na jednom drugom nebu. Ispostavilo se da je Muharem Džunup zvani Kalibracija nevjerovatno nadaren odbojkaš. U prvoj svojoj sezoni je postao kapiten ekipe i najbolji napadač lige, a u drugoj je već dogurao do reprezentacije. U to vrijeme odbojkaškim svijetom su harali Rusi, a Kalibracija ih je skoro pa sam pobijedio. Mahalaši su pričali da je tadašnji trener Rusa završio u gulagu, a da su braća Artem i Aleksej Vladimirovič završili na prinudnom radu u sibirskom rudniku mrkog uglja - nešto kao ruska verzija Banovića samo sa puno više snijega, ali narod je počesto znao izmisliti priče, pa i ovu treba uzeti sa rezervom.

Poslije tekme novinari su se nagurivali oko Kalibracije, pitali ga šta on misli o svjetskoj tituli, on se nakrivio kako bi dosegnuo mikrofon i samo rekao: "Nedostaje mi driblanje!!"

Nakon poraza od Italijana više ništa nije bilo kao prije. Odveli su ga u Italiju gdje je lupao italijanske glave, a nedugo zatim se pročulo kako se propio i da samo broji dane kada će se vratiti kući. Globalni sjaj zvijezde je haman bio ograničen lokalnom mahalom i seoskim turnirima.

Pred sami rat sam ga sreo u mahali. Maskirne pantole jedva do ispod koljena, mala jakna prekratkih rukava i neizbježne tene na nogama - valjda nijedna vojska ovog svijeta nije proizvela čizme koje bi pasale na Muharemovu nogu. Izgledao je kao loše opremljeni ribar, kome je ženina greška u rukovanju mašinom za pranje veša sjebala kompletnu ribarsku odoru. U ratu se još dublje zagledao u dno flaše.

Jedno se vrijeme nije čulo za Muharema, da bi se opet odnekud pojavio. Suh, kako bi nekadašnje pijanice stručno okarakterisale svoju apstinenciju od konvencionalnih opijata, i naoko savim zdrav. Neko se sjetio i uključio ga u rad lokalnog odbojkaškog kluba. Samo ponekad, negdje pred kraj septembra, kad se Kiseljaci završe, i dođe vrijeme prevrtanja koma, u Muharemu se nešto preokrene, pa se zada na igralište i dribla sve travke redom i drži se onog kruga na centru igrališta gdje nadaleko i naširoko nema nikakve prečke.

[StLouis]

People, anywhere...


Tata je dosao kuci, skinuo mantil, razvezao kravatu, pozvao sluzavku Aliciu, i samo se smijuljkio. Alicia je servirala rucak, svi smo jeli, i smijali smo se. Mama je otisla u kupaonicu, istusirala se, ukljucila fen, dalje nista nisam cuo. Tata je otisao u Metropolis, s drustvom na par koktela. Pusili su cigare, igrali bilijar, i kesili svoje perfektno bijele zube. Mama je nazvala Rosalin. Taxi je bio ispred vrata tocno u 6:45pm. One su otisle na svadbu. Obecale su da ce nazvati. Setra je stigla kuci u 7:30pm. Dovela je neku novu djevojku, muzevniju i od samog J.F Kenedija. Rekla je; - Wazz up bro, nobody home?! Ja sam nastavio igrati svoje video igrice, ubio sam sesnaest neprijateljskih vojnika, i nehotice bacio par kazetnih bombi po jednom malom selu, naseljenom sjeverokrejcima. Tata je doveo drustvo kuci. Ester je bila tu, tik, cijelo vrijeme uz njegovo rame. Ja jedini u kuci znam da tata i Ester imaju aferu. Tata mi je zauzvrat otvorio stednu knjizicu, i ponizno ubacio $100.000, tek tako da mi zaveze gubicu. Mama je nazvala u jedanaest. Govori kako ce biti kuci za dva-tri sata. Tata sprema Chili. Ester odlazi u podrum po konzerve chiliaa, no slabo se snalazi, ne moze naci prekidac. Tata, silazi u podrum...nista se ne cuje, vrijeme prolazi...

Mama ce ipak prespavati kod Rosalin, s njima je i Donna i James, i Evelin i Marcus, i Christopher i Charles. Tamo je veliki party. Svi imaju uzasan fun. Alicia je ustala tocno u ponoc. Odmah se bacila na pospremanje. Za nepunih sat vremena, sve je bilo besprijekorno cisto.Tocno u 2:15am, Nedjelja, vrata moje sobe su se otvorila. Sledio mi se dah. Zamirisao je plamen. Upalilo se svijetlo. Ispred mene su stajali moji roditelji, moja sestra i njena djevojka, Alicia, i moja nova djevojka Dakota, s kojom sam se prekjucer posvadjao. Drzali su veliku bijelu tortu, s plavicastim i crvenim ukrasima motiva andjela. Na vrhu torte je pisalo; " HAPPY 13TH B-DAY, LOVE & HUGS."

P.S: Are we dysfunctional family?? What are your thoughts...???