Izvor: http://oslobodjenje.com/index.php?optio ... &Itemid=46
Piše: Senka KURTOVIĆ ([email protected]) 20/11/05

Iluzija Dejton
Živimo ovih dana, htjeli ne htjeli, u prošlosti i od prošlosti. Kroz glavu prolaze slike novembra 1995. godine, dana koji su, htjeli smo tada vjerovati, sudbonosni, ali i bolji za sve nas.
Dejton je donio mir, govore nam danas opravdavajući postojanje države koja to nije. Dejton je prekinuo rat, ubjeđuju nas svaki put kad poželimo da smo još prije deset godina s koferom u rukama krenuli negdje drugdje.
Prvo nam se desio Kutiljero i njegov plan iz marta 1992. godine, koji je zagovarao podjelu BiH po nacionalnom principu. Pregovori su trajali tri mjeseca, u Lisabonu, Briselu, Sarajevu. Pregovarali Izetbegović, Mate Boban i Karadžić i nikad se nisu dogovorili. U Sarajevu čak bilo šanse da se sporazum prihvati, ali nikada nije potpisan.
Godinu dana kasnije, u aprilu 1993. godine, na vrata su nam pokucali Vens i Oven. S ponovnom idejom teritorijalne podjele. Vens i lord Oven predlagali su nam podjelu na većinsku bošnjačku i hrvatsku provinciju, te srpsku, a Sarajevu milostivo dali preko 5,5 posto teritorije. Bošnjaci i Hrvati zgrabili plan, propao u Atini, pod pritiskom Beograda.
U jesen ponovo lord Oven nastupio sa Stoltenbergom i planom BiH kao unijom tri republike, ponovo formirane na nacionalnom principu. Ovaj je plan prihvatila tadašnja Skupština BiH, mada je bio nakaradan i zasnovan na genocidu kao i svi prethodni, no mirovni su se posrednici predomislili, pa u decembru odlučili da se korigira. No, ni Brisel ni ministri inozemnih poslova EU nisu pomogli. Piši (ponovo) propalo.
U martu 1994. godine eto nas pred novim planom, Vašingtonsko-bečkim sporazumom o federaciji. Prvi put tokom rata dvije strane postižu sporazum o teritorijalnom i ustavnom uređenju. Bošnjaci i Hrvati odlučuju se za federaciju sastavljenu od kantona, bez nacionalnog predznaka. Potpisano i, koliko-toliko, realizirano.
Pa onda u ljeto plan kontakt grupe, zvani “uzmi ili ostavi” -Federaciji pripada 51, a srpskoj strani 49 posto terotorije. Bh. delegacija ga prihvata, Karadžić i njegova bratija odbijaju. Niko ne spominje mir.
I konačno u avgustu 1995. godine, nakon udara NATO-a po Karadžićevim položajima, stiže novi plan za novu mirovnu šansu. Takozvana “američka inicijativa” ponuđena je bez ikakvih prijedloga o budućem uređenju BiH.
Dolazi Dejton.
U utorak navečer tog 21. novembra stigle su konačno vijesti iz baze Wright Peterson. Izvijestili smo kako je oko podne američki predsjednik Bil Klinton “na platou ispred Bijele kuće objavio: “Postignut je mir u Bosni i Hercegovini”.
Ta je noć bila gotovo poput ostalih. Ili nismo vjerovali, ili nismo htjeli vjerovati. U Narodnom je pozorištu u Sarajevu nastupala slovenska grupa Laibach i sve se činilo da je mnogo isplativije biti na tom koncertu nego pored radija, TV, tikera i agencija i čekati dobre vijesti iz Dejtona.
Da nije sve kako smo željeli potvrdio je samo dan kasnije i tadašnji bh. premijer Haris Silajdžić. Novinari su ga nestrpljivo čekali, a nakon tog susreta ostao je naslov u novinama “Pobijedila je demokracija”. I zanimljiv dijalog Silajdžića sa novinarima.
Pitali tada Silajdžića o nazivu i obliku uređenja Bosne i Hercegovine, a uvijek snalažljivi Silajdžić nije znao odgovora. Kazao da “čim nije monarhija, onda je republika”. Ili, još bolje, “BiH je parlamentarna država”. Već tada je bilo jasno šta smo dobili. Državu koja nije ni monarhija, ni republika, ni federacija, ni unija.
Dejtonsku BiH koja deset godina nakon što je nastala i danas traži svoje ime, svoje uređenje, svoje mjesto na Balkanu, u Europi, u svijetu.
U Narodnom pozorištu te su noći 21. novembra 1995. godine Laibach, Obala Art centar, Otvoreno društvo Slovenije i BiH, te NSK grupa promovirali NSK Državu Sarajevo. I dijelili pasoše s kojima doduše ne možete preći niti jednu granicu na svijetu. Osim one u svojim mislima.
Kad bolje pomislim, nema razlike između NSK Države Sarajevo i dejtonske BiH u kakvoj danas živimo. Oboje je čista iluzija.