Forum Klix.ba

praznina wrote:Nemoj mi samo govoriti da su se Hrvati nakon 1945. odrekli obnavljanja banovine Hrvatske i da nisu htjeli dio BiH ali nisu htjeli da ostanu praznih ruku.


Imamo oprečne stavove ko je sve planirao ovo. S tobom više neću diskutovati o ovoj temi. Obećavam!

[img]http://www.nezavisne.com/slike/NEZAVISNE-logo2.gif[/img][color=white]__[/color][size=134]25.11.2004.[/size] [size=167]Pisma čitalaca i reagovanja[/size] wrote:Dan državnosti BiH

Danas je 25. novembar, Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Onima koji slave sretan praznik. Ovu genijalnu rečenicu čuo sam na zaboravljenom Radio Fernu nekada davno. Svaka čast.

Tada mi je Sale pokrenuo razmišljanja u nekom drugom pravcu i pokušavajući da shvatim zašto tako govori vremenom sam sklopio mozaik i stvari konačno stavio na svoje mjesto.

Naime, ono što nas muči cijelo vrijeme nije i ne treba da bude ko je prvi počeo, već kako je sve počelo. Evo, dakle, postavke dešavanja, a počet ćemo od ove genijalne rečenice sa Radio Ferna: onima koji slave... Ako je princip zavnobiha i, i, i, a ni, ni, ni (BiH je država i Srba, i Hrvata, i Muslimana, a ni Srba, ni Hrvata, ni Muslimana), onda je proglašenje nezavisnosti Bosne i Hercegovine kršenje zavnobihovog principa jer su Srbi bili protiv, a Muslimani i Hrvati za (referendum i plebiscit).

Pa onda se može i govoriti o diskriminaciji na nacionalnoj, vjerskoj i dr. osnovi, ali genijalnost zavnobihovog dokumenta ne treba posebno obrazlagati. Umjesto što su krenuli tenkovima praviti fašističku SAO, Srbi su se mogli žaliti Ustavnom sudu i Domu za ljudska prava u Briselu.

"Ali međunarodna zajednica je priznala BiH kao nezavisnu državu, sav slobodan svijet…" Čuo sam da kad čovjek ostane bez argumenata fata se papira. Jeli to ista međunarodna zajednica koja je prije priznanja proglasila embargo na uvoz oružja. Napoleonova krilatica je 'Podijeli pa vladaj".

Četiri godine torture, 17 rezolucija Ujedinjenih naroda, dvije provedene u djelo - embargo na uvoz oružja i aerodrom u Sarajevu. Sve u cilju uništenja industrije koja je odnosila međunarodne tendere i pravila najbolji tenk na svijetu, te garantovala zavidna socijalna prava svojim građanima.

One enklave za koje su se UN obavezale da će štititi, a najpoznatija je Srebrenica, možda najbolje mogu posvjedočiti o dobrim namjerama međunarodne zajednice. "Nisu mogli spriječiti rat u Bosni", reći će branioci međunarodnih principa na Balkanu.

Ako se ne varam, Amerikanci nisu nikoga pitali kada su '93. poslali 20.000 svojih vojnika u Makedoniju i spriječili rat. Pa nisu li NATO snage završile posao u Bosni za 48 sati nakon što su odlučile da ludilo mora stati. "Nije bilo konsenzusa između Evrope i Amerike, Klinton je pomogao, a Buš nije htio", branit će se međunarodna zajednica.

Nije li Slobodan Milošević bio bankar u Njujorku '83. Vašingtnon je tada imao plan po kojem će u Jugoslaviji biti krvi do koljena da bi se destabilizovala Evropa i spriječilo stvaranje supersile na Starom kontinentu, te prišlo Rusima još malo bliže.

Instalirati svog čovjeka koji će u datom trenutku izabrati silu kao rješenje političke krize i započeti rat, pa onda se pojaviti kao mirotvorac i umarširati sa svojim trupama na Balkan bez izgubljenog vojnika.

CIA radi po principu "kreiram ti problem, pa se pojavim kao neko ko će da ga riješi. Sebi obezbijedim posao i teritorij u narednom periodu.

Ako želim da kontrolišem narod, najbolje je da se infiltriram u njegove nacionalističke redove, recimo među četnike u Čikagu. Ili još bolje da finansiram osnivanje nacionalističkih i vjerskih pokreta kao što je onaj vehabijski u Saudijskoj Arabiji pa da onda kontrolišem i taj dio svijeta".

Isto tako Gojko Šušak ponikao u međunarodnoj kuhinji svinja rata dođe kao zapovjednik partizanovcu Franji. Nijemci su nagovorili Tuđmana da žrtvuje Vukovar da bi imali izgovor za priznanje Hrvatske kao nezavisne države ne zato što ovi vole Hrvate, već da bi "Simens" preuzeo tržište jugoslovenskih firmi. "Simensov" generator će zamijeniti "Končarev" u hidroelektrani Rama kod Prozora, i to bi trebao biti hrvatski nacionalni interes.

"Dajmler Krajsler" uvozi aluminij isključivo kao sirovinu, a fabriku gotovih proizvoda ne misli pokretati. Nego će se osigurati preko svog čovjeka Čovića da "Soko" i svaka druga firma koja je priozvodila gotov proizvod od aluminija, propadne. I na kraju stvaranje muslimanske države na Balkanu (vidi islamsku deklaraciju).

Jedan od načina da se ovo postigne je da se muslimani prikažu kao žrtve u očima javnosti i time opravda stvaranje muslimanske države u Evropi. Kada je Juka Prazina deblokirao Sarajevo na Ilidži u maju '92. naređeno je povlačenje. Caco je izašao na Trebević pa je naređeno povlačenje uz totalni nedostatak koordinacije.

Juka zanemaruje naređenja i rješava da sam deblokira Sarajevo, pa ga Vehbija Karić zasipa granatama sa Igmana na Otesu. Juka povede sve svoje borce preko piste na Igman, polomi Vehbiji obje noge, uzme bijelog konja i riješi da deblokira grad izvana sam.

Ali kad vidi da prvo mora sravniti Butmir sa zemljom da bi uopšte došao u poziciju da se bori na Ilidži, shvati da su SDS i SDA u talu oko blokade Sarajeva jer 40 maraka je kila šećera, Muslimani su žrtve, zamjena za istočnu Bosnu je odavno dogovorena i sve ide po planu.

Juka k'o Juka naivan i glup ode u Mostar, prijavi se u HVO i prozove Josip Prazina Tito. Međutim, brzo shvati da je i dolje isti đavo pa diže ruke od svega i bježi vani.

Safet Zajko jednom prilikom na naređenje povlačenja odgovara sa: "Dođi ti pa naredi povlačenje, ja ne smijem." Poslije te uspješne akcije Safeta stiže snajperski metak. "Izvirio", kažu stručnjaci. Ni činjenica da je MUP tražio autopsiju nije spriječila da reis Cerić zabrani istu.

Tih dana mu je peti put u ratu obijena kasa. Po knjizi doktora Kerima u Sarajevu je '93. godine bilo 30.000 policajaca i 70.000 boraca Armije BiH. Bili su naoružani sa 70.000 cijevi (uglavnom kalašnjikovi, nešto papovki i tandžare-M48 u većini s optikom), fabrikom municije, bombi, tromblona, zolja toliko da se može grad braniti pet godina od tenkova oko Sarajeva.

Srpska vojska oko grada je brojala ne više od 30.000 boraca i bili su razvučeni na 38 km (podatak sa suđenja u Hagu srpskom generalu koji je odgovoran za blokadu Sarajeva). Armija je bila na Igmanu i Žuči s artiljerijom.

Najvažnije je da se stvari poredaju na svoje mjesto. Onda je sve lakše.

Robert Rener, Sarajevo

Settler wrote:Fair, zašto ne odgovoriš direktno na pitanje ko je počeo rat, jer je tako i postavljeno - koga zanimaju novinarski članci?

sekiracija wrote:Gavrilo najebem ti se najmilijih,ako Aliju prostiras u sviti komunistickih kriminalaca onda smo ja i ti preko nisana za vijeke vijekova ,a da Hani bude jasnije i nasa dijeca.

hananah wrote:

sekiracija wrote:Gavrilo najebem ti se najmilijih,ako Aliju prostiras u sviti komunistickih kriminalaca onda smo ja i ti preko nisana za vijeke vijekova ,a da Hani bude jasnije i nasa dijeca.

kakve ja veze sad s ovim imam I kakve veze imaju moja djeca ako ih budem imala Ti si Sekiracijo mrtav pijan cini mi se. Idi ba spavati, laku ti noc zelim

2. PREDVEČERJE RATA

Popis stanovništva na dan 31. ožujka 1991. godine za BiH navodi ukupno 4,354 .911 stanovnika. Od toga su 1,902.869 stanovnika (43.7%) bili Bošnjaci, 1,364 .363 (31.3%) Srbi, 752.068 (17.3%) Hrvati, dok su 7,7 posto činili pripadnici drugih nacija i Jugoslaveni. Bošnjaci su bili većina u 45 općina (u 13 relativna, u 31 apsolutna), Srbi u 34 općine (5 relativna, 29 apsolutna), a Hrvati su bili većina u 20 općina (6 relativna, 14 apsolutna).

Na prvim slobodnim izborima u studenome 1990.godine pobijedila je tzv. antikomunistička koalicija sastavljena od Stranke demokratske akcije (SDA), Srpske demokratske stranke (SDS) i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ).

Nacionalne stranke, bez obzira na sporadična prepucavanja i uzajamne optužbe oko metoda agitacije (npr., nerijetko vezanje zelene zastave i šahovnice) i bojazan da se ne napravi politički savez Muslimana i Hrvata protiv Srba, ipak su uspostavile prećutni (ili dogovoreni) savez. Iako su se one programatski i po političkim ciljevima znatno razlikovale, osnovna potka koja ih je povezivala i stvarala idilu harmonije i tolerancije bila je antikomunizam, zajednička želja da svim sredstvima skinu komuniste sa vlasti (Duraković203).

Stranke su podijelile vlast po nacionalnom ključu, pa je za predsjednika Predsjedništva Republike izabran Bošnjak, za predsjednika Parlamenta Srbin, a za predsjednika Vlade Hrvat. Sporazum o trodiobi vlasti funkcionirao je za vrijeme izborne utrke, u pobjedi na izborima i u podjeli funkcija, čime je ustvari i okončan.

Na izborima 1990. godine nacionalne stranke su u republičkom Parlamentu osvojile ukupno 84 posto poslaničkih mandata. SDA je osvojio 35,85 posto mandata (86 zastupnika), SDS 30 posto mandata - 72 zastupnika, a HDZ 18,35 posto mandata - 44 zastupnika, dok je osam ostalih parlamentarnih stranaka osvojilo 15,8 posto mandata - 24 zastupnika. U Vijeću općina tri nacionalne stranke osvojile su čak 95 posto poslaničkih mjesta, a u Vijeću građana 75 posto.

Od sedam izbornih jedinica u četiri s većinskim bošnjačkim stanovništvom pobijedio je SDA (Sarajevo, Zenica, Bihać i Tuzla), u dvije izborne jedinice s većinskim srpskim stanovništvom pobijedio je SDS (Banja Luka i Doboj), a u izbornoj jedinici s većinskim hrvatskim stanovništvom pobijedio je HDZ (Mostar).

Završetak raspada SFRJ, započet slovenskim proglašenjem neovisnosti i kratkotrajnim ratom protiv JNA, nastavio se intenziviranjem napora Hrvatske na stjecanju neovisnosti. U Hrvatskoj su u ljeto 1991.godine (lipanj-srpanj) intenzivirani ratni sukobi između JNA i Hrvatske vojske (tada republičkog Ministarstva unutarnjih poslova /MUP/ i postrojbi Zbora Narodne garde /ZNG/). JNA je koristila teritorij BiH kao osnovicu za vojne operacije i pomaganje pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj, a sve komunikacije prema pobunjenim Srbima u tzv. Krajini i zapadnoj Slavoniji išle su preko teritorija BiH. Nakon isteka tromjesečnog moratorija na proglašenje neovisnosti, sklopljenog uz posredovanje predstavnika Europske zajednice na Brijunima u srpnju 1991. godine, JNA proglašava djelomičnu mobilizaciju 3. listopada1991.godine, a Hrvatska 8. listopada 1991. godine proglašava prekid svih veza s ostatkom SFRJ.

Skupština BiH je, reagirajući na slijed događaja, 15. listopada1991. godine donijela Akt o reafirmaciji suverenosti Republike BiH (RBiH). Tim činom odlučeno je da se povuku predstavnici BiH iz rada saveznih organa dok se ne postigne dogovor između svih republika koje čine Jugoslaviju. Na to su pristali predstavnici SDA i HDZ-a, dok su predstavnici SDS-a odbili djelovati sukladno Aktu.

Na razini Predsjedništva i Vlade BiH donesena je odluka prema kojoj se novaci i pričuvni sastav neće upućivati u JNA. Ujedno, mobilizirani su pričuvni odredi MUP-a BiH i upućeni prema Bosanskoj Gradiški i Bosanskoj Kostajnici da bi spriječili moguće sukobe i napade na Hrvatsku iz BiH. No, nisu uspjeli u svom zadatku, jer su ih zaustavile paravojne formacije (Ajanović:1992.).

Od sredine rujna do sredine studenoga 1991. godine, oslanjajući se na općine u kojima je osvojio vlast, SDS uspostavlja srpske autonomne oblasti (SAO), koje su u svim svojim djelovanjima bile neovisne o centralnoj vlasti. Kao vrhunac, uslijedio je Referendum srpskog naroda, 9. i 10. studenoga 1991. godine, na kojemu su Srbi izglasali uspostavljanje samostalne srpske republike u granicama BiH, s namjerom priključenja ostacima SFRJ. Vlada u Sarajevu iznijela je stav da referendum smatra neustavnim i nevažećim, pa nije poduzela dalje mjere. Kao odgovor na poteze SDS-a, HDZ BiH je 12. studenoga 1991. godine proglasio Hrvatsku Zajednicu Posavine u Bosanskom Brodu, a 18. studenoga 1991.godine u Grudama je proglašena Hrvatska Zajednica Herceg Bosna (HZHB).

SDS je 9. siječnja 1992. godine "autonomne oblasti" formalno proglasio Srpskom Republikom Bosnom i Hercegovinom (kasnije preimenovana u Republiku Srpsku - RS) prije nego što je Skupština BiH 25. siječnja 1992. godine uopće donijela odluku da se održi referendum o neovisnosti. Potom je uslijedilo proglašenje Hrvatske zajednice Središnje Bosne 27.siječnja 1992. godine. U srpskom slučaju, stvaranje SAO bilo je prenošenje recepta pobune iz Hrvatske na bosanskohercegovački teritorij. U dijelovima zemlje gdje je osvojio većinu glasova, a time i mandat, SDS je postojeći državno - upravni aparat podredio svojim ciljevima i te općine služile su mu kao baza za dalje ratne pripreme. Tamo gdje nije osvojio većinu, SDS je prionuo na stvaranje tzv. srpskih općina, što je odgovaralo njihovoj viziji apartheida, u kojemu bi bile stvorene posebne institucije samo za Srbe. Iznenađenje je bilo stvaranje hrvatskih zajednica, koje su neugodno podsjećale na SAO. Obje vrste ekskluzivno nacionalnih teritorijalno upravnih jedinica nastajale su na područjima gdje su nacionalne stranke osvojile većinu, a time i vlast, pa nije bilo stvarne potrebe za utemeljivanje dodatnog upravnog aparata uz već postojeći, koji je bio pod njihovim nadzorom. Stvaranje takvih oblasti i zajednica objašnjavalo se brigom za zaštitu naroda. S obzirom da ustavna prava Srba i Hrvata u BiH nisu bila ugrožavana, a njihovo sudjelovanje u državnoj vlasti bilo je proporcionalno, pa i veće od njihova udjela u stanovništvu, takva opravdanja otpadaju.

Odgovor na neustavno stvaranje novih teritorijalno političkih jedinica u Republici bio je pokušaj državnih organa da se po svaku cijenu očuva mir. Političke stranke SDS i HDZ su, uz SDA, izbornim rezultatima stekle legalitet, uz pretpostavljeni legitimitet da sudjeluju u republičkoj vlasti. Uz lojalne građane, postojale su i struje koje su intenzivno radile na razbijanju zemlje. U situaciji neproglašene vojne okupacije, otvorene pripreme za obranu bile su izrazito otežane i ometane. Uz očevidno razbijačku politiku SDS-a, uloga trećeg partnera u vlasti, HDZ-a, bila je ambivalentna. Dok je dio HDZ-a (uvjetno nazvan bosanskim) radio na stabilizaciji stanja u državi (izjašnjavanje na Referendumu o neovisnosti zemlje, sudjelovanje u obrambenim naporima), drugi dio (uvjetno nazvan hercegovački) je povlačio poteze koji su pridonosili destabilizaciji države (stvaranje hrvatskih zajednica, pregovaranje s ekstremnim krilom SDS-a, čiji su vrhunac sastanci Boban-Karadžić u Grazu). U takvoj situaciji, s otvorenim protivnikom i nestabilnim saveznikom, inzistiranje SDA na očuvanju mira po svaku cijenu pokazuje se kao logičan izbor. Naknadni pregled aktivnosti državnih predstavnika ukazuje da se razdoblje prije rata iskoristilo za brojne međunarodne kontakte i traženje pomoći. Mišljenja smo da se s pravom može ustvrditi kako je glavni strategijski cilj bilo dobivanje međunarodnog priznanja, nakon ispunjenja postavljenih uvjeta za priznanje od strane Evropske zajednice. Da BiH nije stekla međunarodno priznanje prije rata, upitno je da li bi to pravo, s obzirom na intenzitet agresije, uspjela ostvariti tijekom rata.

Rast napetosti u Republici doveo je do masovnoga osobnog naoružavanja i porasta broja incidenata. Prema podacima republičkog MUP-a iz lipnja 1991. godine, 92.500 Bošnjaka prijavilo je 110.400 komada oružja, 131.900 Srba prijavilo je 157.200 komada oružja, a 43.000 Hrvata je prijavilo 51.800 komada oružja. Smatra se da je stvarni broj oružja u posjedu građana bio gotovo triput veći (Vego,1993a.:63).

Prvi znak rata u BiH bilo je uništenje sela Ravno, u istočnoj Hercegovini, nastanjenog Hrvatima, u srpskom okruženju, u studenome 1991. godine. Selo je uništeno u ratnim operacijama JNA i crnogorskih rezervista radi osvajanja Dubrovnika. Na primjeru Ravnog, pokazala se nemogućnost republičkog rukovodstva da spriječi korištenje teritorija BiH od strane JNA kao poligona za napad na Hrvatsku.

Od jeseni 1991. godine do početka rata, diljem Bosne i Hercegovine dolazi do brojnih incidenata. Tako patrole MUP-a presreću kamione s oružjem za koje nitko ne zna "odakle su i kamo idu", rezervisti iz Srbije i Crne Gore, mobilizirani za rat protiv Hrvatske prilikom prolaza kroz BiH, često prave ekscese i otvaraju nasumičnu vatru radi zaplašivanja stanovništva, pojavljuju se barikade i samozvani "organi reda" vrše kontrolu prometa. Sve ćešće su noćne pucnjave.

Sve veći broj incidenata, dolazak postrojbi JNA koje su se povukle iz Hrvatske i Slovenije, crnogorskih i srpskih rezervista, doveli su do toga da je republičko vodstvo mobiliziralo dio rezervnog sastava republičkog MUP-a, jedinoga oružanog sastava koji je zadržan pod nadzorom republičkih vlasti. Uz mobilizaciju rezervnog sastava MUP-a i JNA je počeo provoditi mobilizaciju, iako je republičko Predsjedništvo preporučilo neodazivanje na te pozive. Na pozive JNA odazivali su se uglavnom Srbi, dok su Bošnjaci i Hrvati odlazili u rezervni sastav MUP-a. Da bi se održao red, čak su, u dogovoru sa zapovjednikom Sarajevske vojne oblasti, generalom Kukanjcem, uspostavljene mješovite patrole MUP-a i JNA, bez većih rezultata. Iako je zapovjedništvo nad bosanskohercegovačkom TO-om spadalo u nadležnost republičkih vlasti, JNA je akcijom izmještanja oružja TO-a pod svoj nadzor razoružao tu formaciju. Ujedno, veliki broj kadrova TO-a, kao i zapovjednik general Vukosavljević bili su Srbi, što je dodatno otežavalo pristup mobilizacijskim spiskovima.

Referendum o nezavisnosti BiH proveden je 29. veljače i 1. ožujka 1992., na kojemu je 64 do 67 posto birača glasalo za nezavisnost. Kao odgovor na Referendum, srpske paravojne postrojbe podigle su u razdoblju od 1. do 5. ožujka 1997. barikade u Sarajevu i u drugim bosanskohercegovačkim gradovima (Šamac, Derventa, Odžak), među kojima se izdvaja Bosanski Brod, oko kojega su se razbuktale oružane borbe. U Bosanskom Brodu pripadnici srpske paravojne postrojbe su nakon Referenduma (1.3.1992.) podigli barikadu koju su polako pomicali prema mostu na Savi. Nakon dva dana, 3. ožujka1992., blokirali su most praznom cisternom. Na policijsku patrolu koja je pokušala ukloniti barikadu otvorena je paljba, a policajci su na nju uzvratili i uspjeli ukloniti barikadu, nakon čega se sukob razbuktao da bi se s manjim ili većim intenzitetom (razmjenjivanje pješačke i topničke paljbe) nastavio do službenog početka rata.

Tijekom ožujka rukovodstvo SDS-a završava pripreme za početak rata. Dovršava se formiranje "srpskih općina", kao paralelnih organa vlasti, tamo gdje SDS nije pobijedio na izborima, i vrše se pripreme za izdvajanje srpskih kadrova iz republičkog MUP-a koji su trebali činiti srpski MUP. Potkraj ožujka bilježe se mjestimična puškaranja (23. ožujka u Goraždu; 29. ožujka u Kupresu, Mostaru i Derventi), da bi se sukobi od početka travnja 1992. proširili cijelom BiH:

- 1. travnja 1992. u Bijeljini počinju sukobi između Arkanove Srpske garde ,i Patriotske lige. Istoga dana JNA blokira prometnice prema Čitluku i povlači snage iz Mostara, stanovništvo se evakuira iz Kupresa. U Sarajevu se organizira miting milicionara protiv podjela u MUP-u;

- 3. travnja 1992. Srpske obrambene snage preuzele su kontrolu nad Banjom Lukom.Istoga dana počinje mobilizacija TO-a u Tuzli i Livnu. U Mostaru pred kasarnom "Mostarski bataljon" eksplodira kamion cisterna napunjena eksplozivom, što označava početak rata u tom gradu, koji je više od mjesec dana bio izložen teroru rezervista JNA iz Crne Gore;

- 4. travnja1992. Arkanova Srpska garda ovladala je Bijeljinom. Na Bosanski Brod JNA i SDS vrše opći napad vatrom iz minobacača, topova i VBR-a. U Neumu općinsko predsjedništvo proglašava opću mobilizaciju. U noći s 4. na 5. travnja 1992. godine paravojne postrojbe SDS-a izvele su napad na sve policijske stanice u Sarajevu;

- 5. travnja1992. Demonstracije za mir u Sarajevu i Mostaru. Srpski MUP napada školu MUP-a na Vracama u Sarajevu. JNA napada Neum.

- 6. travnja 1992. na dan priznanja od strane Evropske unije, počinje mobilizacija TO Mostara. Nastavljaju se sukobi u Sarajevu;

- 7. travnja 1992. SAD priznaje BiH, Hrvatsku i Sloveniju, a JNA raketira Široki Brijeg kazetnim bombama. Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović prosvjeduje kod Blagoja Adžića izjavljujući da je to napad na hrvatski narod i međunarodno priznatu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Istoga dana tzv. srpska Skupština BiH završava svoju 15. sjednicu. Njezin predsjednik Momčilo Krajišnik (koji je istovremeno bio predsjednik Skupštine RBiH) potpisao je dokument o proglašenju neovisne srpske republike. Paralelno, srpski predstavnici u Predsjedništvu RBiH, Biljana Plavšić i Nikola Koljević, povlače se iz Predsjedništva RBiH;

- 8. travnja 1992. Predsjedništvo RBiH donosi odluku o stvaranju TO-a RBiH kao republičke oružane sile umjesto dotadašnjeg TO-a. U Grudama, na sjednici Hrvatske Zajednice Herceg Bosne (HZHB) osnovano je Hrvatsko vijeće obrane (HVO). Na sastanku je rečeno da "HZ HB ne prihvaća iskompromitiranu TO kao svoju vojnu strukturu, smatra da je odluka Predsjedništva BiH o TO BiH politički nepromišljena", te da su "sve formacije osim HVO-a na području HZ HB nelegalne ili neprijateljske";

- 9. travnja 1992. postrojbe "srpske općine Zvornik" osvojile su grad koji su najprije napale tenkovske postrojbe JNA, a za njima su ušli Arkanovci;

- 10. travnja 1992. srpske snage zauzimaju Kupres, pješačko topničke bitke kod Bosanskog Broda i Dervente. Jose Cutilheiro pregovara s Izetbegovićem i Karadžićem.

- 11. travnja 1992. napadi na Čitluk, zračne uzbune u Livnu i Širokom Brijegu, JNA ušla u Modriču, vrši topničke napade na Foču. Istog dana događa se jedna od najdramatičnijih epizoda spočetka rata. Grupa pod vodstvom Murata Šabanovića zauzima branu u Višegradu i prijeti dizanjem brane u zrak ako JNA ne prestane s napadima na Višegrad i ne dopusti evakuaciju stanovništva iz grada. Toga dana je Predsjedništvo RBiH donijelo Ukaz o potčinjavanju svih postrojbi TO-a BiH do 15.4.1992. Oni koji se ne jave do tog datuma, smatrat će se ilegalnim postrojbama.

- 14. travnja 1992. zauzeto skladište TO-a Dervente i predano TO-u BiH. U Sarajevu zatvoren aerodorom Butmir. U Hrvatskoj 40.000 izbjeglica iz BiH, uglavnom iz zapadne Hercegovine.

Kao što je vidljivo iz djelomične kronologije događaja u prvoj polovici travnja 1992., ratni sukobi u Bosni i Hercegovini počeli su i prije službenog početka rata, 6. travnja 1992. godine , kad je napadnuto Sarajevo. S obzirom da je još u studenome 1991. godine napadnuto i uništeno selo Ravno u istočnoj Hercegovini u operaciji odmazde JNA, to bi se moglo smatrati predpočetkom rata. Borbe u Bosanskoj Posavini, koje su se razbuktale u ožujku 1992. godine, također predstavljaju "rat prije rata". No, kao primjer metodologije djelovanja JNA i srpskih paravojnih postrojbi može se uzeti Bijeljina, u kojoj su borbe trajale od 1. do 4. travnja 1992.godine. Paravojna postrojba Arkanove Srpske garde počela je napad na grad, gdje im se suprotstavila manja skupina pripadnika Patriotske lige. Arkanovci su uspjeli slomiti otpor i počeli su s masovnim egzekucijama, koje nisu bile manifestacija "ratnog ludila", nego sistematično uklanjanje viđenijih ljudi, kao i bošnjačkog stanovništva. Operacija u Bijeljini imala je dvostruki zadatak.

Prvo: Bijeljina je komunikacijski značajna, jer je ona sjecište dvaju krakova kojima su počeli srpski napadi na BiH - sjevernobosanskog (posavskog) i istočnobosanskog (drinskog) pravca. Ovladavanje Bijeljinom, središnjim gradom Semberije, omogućilo je potpunu kontrolu toga kraja, osiguranje zaleđa prema Srbiji, a time i logističku potporu. Kontrolom Semberije osigurao se nadzor nad donjim tokom rijeke Save i ušćem Drine u Savu.

Drugo, brutalnost kojom je izvršen napad, njegova medijska pokrivenost, paradna dotjeranost i pokazna opremljenost Arkanovih Tigrova ponajprije su imali funkciju zastrašivanja bosanskohercegovačkog stanovništva. Napad je izvršen uoči Bajrama, muslimanskoga vjerskog praznika, kao još jedan simbolični čin. Bijeljina je bila generalna proba prije početka otvorenog sukoba. U zauzeću Bijeljine vidljiv je obrazac kasnijeg djelovanja JNA i srpskih paravojnih postrojbi.

Taj se obrazac u praksi manifestirao koncentracijom nadmoćnih snaga, uz potporu oklopno mehaniziranih postrojbi i topništva. Grad predviđen za zauzimanje bio bi okružen i prometne komunikacije stavljene pod kontrolu. Putem sredstava javnog informiranja lokalno stanovništvo je pozivano na nepružanje otpora, najčešće korištenjem sintagmi o "Jugoslaviji" i "bratstvu i jedinstvu". U slučaju slabijeg otpora, osvajanje grada preuzimale su na sebe pješačke postrojbe koje je karakterizirala brutalnost prema zarobljenicima i civilnom stanovništvu. Uz likvidaciju predstavnika legalnih vlasti i uglednijih građana, počinjalo se s etničkim čišćenjem, a paravojne postrojbe su, kao nagradu, stjecale pravo na pljačku. Ako bi došlo do jačeg otpora (koji su u praksi najčešće pružale lokalne postrojbe naoružane osobnim naoružanjem), pješaštvo bi stalo i pozvalo topništvo da "omekša otpor". Uopće, srpske snage uglavnom su izbjegavale direktnu borbu i koristile su se neselektivno topništvom gdje god je to bilo moguće. Takav način upotrebe topništva srpski general Mladić je kasnije u opsadi Sarajeva definirao kao "razvlačenje pameti".

sekiracija wrote:Gavrilo najebem ti se najmilijih,ako Aliju prostiras u sviti komunistickih kriminalaca onda smo ja i ti preko nisana za vijeke vijekova ,a da Hani bude jasnije i nasa dijeca.

sekiracija wrote:Gavrilo najebem ti se najmilijih,ako Aliju prostiras u sviti komunistickih kriminalaca onda smo ja i ti preko nisana za vijeke vijekova ,a da Hani bude jasnije i nasa dijeca.

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO wrote:
Da li je Republika Srpska tvorevina zasnovana na genocidu



Danas, 22. dec. 2001.

Kako je Skandinavija od izrazito nestabilnog podrucja postala jedan od najprosperitetnijih delova sveta

Severni recepti za prevazilazenja sukoba

Skandinavija je vec vise decenija evropska specificnost. U ocima komunista, bio je to sinonim za "srecni kapitalizam". Kapitalisticki liberali, poput Miltona Fridmana, jedva da bi i priznavali razliku izmedju drzavnog sovjetskog modela i "drzave blagostanja". Kada se kaze "drzava blagostanja", onda se u prvom redu misli na skandinavske zemlje. Ako se jos kaze i "svedski socijalizam", onda se vec stvara slika regiona koji je imao neki svoj, izuzetan model razvitka koji ga je odvojio od ostalih evropskih krajeva posto u njemu vladaju harmonija i blagostanje, te da su sloga, tolerancija i materijalna sigurnost trajne osobine Skandinavije. Ali, nisu. Skandinavske zemlje su u ranijim vremenima u konfliktnosti cak i nadmasivale svoje evropske savremenike, ali su kooperaciju i stabilnost ucvrstile mnogo pre nego sto je to poslo za rukom Evropskoj uniji. Skandinavija je zbog toga poucan primer za sve regione koje zele da prevazidju tesko nasledje konflikata i medjusobnih ratova, te da se posvete progresu. Kada ovo kazemo, mislimo, naravno na podrucje bivse Jugoslavije, ali i na ceo Balkan. Dovoljno je reci da je pocetak proslog veka Skandinavija pocela sa dve nezavisne drzave - Svedskom i Danskom, a da ga je okoncala sa jos tri dodatne drzave: Norveskom, Finskom i Islandom. Svih pet drzava ima poptuno razlicit status u medjunarodnim organizacijama. Tri od njih su clanovi NATO, a dve - Finska i Svedska, van su njega. One su, umesto da budu clanovi vojnog saveza, sledile danski put i postale clanice Evropske unije. U okviru Evropske unije, Finska je odlucila da vec od ove godine prihvati evro, dok su Svedska i Danska izabrale da zadrze svoje nacionalne valute.

IDEJA JEDNAKOSTI

"Moglo bi se pomisliti da je stvaranje tih drzava obelezeno dezintegracijom, antagonizmom i nepoverenjem izmedju etnickih grupa. Ali, to nije bilo skandinavsko iskustvo. Mora se, medjutim, reci da je 18. vek bio obelezen mnogim ratovima izmedju Danske i Svedske, sa mnogo brutalnosti i okrutnosti. Kljucni period, koji je ovo omogucio, jesu procesi koji su se desavali u 19. veku. Oni su omogucili da 1905. dodje do mirnog razdvajanja Svedske i Norveske kao i niza kasnijih mirnih i specificnih resenja za status etnickih grupa", kaze generalni sekretar nordijske asocijacije Svedske Anders Lungren. U tom veku poceli su snazni procesi solidarnosti i egalitarizacije nordijskih drustava koji su se kondenzovali u ogromnom impuslu za obrazovanje. To su, sustinski, i koreni na kojima je "drzava blagostanja" izrasla bas u Skandinaviji. "Na pocetku proslog veka sve su to, u poredjenju sa ostatkom Evrope, bile siromasne zemlje", kaze za Danas predsednik Nordijskog saveta Soren Kristiansen. "Jedini resurs bili su ljudi. Njihovo znanje bilo je osnova uspeha. Mi imamo jako dobar obrazovni sistem jos od sredine 18. veka. U centralnoj Evropi postoje velike razlike izmedju gornjih i donjih slojeva. U skandinavskim zemljama to nije tako. Egalitaristicka ideja bila je veoma vazna. Kada poredite nas industrijski razvoj s Velikom Britanijom, videcete koliko je u Britaniji ogromna razlika izmedju uprave i radnika, poslovodstva i radnika, visih i nizih klasa, mada niko ne spori da je Velika Britanija demokratska zapadna zemlje. Mi smo, medjutim, obrazovanje ucinili dostupnim svima, jer smo jedino mogli da se oslonimo da obrazovanog i radnog coveka, a ne na kolonijalna bogatstva. Siromasne zemlje koje ne ucine obrazovanje dostupnim svima, postaju siromasnije, a pored toga zatvaraju i jedini resurs koji ih moze uciniti bogatijim. Logika je jednostavna. Bogatstvo vam niko nece doneti sa strane, dakle, morate ga stvoriti sami. Sami ga mozete stvoriti samo ukoliko je znanje besplatno i dostupno svima jer se samo na taj nacin mogu pod jednakim uslovima probiti najkvalitetniji", kaze Kristiansen. Neke pretpostavke, medjutim, zavise i od samog podneblja."Tesko je drugacije ziveti u zemlji sa tako surovom klimom. Morate biti solidarni da biste preziveli. Tu je gotovo nemoguce imati hijerarhiju jer svako licno mora da pomogne susedima. To je razvilo smisao drustvene odgovornosti. Osim toga, surova klima i nedostatak resursa gone vas na predani rad. Drugacije necete preziveti", dodaje Kristijansen. Nas sagovornik kaze da ovakve ideje dolaze iz socijademokratskih stranaka. One su bile veoma jake i danas su u Skandinaviji i Finskoj. Jos od sredine 19. veka koriscen je sistem poreza kako bi se ujednacili prihodi. U centralnoj Evropi, radnici tokom rada odvajaju da bi bili sigurni u penziji. U Skandinaviji porezi obezbedjuju penzije. Gradjani koristite beneficije bez obzira da li su doprinosili tokom svog radnog veka. Osim toga, veliki je broj javnih institucija koje se finasiraju iz poreza: skole, univerziteti, deciji vrtici... "Bizmark je hteo da uvede nas poreski sistem u Nemackoj, ali je bio odbijen. Umesto njega, razvijen je sistem koji ima u osnovi hijerarhiju. Ali i tu je u pitanju odnos katolickog juga i protestantskog severa", navodi Kristiansen kulturne pretpostavke skandinavskog uspeha.

ALANDSKI MODEL

Ovaj proces ne bi bio mogucan bez snazne zelje za mirom, postovanja principa demokratije i vladavine prava, tvrdi Lungren. U nordijskim belinama stvoren je smisao za citav niz potpuno nesvakidasnjih resenja autonomija i rezultata u sabiranju ko sta dobija ili gubi da bi se sprecio apsolutni dobitnik ili gubitnik i tako kompromis ucinio mogucnim. Takav je slucaj sa Alandskim ostrvima koja su figurirala kao mogucni recept za Kosovo, Skandinavci vole da ga navedu kao pravi primer postovanje zakona, pa cak i ako oni nikome od zainteresovanih ne idu sasvim u prilog. "Kada je rec o Alandima, resenje su nasla tri gubitnika, kaze Elizabet Naukler, lider Alandske autonomije. Svedska je izgubila teritoriju, Finska nije dobila vlast, a Alandska ostrva nisu ujedinjena", kaze nam ona. Ali, Svedska je dobila demilitarizaciju, Alandi autonomiju i Finska suverenost, dodaje ona. Problem je nastao kada su se 1921. Finska i Svedska pojavile s potpuno oprecnim projektima za ova ostrva s vecinskim svedskim stanovnistvom. Svedska je podrzala secesiju, a Finska je nastojala da zadrzi suverenitet. Obe su se saglasile da ce prihvatiti odluku Drustva naroda i tako je prihvaceno pomenuto netipicno resenje. Sukobe s pocetka proslog veka ovaj region je prevazisao vracajuci se u proslost, mozda dublju nego sto bi se nekome ucinilo da je prihvatljivo u analognim slucajevima. Desifrujuci tu pojavu, finski ministar za nordijsku kooperaciju Jan Erik Enestam kaze: "Imali smo, srecom, veliku javnu podrsku za nardijsku integraciju. Pocetkom 19. veka rast nacionalizma doveo je do jednog pokreta koji je sve vise uzimao maha - do skandinavizma. On je produbio kontakte u akademskim krugovima, na ekonomskom planu, medju politickim partijama i kod sindikata. To je bila siroka reakcija protiv politickih podela. Onda smo se setili: Boze, pa svi smo mi bili Vikinzi u 9. veku!" Ali, ovo vracanje u proslost nije moglo da skandinavske zemlje sjedini dovoljno da bi se nasle u federalnoj drzavi, niti da jedna drugu obavezno potpomazu u individualnim sporovima. Danska tako nije dobila svedsku podrsku za njen spor sa Nemackom zbog Sleske, iako je vecina "skandinavista" upravo to zelela. "Postalo je jasno da je nordijska saradnja mogucna na uvazavanju racionalnog i emocionalnog stava. Racionalni stav je da regionalna saradnja i mir vode u visestruku dobrobit, u rastuci uticaj u svetu kojim dominiraju velike ekonomije. Drugo stanoviste jeste prihvatanje nase kulturne i jezicke bliskosti. Ako hocemo da metaforicki da kazemo - nasa kooperacija je postala mogucna i blagorodna zahvaljujuci kombinaciji srca i mozga", zakljucuje Anders Lungren, ali su "filozofski temelji, bez kojih bi sve ovo bilo nemogucno, postavljeni pre 150 godina". Mada ce mnogi zbog uloge drzave, sporazumevanja i solidarnih principa pretpostaviti da su u ovoj integraciji najvazniije institucije, Lungren naglasava da taj koncept ne bi bio mogucan, da nije postao "narodni koncept". "Egalitarne i demokratske vrednosti, uz siroko obrazovanje, omogucili su nas prosperitet. Mi verujemo da su to vrednosti koje mogu slicne rezultate da daju u drustvima koja su slicna nasim, pa i onima koji imaju tesko breme konflikata, kao sto je vasa zemlja", kaze Lungren. Dragan Bisenic

MOST RADIJA SLOBODNA EVROPA

Da li je Republika Srpska tvorevina zasnovana na genocidu

Gradjanski rat ili genocid

Omer Karabeg: Nasi sagovornici su u Sarajevu Stjepan Kljujic, predsednik Republikanske stranke Bosne i Hercegovine, koji je bio clan ratnog Predsednistva Bosne i Hercegovine, a u Banjaluci Igor Radojicic, generalni sekretar Demokratske socijalisticke partije Republike Srpske. Gospodine Kljujicu, da li mislite da ce optuznica protiv Slobodana Milosevica za genocid, ukoliko se dokaze pred sudom u Hagu, dati za pravo onima koji tvrde da je Republika Srpska tvorevina zasnovana na genocidu?

Stjepan Kljujic: Republika Srpska je ustrojena Dejtonskim sporazumom i ona formalno ne bi bila ugrozena ako se dokaze da je Milosevic izvrsio genocid. Ne vjerujem da bi se medjunarodna zajednica, ovako heterogena kakva jeste, mogla vratiti Dejtonskom sporazumu i izvrsiti njegovu reviziju. Prema tome, i ako se dokaze da je Milosevic izvrsio genocid, tesko je povjerovati da bi takva presuda Haskog tribunala mogla osporiti Republiku Srpsku kao entitet.

Igor Radojicic: Objavljivanje optuznice za genocid protiv gospodina Milosevica izazvalo je u Republici Srpskoj prilicne polemike, pa i uznemirenost jer su pojedini politicari postavili pitanje da li bi eventualnom presudom da je Milosevic izvrsio genocid bio ugrozen ustavni polozaj Republike Srpske. Mislim, medjutim, da ne postoji osnova za takve strahove. Haski tribunal sudi fizickim licima, on, znaci, ne sudi ni drzavama, ni kolektivitetima. U ovom slucaju optuzen je gospodin Milosevic kao pojedinac, pa eventualna presuda za genocid, sa pravne tacke gledista, ne bi imala nikakve konsekvence na Bosnu i Hercegovinu kao drzavu, niti na entitete od kojih se ona sastoji. Ukoliko bi neko i pokusao da na osnovu takve jedne presude ospori Republiku Srpsku, mislim da bi to bio uzaludan posao jer je ustavni okvir danasnje Bosne i Hercegovine postavljen Dejtonskim sporazumom, ciji su garant glavne svjetske sile, a one nemaju nikakvog interesa da mijenjaju sadasnje ustrojstvo Bosne i Hercegovine.

Omer Karabeg: Slobodan Milosevic je nakon citanja optuznice za genocid u Bosni i Hercegovini izjavio da ona predstavlja pokusaj da se falsifikuje istorija. Kako vi, gospodine Radojicicu, gledate na tu optuznicu?

Igor Radojicic: Kad je rijec o odgovornosti za rat u Bosni i Hercegovini, mislim da se ne moze izbjeci odgovornost ondasnjeg vrha Bosne i Hercegovine, znaci svih onih ljudi koji su bili u vrhu drzave i u vrhu glavnih politickih stranaka. Karakter rata, o kome je govorio gospodin Kljujic, je nesto sto ce medju nama, u Bosni i Hercegovini, jos dugo vremena biti sporno. Za razliku od onih koji smatraju da je rijec o agresiji, mi u Republici Srpskoj uglavnom govorimo o tome da se Bosni i Hercegovini desio gradjanski rat ili, mozda, medjuetnicki rat.

Omer Karabeg: Niste mi odgovorili na pitanje kako gledate na tvrdnju Karle del Ponte da je u Bosni i Hercegovini izvrsen genocid.

Igor Radojicic: U Bosni i Hercegovini su se desavali ratni zlocini. Postavlja se pitanje da li je sve te zlocine mogucno podvesti pod naziv genocid. Ja ne bih bio spreman davati tako teske ocjene.

Omer Karabeg: Gospodine Kljujicu, da li vi smatrate da je u Bosni i Hercegovini izvrsen genocid u proteklom ratu?

Stjepan Kljujic: Naravno da je izvrsen genocid ako su citava sela i gradovi bili unisteni i ako se organizirano islo protiv jedne etnicke skupine. Na ovom prostoru pocinjeni su najveci zlocini nakon Drugog svjetskog rata. Mozda ni u samom Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima nije bilo takvih zlocina. Ne mogu se sloziti sa gospodinom Radojicicem kada kaze da je rat u Bosni i Hercegovini bio gradjanski. Uostalom, postoje dokumenti Vijeca sigurnosti Ujedinjenih naroda u kojima se govori o agresiji. Moram reci da je Milosevic pocinio ogromno zlo i to nece biti tesko dokazati, jer postoji mnogo svjedoka. Sve je bilo sracunato. Uostalom, i sam sam svjedok nekih dogadjaja. Bio sam na razgovorima s Milosevicem kada je on meni nudio podjelu Bosne i Hercegovine. Moram vam reci da je on fantasticno poznavao stvari, poznavao je opcine i prostore koje je dijelio. Naravno da sam mu ja rekao da za partnera mora pronaci nekog drugog. Dakle, zlo koje nas je zadesilo, bez obzira kako ga nazivali, bilo je planirano i to je grijeh Slobodana Milosevica.

Igor Radojicic: Medjunarodni sud u Hagu podigao je optuznicu protiv Slobodana Milosevica za dogadjanja u Bosni tek sada, 2001. godine, a rat u Bosni i Hercegovini zavrsen je prije sest godina. U prvim poratnim godinama pozicija gospodina Milosevica u medjunarodnoj zajednici bila je sasvim drugacija. Da nije doslo do neuspjeha pregovora u Rambujeu i da nije bilo dogadjaja na Kosovu, vrlo je moguce da ne bi bilo nikakvih optuznica protiv Milosevica. S druge strane, predsjednik Tudjman, da je pozivio, vjerovatno bi slicnu sudbinu dozivio kao Milosevic. Uostalom, sada duvaju drugaciji vjetrovi oko gospodina Izetbegovica. On je godinama bio neka vrsta favorita medjunarodne zajednice na ovim prostorima, a sada se, ne samo u Republici Srpskoj, vec i u mnogobrojnim medjunarodnim analizama, pominje pitanje njegove odgovornosti, kao i odgovornosti Predsjednistva Bosne i Hercegovine za dogadjanja i zlocine u proteklom ratu. Ovdje se nije desio zlocin samo pripadnika jedne etnicke skupine nad pripadnicima druge etnicke grupe. Nisu ovde ljudi stradali samo zato sto su pripadali ovoj ili onoj etnickoj grupi. To je bio tezak, prljav rat u kome se desavalo mnogo toga sto je tesko i objasniti, a kamo li procesuirati. Zato i kazem - tesko je prihvatiti formulaciju da se ovdje desio genocid.

Omer Karabeg: Gospodine Radojicicu, da li je u Republici Srpskoj izvrseno etnicko ciscenje? Oni koji to tvrde kazu da je prema sadasnjem sastavu stanovnista Republika Srpska gotovo etnicki cista, dok popis iz 1991. godine daje potpuno drugaciju sliku sastava stanovnistva na podrucju koje se danas zove Republika Srpska.

Igor Radojicic: Ne bih ogranicio pricu samo na Republiku Srpsku. Ako uporedite etnicku strukturu Bosne i Hercegovine iz 1991. godine sa ovom sadasnjom, vidjecete da je ona takozvana "leopardova koza" promijenila svoj izgled. Recimo, broj stanovnika srpske nacionalnosti u Sarajevu smanjio se na 10 odsto od predratne populacije, sto je jedan od elemenata optuznice protiv gospodina Izetbegovica koja je pripremljena u Republici Srpskoj. Vjerovatno su slicne brojke i u Republici Srpskoj, kada je u pitanju stanovnistvo nesrpske nacionalnosti. Znaci, u Bosni i Hercegovini je etnicka mapa tokom rata potpuno izmijenjena. Doslo je do velikih etnickih pomjeranja, negdje prisilom, negdje zbog toga sto su ljudi iz straha napustali svoje domove, jer se nisu osjecali bezbjednim. Etnicka mapa Bosne i Hercegovine globalno je promijenjena i to ne treba svoditi samo na jedan entitet.

Stjepan Kljujic: Ne mogu se sloziti sa gospodinom Radojicicem. Prije svega mislim da se niko nije selio dobrom voljom. Znate, moramo krenuti od toga ko je poceo. Da nije bilo fasizma, da nije bilo plana etnickog ciscenja, da nije bilo Slobodana Milosevica koji ga je spovodio, ne bi doslo do promjene etnicke slike Bosne i Hercegovine. Nije tacno da su ljudi iz Banjaluke i iz Sarajeva izasli pod istim uvjetima. Bosnjaci i Hrvati su ubijani, pljackani i protjerivani iz Republike Srpske. Vi, gospodine Radojcicu, a ja duboko vjerujem da ste vi i vasa stranka zaista demokratski nastrojeni, morate shvatiti kako je sve pocelo i ko je bio zrtva. Sve sto se kasnije desavalo bilo je posljedica agresije. Dobro vam je poznato na ciju se je stranu stavila Jugoslavenska narodna armija koja je u to vrijeme bila cetvrta konvencionalna vojna sila u Evropi. JNA je to otvoreno radila, sjetite se samo generala Uzelca, pa generala Jankovica, da ne govorimo o Kukanjcu. Pa zar sudbina Srebrenice, da uzmemo samo taj zlocin, nije za Haski tribunal dovoljan dokaz da je u Bosni i Hercegovini izvrsen genocid. Ali to nije bitno. Bitno je da u Republici Srpskoj jos uvijek nemamo kriticnu masu ljudi koji ce Srebrenicu shvatiti i kao vlastitu tragediju. I budite uvjereni, sve dok srpski narod ne bude osudio protagoniste tog zlocina, nece biti sretan ni on, ni drugi narodi pored njega.

Omer Karabeg: Gospodine Radojicicu, ima li spremnosti u Republici Srpskoj da se prihvati istina o Srebrenici?

Igor Radojicic: Utvrdjivanje istine je od sustinske vaznosti kako se ne bi dogodilo da kolektiviteti budu optuzeni za zlocine pojedinaca u proteklom ratu. Zbog toga ja uporno insistiram na posmatranju cjeline dogadjaja u Bosni i Hercegovini, iako je sada, nakon optuznice protiv Milosevica, paznja opet usmjerena prema Republici Srpskoj. Nijedan zlocin, ko god da ga je pocinio u bilo kojem dijelu Bosne i Hercegovine, ne smije ostati neimenovan, jer se onda ostavlja prostor za shvatanje da je nekome dozvoljeno da nekaznjeno pocini zlocin, a drugom nije. Sto se tice vaseg pitanja, gospodine Karabeg, mogu vam reci da javno mnjenje Republike Srpske postepeno pocinje da shvata objektivne cinjenice iz proslog rata, to jest da je bilo zlocina i da su se desavale grozne stvari koje su pocinili i pripadnici srpskog naroda. To je posljedica ne samo rada Haskog tribunala, nego objavljivanja brojnih dokumenata. Ali ono na cemu se uporno insistira, to je da se utvrdi odgovornost i svih ostalih koji su pocinili zlocine u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Zbog toga se ovdje s velikom paznjom ocekuje kako ce Haski tribunal reagovati na veoma teske optuzbe, potkrepljene dokazima, koje se odnose na odgovornost bivseg Predsjednistva Bosne i Hercegovine i prije svega gospodina Izetbegovica. Ukoliko Haski tribunal pokaze volju da otvori istragu o odgovornosti Izetbegovica i clanova Predsjednistva Bosne i Hercegovine, kao i o odgovornosti vojnog vrha Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeca obrane, onda ce se ovdasnje javno mnjenje malo drugacije modelovati, jer je ljudima tesko da osude pripadnike sopstvene etnicke grupe, ukoliko je Haski tribunal slijep za zlocine koji su cinjeni nad Srbima.

Omer Karabeg: Gospodine Kljujicu, smatrate li vi tu optuznicu protiv Alije Izetbegovica validnom?

Stjepan Kljujic: Morate me razumjeti, ja ne zelim da govorim o Izetbegovicu. Mi nismo ni u kakvim odnosima. Ali ja gospodinu Radojicicu zelim da skrenem paznju na nesto drugo. Godine 1994. ubijena su dva fratra u Fojnici, sto je izazvalo veliko uznemirenje medju tamosnjim Hrvatima. Ja sam otisao tamo, i na kraju su ljudi, koji su ubili fratre, rijec je o Bosnjacima, bili osudjeni. Kako su oni osudjeni, da li je kazna bila adekvatna, da li su je korektno izdrzavali, to je drugo pitanje. S druge strane, problem sarajevskih Kazana, koji su sinonim za stradanje sarajevskih Srba, bio je tokom rata stalno prisutan. I bez obzira na sve, domaca vlast je sudila vinovnicima tog zlocina. I moram reci da su bile ogromne zrtve u obracunu sa Cacinom skupinom, i da su u tom sukobu nastradali uglavnom Muslimani, Bosnjaci. Dakle, vlast u Sarajevu organizovala je dva sudska procesa u kojima je sudila Bosnjacima, cime se ne moze pohvaliti ni Herceg Bosna, ni Republika Srpska. U ratu u Bosni i Hercegovini bilo je nekoliko presudnih momenata, a Srebrenica je jedan od tih. Srebrenica je postala simbol zrtvovanja ljudi. I to se mora osuditi, ne pomazu tu izgovori da je bilo zlocina i na drugom mjestu. Ja tesko mogu da razgovaram sa nekim ko ne moze da shvati sta je znacilo rusenje Ferhadije, sta se desilo sa Vukovarom, ili sta se desilo sa Dubrovnikom. Eventualna haska presuda za genocid nece nista rijesiti, dok se ljudi koji zive na prostoru bivse Jugoslavije ne suoce sa istinom, dok stanovnik Banjaluke, uzimam taj primjer, a to vazi i za druge gradove, jednog dana ne kaze "Mene je stid sto sam gledao kako ruse Ferhadiju, a nisam pokusao da to zaustavim".

Dragan Čavić wrote:
Predavanje predsjednika Republike Srpske na Trumanovom institutu na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu.

Tema: Etnički odnosi i aspiracije

Dame i gospodo, dragi prijatelji,

Velika je čast i zadovoljstvo mogućnost da se obratim ovakvom skupu u ovako uvaženoj instituciji. Tema o kojoj u svom, nadam se kratkom i ne zamornom, obraćanju govorim jeste pitanje nad svim pitanjima i kroz istoriju je donelo više bolnih nego srećnih momenata ? pitanje etničkih odnosa i aspiracija u Bosni i Hercegovini u kontekstu raspada bivše Jugoslavije i dešavanja na Balkanu, Balkanu koji je vekovima smatran mračnom tačkom Evrope.

Istorija može služiti sadašnjosti kao ogledalo prošlosti. ?mudre su reči Su-ma Kuanga, kineskog državnika i istoričara. Nažalost, mi na Balkanu nismo iz istorije izvlačili pouke, već strahove i ukorenjivali ih kroz generacije. Raspad Jugoslavije i krvavi interetnički i medureligijski rat u Bosni i Hercegovini 1992-1995 sa svim svojim postratnim posledicama, prilika je za nas da se izborimo sa strahovima, naučimo lekciju i nekim svetlijim slovima ispišemo svoje ime na mapi Evrope.

Svaki pokušaj da se rekonstruiše prošlost gotovo uvek je zakrivljen sadašnjom perspektivom. Na Balkanu, odnosno bivšoj Jugoslaviji ugao posmatranja odreden je dogadajima koji u fokus donose elemente istorije koji su prethodno zanemareni ili prevideni. Stvaranje Jugoslavije 1929. godine (prethodno Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 1918. godine) zapravo je pokrenulo otkucaje sata koji je odbrojavao momente do balkanske krize devedestih godina prošlog veka, a Titov sistem je samo gurno tenzije pod led do raspada Sovjetskog Saveza 1989. godine. Uskoro je ideja jugoslovenskog identiteta, kao i sam koncept Jugoslavije, otišao na smetljište istorije.

U 1991. godini svet je iznenada otkrio i priznao Hrvatsku, a u 1992. godini reči ?Bosna? i ?etničko čišćenje? postale su deo diplomatskih govora. U isto vreme, Srbima je jasno dato do znanja da postoje granice samoopredeljenja. Zapad je bio spreman da prihvati nezavisnost bivših jugoslovenskih republika, ali ne i na isti tretman za srpska područja u Hrvatskoj i Bosni. Rezultat je bio rat.

Padom Berlinskog zida i prestankom Hladnog rata, pitanje: 'Na čijoj si strani?', zamenjeno je pitanjem: 'Ko si?'. U vreme Hladnog rata, države su i mogle izbeći svrstavanje u jedan od blokova, ali ne mogu izbeći pitanje o svom identitetu. Devedesete godine prošlog veka donele su erupciju globalne krize identiteta. Raspad bivšeg Sovjetskog Saveza, Jugoslavije, Čehoslovačke; konflikti u Jugoslaviji, Bliskom istoku, Severnoj Irskoj, Ruandi; borbe grupa u Kvebeku u Kanadi, Baska u severnoj Španiji, Kurda u Turskoj, Iranu i Iraku... primeri su kakvom strašću i sa koliko moći je nabijeno pitanje pripadnosti.

Do skora je je svet bez granica bio san idealista. Ratovi u 20. veku, a posebno sukobi na kraju 20. veka i tragedija 11/9, pokazali su da se ljudi oslanjaju na sebi slične po jeziku, veri, institucijama, vrednostima, odnosno, kako je to rekao Hantington: ŤProblemi identiteta su posebno intenzivni u raspolućenim zemljama gde su uočljive grupe ljudi iz različitih civilizacija. U savladavanju krize identiteta, ono što je važno ljudima jesu krv i uverenje, vera i familija.ť

Procesi nakon pada Belinskog zida i kriza identitetita ojačali su posebnost kultura i povezivanje istorodnih. Na primer, za vreme Hladnog rata, Grčka i Turska su bile u NATO, Bugarska i Rumunija u Varšavskom paktu, Jugoslavija je bila nesvrstana, dok je Albanija bila izolovana, katkada povezana sa komunističkom Kinom. Ti savezi su nakon Hladnog rata organizovani na osnovama pravoslavlja ili islama, pa su balkanske vode govorile o potrebama grčko-srpsko-bugarske alijanse. Srbija i Rumunija su saradivale tesno u rešavanju problema sa katoličkom Madarskom.

Sa nestankom sovjetske pretnje, savez Grčke i Turske postaje besmislen i intenzivira se konflikt oko Egejskog mora, Kipra, balansa vojnih snaga, njihovih uloga u NATO i Evropskoj uniji i odnosa sa Amerikom. Turska je, takode, uzela ulogu zaštitnika balkanskih Muslimana i daje im podršku u Bosni. U bivšoj Jugoslaviji, Rusija pomaže pravoslavnoj Srbiji, Nemačka promoviše katoličku Hrvatsku, muslismanske zemlje daju podršku muslimanskom delu bosanske vlade, dok su Srbi ratovali protiv Hrvata, bosanskih Muslimana i albanskih Muslimana. Sve u svemu, Balkan je ponovo balkanizovan duž verskih granica.

Sa krajem Hladnog rata, zemlje širom sveta su razvile nove ili oživele stare antagonizme i partnerstva. Tražile su pripadnost grupi, i to govotovo u svim slučajevima sa zemljama slične kulture i iste civilizacije. U savremenom svetu, kulturna identifikacija je neuporedivo više dobila na značaju nego bilo koja druga identifikacija. Razlike u materijalnim interesima mogu biti predmet pregovora i gotovo uvek biti kompromisom razrešene na način na koji kulturne razlike to nikad ne mogu.

Zemlja koju danas zovemo Bosnom i Hercegovinom bila je pod dominacijom Otomanske imperije (1463-1878), zatim Austro-Ugarske (1878-1918). Usledila je vladavina monarhije prve Jugoslavije (1918-1941), integracija u kvislinšku hrvatsku državu za vreme Drugog svetskog rata, onda jugoslovenski komunizam do slobodnih izbora 1990. i raspada Jugoslavije, nakon čega je došlo do medunarodnog priznanja 1992. godine, što je dovelo do rata nakon kojeg je usledilo izvana nametnuto upravljanje zemljom.

U ovakvim uslovima, privatno preduzetništvo nije postojalo do ranih 80-tih, a gradansko društvo je bilo limitirano malim intelektualnim kružocima, koji su bili uvaženi ali izolovani, te se nije moglo govoriti o nekim društvenim pokretima.

Kasnih 80-tih, jugoslovesno društvo se politički razvezalo po svim šavovima i oslobodilo nagomilani pritisak nacionalnih identiteta - iskrivljenih, gušenih i manipulisanih pod komunizmom.

Do ranih 90-tih, ?demokratizacija? je bila labav termin za opisivanje procesa uspostavljanja liberalnih ili ustavnih demokratija po modelima Zapadne Evrope ili Amerike. Republički izbori koji su održani novembra 1990 ? jedini izbori do nametanja Dejtonskog mirovnog sporazuma ? videni su, gotovo univerzalno, kao demonstracija pada demokratije. Razlog za to je bio uspeh nacionalnih partija na uštrb jugoslovenskih liberalnih reformi. Dve stotine i dva mesta od 240 u republičkom dvodomnom parlamentu, što znači oko 84%, pripala su vodećim nacionalnim partijama: (muslimanskoj) Stranci demokratske akcije, Srpskoj demokratskoj stranci i Hrvatskoj demokratskoj zajednici.

Pre ovih izbora, BiH je bila internacionalno videna kao model multikulturne koegzistencije i simbol progresivne politike manjina jugoslovenske federacije. Izbori 1990. su se održali u vreme kada se jugoslovenska država raspadala. Ključno političko pitanje je bilo pitanje ustavne reforme i labavije konfederacije. U Bosni je reforma ustavnog okvira otvorila pitanje garancija bezbednosti i jednakosti za tri etničke grupe.

Hrvati, najmanja od tri etničke grupe, bili su za labavu konfederaciju i verovali su da bi njihovi interesi bili zaštićeniji kroz bliže veze sa Hrvatskom. Muslimani (sada Bošnjaci) su bili više podeljeni oko pitanja ustavne promene. Srbi su se bojali da bi ih svako odvajanja Bosne od Jugoslavije stavilo u teži položaj.

Glasanje po nacionalnim linijama bilo je, stoga, racionalan odgovor na neizvesnost bosanskog ustavnog pitanja. Nacionalizam je bio izraz identiteta, a preko identiteta, izraz ponosa i samopoštovanja. Kada ti se zemlja smanjuje, i ti se smanjuješ zajedno s njom.

Kako je rat u Bosni oslikan kao borba izmedu gradanskog društva i etničke podele, dobio je na medunarodnom planu nesrazmerno više pažnje nego što je to bilo unutar njenih granica u tom trenutku.

Ratovi na Balkanu i prostoru bivše Jugoslavije istorijski su kliničke studije strategije, taktika, bitki i opsada, a retko kada hronike ljudskih žrtava i kolektivnih ožiljaka koje ostavlja svaki rat. U svakom od tih ratova, sejano je seme osvete. U Drugom svetskom ratu samo u Donjoj Gradini, delu ustaškog koncentracionog logora Jasenovac, svirepo je pobijeno više od 700.000 Srba, Jevreja, Cigana i antifašista, mada broj žrtava još uvek nije sa tačnošću utvrden i predmet je mnogih manipulacija, pa je u dnevnopolitičke svrhe često na sceni proces pretvarnja žrtve u zločinca, a zločinca u žrtvu.

To i takvo seme osvete eksplodiralo je u gradanskom ratu u Bosni i Hercegovini od 1992. do kraja 1995. godine i od potpisa Dejtonskog mirovnog sporazuma novembra 1995. godine još uvek prebrojavamo žrtve i lečimo rane.

Sofi učenje kaže: Zato što razumeš jedan, misliš da razumeš i dva jer jedan i jedan čine dva, ali moraš, takode, razumeti i to 'i'. To Ťťťťť'i' izmedu konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini jeste to seme osvete sejano u svakom ratu i sa svakim okupatorom koji je porobljavao ove narode i njihove države, ali i nikada do kraja razrešeno pitanje uzajamnih odnosa, a samim i tim i odnosa prema moćnim kreatorima svetske politike.

Dejtonski mirovni ugovor koje su potpisali predstavnici Bosne, Hrvatske i krnje Jugoslavije 21. novembra 1995. godine u vojnoj bazi Rajt-Peterson u Dejtonu, stavio je tačku na rat u Bosni koji je trajao govoto 3,5 godine. Ovaj sporazum nije samo uspostavio medunarodnu kotrolu nad vojnim snagama na terenu, već je u praksu uveo novi, post-hladnoratovski medunarodni način uspostavljanja i gradnje mira. Ovakav način je proširio sferu medunarodnog prisustva u post-konfliktnim područjima sa razdavajanja strana u sukobu na uzimanje vodeće uloge u razvijanju dugoročnih političkih rešenja, a što je nazvano 'procesom demokratizacije'.

Mirovni sporazum potpisan u Dejtonu ne može se porediti sa bilo kojim mirovnim sporazumom u istoriji, ne samo zato što je nametnut od strane sila izvan konflikta, već zato što je ogromna moć data medunarodnoj zajednici za pitanja izvan vojnih, odnosno data im je moć nametanja rešenja u oblasti političkog uredenja same države. Ovaj mirovni sporazum nametnut je bosanskim Hrvatima, Muslimanima i Srbima od strane medunarodne zajednice, dok su garancije za sprovodenje date od strane susednih zemalja Hrvatske i Srbije.

Dejtonskim mirovnim sporazumom kompozicija Bosne i Hercegovine uredena je postojanjem dva entiteta: Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine. Dok je Republika Srpska izraz volje i borbe srpskog naroda, te priznanje faktičkog stanja, Federacija Bosne i Hercegovine nastala je vašingtonskim sporazumom potpisanim u toku rata, odnosno političkim pritiskom velikih sila na Hrvate i Muslimane da sporazumom okonačaju sukob i stvore zajednicu koja je Dejtonskim sporazumom priznata kao entitet.

Dejtonskim mirovnim sporazumom kompozicija Bosne i Hercegovine uredena je postojanjem dva entiteta: Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine. Dok je Republika Srpska izraz volje i borbe srpskog naroda, te priznanje faktičkog stanja, Federacija Bosne i Hercegovine nastala je vašingtonskim sporazumom potpisanim u toku rata, odnosno političkim pritiskom velikih sila na Hrvate i Muslimane da sporazumom okonačaju sukob i stvore zajednicu koja je Dejtonskim sporazumom priznata kao entitet.

Devet godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma može se reći da je medunarodno prisustvo u Bosni i Hercegovini dalo velike rezultate. Gotovo u potpunosti vraćena je imovina izbeglim licima; oko milion izbeglica se vratilo u zemlju; nije nastradao niti jedan pripadnik stranih mirovnih trupa; obnovljena je velikim delom ratom oštećena infrastruktura; obnavljaju se verski objekti; broj međunacionalnih incidenata je minoran; uspostavljena je puna sloboda kretanja; na entitetskom nivou ukinuto je zakonodavstvo koje u bilo kojem obliku ima diskriminatorski karakter prema bilo kojoj od nacija; sve realnije se sagledava prošlost, a opšta amtmosfera međunacionalnig pomirenja i dijaloga se stalno unapreduje.

Naravno, ovakve rezultate nakon tako krvavog i tragičnog rata ne bi bilo moguće postici da se u Dejtonski mirovni sporazum nije ugradila realnost i težnje svakog od naroda u Bosni i Hercegovini. Dejtonski mirovni sporazum je svaki od naroda podjednako zadovoljio, a podjednako i razočarao. Medunarodna zajednica je Dejtonskim mirovnim sporazumom ipak uspela da izbegne proglašavanje pobednika u ratu, odnosno duboko je uvažena činjenica da je najvažnije uspostaviti mir i osnove za ponovni suživot u Bosni i Hercegovini, koja je prvi put u istoriji postala medunarodno priznata država.

Za opstanak tako mlade, a tako kompleksne države, potrebno je tražiti novi put sa novim snagama, odnosno, kako je to rekao Geri Hamel: Ne možete tražiti novu zemlju koristeći staru mapu.

Republika Srpska, čiji sam predsednik voljom naroda na demokratskim izborima, jedan je od dva entiteta u Bosni i Hercegovini i ima status koji je dovoljan i primeren okolnostima u kojima je, posle raspada bivše Jugoslavije, traženo rešenje za opstanak i zaštitu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Pred svima u Republici Srpskoj težak je i odgovoran zadatak da sačuvamo i razvijemo uredenje koje je nastalo uz ogromne žrtve i uz teške ratne drame.

Ako je Dejtonski mirovni sporazum prihvaćen od strane svih učesnika, te ako je dao okvir za relaksiranije okruženje u kojima se niti jedan narod u Bosni i Hercegovini ne oseća ugrožen, onda je obaveza svih poštovanje tog sporazuma, gradnja entitetskih i državnih institucija s tim u skladu, bez lobiranja za neke skrivene i sebične ciljeve jednog naroda na uštrb drugog i tajne diplomatije s tim u vezi. Jedino kao stabilna celina Bosna i Hercegovina može jednog dana postati deo evropskih i svetskih integracija.

U eri globalizacije, svet se suočava sa dilemama suprotnosti bogati i siromašni, integracija i fragmentacija, posebnost i univerzalnost, koje leže u suštini ovog procesa. Budućnost Bosne i Hercegovine jeste u približavanje bogatima u procesu integracije koji će priznati posebnost svakog od naroda. Zatiranje tih posebnosti i njihovo brisanje iz kolektivne svesti jednog naroda stvara otpor, osvetu, mržnju i rada destrukciju. Nismo isti, ali neka te razlike bude radoznalost a ne otpor.

ŤOvu istinu je jednom divno saopštio Rabin Harold S. Kušner u svojoj interpretaciji scene iz klasične novele Gabrijela Garsija Markesa Sto godina samoće: 'Markes priča o selu gde su ljudi zaraženi čudnom kugom zaboravljanja, nekom vrstom zarazne amnezije. Počevši od najstarijeg stanovnika dalje duž cele populacije, kuga je izazivala kod ljudi zaboravljanje imena čak i svakodnevnih stvari. Jedan mlad čovek, još uvek nezaražen, pokušao je da štetu smanji tako što je svaki dan stavljao oznake na sve. 'Ovo je sto', 'Ovo je prozor', 'Ovo je krava, mora biti pomužena svakog jutra.' A na ulazu u grad, na glavnom putu, stavio je dva velika znaka. Na jednom je pisalo 'Ime našeg sela je Makondo', dok je na većem pisalo 'Bog postoji'. Kako ja shvatam poruku iz priče jeste da možemo zaboraviti, i verovatno hoćemo, većinu stvari koje smo naučili u životu ? matematiku, istoriju, hemijske formule, adresu i telefon prve kuće u kojoj smo živeli kada smo se venčali ? i sve to zaboravljanje neće nam naneti nikakvu štetu. Ali, ako zaboravimo kome pripadamo, ako zaboravimo da postoji Bog, nešto duboko ljudsko u nama biće izgubljenoť

Ugrožavajući druge, ugrožavamo sebe. Planeta Zemlja je jedna i svi tragični dogadaji istorije ljudskog roda pokazuju da sve ima svoje lice i naličje: globalna uprava se suočava sa činjenicom da i terorizam može biti globalan; bačena bomba u susedstvo znači smrt za neprijatelja, ali i urezanu potrebu za osvetom koja će u budućnosti stići potomke onog koji se drznuo da je baci. Mržnja danas znači osvetu sutra ? to je lekcija koju mi na Balkanu, kao i vi ovde, učimo na najteži način. Sa jednom karikom mudrosti i poštovanja u tom začaranom krugu, ima nade da naša istorija postane hronika humanosti i preporoda.

Dragan Čavić
Predsednik Republike Srpske

Juni, 2004

Interviju sa Fikretom Muslimovićem vojno političkim analitičarem


Pitanje:Gospodine Mislimović, nakon Sefera Halilovića, Rasim Delić je drugi komandant Armije RBiH protiv kojeg je Haški tribunal podigao optužnicu.

Kako komentarišete ovaj potez Tribunala?

Odgovor:Pa da, ovo što se tiče generala Delića za nas jedan težak slučaj i težak događaj.Mi ovdje u Bosni i Hercegovini, podizanje optužnice protiv generala Delića, doživljavamo kao ogromnu nepravdu.Nije potrebno da se slučaj generala Rasima Delića poredi sa bilo kojim od slučajeva ostalih komandanata, ili bilo kojim drugim slučajevima optužnica protiv Bošnjaka.Poređenja ovakve vrste ne stoje jer je slučaj generala Delića izvan ovog kompleksa i on je zaista izraz jedne velike nepravde prema građanima Bosne i Hercegovine, prema odbrani i pravednoj borbi koju su građani Bosne i Hercegovine vodili protiv zla -protiv fašizma.Mislim da je osnovni grijeh svih faktora međunarodne zajednice po mnogim pitanjima, pa i po ovom, u tome što se naša borba i naša odbrana poistovjećuje sa zločinačkim aktivnostima u agresiji na republiku Bosnu i Hercegovinu.

Naime, Tuđman i Milošević su u planiranju svojih agresorskih aktivnosti u Bosni i Hercegovini imali veliki program kako da opravdaju svoje akcije pred međunarodnom zajednicom i pred ostalim državama u regiji Balkana.Pošto nisu imali nikakvih argumenata po kojima bi opravdali agresiju na Bosnu i Hercegovinu, oni su išli na to da ''proizvode'' argumente i da ih plasiraju u jednoj veoma teškoj propagandi.Slučaj generala Rasima Delića može se posmatrati i u tom svjetlu, što znači da za njega sigurno nema nikakvih argumenata, nego da je riječ o propagandnoj konstrukciji za pravdnje zločinačkih aktivnosti i agresija koje su bile usmjerene prema Bosni i Hercegovini.

Sama optužnica protiv generala Delića je i izraz jednog začuđujućeg stanja unutar međunarodne zajednice, u pogledu odnosa prema posljedicama Miloševićevog režima.

Dejtonski sporazum je sam po sebi dao velike ustupke aktivistima zločinačkog velikosrpskog nacionalizma, a sljedbenike Miloševićevog režima je promovisao u partnere međunarodne zajednice.Sada jasno vidimo toleratnost u odnosu na demagogiju decenijskog izbjegavanje hapšenja ratnih zločinaca Karadžića i Mladića.

Dakle, slučaj generala Delića cijenim kao veliku nepravdu međunarodne zajednice prema našoj borbi i mislim da će se -akobogda dokazati da general Delić nije kriv, i da je njegov odlazak u Hag jedan veliki grijeh, koji se tiče nas ovdje.



Pitanje:Da li se u ovom slučaju za cilj ima izjednačavanje odgovornosti onih koji su branili BiH, sa onima koji su činili masovne zločine i agresiju, ili je u pitanju propaganda kojom bi se prikazalo da je u BiH postojao “građanski rat” ?

Odgovor:To pitanje izjednačavanja je toliko jasno da, faktički - tu nema nikakvih dilemma. Mislim, da su ovi lobistički krugovi, u korist velikosrpske politike ili sljedbenika Tuđmanovog režima, dosta uticajni u određenim sredinama međunarodne zajednice. Normalno, u sredinama u kojima utiču prema Haškom tribunalu, oni izjednačavaju odgovornost za rat u BiH i nastoje ga predstaviti kao građanski - građanski rat u kome su faktički učestvovali svi, i u kojem nije bilo strane intervencije - od režima u Beogradu i Zagrebu.



Pitanje:Kakvu korist mogu imati oni koji organizuju ovakvu kampanju ?

Odgovor:Korist je u tome što se, na sve moguće načine, odgovornost za rat u BiH treba prebaciti na stranu legalnih organa vlasti u Bosni i Hercegovini, na čelu sa našim rahmetli predsjednikom Izetbegovićem. Osnova - npr. Miloševićeve odbrane, je u tome da oni nisu izvršili nikakvu agresiju, da oni nisu vršili nikakve zločine pod njegovom kontrolom, nego da je u Bosni i Hercegovini bio ugrožen srpski narod od tih islamsko-fundamentalističkih struktura, ili vojnih i političkih, i da su oni samo organizovali odbranu srpskog naroda.

Da bi uobličili tu tezu, oni proizvede argumente o odgovornosti bošnjačke strane za ovu situaciju.

Tu se ne radi samo o izjednačavanju, nego oni idu korak dalje, oni cjelokupnu odgovornost za rat i posljedice rata u Bosni i Hercegovini prebacuju na stranu vlasti u BiH, kako bi snage koje su izvršile agresiju i genocid u Bosni i Hercegovini bile rehabilitirane.

Prema tome, to je znatno ekstremnije od onoga što pominjemo kao izjednačavanje. Radi se o njihovim namjerama, o njihovim ambicijama, da u cjelini prebace odgovornost na stranu legalnih organa vlasti - odnosno na stranu armije - a normalno, general Delić je, na određen način, simbol naše armije. On je bio veći dio rata na njenom čelu kao vojni zapovjednik, kao komandant koji se veoma odgovorno ponašao prema vojnoj i civilnoj upravi, prema Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine i predsjedniku Predsjedništva - rahmetli Aliji Izetbegoviću.

[img]http://komunist.free.fr/pic/star.gif[/img][img]http://komunist.free.fr/pic/banner.gif[/img] wrote:
Deklaracija Radničko-komunističke partije Bosne i Hercegovine o uzrocima i karakteru rata u Bosni i Hercegovini


1. Dio građana Bosne i Hercegovine smatra da treba početi proces zaboravljanja onoga što nam se dešavalo od 1990. godine i da se samo tako može uspostaviti tolerancija i nacionalna ravnopravnost. Mi mislimo suprotno. Nacionalisti svoje teze sa pojačanom pažnjom propagandno nameću građanima naročito pred izbore i u vrijeme zaoštravanja ekonomskih, socijalnih ili političkih problema. U nemogućnosti da ponude program ekonomske, socijalne i moralne obnove, oni popularnost i uticaj žele učvrstiti ponovnim pozivanjem na stare nacionalističke parole.

2. Suzbijanje nacionalističkih pogleda na davnu i blisku prošlost je jedini način za suzbijanje uticaja nacionalističkih snaga i okretanje ka rješavanju životnih problema. Opstanak moćnog nacionalizma na ovim prostorima će omogućiti opstanak trajne nacionalne mržnje, koja će u većoj mjeri izbijati s vremena na vrijeme i prijetiti stabilnosti društva. Zato je neophodno istinito ocijeniti karakter i uzroke rata u BiH i tom istinom pobijati nacionalističku propagandu, a nacionaliste onemogućiti kao uticajnu političku snagu.

3. Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine polazi od stava da se predratna, ratna i poslijeratna zbivanja u BiH ne mogu posmatrati odvojeno od ukupne krize društvenog sistema SFRJ. Bosna i Hercegovina je bila dio jugoslovenske federacije i socijalističkog društva, pa se njegova kriza nužno morala odraziti i na SRBiH. Nacionalna isključivost i mržnja nisu prirodno osjećanje naših naroda. One izbijaju u tačno određenim, za njih povoljnim uslovima, kad zaoštravanje krize to postavi na dnevni red. Nije čudo što je nacionalizam u naročito jakim oblicima ispoljen tokom 70-ih, a još više 80-ih godina. To su decenije u kojima vladajuće snage nisu bile spremne da učine odlučne korake u pravcu suzbijanja krize. U uslovima truljenja svih pora društvenog sistema i nesposobnosti rukovodstava SK da to izbjegnu, ojačale su snage koje su 1945. bile poražene. Kriza ekonomskog i političkog sistema je morala obuhvatiti i sferu nacionalnih odnosa. Nije tačno da oni nisu bili kvalitetno uređeni u SFRJ i SRBiH. Problem je u tome što dobro uređeni nacionalni odnosi mogu opstati samo u dobro uređenom i zdravom društvu. Iz ovoga zaključujemo da nacionalizam nije nešto što je bilo prirodno, ali nasilno gušeno, pa je kad-tad moralo izbiti na površinu. Takođe zaključujemo da on nije vještački unesen u Bosnu i Hercegovinu iz drugih republika, nego je izrastao iz opšte krize bosanskohercegovačkog društva.

4. Tačno je da su nacionalizmi u Srbiji i Hrvatskoj, oličeni u tadašnjim režimima i opozicionim snagama, imali teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini. To je postalo sasvim jasno i očigledno u aprilu 1992. godine, kada su beogradski i zagrebački režimi vojno, finansijski i propagandno pomogli svoje istomišljenike u Bosni i Hercegovini. Iako nije sasvim poznato šta se dogovaralo u Karađorđevu u proljeće 1991. godine, ipak su učesnici tih dogovora potvrdili da se raspravljalo o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske. Učešće srbijanskih i hrvatskih paravojnih jedinica, kao i visok stepen političke jednodušnosti između Mostara i Zagreba, odnosno Pala i Beograda, potvrđuju da je postojao plan stvaranja «Velike Hrvatske» odnosno «Velike Srbije». Dokaz za to su i Statut HDZ-a BiH iz avgusta 1990. godine u kome se kaže da je HDZBiH sastavni dio HDZ-a sa sjedištem u Zagrebu, kao i program SPS-a iz oktobra 1992. godine kojim se ističe da »novu» Jugoslaviju čine Srbija, Crna Gora i oni iz bivše SFRJ koji joj žele pristupiti. Time je dat politički osnov za priključenje RS i RSK SR Jugoslaviji. Krajem 1991. je proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, koja je uključila i neke opštine sa većinskim srpskim i bošnjačkim stanovništvom. Januara 1992. je proglašena Srpska republika Bosna i Hercegovina. Obje tvorevine su proglašene u suprotnosti sa tada važećim ustavima SFRJ i SRBiH.

5. U vrijeme rasplamsavanja jugoslovenske krize režim u Srbiji je isticao svoju privrženost opstanku SFRJ. Bošnjačko političko vođstvo u BiH je, pak, isticalo svoju privrženost građanskoj i cjelovitoj BiH. I jedni i drugi su obmanuli javnost i svoje sljedbenike. Pored srpskog i hrvatskog nacionalizma u BiH, koji su javno i otvoreno zagovarali kontinuitet sa politikom ustaškog i četničkog pokreta iz perioda 1941-1945. postojao je i bošnjački (u to vrijeme - muslimanski) nacionalizam, koji se naslanjao na ideologiju i tradicije ekstremno-nacionalističkog mladomuslimanskog pokreta. Poznato je da je ustaški pokret zagovarao etnički čistu hrvatsku državu i, kao rezultat toga, sproveo nezapamćen genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima. Nacionalističko vođstvo u Zagrebu i njihovi istomišljenici u Sarajevu i Mostaru su isticali značaj i veličinu tzv. NDH i time javnosti pokazali pravo lice. Srpski nacionalizam u BiH se oslanjao na tradiciju i ideologiju četničkog pokreta, koji je takođe zagovarao stvaranje etnički čiste srpske države i u tom cilju izvršio niz masovnih zločina. Bošnjački nacionalizam se, kao što je rečeno, oslanjao na «Mlade muslimane» i njihov san stvaranja islamske države, kao i teze Alije Izetbegovića o nužnosti islamske države svugdje gdje su muslimani većina. Osnivači SDA su bili isti oni ljudi koji su 1941. zagovarali autonomiju BiH u okviru Hitlerove države, a 1949. godine suđeni zbog ekstremno-nacionalističke propagande. Isticanje ovakvih ideologija kao osnova tri nacionalna pokreta je bilo uvod u krvavi rasplet jugoslovenske drame.

6. Referendumi organizovani u BiH nego i drugim republikama početkom 90-ih godina su bili nelegalni i nelegitimni. Nacionalistima su oni bili potrebni kako bi pokazali privrženost svojih naroda ideji nezavisnosti. Ali, tada još važeći Ustav SFRJ iz 1974. kao i Ustav SRBiH nisu uopšte predviđali mogućnost cijepanja zajedničke države na bilo koji način pa ni referendumom. Bošnjački i srpski referendumi su bili manipulacija bošnjačkih i srpskih nacionalista. I prije njihovog održavanja su se znali rezultati. Referendumi su samo još jače vezali bošnjački i srpski narod za nacionalističke lidere i stvorili još veći jaz između njih.

7. Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine ne smatra da je izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu. Tačno je da je ona u aprilu 1992. priznata kao nezavisna država. Međutim, to priznanje je bilo politički čin, u interesu svjetskog kapitala kome je odgovaralo započinjanje rata kod nas. Na žalost, u trenutku priznanja Bosna i Hercegovina nije postojala kao država. Nastale su tri nezavisne državice, iako bez međunarodnog priznanja. Po definiciji međunarodnog prava, država ima tri odrednice: teritorija, stanovništvo i vlast. Vlada u Sarajevu, koja je priznata kao zastupnik nezavisne države Bosne i Hercegovine, je, međutim, imala kontrolu na oko 1/3 teritorije. Na preostale 2/3 ona nije vršila suverenu vlast. A suverenost je bitna odrednica države. Bosna i Hercegovina je, pod udarima nacionalizma, potpuno uništena. Ona je obnovljena krajem 1995. godine, iako ne u obliku koji mi ističemo kao svoj krajnji cilj.

8. Iako rat u Bosni i Hercegovini smatramo građanskim, time ne želimo reći da Bosna i Hercegovina, između ostalog, nije bila žrtva velikosrpskog i velikohrvatskog projekta. Naprotiv, pokušaji proširenja teritorija Srbije i Hrvatske na račun Bosne i Hercegovine su bili očiti. To se nije desilo samo zato što je tzv. međunarodna zajednica, čineći apsurd nepriznavanja spoljnih granica SFRJ, insistirala na poštovanju republičkih granica.

9. Tokom rata i poslije njega smo bili svjedoci teških zločina i kršenja ljudskih prava od strane tri nacionalistička režima. Oni nisu bili slučajni ili djelo pojedinaca. Zločini su proistekli iz ranije pripremljenih planova srpskog i hrvatskog vođstva da stvore etnički čiste države, odnosno bošnjačkog vođstva da stvori državu BiH pod dominacijom jednog naroda i jedne vjere. Sve ovo potvrđuju brojnost zločina, činjenica da njihovi počinioci nisu krivično gonjeni i kažnjavani, ali i bjesomučna nacionalistička propaganda koja je pripremila svijest naroda za opravdavanje zločina. Tačno je da nisu svi počinili jednak broj zložina, ali je ta činjenica nevažna za ocjenu politika koje su oblikovane u Sarajevu, Palama i Mostaru. Bitno je da su tri nacionalistička vođstva imala u osnovi iste ciljeve. Treba ispitati i registrovati svaki zločin, pa i reći koliko je ko zločina učinio. To, ipak, ne opravdava «vaganje» stepena odgovornosti pojedinih režima, jer su oni isti obzirom na prirodu učinjenih zločina, na proglašavanje njihovih počinilaca za ratne heroje, kao i za «ispiranje mozgova» u cilju skrivanja i opravdavanja zločina.

10. Dokaz njihovog ekstremizma je i vojna pomoć sa strane koju su oni primali: Srbi od srbijanskog režima, Hrvati od hrvatskog, a Bošnjaci od islamističkih fundametalista iz Irana (instruktori Islamske revolucionarne garde).
Rat u BiH nije bio ni otadžbinski, ni domovinski, ni odbrambeno-oslobodilački. Gledajući pojedine gradove i sela, možemo vidjeti da su se ovdje-ondje branili i Bošnjaci i Hrvati i Srbi. Gledajući u cjelini, rat je vođen za osvajanje što više teritorija. Rat je vođen za to da radnička klasa i seljaštvo budu dezorganizovani i zavedeni nacionalizmom kako bi ih političke elite i kriminalni krugovi što lakše opljačkali. Duboko ukorijenjeno ratno i poratno profiterstvo to potvrđuju. Poslije 1945. su eliminisani svi ratni profiteri. Poslije 1995. nijedan. Partizanski i komunistički rukovodioci iz rata nisu donijeli nikakvog materijalnog bogatstva. Nacionalni usrećitelji jesu. Njihove porodice su obezbijeđene. To je dokaz karaktera ovog rata, kao i činjenica da su porodice poginulih - šehida i učesnici rata na sve tri strane iz njega izašli krajnje siromašni, poniženi i obespravljeni. Rat u Bosni i Hercegovini je imao izrazito klasno obilježje, jer je predstavljao sredstvo za postizanje osnovnog cilja: uspostavu kapitalističkog poretka zasnovanog na ugnjetavanju i vladavini šačice profitera i partijskih vođa. Tim ratom je trebalo podijeliti dotad jedinstvenu jugoslovensku radničku klasu i na taj način za duže vrijeme onesposobiti jedinu društvenu snagu koja bi se mogla suprotstaviti uvođenju kapitalizma i profiterstvu.
Stabilnosti i ravnopravnosti u Bosni i Hercegovini neće biti dok su na vlasti nacionalisti. Ovdje ne mislimo samo na ekstremiste iz SDS, SDA i HDZ, već i na vajne umjerenjake iz SDP-a, SNSD-a, SPRS i sličnih stranaka. Njihovi lideri i članstvo su pod jakim uticajem nacionalizma, prihvataju i šire istu nacionalističku priču o uzrocima i karakteru rata i time ne mogu dovesti do pomirenja. Da su nacionalistima bili u interesu mir i ravnopravnost, ne bi dovodili paravojne formacije iz Srbije i Hrvatske, niti mudžahedine iz muslimanskih zemalja. Da su htjeli ravnopravnost, oni bi je ostvarili bar poslije rata, pa bi se prognanici vratili kućama i mirno živjeli. Činjenica je koju znaju svi građani da se ljudi još uvijek moraju stidjeti ili bojati zbog imena koje nose ili boga kome se mole. Takvo stanje ne otklanjaju ekstremni nacionalisti koji od mržnje žive, ali ni umjereni socijalisti/socijal-demokrati, koji se povode za nacionalističkom sviješću umjesto da je mijenjaju.

U Bijeljini, januara 2004. godine

gavrilo wrote:

[img]http://komunist.free.fr/pic/star.gif[/img][img]http://komunist.free.fr/pic/banner.gif[/img] wrote:
Deklaracija Radničko-komunističke partije Bosne i Hercegovine o uzrocima i karakteru rata u Bosni i Hercegovini


1. Dio građana Bosne i Hercegovine smatra da treba početi proces zaboravljanja onoga što nam se dešavalo od 1990. godine i da se samo tako može uspostaviti tolerancija i nacionalna ravnopravnost. Mi mislimo suprotno. Nacionalisti svoje teze sa pojačanom pažnjom propagandno nameću građanima naročito pred izbore i u vrijeme zaoštravanja ekonomskih, socijalnih ili političkih problema. U nemogućnosti da ponude program ekonomske, socijalne i moralne obnove, oni popularnost i uticaj žele učvrstiti ponovnim pozivanjem na stare nacionalističke parole.

2. Suzbijanje nacionalističkih pogleda na davnu i blisku prošlost je jedini način za suzbijanje uticaja nacionalističkih snaga i okretanje ka rješavanju životnih problema. Opstanak moćnog nacionalizma na ovim prostorima će omogućiti opstanak trajne nacionalne mržnje, koja će u većoj mjeri izbijati s vremena na vrijeme i prijetiti stabilnosti društva. Zato je neophodno istinito ocijeniti karakter i uzroke rata u BiH i tom istinom pobijati nacionalističku propagandu, a nacionaliste onemogućiti kao uticajnu političku snagu.

3. Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine polazi od stava da se predratna, ratna i poslijeratna zbivanja u BiH ne mogu posmatrati odvojeno od ukupne krize društvenog sistema SFRJ. Bosna i Hercegovina je bila dio jugoslovenske federacije i socijalističkog društva, pa se njegova kriza nužno morala odraziti i na SRBiH. Nacionalna isključivost i mržnja nisu prirodno osjećanje naših naroda. One izbijaju u tačno određenim, za njih povoljnim uslovima, kad zaoštravanje krize to postavi na dnevni red. Nije čudo što je nacionalizam u naročito jakim oblicima ispoljen tokom 70-ih, a još više 80-ih godina. To su decenije u kojima vladajuće snage nisu bile spremne da učine odlučne korake u pravcu suzbijanja krize. U uslovima truljenja svih pora društvenog sistema i nesposobnosti rukovodstava SK da to izbjegnu, ojačale su snage koje su 1945. bile poražene. Kriza ekonomskog i političkog sistema je morala obuhvatiti i sferu nacionalnih odnosa. Nije tačno da oni nisu bili kvalitetno uređeni u SFRJ i SRBiH. Problem je u tome što dobro uređeni nacionalni odnosi mogu opstati samo u dobro uređenom i zdravom društvu. Iz ovoga zaključujemo da nacionalizam nije nešto što je bilo prirodno, ali nasilno gušeno, pa je kad-tad moralo izbiti na površinu. Takođe zaključujemo da on nije vještački unesen u Bosnu i Hercegovinu iz drugih republika, nego je izrastao iz opšte krize bosanskohercegovačkog društva.

4. Tačno je da su nacionalizmi u Srbiji i Hrvatskoj, oličeni u tadašnjim režimima i opozicionim snagama, imali teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini. To je postalo sasvim jasno i očigledno u aprilu 1992. godine, kada su beogradski i zagrebački režimi vojno, finansijski i propagandno pomogli svoje istomišljenike u Bosni i Hercegovini. Iako nije sasvim poznato šta se dogovaralo u Karađorđevu u proljeće 1991. godine, ipak su učesnici tih dogovora potvrdili da se raspravljalo o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske. Učešće srbijanskih i hrvatskih paravojnih jedinica, kao i visok stepen političke jednodušnosti između Mostara i Zagreba, odnosno Pala i Beograda, potvrđuju da je postojao plan stvaranja «Velike Hrvatske» odnosno «Velike Srbije». Dokaz za to su i Statut HDZ-a BiH iz avgusta 1990. godine u kome se kaže da je HDZBiH sastavni dio HDZ-a sa sjedištem u Zagrebu, kao i program SPS-a iz oktobra 1992. godine kojim se ističe da »novu» Jugoslaviju čine Srbija, Crna Gora i oni iz bivše SFRJ koji joj žele pristupiti. Time je dat politički osnov za priključenje RS i RSK SR Jugoslaviji. Krajem 1991. je proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, koja je uključila i neke opštine sa većinskim srpskim i bošnjačkim stanovništvom. Januara 1992. je proglašena Srpska republika Bosna i Hercegovina. Obje tvorevine su proglašene u suprotnosti sa tada važećim ustavima SFRJ i SRBiH.

5. U vrijeme rasplamsavanja jugoslovenske krize režim u Srbiji je isticao svoju privrženost opstanku SFRJ. Bošnjačko političko vođstvo u BiH je, pak, isticalo svoju privrženost građanskoj i cjelovitoj BiH. I jedni i drugi su obmanuli javnost i svoje sljedbenike. Pored srpskog i hrvatskog nacionalizma u BiH, koji su javno i otvoreno zagovarali kontinuitet sa politikom ustaškog i četničkog pokreta iz perioda 1941-1945. postojao je i bošnjački (u to vrijeme - muslimanski) nacionalizam, koji se naslanjao na ideologiju i tradicije ekstremno-nacionalističkog mladomuslimanskog pokreta. Poznato je da je ustaški pokret zagovarao etnički čistu hrvatsku državu i, kao rezultat toga, sproveo nezapamćen genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima. Nacionalističko vođstvo u Zagrebu i njihovi istomišljenici u Sarajevu i Mostaru su isticali značaj i veličinu tzv. NDH i time javnosti pokazali pravo lice. Srpski nacionalizam u BiH se oslanjao na tradiciju i ideologiju četničkog pokreta, koji je takođe zagovarao stvaranje etnički čiste srpske države i u tom cilju izvršio niz masovnih zločina. Bošnjački nacionalizam se, kao što je rečeno, oslanjao na «Mlade muslimane» i njihov san stvaranja islamske države, kao i teze Alije Izetbegovića o nužnosti islamske države svugdje gdje su muslimani većina. Osnivači SDA su bili isti oni ljudi koji su 1941. zagovarali autonomiju BiH u okviru Hitlerove države, a 1949. godine suđeni zbog ekstremno-nacionalističke propagande. Isticanje ovakvih ideologija kao osnova tri nacionalna pokreta je bilo uvod u krvavi rasplet jugoslovenske drame.

6. Referendumi organizovani u BiH nego i drugim republikama početkom 90-ih godina su bili nelegalni i nelegitimni. Nacionalistima su oni bili potrebni kako bi pokazali privrženost svojih naroda ideji nezavisnosti. Ali, tada još važeći Ustav SFRJ iz 1974. kao i Ustav SRBiH nisu uopšte predviđali mogućnost cijepanja zajedničke države na bilo koji način pa ni referendumom. Bošnjački i srpski referendumi su bili manipulacija bošnjačkih i srpskih nacionalista. I prije njihovog održavanja su se znali rezultati. Referendumi su samo još jače vezali bošnjački i srpski narod za nacionalističke lidere i stvorili još veći jaz između njih.

7. Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine ne smatra da je izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu. Tačno je da je ona u aprilu 1992. priznata kao nezavisna država. Međutim, to priznanje je bilo politički čin, u interesu svjetskog kapitala kome je odgovaralo započinjanje rata kod nas. Na žalost, u trenutku priznanja Bosna i Hercegovina nije postojala kao država. Nastale su tri nezavisne državice, iako bez međunarodnog priznanja. Po definiciji međunarodnog prava, država ima tri odrednice: teritorija, stanovništvo i vlast. Vlada u Sarajevu, koja je priznata kao zastupnik nezavisne države Bosne i Hercegovine, je, međutim, imala kontrolu na oko 1/3 teritorije. Na preostale 2/3 ona nije vršila suverenu vlast. A suverenost je bitna odrednica države. Bosna i Hercegovina je, pod udarima nacionalizma, potpuno uništena. Ona je obnovljena krajem 1995. godine, iako ne u obliku koji mi ističemo kao svoj krajnji cilj.

8. Iako rat u Bosni i Hercegovini smatramo građanskim, time ne želimo reći da Bosna i Hercegovina, između ostalog, nije bila žrtva velikosrpskog i velikohrvatskog projekta. Naprotiv, pokušaji proširenja teritorija Srbije i Hrvatske na račun Bosne i Hercegovine su bili očiti. To se nije desilo samo zato što je tzv. međunarodna zajednica, čineći apsurd nepriznavanja spoljnih granica SFRJ, insistirala na poštovanju republičkih granica.

9. Tokom rata i poslije njega smo bili svjedoci teških zločina i kršenja ljudskih prava od strane tri nacionalistička režima. Oni nisu bili slučajni ili djelo pojedinaca. Zločini su proistekli iz ranije pripremljenih planova srpskog i hrvatskog vođstva da stvore etnički čiste države, odnosno bošnjačkog vođstva da stvori državu BiH pod dominacijom jednog naroda i jedne vjere. Sve ovo potvrđuju brojnost zločina, činjenica da njihovi počinioci nisu krivično gonjeni i kažnjavani, ali i bjesomučna nacionalistička propaganda koja je pripremila svijest naroda za opravdavanje zločina. Tačno je da nisu svi počinili jednak broj zložina, ali je ta činjenica nevažna za ocjenu politika koje su oblikovane u Sarajevu, Palama i Mostaru. Bitno je da su tri nacionalistička vođstva imala u osnovi iste ciljeve. Treba ispitati i registrovati svaki zločin, pa i reći koliko je ko zločina učinio. To, ipak, ne opravdava «vaganje» stepena odgovornosti pojedinih režima, jer su oni isti obzirom na prirodu učinjenih zločina, na proglašavanje njihovih počinilaca za ratne heroje, kao i za «ispiranje mozgova» u cilju skrivanja i opravdavanja zločina.

10. Dokaz njihovog ekstremizma je i vojna pomoć sa strane koju su oni primali: Srbi od srbijanskog režima, Hrvati od hrvatskog, a Bošnjaci od islamističkih fundametalista iz Irana (instruktori Islamske revolucionarne garde).
Rat u BiH nije bio ni otadžbinski, ni domovinski, ni odbrambeno-oslobodilački. Gledajući pojedine gradove i sela, možemo vidjeti da su se ovdje-ondje branili i Bošnjaci i Hrvati i Srbi. Gledajući u cjelini, rat je vođen za osvajanje što više teritorija. Rat je vođen za to da radnička klasa i seljaštvo budu dezorganizovani i zavedeni nacionalizmom kako bi ih političke elite i kriminalni krugovi što lakše opljačkali. Duboko ukorijenjeno ratno i poratno profiterstvo to potvrđuju. Poslije 1945. su eliminisani svi ratni profiteri. Poslije 1995. nijedan. Partizanski i komunistički rukovodioci iz rata nisu donijeli nikakvog materijalnog bogatstva. Nacionalni usrećitelji jesu. Njihove porodice su obezbijeđene. To je dokaz karaktera ovog rata, kao i činjenica da su porodice poginulih - šehida i učesnici rata na sve tri strane iz njega izašli krajnje siromašni, poniženi i obespravljeni. Rat u Bosni i Hercegovini je imao izrazito klasno obilježje, jer je predstavljao sredstvo za postizanje osnovnog cilja: uspostavu kapitalističkog poretka zasnovanog na ugnjetavanju i vladavini šačice profitera i partijskih vođa. Tim ratom je trebalo podijeliti dotad jedinstvenu jugoslovensku radničku klasu i na taj način za duže vrijeme onesposobiti jedinu društvenu snagu koja bi se mogla suprotstaviti uvođenju kapitalizma i profiterstvu.
Stabilnosti i ravnopravnosti u Bosni i Hercegovini neće biti dok su na vlasti nacionalisti. Ovdje ne mislimo samo na ekstremiste iz SDS, SDA i HDZ, već i na vajne umjerenjake iz SDP-a, SNSD-a, SPRS i sličnih stranaka. Njihovi lideri i članstvo su pod jakim uticajem nacionalizma, prihvataju i šire istu nacionalističku priču o uzrocima i karakteru rata i time ne mogu dovesti do pomirenja. Da su nacionalistima bili u interesu mir i ravnopravnost, ne bi dovodili paravojne formacije iz Srbije i Hrvatske, niti mudžahedine iz muslimanskih zemalja. Da su htjeli ravnopravnost, oni bi je ostvarili bar poslije rata, pa bi se prognanici vratili kućama i mirno živjeli. Činjenica je koju znaju svi građani da se ljudi još uvijek moraju stidjeti ili bojati zbog imena koje nose ili boga kome se mole. Takvo stanje ne otklanjaju ekstremni nacionalisti koji od mržnje žive, ali ni umjereni socijalisti/socijal-demokrati, koji se povode za nacionalističkom sviješću umjesto da je mijenjaju.

U Bijeljini, januara 2004. godine

praznina wrote:

gavrilo wrote:

[img]http://komunist.free.fr/pic/star.gif[/img][img]http://komunist.free.fr/pic/banner.gif[/img] wrote:
Deklaracija Radničko-komunističke partije Bosne i Hercegovine o uzrocima i karakteru rata u Bosni i Hercegovini


1. Dio građana Bosne i Hercegovine smatra da treba početi proces zaboravljanja onoga što nam se dešavalo od 1990. godine i da se samo tako može uspostaviti tolerancija i nacionalna ravnopravnost. Mi mislimo suprotno. Nacionalisti svoje teze sa pojačanom pažnjom propagandno nameću građanima naročito pred izbore i u vrijeme zaoštravanja ekonomskih, socijalnih ili političkih problema. U nemogućnosti da ponude program ekonomske, socijalne i moralne obnove, oni popularnost i uticaj žele učvrstiti ponovnim pozivanjem na stare nacionalističke parole.

2. Suzbijanje nacionalističkih pogleda na davnu i blisku prošlost je jedini način za suzbijanje uticaja nacionalističkih snaga i okretanje ka rješavanju životnih problema. Opstanak moćnog nacionalizma na ovim prostorima će omogućiti opstanak trajne nacionalne mržnje, koja će u većoj mjeri izbijati s vremena na vrijeme i prijetiti stabilnosti društva. Zato je neophodno istinito ocijeniti karakter i uzroke rata u BiH i tom istinom pobijati nacionalističku propagandu, a nacionaliste onemogućiti kao uticajnu političku snagu.

3. Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine polazi od stava da se predratna, ratna i poslijeratna zbivanja u BiH ne mogu posmatrati odvojeno od ukupne krize društvenog sistema SFRJ. Bosna i Hercegovina je bila dio jugoslovenske federacije i socijalističkog društva, pa se njegova kriza nužno morala odraziti i na SRBiH. Nacionalna isključivost i mržnja nisu prirodno osjećanje naših naroda. One izbijaju u tačno određenim, za njih povoljnim uslovima, kad zaoštravanje krize to postavi na dnevni red. Nije čudo što je nacionalizam u naročito jakim oblicima ispoljen tokom 70-ih, a još više 80-ih godina. To su decenije u kojima vladajuće snage nisu bile spremne da učine odlučne korake u pravcu suzbijanja krize. U uslovima truljenja svih pora društvenog sistema i nesposobnosti rukovodstava SK da to izbjegnu, ojačale su snage koje su 1945. bile poražene. Kriza ekonomskog i političkog sistema je morala obuhvatiti i sferu nacionalnih odnosa. Nije tačno da oni nisu bili kvalitetno uređeni u SFRJ i SRBiH. Problem je u tome što dobro uređeni nacionalni odnosi mogu opstati samo u dobro uređenom i zdravom društvu. Iz ovoga zaključujemo da nacionalizam nije nešto što je bilo prirodno, ali nasilno gušeno, pa je kad-tad moralo izbiti na površinu. Takođe zaključujemo da on nije vještački unesen u Bosnu i Hercegovinu iz drugih republika, nego je izrastao iz opšte krize bosanskohercegovačkog društva.

4. Tačno je da su nacionalizmi u Srbiji i Hrvatskoj, oličeni u tadašnjim režimima i opozicionim snagama, imali teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini. To je postalo sasvim jasno i očigledno u aprilu 1992. godine, kada su beogradski i zagrebački režimi vojno, finansijski i propagandno pomogli svoje istomišljenike u Bosni i Hercegovini. Iako nije sasvim poznato šta se dogovaralo u Karađorđevu u proljeće 1991. godine, ipak su učesnici tih dogovora potvrdili da se raspravljalo o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske. Učešće srbijanskih i hrvatskih paravojnih jedinica, kao i visok stepen političke jednodušnosti između Mostara i Zagreba, odnosno Pala i Beograda, potvrđuju da je postojao plan stvaranja «Velike Hrvatske» odnosno «Velike Srbije». Dokaz za to su i Statut HDZ-a BiH iz avgusta 1990. godine u kome se kaže da je HDZBiH sastavni dio HDZ-a sa sjedištem u Zagrebu, kao i program SPS-a iz oktobra 1992. godine kojim se ističe da »novu» Jugoslaviju čine Srbija, Crna Gora i oni iz bivše SFRJ koji joj žele pristupiti. Time je dat politički osnov za priključenje RS i RSK SR Jugoslaviji. Krajem 1991. je proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, koja je uključila i neke opštine sa većinskim srpskim i bošnjačkim stanovništvom. Januara 1992. je proglašena Srpska republika Bosna i Hercegovina. Obje tvorevine su proglašene u suprotnosti sa tada važećim ustavima SFRJ i SRBiH.

5. U vrijeme rasplamsavanja jugoslovenske krize režim u Srbiji je isticao svoju privrženost opstanku SFRJ. Bošnjačko političko vođstvo u BiH je, pak, isticalo svoju privrženost građanskoj i cjelovitoj BiH. I jedni i drugi su obmanuli javnost i svoje sljedbenike. Pored srpskog i hrvatskog nacionalizma u BiH, koji su javno i otvoreno zagovarali kontinuitet sa politikom ustaškog i četničkog pokreta iz perioda 1941-1945. postojao je i bošnjački (u to vrijeme - muslimanski) nacionalizam, koji se naslanjao na ideologiju i tradicije ekstremno-nacionalističkog mladomuslimanskog pokreta. Poznato je da je ustaški pokret zagovarao etnički čistu hrvatsku državu i, kao rezultat toga, sproveo nezapamćen genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima. Nacionalističko vođstvo u Zagrebu i njihovi istomišljenici u Sarajevu i Mostaru su isticali značaj i veličinu tzv. NDH i time javnosti pokazali pravo lice. Srpski nacionalizam u BiH se oslanjao na tradiciju i ideologiju četničkog pokreta, koji je takođe zagovarao stvaranje etnički čiste srpske države i u tom cilju izvršio niz masovnih zločina. Bošnjački nacionalizam se, kao što je rečeno, oslanjao na «Mlade muslimane» i njihov san stvaranja islamske države, kao i teze Alije Izetbegovića o nužnosti islamske države svugdje gdje su muslimani većina. Osnivači SDA su bili isti oni ljudi koji su 1941. zagovarali autonomiju BiH u okviru Hitlerove države, a 1949. godine suđeni zbog ekstremno-nacionalističke propagande. Isticanje ovakvih ideologija kao osnova tri nacionalna pokreta je bilo uvod u krvavi rasplet jugoslovenske drame.

6. Referendumi organizovani u BiH nego i drugim republikama početkom 90-ih godina su bili nelegalni i nelegitimni. Nacionalistima su oni bili potrebni kako bi pokazali privrženost svojih naroda ideji nezavisnosti. Ali, tada još važeći Ustav SFRJ iz 1974. kao i Ustav SRBiH nisu uopšte predviđali mogućnost cijepanja zajedničke države na bilo koji način pa ni referendumom. Bošnjački i srpski referendumi su bili manipulacija bošnjačkih i srpskih nacionalista. I prije njihovog održavanja su se znali rezultati. Referendumi su samo još jače vezali bošnjački i srpski narod za nacionalističke lidere i stvorili još veći jaz između njih.

7. Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine ne smatra da je izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu. Tačno je da je ona u aprilu 1992. priznata kao nezavisna država. Međutim, to priznanje je bilo politički čin, u interesu svjetskog kapitala kome je odgovaralo započinjanje rata kod nas. Na žalost, u trenutku priznanja Bosna i Hercegovina nije postojala kao država. Nastale su tri nezavisne državice, iako bez međunarodnog priznanja. Po definiciji međunarodnog prava, država ima tri odrednice: teritorija, stanovništvo i vlast. Vlada u Sarajevu, koja je priznata kao zastupnik nezavisne države Bosne i Hercegovine, je, međutim, imala kontrolu na oko 1/3 teritorije. Na preostale 2/3 ona nije vršila suverenu vlast. A suverenost je bitna odrednica države. Bosna i Hercegovina je, pod udarima nacionalizma, potpuno uništena. Ona je obnovljena krajem 1995. godine, iako ne u obliku koji mi ističemo kao svoj krajnji cilj.

8. Iako rat u Bosni i Hercegovini smatramo građanskim, time ne želimo reći da Bosna i Hercegovina, između ostalog, nije bila žrtva velikosrpskog i velikohrvatskog projekta. Naprotiv, pokušaji proširenja teritorija Srbije i Hrvatske na račun Bosne i Hercegovine su bili očiti. To se nije desilo samo zato što je tzv. međunarodna zajednica, čineći apsurd nepriznavanja spoljnih granica SFRJ, insistirala na poštovanju republičkih granica.

9. Tokom rata i poslije njega smo bili svjedoci teških zločina i kršenja ljudskih prava od strane tri nacionalistička režima. Oni nisu bili slučajni ili djelo pojedinaca. Zločini su proistekli iz ranije pripremljenih planova srpskog i hrvatskog vođstva da stvore etnički čiste države, odnosno bošnjačkog vođstva da stvori državu BiH pod dominacijom jednog naroda i jedne vjere. Sve ovo potvrđuju brojnost zločina, činjenica da njihovi počinioci nisu krivično gonjeni i kažnjavani, ali i bjesomučna nacionalistička propaganda koja je pripremila svijest naroda za opravdavanje zločina. Tačno je da nisu svi počinili jednak broj zložina, ali je ta činjenica nevažna za ocjenu politika koje su oblikovane u Sarajevu, Palama i Mostaru. Bitno je da su tri nacionalistička vođstva imala u osnovi iste ciljeve. Treba ispitati i registrovati svaki zločin, pa i reći koliko je ko zločina učinio. To, ipak, ne opravdava «vaganje» stepena odgovornosti pojedinih režima, jer su oni isti obzirom na prirodu učinjenih zločina, na proglašavanje njihovih počinilaca za ratne heroje, kao i za «ispiranje mozgova» u cilju skrivanja i opravdavanja zločina.

10. Dokaz njihovog ekstremizma je i vojna pomoć sa strane koju su oni primali: Srbi od srbijanskog režima, Hrvati od hrvatskog, a Bošnjaci od islamističkih fundametalista iz Irana (instruktori Islamske revolucionarne garde).
Rat u BiH nije bio ni otadžbinski, ni domovinski, ni odbrambeno-oslobodilački. Gledajući pojedine gradove i sela, možemo vidjeti da su se ovdje-ondje branili i Bošnjaci i Hrvati i Srbi. Gledajući u cjelini, rat je vođen za osvajanje što više teritorija. Rat je vođen za to da radnička klasa i seljaštvo budu dezorganizovani i zavedeni nacionalizmom kako bi ih političke elite i kriminalni krugovi što lakše opljačkali. Duboko ukorijenjeno ratno i poratno profiterstvo to potvrđuju. Poslije 1945. su eliminisani svi ratni profiteri. Poslije 1995. nijedan. Partizanski i komunistički rukovodioci iz rata nisu donijeli nikakvog materijalnog bogatstva. Nacionalni usrećitelji jesu. Njihove porodice su obezbijeđene. To je dokaz karaktera ovog rata, kao i činjenica da su porodice poginulih - šehida i učesnici rata na sve tri strane iz njega izašli krajnje siromašni, poniženi i obespravljeni. Rat u Bosni i Hercegovini je imao izrazito klasno obilježje, jer je predstavljao sredstvo za postizanje osnovnog cilja: uspostavu kapitalističkog poretka zasnovanog na ugnjetavanju i vladavini šačice profitera i partijskih vođa. Tim ratom je trebalo podijeliti dotad jedinstvenu jugoslovensku radničku klasu i na taj način za duže vrijeme onesposobiti jedinu društvenu snagu koja bi se mogla suprotstaviti uvođenju kapitalizma i profiterstvu.
Stabilnosti i ravnopravnosti u Bosni i Hercegovini neće biti dok su na vlasti nacionalisti. Ovdje ne mislimo samo na ekstremiste iz SDS, SDA i HDZ, već i na vajne umjerenjake iz SDP-a, SNSD-a, SPRS i sličnih stranaka. Njihovi lideri i članstvo su pod jakim uticajem nacionalizma, prihvataju i šire istu nacionalističku priču o uzrocima i karakteru rata i time ne mogu dovesti do pomirenja. Da su nacionalistima bili u interesu mir i ravnopravnost, ne bi dovodili paravojne formacije iz Srbije i Hrvatske, niti mudžahedine iz muslimanskih zemalja. Da su htjeli ravnopravnost, oni bi je ostvarili bar poslije rata, pa bi se prognanici vratili kućama i mirno živjeli. Činjenica je koju znaju svi građani da se ljudi još uvijek moraju stidjeti ili bojati zbog imena koje nose ili boga kome se mole. Takvo stanje ne otklanjaju ekstremni nacionalisti koji od mržnje žive, ali ni umjereni socijalisti/socijal-demokrati, koji se povode za nacionalističkom sviješću umjesto da je mijenjaju.

U Bijeljini, januara 2004. godine

Dobar dio teksta bi trebalo liku " umro je mostar" postaviti pod nos. Da nekoliko puta pročita i po mogućnosti prepriča kako bi mu bilo jasnije.

umro je mostar wrote:

praznina wrote:

gavrilo wrote:

Dobar dio teksta bi trebalo liku " umro je mostar" postaviti pod nos. Da nekoliko puta pročita i po mogućnosti prepriča kako bi mu bilo jasnije.

treba li reci da je to jednonacionalna partija sa sjedistemj u Bjeljini i citao sam to vec prije i samo sam se nasmijao. A i Staljin je sebi dao za pravo da on bude ekskluzivni zastupnik tumacenja sta je to komunisticki a sta nije komunisticki stav. Tako i ja kazem da ovi ljudi seru i da to nema veze sa stavovima jednog komuniste.