[img]http://www.oslobodjenje.com.ba/templates/JavaBean/images/image_01.jpg[/img] wrote:
Desetogodišnjica masakra na Markalama u Sarajevu
Piše: A. B. / I.T. (Foto: Didi TORCHE)
29/08/05
Edheme, svijet ima budućnost!
I jučer su, baš kao i svake poslijeratne godine, sarajevske vlasti svih nivoa u granicama svojih finansijskih i emotivnih mogućnosti obilježile desetegodišnjicu masakra na Markalama. Položili su cvijeće na spomen - ploču, podsjetili na zločin. Neko je proučio Fatihu, neko se minutom šutnje sjetio 34 ubijena i stotinjak ranjenih sugrađana.
Fotografi su slikali vlast, novinari zabilježili ono što su funkcioneri rekli. I gotovo! Idemo dalje, idemo ka Evropskoj uniji. Valja gledati od čega se živi!
Stoga vas riječju i slikom podsjećamo na taj 28. avgust 1995. godine, na tu minobacačku granatu kalibra 120 mm ispaljenu s južnih četničkih položaja. Stoga vas podsjećamo da “narod koji zaboravi ono što mu se dogodilo, može i nestati”, kako je 1997. polažući cvijeće na istu spomen - ploću, primijetio Midhat Haračić, tadašnji guverner Sarajevskog kantona.
Elem, par sati nakon zločina nad ljudima koji su na Gradskoj tržnici životima platitli svoju nakanu da cigarete zamijene za hranu, nad kraterom koji je napravila granata, nadvili su se stručnjaci Armije BiH i UN.
Rednim brojem jedan obilježili su mjesto na koje je granata pala. Rednim brojem dva - mjesto na kojem je ženska noga. Rednim brojem tri - mjesto na kojem je muška noga. Između njih, s patikama u ruci hoda mladić i kaže im:
“Ovo su patike moga brata”.
Drugi čovjek objašnjava kako je ostao živ zahvaljujući - šarafu. Ispao mu, sageo se da ga dohvati pa ga geler promašio.
Vijest o 34 ubijena, stotinjak ranjenih Sarajlija, zatekla je Aliju Izetbegovića - tada predsjednika BiH, u Mostaru. Naime, imao je namjeru u Pariz, na mirovne pregovore. Na trenutak je mislio vratiti se u Sarajevo, no, nastavio je put ka Parizu.
“Idem ih pitati dokle će biti ravnodušni, dokle će trpjeti ovo nasilje. Reći ću im da ćemo upotrijebiti sva moguća sredstva da se iz ove nevolje izbavimo. Hoću da naglasim, sva sredstva”, govorio je Izetbegović.
I nije baš jasno na koja je “sredstva” mislio. O tome, tim “sredstvima”, trebalo bi da nešto više znaju generali Rasim Delić i Sefer Halilovića, Enver Hadžihasanović... No, svi su u Hagu ili se od optužbi za ratne zločine brane sa slobode i ne smiju pričati za medije.
“Što se tiče ubica, današnjih zločinaca, poručujem da ćemo im vratiti istom ravnom mjerom i to vrlo skoro. Taj dan nije daleko”, ljutio se Izetbegović.
Armija BiH nije vratila istom mjerom. Učinili su to NATO avioni. Poletjeli su iz Aviana 29. avgusta, dva sata prije ponoći po Griniču, ili rano ujutro po srednjeevrospkom vremenu. Njihov je cilj “saniranje zaštićene zone oko Sarajeva”.
I dok reis -ul- ulema Mustafa ef. Cerić priča o tome kako je “ovaj srpski zločin još jedan dokaz genocidne svijesti srpskog rukovodstva”, potom poziva “sve Bošnjake koji su van BiH da se vrate i suprotstave zlu”, avoni NATO - a i jedinice za brze intervencije rade svoj posao. Meta im je Pretis u Vogošći, kasarna u Lukavici, artiljerijski položaji oko Sarajeva.
Novine javljaju, panika na Palama. Predsjednik SAD Bil Klinton govori kako je akcija avijacije NATO-a “primjeren odgovor na granatiranje Sarajeva. Stiže i ultimatum da VRS ukloni svoju artiljeriju na 20 kilometara od Sarajeva, obustavu vatre... Nakon pritiska Miloševića na Mladića, tako je i bilo.
Izetbegović je nešto raspoloženiji. Napadi avijacije na VRS, izjavit će, otvaraju put ka miru, ne vode ka nastavku rata. Otvara se “plavi put”, stiže struja, voda u opkoljeni grad. Kraj rata je blizu. Monstrume, kako je srpsko rukovodtsvo nazvao Edhem Bičakčić - tada privremeni član Predsjedništva BiH, zaustavio je NATO, Armija BiH. Jer, ako se njihovi zločine nastave...
“Svijet nema budućnosti”, govorio je Bičakčić.
I sljedeću godišnjicu masakra na Markalama, biće, vlasti će obilježiti polaganjem cvijeće, ponekom kurtuaznom rečenicom. Šta bi nam falilo da zločin na Markalama, ili dan kad je na BiH izvršena agresija, obilježimo recimo ovako: sami sebi isključimo vodu, struju, obustavimo gradski saobraćaj na nekoliko sati! Čini se sasma logičnim. Sami smo se i granatirali, zar ne!
Srbi su pucali
Komisija će zaključiti kako je granatu što pobi nevin svijet ispalila Vojska Republike Srpske. Karadžić i Mladić takođe imaju svoj zaključak. Muslimani su granatirali sami sebe, muslimaski fundamentalisti na vlasti hoće “terorizmom nad svojim sunarodnocima izgraditi poziciju žrtve”.
Političari nižeg ranga i različita udruženja položili cvijeće i pozvali na sjećanje
Žrtve ne smiju biti zaboravljene
U znak sjećanja na 43 ubijena i 84 ranjena sugrađanina, umorenih u stravičnom masakru koji se prije ravno deset godina dogodio pred Gradskom tržnicom u Sarajevu, delegacije Grada, Kantona i Općine Centar, te udruženja i organizacija položili su cvijeće na spomen - obilježje, proučili Fatihu ili minutom šutnje odali poštovanje žrtvama.
Junaci i kukavice
Oko 11 sati tog 28. avgusta 1995. godine, sa neprijateljskih položaja na Trebeviću ispaljena je minobacačka granata, koja je pala među skupinu građana, pred ulazom u Gradsku tržnicu od čijeg je dejstva poginulo 43, a teže i lakše povrijeđeno 84 lica.
“Na ovom se mjestu dogodio monstruozni zločin. Trebamo pravilno odgajati naše mlade naraštaje i jasno razlikovati junaštvo od kukavičluka i zločina”, naglasio je ministar obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo Emir Turkušić, dodajući kako se mora praštati da bi život tekao, ali se nevine žrtve nikada ne smiju zaboraviti i uvijek im treba odavati dužno poštovanje.
Predsjednik Kraljevskog teniserskog kluba iz Barselone Juan Maria Tintore također je položio cvijeće na spomen-ploču.
“Impresioniran sam činjenicom da se sjećanjem na kriminalni akt koji je prouzrokovao ovaj čin uvijek obnavlja uspomena ovog užasnog stradanja nedužnih civila, da se nikada više ne ponovi. Treba oprostiti, ali i sjećati se svega toga”, kazao je Juan Maria Tintore naglasivši da će Barselona i Teniski klub uvijek biti uz Sarajevo i BiH.
Zašto je Ferida sve tužnija?
Sabiha Kulin je na mjesto pogibije na cesti stavila 43 cvijeta u spomen na prijatelje i poznanike koji su ubijeni dok su nabavljali hljeb. Ona smatra da bi predstavnici vlasti trebali mnogo više pažnje posvetiti žrtvama rata, kao i članovima njihovih porodica.
Amira Topčagić je došla proučiti Fatihu majci Halidi Cepić i kako nam je kroz plač rekla, nikad joj niko od predstavnika vlasti nije ni saučešće izjavio.
“I poginuli civili su žrtve rata. Ovdje je poginulo mnogo mladih, a njihove majke niko nije upitao kako žive. Bol za najmilijim je naša bol”, dodala je ona.
Toga 28. avgusta 1995. godine među povrijeđenim bio je i Ismet Svraka, koji je od tada stopostotni invalid. On smatra da bi se civilne žrtve trebale zvati žrtve fašizma, jer u BiH nije bio građanski rat, već agresija.
“Na svaku godišnjicu sam sve tužnija, jer su žrtve bile uzaludne. Ranjena sam, a nikada ništa nisam dobila”, rekla je Ferida Bajrić.
Također, Hajrija Memišević, kojoj je jedan sin ovdje ranjen, a drugi poginuo na Dobrinji, proučila je Fatihu i položila cvijeće za ubijene sugrađane.