ostatak teksta procitajte na:[img]http://www.bhdani.com/stari_site/slike/stare/logo_s.gif[/img][color=white]__[/color][size=117]Objavljeno u broju 146 DANA, 17. mart / ozujak 2000.[/size] wrote:
Narodni heroj ili narodni tiranin?
Sta je Oric Izetbegovicu? Mozda bi najprecizniji odgovor bio: Podrinjski Caco. Dakle, nekadasnji specijalac iz osobne Miloseviceve garde u stilu ratovanja i odnosu spram komande iskazivao je onu topalovicevsku crtu na koju je Izetbegovic stariji vazda bio slab: dobar borac sto ne slusa pretpostavljenu komandu, apsolutno neobavijesten kada je Zenevska konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima u pitanju, dovoljno tvrdoglav da odlucuje sam u ime svih i, uza sve to, vazda voljan da krene prvi u bitku o cijem ishodu i ne zeli razmisljati. Kako drugacije objasniti tretman zasticenosti koji Oric uziva kao jedini komandant apsolutno postedjen preispitivanja osobne uloge u najvecoj izgubljenoj bici? Na pricu o narodnim herojima, ovdje vec odavno niko ne pada: zar nije Izetbegovic osobno ucinio bas sve da potencijalni heroji slucajno ne opstanu kao takvi, svjesno ih gurajuci u vrtlog kabinetskih obracuna? I zar nije svojim preferiranjem paralelne vojne komande i od Sarajeva sacinio otuznu ratnu pricu, a obecanjem da ce “deblokada uslijediti izmedju Dana mladosti i Dana drzavnosti” zapecatio sudbinu skoro 11.000 ljudi?
Danas, kada Naser Oric ima ekskluzivno pravo da suti, okruzen sa desetak tjelohranitelja i sretno udomljen u poslu o kojem mu je “Saja rekao da ne govori” (Senad Sahinpasic Saja, ovdasnjoj javnosti poznat kao nevidjeno cudo bosnjackog tajkunstva, medjunarodnoj znan sa Interpolove potjernice), kada je njegova ratna biografija okoncana na tako prepoznatljiv sarajevski nacin (kontroverzno komandovanje, zloupotreba polozaja, kriminalne radnje upakovane u imidz dobre volje da se pomogne i sve zajedno trampljeno za manipuliranje demobiliziranim borcima i vrbovano za prljave stranacke poslove), kada je postao dio uvezane bosnjacke cosa nostre i kao takav ostao nedodirljiv legalnim institucijama vlasti, kada je, dakle, i dobra djela sa fronta stavio u sluzbu politicke mafije – jedini zlatni ljiljan kojim se moze okititi jeste onaj sa patinom SDA.
Sve za narod i deset najtezih godina, objasnili bi stranacki glasnogovornici iz svojih udobnih kabinetskih fotelja, drsko koristeci srebrenicku tragediju u vlastite promotivne svrhe. Otuda, zapravo, i tolika potreba da se ne zagrebe po izjavama i svjedocenjima onih Srebrenicana koji vec pet godina zalud pokusavaju uprijeti prstom i u one dijelove bosnjacke krivice za planetarnu tragediju enklave. Cemu podsjecanja na brojne zloupotrebe i sverc humanitarnom pomoci, kome treba prekopavanje istine o privatnom naoruzavanju, skrivanju pusaka sa kojima se umjesto na linije islo u lov, organiziranju prostituisanja zena i djevojaka, dizanju tenzija sa medjunarodnim snagama u zasticenoj zoni upadom u srpsko selo Visnjica, kaznjavanju neistomisljenika i smrcu kad zatreba...
No, klupko se ne moze odmotati u samoj Srebrenici: iznosenje domaceg prljavog vesa automatski povlaci i odgovornost pretpostavljenih koji su znali ali nisu htjeli da reagiraju. Podatak da je Naser Oric svojevoljno napustio Srebrenicu ni u kom slucaju ne amnestira Envera Hadzihasanovica za (ne)cinjenje kada je linija rukovodjenja i komandovanja u pitanju. Ako je kao Podrinjac bio zaduzen za pomoc u odbrani enklave, sta je ucinio kao nacelnik staba? Da li je preskakanje sistema rukovodjenja i komandovanja usvojeni recept za princip kolektivne odgovornosti i pranje savjesti?
http://www.bhdani.com/arhiva/146/t1461.htm
