dr_Evil wrote: ↑14/02/2025 10:02
Silovanje uma
Nema tu nikakvog silovanja uma. Sarajevska čaršija nije nikada voljela niti Ivu Andrića niti Zuku Džumhura. Zuki nisu mogli oprostiti prijateljevanje sa Ivom Andrićem, a ni to što je Zukin otac, Abdusеlam Džumhur bio Mladobosanac i kao takav završio u Aradu, gdje je neko vrijeme bio i rahmetli Husaga Ćišić. Abduselam je 1920 postao glavni imam Bajrakli džamije u Beogradu, 1922. godine je dobio kraljevski orden Svetog Save III. reda, da bi nakon toga postao i vojni muftija u Vojsci Kraljevine Jugoslavije.
Džumhur je jedini pisac kojem je nobelovac Ivo Andrić napisao predgovor za knjigu „Nekrolog jednoj čaršiji“:
Jedan trebinjski beg, uži zemljak pisca ove knjige, priznao je, prije sto godina, jednom Austrijancu da nikad u svom dugom vijeku nije bio u Dubrovniku, od koga ga dijeli svega dvadesetak kilometara druma. Kad se Austrijanac tome začudio, beg mu je rekao: "Nema veće planine od kućnoga praga, gospodine!"
Tako su teško kretali na put i malo putovali Džumhurovi zemljaci, nekad. Doduše, to pravilo je imalo uvijek svoje izuzetke i ta planina nije nikad sprečavala pojedince da putuju svijetom, i naročito, da pohode Istok, koji je njima došao u pohode još polovinom XV vijeka. I oni su odlazili put toga Istoka često, različitim povodima, pod raznim vidovima, voljno ili nevoljno, kao trgovci, vojnici, pitomci, parničari ili prognanici, skitnice ili hadžije. Uostalom, ta planina koja se zove kućni prag bivala je sve manja, ne samo u Hercegovini, nego svuda u nas, dok nije potpuno splasnula. Da, mi smo imali dosta putopisaca, bar malo dobrih i značajnih. (Naš čovjek je uopšte dugo zazirao od pismenoga izraza i zabilježenog ličnog utiska i mišljenja!) Zbog toga putopisna knjiga privlači uvijek našu pažnju i danas, i izaziva naročito interesovanje.
Od mnogih naših putnika pred nama je jedan naročite vrste, slikar i pisac, pisac i novinar, savremen jugoslavenski čovjek, savremenih shvatanja i pogleda, budne pažnje i oštra oka.
Kad se poznati slikar i darovit, popularni karikaturista Politike javio kao pisac mnogi je čitalac bio iznenađen pojavom ovog umjetnika koji umije "u dvije brazde da ore". Ja se, pravo da kažem, nisam tome mnogo začudio. On je rodom iz Konjica, mjesta iznad kojeg se BH zemlja naglo prelama u svoju drugu, mediteransku, kako mnogi misle, bolju polovinu; dakle Hercegovac, a za Hercegovce je riječ veliko iskušenje kojem oni teško mogu da odole. U svakom od njih živi potencijalni pisac ili bar usmeni pripovjedač. Tome iskušenju podlegao je vjerovatno i Z. Džumhur kad je osjetio potrebu da od majstorskog crtačkog prikazanja pređe na pismeno kazivanje. A, time je, htio, ne htio, primio i sve teškoće koje pisana riječ neminovno nosi sa sobom i sve rizike spisateljskog posla.
Prva pomisao koja se javlja pred ovom prozom jeste da će autorov stil morati imati nešto od njegove crtačke vještine. I ta pomisao ne vara. I ovdje linija, gola i tvrda, polazi sa neočekivane tačke, ide pravo i kruto, čini vam se da će tako i u tom pravcu ići do u nedogled, ali se odjednom negdje lomi i neočekivano zakreće kud nikad pomisao ne bi. Tako dobri karikaturisti uspijevaju da nas zasmiju, i, u isto vrijeme, natjeraju da se zamislimo o onom o čemu je njih život nagonio da misle i brinu.
Ova proza je zaista epigramatična i bljeskovita kao karikatura ili skica iz slikarevog putničkog bloka. Pa ipak, nailazimo u njoj i na druge osobine koje dolaze pravo od književnosti i književnih pravaca i manira prošlosti i sadašnjosti. To je malo neobična mješavina raznorodnih utjecaja onih koji su prije njega putovali i pisali, i sopstvenih originalnih traženja i pronalazaka. U šarenilu koje ponekad prelazi u baroknu bujnost, a ponekad u ekspresionističke sažetosti vezane mrtvim uzlom, pisac stvara svoj najbolji mogući način kazivanja, koji je ipak, prije i više od svega - slikovit. (On sam, negdje, uzgred, čini zanimljivo priznanje: "Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red"). Njegova slika je često tako uspjela da zastajemo zadivljeni, ne samo pred njenom ljepotom, nego i pred njenom tačnošću. (npr. slika starog kaluđera u Jerusalemu: "Ovako okrenut leđima i podbočen, ličio je na neko ogromno crno slovo koje je ispalo iz Biblije").
Rjeđe su slike koje promaše ili ne dopru do nas, iako ima i takvih. Ali nisu rijetka vizuelna zapažanja dublje, doživljene tačnosti. (Npr.: "Na Istoku se spomenik ne može uvijek vidjeti cio. Sve je napuklo i za sve se zalijepio noviji svijet dućana i daščara. Vidi se obično kube ili samo vrh minareta").
Tome treba dodati da se na stranicama ove knjige s vremena na vrijeme osjeti i uzbudljiva vibracija koja struji u stupcima dnevne štampe.
Zadržao sam se malo duže na stilu i postupcima ovog pisca, jer se tu nalaze i njegove osobenosti i njegove jake i slabe strane. A sada, vrijeme je da se kaže ono što je glavno: sva je ova knjiga u službi čovjeka, bilo da ga prikazuje u složenim prilikama sadašnjice, bilo u prošlosti, i zato - bliska ljudima. Ona razvija pred našim pogledom brz, ali širok film utisaka i zapažanja o ljudima, ljudskim odnosima i naravima. Njen pisac nije prosto čovjek koji je vidio ono što mi nismo imali prilike da vidimo i koji to preživljava i opisuje kao samo živo lično preimućstvo. On je od pravih putnika putopisaca, i to od onih što putujući, posmatrajući i bilježeći, ne zaboravljaju ko su i šta su, odakle su i kuda im se valja vratiti. To ne znači da takvi moraju nužno da opisuju površno ili tendenciozno ono što vide, ne, oni se uživljavaju u predjele i gradove, u savremene društvene prilike ili minule epohe krajeva kojima prolaze, ali ne da u njima romantičarski žive i uživaju, nego da bi mogli, kad se vrate, da o njima i povodom njih dobro i živo pričaju svojima. To čini i pisac ovih putopisnih crtica. A to mu dopušta da pred nama izazove i osvijetli svojom nejednakom, ali živom svjetlošću mnoge vidove bogate i složene ljudske stvarnosti, sve od sna i legende pa do privrede i međunarodnih odnosa, naročito one koji odgovaraju njegovom temperamentu i talasnoj dužini njegovog senzibiliteta.
Ako čitalac može nešto da zažali pri čitanju ovih putopisa, to je njihova feljtonska kratkoća, ali to opet znači da je autor zanimljiv i da ne iscrpljuje ni izdaleka naše strpljenje i našu želju da ga slušamo.
Osim toga, autor je ovoj knjizi dao nešto čime se nijedan pisac, koji je samo to, ne može pohvaliti. To su crteži likova i predjela o kojima govori njegov tekst. Svojom snagom i živošću oni ističu jake strane ove proze i dopunjuju njene praznine, i, živeći uporedo s njom, mogu samo da doprinesu njenom životu i trajanju.
Zbog svega toga svi su izgledi da će ova knjiga, sa svoja dva načina izražavanja, naići na dobar prijem čitalaca i naći svoje mjesto među našim putopisima. Utoliko prije i utoliko više što se dobar dio njenog teksta odnosi na krajeve koji su po svom geografskom položaju i međunardno-političkom značaju danas u središtu svjetske pažnje. Uzmite je i vi u ruke i čitajte je! Ona to zaslužuje. Čitajući je, putovat ćete po ćudljivom redu vožnje, ali zanimljivim putevima, a za vođu i nenametljivog tumača imat ćete jednog umjetnika živa duha i bogata srca.
Beograd, augusta 1958. godine.
A evo šta je rahmetli Zuko pričao o Ivi Andriću:
Andrić je umjereno jeo i pio. Uz ručak, tih dana u Hercegovini, koji je bio ili riba ili bosanski lonac, popio bi čašicu rakije "loze" i čašu vina za vrijeme ručka. Poslije toga bi popio natenane i meraklijski crnu kafu i popušio bi samo jednu cigaretu.
Prije nešto više od dvije decenije ja sam boravio već tri mjeseca u Instanbulu, kad odnekud saznah da u Carigrad dolazi Ivo Andrić. Ne sjećam se više kako sam saznao dan njegovog dolaska - strpljivo i dugo sam čekao voz koji je kasnio na željezničkoj stanici „Sirkedži”. Najzad, iz spavaćih kola izlazi i glavom i bradom Andrić. Prišao sam mu, dugo smo se rukovali, i tada sam mu rekao: Sramota, u Instanbul dolazi najveći turski pisac svih vremena, a niko ga ne dočekuje na stanici, osim mene... To mu se veoma dopalo i kasnije bi u društvu imao običaj da kaže:
"Sjećaš se, Zuko, kad si ti mene nazvao najvećim turskim piscem svih vremena...?"
U Istanbulu smo tada proveli nekoliko nezaboravnih dana. Bilo je lijepo vrijeme i Andrić mi je govorio, u tim šetnjama po starom Stambolu, da će umrijeti i da se neće moći opredijeliti koji je najljepši grad na svijetu - Lisabon ili Istanbul?
Vozili smo se bijelim lađama po Zlatnom rogu i Bosforu i posmatrao sam ga kako pažljivo i pomno odabire. Jedanput kad smo prolazili pored obale Tophane (starih topovskih šupa), Andrić mi reče:
"Sada znam sigurno, kao da mi je proviđenje šapnulo, da je na ovom mjestu morala biti Prokleta avlija..."
Inače, imao je posebno poštovanje prema velikom reformatoru Turske Kemalu Ataturku - znao je brojne detalje iz njegovog života.
Nikad Andrić ni od koga, pa ni od mene, nije ništa tražio. No, jedanput smo se sreli u Beogradu i on veli:
"Veoma bih se radovao kada bi mi poklonio jedan tvoj crtež iz Burse (kod nas je uobičajeno Bruse)..."
Naravno, ja sam to sa velikim zadovoljstvom učinio. On je taj crtež držao na zidu svoje radne sobe, valjda ga je taj grad podsjećao, po izgledu i po položaju, na njemu drago Sarajevo...
Godine 1957. putovao sam po Istoku i pisao reportaže za „Politiku”. Kad sam se vratio Andrić priča da je redovno čitao sve moje tekstove, da je uživao čitajući ih, neke i po dva-tri puta i naglas. Bilo mi je prijatno to što mi je govorio.
A uskoro, poslije te njegove priče, sarajevska "Svjetlost" mi je ponudila da sačinim knjigu sa tog puta. Ljudi iz tog preduzeća su mi rekli da su čuli kako je Andrić te reportaže hvalio i predložili su mi da ga upitam - da napiše predgovor. Ja se, međutim, nisam odmah usudio da ga priupitam. I tako, sretnem ga jednog dana u bašti Kluba književnika i smognem hrabrosti da mu kažem za taj prijedlog, a on veli:
"Donesite mi rukopis da ga još jednom pročitam, pa ću vidjeti..."
Nije prošlo ni dva-tri dana, pozvao me je da dođem i u koverti mi je predao tekst predgovora za knjigu putopisa "Nekrolog jednoj čaršiji". Tada mi je rekao, dobro se sjećam tih njegovih riječi, da je to prvi i jedini put u njegovom životu da nekome piše predgovor. Bio je, kaže, često i moljen i opsjedan od raznih prijatelja-pisaca i na različite načine im je odoljevao. Eto, to je za mene bio jedan od najsrećnijih trenutaka u životu...
Sjedimo jedno veče u Klubu književnika u Beogradu, mjestu gde je Andrić kao samac često večeravao. Ljubazno prilazi kelner, ne znam da li je to bio Iva ili Budo, klanja se i počinje da nam nabraja dugačak spisak specijaliteta njihove kuhinje: od svakojakih predjela i salata, do garnirunga, pečenja, roštilja, tijesta, kolača i svakojakih drugih đakonija. Andrić ga je pažljivo saslušao i naručio "dva jaja na oko i parče hljeba". Utom je našem stolu prišao jedan ugledan pisac i kritičar, inače naš zajednički prijatelj, a Andrićev ispisnik, poznati bonvivan. I opet je našem stolu prišao kelner i sve ponovo izredao iz bogatog jelovnika. Naš prijatelj je bez velikog razmišljanja poručio i predjelo, i salatu, i jelo, i šta ti ja znam sve... Uz jelo je naručio i crno vino, koje je inače obožavao. Kada je sve to pojeo i popio - pozdravi se i ode. Andrić, ne bez ironije, kaže mi:
"Eto, nešto mislim, kao da ovdje i nije sjedeo i večerao pisac, intelektualac, kabinetski čovjek - nego kao da je sve to pojeo neki mladi obalski radnik, koji je čitav dan istovarao i utovarao vagone."
Posljednji put bio sam sa Andrićem u junu mjesecu 1974. godine. Iz Mostara su mi poslali automobil u Herceg Novi - rekli su mi da me Ivo pozdravlja, da je u Mostaru, i da bi svakako želio da me vidi. Eto, tako smo, tom prilikom, zajedno obišli nama draga mjesta u Hercegovini - Stolac, Mogorjelo, Radimlju, vrelo Bune, Počitelj... Da, kad sam došao odmah mi je saopštio svoju želju - da ja ilustrujem njegove tekstove inspirisane hercegovačkim podnebljem, i da napravim njegov portret za tu knjigu (koju će u jesen 1974. godine objaviti Književna komuna u Mostaru, "Na kamenu u Počitelju").
Tako smo nekoliko dana bili od jutra do poodmaklih večernjih sati zajedno. Šetali smo, ručavali, večeravali, pili kafu i vodili beskonačne razgovore. Ja sam ga neprekidno posmatrao i tegobno se spremao da mu "sročim" portret. Bio je to za mene veoma težak zadatak. Jer, i pored svih karakterističnih crta njegovog lika, stalno mi je „izmicao”, bio mi je neuhvatljiv. I opet je, kao nekad, otišla u koš hrpa papira dok nije došlo do pravog nadahnuća i rođenja linije Andrićevog profila.
Tada, u Mostaru, mnogo smo razgovarali, a priče smo nastavili i u Počitelju, Stocu, Mogorjelu... Da, u Mogorjelu, među čempresima, u toj antičkoj tišini, Andrić je kao i uvijek, bio spreman na svaku uslugu ljudima. Recimo, u čuvarskoj kućici ležala je jedna starica, za koju su nam rekli da ima sto tri godine - zvala se Ana i došla je ovdje kao mlada, lijepa žena sa svojim mužem kada su počela arheološka iskopavanja i konzerviranje nekropole. Kasnije je muž umro, a ona, skoro nepomična i skoro potpuno slijepa, živi život kako mora. Andrić se spremno odazvao molbi njenih potomaka i ušao je u njen sobičak, na kome je ležala sama smrt. Kad su joj rekli da je u njenoj sobi Ivo Andrić, dugo je ćutala, a onda je kao u polusnu rekla: "Čula sam ja za njega, on je dobio neku veliku nagradu..."
U Stocu, u Begovini, u staroj kući hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića pričao je da je primjer Bonaparte izazvao mnoge male feudalce na Balkanu da krenu putem malih balkanskih Bonaparti ili nekakvih malih prosvjećenih tirana. Za njega je to bio slučaj i sa Osman-pašom Ogluom u Vidinu, i sa Milošem Obrenovićem u Srbiji, i sa Ali-pašom Janjinskim u Rumeliji, i sa Ali-pašom Rizvanbegovićem u Hercegovini. Smatrao je da su to bili energični, ali veoma lukavi ljudi od kojih su mnogi, i pored svoje okrutnosti, učinili dosta za napredak i prosvećenost svoga kraja.
Ulazeći u prostranu odaju u kući Ali-paše Rizvanbegovića Andrić je, poput starih Muslimana, skinuo cipele, da ne bi, kako kaže, prašnjavom obućom gazio po tepisima. U dvorištu je, potom, ispod starih narova, koje je u Stolac i Hercegovinu donio Ali-paša sa nekog svoga dalekog putovanja, da kažem, vrlo sadržajno šutio i gledao u domaći ribnjak pun srebrnih pastrmki-potočara...
U Stocu nam je pričao kako je za vrijeme svoga poslanikovanja u Berlinu, imao dobrog prijatelja turskog poslanika, čini mi se da se zvao Gerede, s kojim je često šetao i odlazio na večere po berlinskim restoranima. Pred sam odlazak iz Berlina, Gerede mu se na Andrićeva zaprepaštenje obratio na našem arhaičnom jeziku: "Gospodine Andriću, veli, mi smo zemljaci... Ja sam potomak Ali-paše Rizvanbegovića iz Hercegovine..."
A u Mostaru mi je skrenuo pažnju na mezar u Karađoz džamiji. Veli, to je bio jedan od Rizvanbegovića koji je stekao titulu paše i koji je umro neposredno po austrougarskoj okupaciji. Nova vlast je željela da preminulom dostojanstveniku otomanske imperije oda sve dužne počasti i njegova sahrana je bio prvi slučaj u istoriji Bosne i Hercegovine da na jednom muslimanskom pogrebu, što je bilo nezamislivo, svira austrougarska vojna muzika i da se pojavi odred oficira i vojnika pod oružjem da oda poštu pokojniku...
U časovima odmora, tada u Mostaru, čitao je Getea. Pričao je da će i umrijeti ali da neće protumačiti kako je taj veliki pisac, gospodin i vajmarski ministar, koji u principu prilikom susreta nikome nije pružao svoju ruku već ju je držao na leđima, morao biti zaprepašten kada su u njegov salon ušla dva Balkanca - jedan sa glomaznom drvenom nogom, u izlizanom redengotu, čudovišno velikih brkova, sa turskim crvenim fesom na glavi i austrijskim ordenom na prsima; i jedan potpuno "izluđeni" poeta, nekontrolisanih gestova - Vuk Stefanović Karadžić i Sima Milutinović Sarajlija. Ne znam, veli Andrić, kako se to čudo moglo dogoditi da Gete priđe i pruži im ruku? Da, a Gete je, znajući za njihov dolazak, imao na stolu "Srpske narodne pjesme" koje je Vuk upravo bio objavio. A Vuka je Andrić smatrao najvećim i najzaslužnijim piscem našeg jezika...
Nekoliko puta mi je Andrić govorio da nikada neće prežaliti što nije pisao pod pseudonimom. Govorio je:
"Bio bih mnogo slobodniji i bio bih, možda, i bolji pisac. To prokleto lično ime i prezime u mnogim stvarima me je obavezivalo i ograničavalo..."
I prilikom našeg posljednjeg susreta u stanu, za ručkom, uz čašicu lozovače, ponovo je o tome govorio i spominjao Travena, kao sudbinu pisca kome od srca zavidi.
Zuko Džumhur, Januara 1976.
Ivo Andrić i Zuko Džumhur tokom šetnje u Mogorjelu
uopšte znači? 
