Piše: SENAD AVDIĆ
Benjamina Karić, gradonačelnica Sarajeva ove je nedjelje objavila (za nju) važnu vijest da je sarajevska Vijećnica sudskom odlukom postala vlasništvo Grada. "Vraćamo Sarajevu ono što mu pripada", slavodobitno je zacrvrkutala i urbi et orbi muštuluk uhvatila Karićka. Začudo, građani Sarajeva, nisu dijelili njeno oduševljenje, ostali su manje-više indiferentni na tu vijest. Oni znaju da je Vijećnica, čak i kada je nije bilo "u punom kapacitetu", predstavljala neizbrisivi dio Sarajeva i kolektivno emotivno i mentalno vlasništvo njegovih građana. Ali ne misli Benjamina Karić na tu vrstu pripadanja i odnosa Vijećnice i Sarajlija: ona trijumfalistički likuje nad sudskom presudom koja Vijećnicu dodjeljuje Gradskoj upravi na čijem je čelu Benjamina Karić.
GRADSKI OCI, MAJKE I MAĆEHE
Njezin doživljaj Vijećnice je činovnički, nekadašnja sarajevska Babilonska bioblioteka je za gradonačelnicu tek prozaični "uknjiženi objekat", dragocjen i profitabilan, za čije je vlasništvo Grad, saznajemo, vodio 30-godišnju pravnu bitku? Kada kaže da je Vijećnicom ovladao Grad, Karićka misli na Gradsku upravu, odnosno na sebe kao inokosnu šeficu i stotinjak uhljeba koji su se tamo ugnijezdili po stranačkim željama i familijarnim pozdravima.
Protiv kojeg je to strašnog zavojevača i mrskog uzurpatora Gradska uprava vodila višedecenijsku grčevitu, neravnopravnu bitku za Vijećnicu? Je li to ruka pravde napokon dograbila zapovjednike i artiljerce Sarajevsko-Romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske? Ili je neka pravna instanca sankcionirala Vladu Republike Srpske kao sljednicu one Vlade sa Pala koja je žarila i palila po Sarajevu i naredila joj da nadoknadi štetu počinjenu tim aktom kulturocida?
Ma, jok, ma, kakvi! Gradonačelnica Sarajeva slavi pravni trijumf svojih pravobranitelja protiv Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH kojoj je Vijećnica bila dom duže od četiri decenije, sve do strašne paljevine 25. augusta 1992. godine.
Sprženu je Vijećnicu u godinama nakon rata obnovila Evropska Unija, potrošeno je desetine miliona eura da joj se vrati predratni sjaj, smisao, svrha i dignitet. Veliki graditeljski poduhvat je okončan prije 9 godina, u maju 2014. Narodna i univerzitetska biblioteka se u predratni dom nije mogla vratiti jer su je okupirali "gradski oci", gradski unuci, zetovi, muslimanska braća... Prije dvije godine Vijećnice se dočepala gradske Majka pretvarajući je u provincijsko vašarište, estradno-revijalni poligon svakojakih nepriličnih i odvratnih sadržaja. Trebalo je samo vidjeti kako je izgledala aula Vijećnice, službeno nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine, prije mjesec dana nakon što je "Grad" pozvao građane da tamo donesu i istovare pomoć narodu Turske, hlače, jakne, gaće, čarape, potkošulje...
...KO ĆE VIŠE KRASTI, KO ĆE LJEPŠI BITI BITI...
Knjige, milioni knjiga i arhivske građe koji su spaseni i izmješteni iz Vijećnice dok je gorjela kao lomača, tavore decenijama u podstanarskim, neuslovnim prostorijama širom grada. Svakim danom sve manje smisla ima povratak knjiga u Vijećnicu, jer ona odavno prestala biti katedrala duha i znanja i postala prčvarnica za različite prizemne "evente" neiživljene i neobrazovane stranačke mladunčadi. Kao što je njen prethodnik Abdulah Skaka godinama vodio ogorčenu borbu protiv antifašizma i njegovog zlokobnog naslijeđa, tako se i Benjamina Karić antiprosvjetiteljskim mjerama obračunava sa simbolom borbe za modernizaciju, emancipaciju Sarajeva i njegovih građana.
Možda je Benjamina Karić, pragmatična i adaptabilna sa duhom vremena u pravu: ko bi uopće danas danju-noću, mjesecima i godinama sjedio u čitaonicama u arhivama Vijećnice, pisao magisterije i doktorate, kada se ta roba može nabaviti na svakoj bolje snabdjedjevenoj benzinskoj pumpi, ili trgovačkom lancu. Ima neke tranzicijske logike u propadanju i civilizacijskoj regresiji kojoj svjedočimo zbog kojih povratak knjiga u Vijećnicu gubi svrhu i kontekst.
Dio toga novog konteksta, odnosno sunovrata svih civilizacijskih, kulturnih i akademskih vrijednosti jeste Benjamina Karić, profesorica jednog od tih toksičnih fakulteta, onoga u Travniku. "Uknjiženje" Vijećnice posljedično znači "isknjiženje" iz javnog prostora knjiga, arhivske građe, obrazovanja, kulture..
KNJIGA-BRIGA
Nedavno je u Sarajevu objavljena krasna knjiga "Vedran i vatrogasci" autora Harisa Imamovića. Pisac je dokumentaristički minuciozno a literarno sugestivno rekonstruirao borbu sarajevskih vatrogasaca, građana, volontera... za spas Vijećnice i književnog blaga zahvaćenog džinovskom buktinjom u ljeto 1992. godine. Stotine ljudi je svoje živote rizikovalo iznoseći knjige, arhivsku građu ispred pomahnitalih vatrenih jezika.
U knjizi o tome događaju govore vatrogasci, spasitelji knjiga koje su se spasiti mogle. Evo nekih od njih. Ismet Tucak, vatrogasac: "Bio sam bespomoćan i tužan i onda sam u tom očajanju spašavao te knjige konto da uradim nešto korisno".
Adnan Nuradinović, vatrogasac: "Pa, ja sam u toj Vijećnici, jarane, učio kad sam studirao. Bio upisao mašinstvo, pa onda poslije napustio. Odeš gore u biblioteku, nađeš sebi knjigu. Uzmeš, sjedneš, čitaš, učiš. Spremiš se, odeš u Vijećnicu, uđeš unutra ko gospodin. Odeš u čitaonicu, sjedneš za sto, mir, tišina, niko ti ne smeta, ovo-ono. I sad ti, jarane, to gori..."
Ne želim se upuštati u pravni meritum "slučaja Vijećnica" i to kako je ona "isknjižena" iz državne imovine, pa uknjižena na Grad. Neko ko je vičan tim finesama mogao bi zaključiti da nije samo Milorad Dodik državnu imovinu transferirao na entitet, gradove, općine. Zaobići ću reakciju Narodne i Univerzitetske bilioteke kao "strane u sporu" u kojoj kažu da su tek iz medija (odnosno od gradonačelnice Karić) saznali za sudski epilog, kao i navode da je riječ o nepravomoćnoj presudi.
Sasvim je dovoljan skandal sama činjenica da se gradonačelnica Sarajeva prpošno hvali da je iz Vijećnice isknjižila Gutembergovu galaksiju-biblioteku i uknjižila svoj palanačko-činovnički, užegli mikro-kozmos!
, a ne fakat godinama NUB prica o ovome kako im vijecnica pripada da bude biblioteka, a ne pitaju se moze li vijecnica biti moderna ustanova za tu namjenu . I pitanje jos tuznije kako je ovaj grad mogao dozvoliti da od 1951 godine NUB bude u neuslovnim uvjetima realnost je da je NUB imala uslove i prije rata vecina knjiga i spisa bi bili sacuvani , al izgleda i tad je bilo daj lokaciju zajebi uslove 
