Forum Klix.ba

100_KA wrote:KAKO I NA KOJI NACIN DOZIVJETI STOTU

[size=167]Bosanska Kafana[/size] [size=117]Zijo Dizdarevic[/size] wrote:Sjede ljudi.

Preko sasusenih usana, iz dubine sagorjelih pluca, kulja i vuce se dim. Ide tromo, slaze se, kolutovi se gomilaju na sredini kafane i ispunjavaju je sve do svoda. A ljudi sjede, nepokretni. Noge prekrstene, misli dosadno nejasne kao polubijeli dim sto se povlaci okolo. Lica se ne raza- znaju, calme i fesovi nacas se cudno izduze, protegnu, dobiju fantastican izgled u pokojem novom valu dima, neko se iskaslja, za 'odzakom' zazveci dzezva.

- Rasime, jednu i dva !

Do Esrefa je Suljaga. Razlise iz jedne dzezve u dva fildzana pa srcu. Cute. Do njih Ahmetaga. Dimi i citi. Pa Maso, Musan, Mesan, Ibro.

Puse i cute.

Klupe su poredane unaokolo. Sredina kafane, sva puna sivog, gustog i teskog dima, podsjeca na baru. Ponekad tek neko uzdahne val jurne u sredinu, usta- lasa uspavane naslage dima, pa se postepeno sve smiri. Suljaga cuti. U Mesana na lijevom koljenu fildzan sa kafom, a na desnom savija cigaretu 'tancicu' . Cute ljudi naslonjeni na zidove.

Cuti i dim.

Cigare i cibuci, lule, ispruzene ruke sto su zaboravljeno stale u pokretu, sve je to zabodeno u mekan, bolesno-prljav vazduh, i miruje.

Poslije otegnute, placne skripe, cu se Muhamedbegov selam.

Beg sjede na klupu. Vazduh topao pokrenu se.

- E, merhaba ti, beze !

- Merhaba !

- Merhaba !...

Lijeno pozdravi i otpozdravi. Jedan za drugim, po duznosti, ljudi dovikuju merhaba, zatim ponovo tonu u duboko, besmisleno cutanje. Muholovka visi i klati se. Jedna uhvacena muha dugo zuji.

Beskrajna dosada.

- Jah ! - cu se kao slucajno. I odmah bezbroj odjeka:

- Jah !

- Jah ! Jah !...

A onda opet umiranje u cutanju.

- Beze, rekoh li ja tebi merhaba ?

- Rece, jakako, br'te Maso.

Pola sata. Sat. Dva.

Zatim se Ibro prisjeca:

- Ama, vidje li ti, Musane, onog Kuzbasinog ? Kazu da je izbio ?

- Vidjeh, ja. Pa gologlav, ko vlase. A njakav durbil - kako li - objesen o vratu.

- A sto li ce mu ono, jarabi ?

I Maso, kao da uopste ne ocekuje odgovor, sasvim ravnodusno zacuti, posto je pitanje bacio negdje u dim. Niko se ne trudi da progovori.

Zujanje, dim i sporost.

Minut, dva, pet.

Dzemil-efendija ce:

- Ma, ono se kaze durbin, a nosi se u planine. Kazu da se kroz njega vidi sa Matorca skakavac cak na Scitu.

Govor se valja lijeno, dugo, rijeci padaju tesko kao od usta otkinute, glas je usamljen, ravnodusan svima.

- Pa mi kaziva jednom, bas cini mi se Edhem-efendija - jok, slagacu, nije on ... ama opet ... cek ... jest bas on, jest !... Edhem-efendija mi je kazivao kako je on na jedan - tu Dzemil-efendija potegne duboko iz cibuka, uzdahne i izdahne, pa polako nastavi - kako je on gledo sa Matorca i vidio tacno skakavca na Scitu.

- Aaaaa! I bas vidio ? Pa bas vidio ?

- Aaaaa!

- Jes', bas vidio. I to, kaze, mice desnim brkom.

- Ih, pobogu brate, pa sto li to ?

Cutanje.

- Haj' ti sad znaj zasto on bas desnim brkom mrda ?

- Iiiii!... E, bas mi je cudo !

Cutanje.

- Hikjmet boziji, moj br'te!

Nevjerovatnosti u dimu dobivaju dasadnu boju kao i ono 'jah'. I najzad - sve je svejedno. Zapaljeni vrhovi cigareta svjetlucaju, kolutovi dima preplicu se i slazu, ljudi se ravnodusno cude, pa onda cute, poneko opet vikne bezrazlozno 'jah', kafana se rastace u neshvatljivu miru, a negdje daleko napolju hukti fantastican zivotni tempo.

Suljaga i Esref se iskasljase. Na dnu fildzana ostao je mutljag.

Popili su 'jednu u dvoje'.

I opet cutanje. Opet mir. Opet dim.

Uvijek tako.

Vrijeme stoji...