Forum Klix.ba

Hvala za prelijepu temu i fantasticne fotografije..
Pozdrav

Zamak Ostrožac

Truhelka zapisao kako je taj prastari grad "zanimljiv ne samo radi svoje veličine nego i zbog stila gradnje u kojemu se očituju sve faze srednjovjekovnoga ratnoga graditeljstva u Bosni (...), utvrdom su vladale i s nje nadzirale cijelu pokrajinu sve vojne sile i civilizacije koje su stupile na tlo Krajine: od Japoda i Ilira, Rimljana, Bizanata i Slavena, do Turaka, Austrougara, domobrana, partizana, Talijana, ustaša i Nijemaca, i svi su se za njega i njegov strateški položaj tukli do krvi, nedostaju još samo "Hamdini Arapi" iz priče od jučer!
Stolovaše tu i banovi, grofovi i kustodi, prokuratori i poklisari, turski kapetani i bečka gospoda, i, sukladno tomu, povijest bilježi kako je u njemu i Tito zanoćio u vrijeme Bihaćke republike i Prvoga zasjedanja Avnoja u Bihaću.
Grad je kombinacija okruglaste kule s nepobrojivim bastionima i kamenim dugim oborom i bedemima načičkanim puškarnicama. Kuku svakom tko je ovo morao zaposjedati, i svakako je istinu o pogibeljima sačuvala samo Una, do koje su se kotrljali gubitnici ili sa zidina u nju bacani prethodni vlasnici.
Ostrožac je branio i general Ivan Lenković, kako stare knjige kažu - tražeći još vojnika, jer Turci nisu pitali za cijenu osvajanja toga tvrdog grada. Ugarskome kralju Sigismundu, opečenim mučnim iskustvom "šaptom pale Bosne" i hrvatskome plemstvu Ostrožac bijaše prevažnom utvrdom. Kad su ga ipak zaposjeli Turci, dali su u njemu sagraditi džamiju, moguće da je to djelo Mehmed-bega Beširevića.

Stari grad Vranduk


Stari grad Vranduk, sa naseljem, nalazi se oko 14 km nizvodno od središta Zenice. Smješten je na lijevoj obali rijeke Bosne. Na ovom mjestu rijeka je sužena i poprima klisurasti oblik. Naselje je nastalo na ovoj lokaciji iz geostrateških razloga i njegova uloga je bila kontrola prometa koji se odvijao pravcem od Panonske nizije, preko Bosne do Jadranskog mora.
Kako je Vranduk dobio ime nije do danas poznato, iako ima nekoliko teorija, gdje je po jednoj grad nazvan po glagolu Branik, Branduk, Vranduk, a po drugoj po imenici vrata – Vratnik, Vranduk, što je malo vjerovatno. Po nekim podacima grad je nastao mnogo ranije i javljaju se dileme da li je Vranduk u stvari prahistorijska Arduba, a po nekim karakteristikama i analogijama sa sličnim lokalitetima mogao je nastati i od ilirske gradine. Međutim, dosadašnjim naučno – istraživačkim radovima na starom gradu nisu pronađeni dokazi o jednoj takvoj pretpostavci.
Vranduk predstavlja samo jedan u nizu srednjovjekovnih Bosanskih gradova koji se nalaze u ovoj regiji koja predtavlja dio prostora gdje se razvijao vrlo intezivan politički, ekonomski i kulturni život.
Sačinjavaju ga citadela sa glavnom kulom i ostaci bedema koji su opasavali srednjevijekovno gradsko naselje. Osim naselja koje je bilo unutar bedema, grad je imao zanatsko trgovačko naselje na lokalitetu današnjeg sela Varošište koje se nalazi 3km nizvodno.
Grad je prvi put spomenut 1410 godine kao Vranduck u dokumentu u kome se Dubrovčani žale hrvatsko – ugarskom kralju Sigismundu na ponašanje njegovih vojnika koji su iz pravca Vranduka prodrlli do Podvisokog i tamo sve dubrovačke trgovce i građane pohvatali i vezane odveli. Sudeći prema poveljama u kojima je spomenut Vranduk, tokom XV stoljeća bio je u vlasništvu bosanskih kraljeva. Tako se spominje da je bosanski kralj Tvrtko II boravio u podgrađu Vranduka 1430. godine i vjerovatno godinu dana kasnije. Krajem prve polovine XV stoljeća tu je boravio bosanski kralj Tomaš koji u podgrađu gradi crkvu posvećenu Sv. Tomi. To je vrijeme pojačanog turskog pritiska na Bosnu i Vranduk se dodatno ojačava dogradnjom novih unutrašnjih zidova.
Turci su Vranduk zauzeli 1463. godine. Dugo vremena je jedna od najsjevernijih graničnih utvrda prema Ugarskoj. Početkom XVIII stoljeća bila je središte Vrandučke kapetanije, a kasnije njena važnost opada i jedno je vrijeme služila i kao zatvor. Dolaskom austrougarske vlasti na ove prostore, u gradu Vranduku je bila smještena jedna manja jedinica koja je tu ostala sve do 1890. godine, od kada je utvrda prazna.
Kroz Vranduk je prolazila trasa puta Sarajevo – Brod kojim se odvijao glavni promet sa Austrijom. Ispod Vranduka je postojao i han 1785. godine, a kasnije se spominju i tri hana. U neposrednoj blizini utvrde izgrađena je carska ili sultan Mehmed Fatihova džamija. Po nekim podacima podignuta je na temeljima srednjovjekovne crkve.




P.S. Volila bih pogledati još neke fotografije ovog gtadića. Pa ako iko ima postavita ih...

hey imali ko kakvi legendi o Starom mostu ili o mostaru, dobro bi mi doslo za faks ako imate ista.

Imas onu da je most napravljen tek od treceg puta. Prva dva puta se srusio, a treci put je bilo ode glava ako ne bude na "uzgor"

Pa imas da Hajrudin nije ni vidio svoje zdanje, jer je pobjegao u Gnojnice kod Mostara kada je skidana skela, a to je valjda tada i bio obicaj

a ako bas mozes cekat raspitam ti se o tome pa ti dam jos koju legendu, a ima i legendi o Mostaru i ima o Mustafi Ejubovicu Sejh Juji jedna poznata, ali nisam siguran da cu je bas pravilno interpretirati pa cu se raspitati oko toga pa prenijeti.

eh hvala ti, puno bi mi znacilo ako bi jos koju mogao nabaviti

Evo ti jedne romantične verzije; Jedna legenda tako kaže da neimar Hajrudin, nikako nije mogao izgraditi njegove temelje. Što bi Hajrudinovi radnici po danu izgradili, Neretva bi noću srušila.

Legenda dalje kaže da je očajni Hajrudin već mislio odustati od gradnje, kada mu se u snu obratila gorska vila s planine Velež i kazala mu da će Most izgraditi tek kada dvoje najzaljubljenijih mladih Mostaraca zazida u temelje Mosta.

Tu priču na Starom mostu stoljećima su prepričavali momci udvarajući se svojim izabranicama, na taj način pokušavajući ih uvjeriti kako je istinska ljubav ono što kamenju Mosta omogućava da lebdi u zraku 30 metara iznad rijeke....

na ovo sam bio skroz zaboravio

a jesi li znao da su kao vezivno tkivo mosta koristena jaja?
Eh sad je li to istina ili legenda pojma nemam.

Hvala Fortuna ta je super legenda

umro je mostar wrote:
na ovo sam bio skroz zaboravio

a jesi li znao da su kao vezivno tkivo mosta koristena jaja?
Eh sad je li to istina ili legenda pojma nemam.

Nije legenda. U to vrijeme se kao vezivni materijal koristila kozija dlaka pomijesana s jajima (i jos necim, krecom valjda). Veliki broj gradjevina iz tog doba je haman tako pravljen.

Evo jedna friska fotka iz lijepoga Mostara. Jesu sredili Stari Grad, pa to je divota.

A evo i jedne iz Novog Travnika, detalj iz sela Kasapovici.

Kupres - Ostaci materijalne kulture i tradicije



Najznacajniji ostaci materijalne culture su humke(tumuli) u narodu zvane “glavice” ,gdje su prema istrazivanjima arheologa bilisahranjivani prvaci i vodje odredjenih zajednica.Tih tumula najvise ima u Kupreskom polju izmedju Rilica I Gornjeg Malovana.Znacajni su ostaci i takozvanih “Gradina”koji su ostaci Ilirskih kuca(Ravanjska vrata), te ostaci tkz.”Solarskog puta”odnosno Rimskog puta koji je vodio iz pravca Strzanja, dalje preko Blagajskog polja i Prosjeka ka centralnoj Bosni u dolinu Plive.

Svakako da sun a kupresu najznacajniji spomenici iz perioda srednjovjekovne Bosanske drzave ,a to su nadgrobni spomenici u narodu zvabi “masati” ili “stecci” iz XIV I XV vjeka kojih najvise ima(I grupisani su) u Ravanjskim vratima, te pojedinacno na podrucju Vukovska,Ravnoga,Rilica i Blagaja.Takvih nadgrobnih spomenika srecemo jos najcesce u istocnoj Hercegovini.

Pjesma o Bosni....

Najzamršeniji Ljudi na svijetu. Ni sa kim istorija nije napravila takvu šalu kao sa nama. Do juče smo bili ono što danas hoćemo da zaboravimo,ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti....ne može više nikud. Otrgnuti smo,a nismo prihvaćeni, kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više ni toka ni ušća,suviše malen da bude jezero,suviše velika da ga zemlja upije. S´ nejasnim osjećajem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva,nećemo da gledamo u nazad,a nemamo kud da gledamo u naprijed, zato zadržavamo vrijeme,u strahu od ma kakvog riješenja.
Preziru nas i braća i dosljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom.
Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo! Nesrća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ova ljubav!
Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi,veseli i tužni,,,,,?Spremni uvjek da iznenadimo svakoga ,pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti?

Hebo me Meša, kad ga čitam vazda kad mu nije vrijeme...piše mi iz duše, a fakat ne znam gdje mi je....

Livno

Livnu je, kao sto je poznato (bolje receno: uobicajeno reci), podignuto 14 dzamija. To su: Starogradska, dzamija Sinana Causa (Dzumanusa), dzamija Bali-age Ljubuncica (Balagusa), Hadzi Ahmeta Dukatara (Glavica), Muhameda spahije (Perkusa), Mustafa-pase/ Lala-pase (Beglucka), Pasina (Atlagica), Tepet, Borusa, Busatlijina (Milosnik dzamija), Zavra, Firdusova, Piragica (mesdzid), Curcinica. Sve one, naravno, nisu postojale u isto vrijeme. Polovinom 17 st. Celebija biljezi 13 (7 pocecih), krajem 19. st. Kranjcvic navodi 11, krajem 20. st. bdije jos 5.

Nastanak dzamija interesantno je promatrati kroz turske popise/ deftere. Defter iz 1528. biljezi dvije, iz 1550. cetiri, iz 1574. sest, 1604. osam. Ovim brojevima treba dodati i Starogradsku najstariju dzamiju u Livnu. Popisi je ne biljeze zato sto nije imala svoj vakuf nego se finansirala iz drugih izvora.

U defterima se ne spominje dzamija Hadzi Ahmeda Dukatara, ali se spominju neke druge - dzamija Mehmed-age, dzamija Hadzi Uvejsa, mesdzid Pehlivana Hasana, mesdzid Husejna Etmekci-zade. O njima ne znamo skoro nista. No, kada se dodaju broju poznatih, ispada da je u Livnu podignuto 17-18 diamija (ukljucujuci tu i mesdzide).

Najznacajnije medju dzamijama svakako su potkupolne. To su: dzamija Sinana Causa (Dzumanusa), dzamija Bali-age Ljubuncica (Balagusa), dzamija Hadzi Ahmeda Dukatara (Glavlca) i Lala-pasina/ Mustafa-pasina (Begluk) dzamija. Uz ove Husref Redzic biljezi i petu - dzamiju Muhameda- spahije (Perkusu). Istina, ne objasnjava zbog cega. Mehmed Mujezinovic i Ahmed Alicic navode neke elemente (kameni stupovi, kvadratna osnovica, presvodeni uglovi) na temelju kojih pretpostavljaju da je dzamija nekada imala kupolu ili da je ona bila predvidjena, a ne i podignuta.


Po broju potkupolnih dzamija (i bez Perkuse) u Bosni i Hercegovini Livno dolazi na drugo mjesto, odmah iza Sarajeva, a ispred Mostara, Banje Luke, Foce, Travnika...

Potkupolne dzamije su reprezentativna zdanja, najvisi domet osmanske arhitekture. Livno znacajno pogranicno mjesto - Turci su iz vise razloga odijevali u takvo ruho. Istina, nisu zidali carske ni vezirske dzamije, ali su i manje bile impresivne i lijepe. Podsticali su domace bogate ljude da ih podizu i grade.

"Sve livanjske potkupolne dzamije" - prema Redzicu - "pripadaju osmanskom tipu jednoprostorne dzamije sa trijemom potkrivenim sa tri male kupolice." Visoka kupola (u visini serefe), nizak tambur i nizak minaret sa niskom krovnom konstrukcijom, izdvajaju livanjske potkupolne dzamije u posebnu grupu bosanskohercegovackih dzamija. Po konstrukciji podsjecaju na potkupolne dzamije iz 14. st. u Izniku (Nikeji).
Po broju potkupolnih dzamija (i bez Perkuse) u Bosni i Hercegovini Livno dolazi na drugo mjesto, odmah iza Sarajeva, a ispred Mostara, Banje Luke, Foce, Travnika...

Potkupolne dzamije su reprezentativna zdanja, najvisi domet osmanske arhitekture. Livno znacajno pogranicno mjesto - Turci su iz vise razloga odijevali u takvo ruho. Istina, nisu zidali carske ni vezirske dzamije, ali su i manje bile impresivne i lijepe. Podsticali su domace bogate ljude da ih podizu i grade.

"Sve livanjske potkupolne dzamije" - prema Redzicu - "pripadaju osmanskom tipu jednoprostorne dzamije sa trijemom potkrivenim sa tri male kupolice." Visoka kupola (u visini serefe), nizak tambur i nizak minaret sa niskom krovnom konstrukcijom, izdvajaju livanjske potkupolne dzamije u posebnu grupu bosanskohercegovackih dzamija. Po konstrukciji podsjecaju na potkupolne dzamije iz 14. st. u Izniku (Nikeji).

Malo je prevelika ,ali ne skodi kad je u pitanju nas dragulj Pocitelj

Ma ti si pravi Rahat Lokum...

jel ima jos???

PROZOR - Mehmeda zaima Zaimovica dzamija (Hajrulah-agina dzamija)

Ova dzamija bila je smjestena u podrucju danasnjeg parka. Prema predaji po svojoj arhitekturi je bila slična spomenutim dvjema dzamijama i imala je kao i one drvenu munaru. Uslijed dotrajalosti sama od sebe se srusila. Podigao ju je zaim Mehmed Zaimovic, predak porodice Zaimovica. Sagradjena je prije 1604. godine kada se u nama poznatim izvorima prvi put spominje.

Polovinom XIX vijeka ova dzamija i mahala oko nje nosile su ime nekog Hajrulah-age koji je osnovao vakuf u Prozoru i odredio da se iz prihoda daju place službenicima dzamije. Prihodi ovog vakufa, od novca datog na kamate, iznosili su 1889. godine 30 forinti koji su troseni u slijedece: muteveliji 2,5, imamu 18, mujezinu 4, za ucenje hatme 3 i za rasvjetu dzamije 2 forinte. Mutevelija ovog vakufa spomenute godine bio je Ali ef. Nuheferndic.

5. JADRANSKI BAZEN – SVJETSKI ARHEOLOŠKI DRAGULJ

5.1. Iirski Grad iz snova – ni Hercegovačka Troja, ni Daorson, ni Gradina Ošanići


Bosanska piramida Sunca je neosporno najznačajniji simbol ljudske zajednice koja je živjela u središnjoj Bosni u poslednjih 20.000 godina. U Hercegovini se takvo civilizacijsko dostignuće nalazi, potpuno zanemareno, u okolini Stoca.



Meksički autor Roberto Salinas Price je 1980-ih oduševljeno govorio o grčkoj Troji u Hercegovini; domaći arheolozi (Z. Marić) su, na osnovu pronađenih novčića sa natpisom “daorson” grad nazvali Daorsonom, a njegove graditelje Ilirskim plemenom Daorsoni; treći su mu dali ime Gradina Ošanići po obližnjem selu.



Ni jedni, ni drugi, ni treći se nisu usudili otići u stvarni period kada je ovaj monumentalni grad nastajao. Stoga mu pripisuju neke, na oficijelnoj historiji utemeljene, datume nastanka: doba drevne grčke kulture ili famoznih “Ilirskih plemena” koja su neposredno prethodila antičkim junacima. Dakle, riječ je o oko 2500 godina unatrag.



Na tren ih mogu razumjeti. Kako bi mogli doba nastanka Grada postaviti u period nakon potapanja Atlantide prije 12.000 godina? Ko bi bili pripadnici razvijene civilizacije sa građevinskim i inžinjerskim znanjima da podignu ovakav Grad kada u “starijem neolitu jedva da imamo pećinskog čovjeka u ovom dijelu svijeta”?

Nekoliko kilometara strmog i uskog asfaltnog puta iznad Stoca završava u malom selu Ošanići. Nikakvih tabli za arheološko nalazište Daorson nema. Uski puteljak širi se u penjanje brdom sa kojeg se pruža pogled na Vidovo polje.


U podnožju Grada (Daorsona, Troje, Gradine Ošanića) se pruža plodno Vidovo polje


Napokon, izlazim na vrh brdovite zaravni. Ostaci drevnog građevinskog kamena su me pratili dosada, ali se nikakav njihov oblik (zidine, građevine) nije mogao naslutiti. Nakon tolikih hiljada godina, gromade su izgubile oblik.

Ali, sada, na ovoj zaravni, prizor od kog se zadrhti. U daljini se ukazuje monumentalni kameni zid koji spaja dva svijeta: zeleni (travnati) i plavi (nebeski).


Ilirski Grad iz snova – iz daljine se čini da kameni zid spaja nebo i zemlju

Na prilazu Gradu, među kamenim gromadama, dva pastuha. Mirno pasu. Dolazak čovjeka ih uznemiri, na tren. Kako sam ja prilazio Gradu, tako su se oni, iz opreza, sklanjali u stranu.


Milenijski mir Grada narušen je mojim dolaskom i sklanjanjem u stranu dva neosedlana pastuha.

Napokon, preda mnom su ostaci zida koje mogu u potpunosti da obujmim u njihovoj veličini. Prva misao koja mi se javlja je da stojim ispred najznačajnijeg arheološkog nalazišta Hercegovine.


Ostaci zidina Grada – najznačajniji arheološki spomenik Hercegovine

Kako je Salinas Price vidio Grad? Maštovito i s respektom.

On govori (na svom web sajtu): “Arheološki ostaci Troje se nalaze na vrhu brda, u blizini Ošanića, 3 km sjeverozapadno od Stoca. Lokaciji se prilazi iz podnožja brda utabanom stazom. Prođe se nekoliko seljačkih kuća; usput se vide ostaci antičkih građevinskih blokova. Na vrhu su monumentalni zidovi Troje, građeni od tvrdih kamenih blokova od krečnjaka. Iza njih se nalazio grad. Troja je bila strateški smještena u nekoliko nivoa – vjerovatno po 25 do 50 metara – na stjenovitim liticama, prirodno zaštićena. Jedna strana je gledala prema Radimlji, a druga prema otvorenoj Stolačkoj dolini.”

I, Salinas, nastavlja: “Gradske zidine su napravljene od kiklopskih kamenih blokova (tako nazvanih, jer su samo Kiklopi mogli dizati tako ogromne blokove). Blokovi su ogromni, kvadratni, krečnjačkog porijekla, neki po 3 metra dugački. Zid je dugačak 63 metra, dva i po metra širok i mjestimično po 4 metra visok.”

Stanimo malo. Ovaj opis je samo djelomično tačan. Ovom prilikom, ne ulazeći u (ne) tačnost Salinasove pretpostavke o Gradu kao antičkoj Troji, prokomentarišimo blokove. Blokovi jesu ogromnih dimenzija, “kiklopskih” kako ih naziva ovaj ljubitelj antičkog perioda. Međutim, postoje i drugi načini obrade, prenosa i ugradnje monumentalnih blokova osim snage drevnih Kiklopa.

Drugo, blokovi nisu samo kvadratni, već razlicčtih oblika. Ima ih pravougaonih i romboidnih. Teško je naći dva bloka iste veličine. Tipična gradnja koja pripada civilizacijama pod utjecajem civilizacija Lemurije (Mu) i Atlantide.


Tipična gradnja prethistorijskih civilizacija Lemurije i Atlantide: kameni blokovi različitih oblika (kvadratni, pravougaoni, romboidni) pri čemu su svi različite veličine









(obratite paznju kako je autor ovog clanka malen u odnosu na velicinu kamena, slijede slike u kojima se to jos jasnije vidi, op. TF)

Sada možemo nastaviti sa Salinasovim opisom. “Dva kvadratna tornja su bila postavljena na kraju zidova. Prvi je nadgledao ulaz u gradsku kapiju. Drugi, sada u rasutoj gomili, je možda dignut znatno kasnije (treće do prvo stoljeće prije nove ere?). Gradska kapija je bila 2 metra široka i vrlo vješto isklesana…


Okvir za kamenu kapiju je majstorski isklesan…

…Unutar zidina je bila agora (tržnica), takođe i kamene ulice, javne i rezidencijalne zgrade, izgrađene na nekoliko nivoa…”

Iz vremena grčkih, vratimo se samo nekoliko stotina godina unatrag i poslušajmo zvaničnu verziju domaćih arheologa (Z. Marić, B. Marijan i N. Cambij):

“…Prema zadnjim arheološkim istraživanjima, naseobinski kompleks površine oko 15 hektara postojao je od 5. stoljeća prije Krista do polovine prvoga stoljeća prije Krista, kada su ga vjerovatno razorili ratoborni Dalmati. Čitavo naselje u Ošanićima može se podijeliti na tri glavna dijela. Stambeni dio, gospodarski dio i utvrdu. Od njih svakako je najdomljivija utvrda (akropola) površine oko 7000 kvadratnih metara. Imala je dvije odbrambene crte – prednji, niži zid očuvane duljine 46 m, čija je prvotna duljina iznosila 60 m. Zid, koji je imao dvije četvrtaste kule s gradskim vratima širokim četiri metra, bio je visok pet do sedam metara i mjestimice debeo četiri metra. Kako u gradnji nije rabljen malter, cijela konstrukcija počivala je na težini blokova, dugih i do tri metra, preciznoj obradi prileznih površina i tehnici zidanja. Način gradnje podsjeća na zidove u Mikeni i Tirinsu, što govori da su Daorsi bili podosta helenizirano pleme. U tvrđavi se nalazila velika cisterna za vodu isklesana u kamenu, jedan objekt (hram?) i velika kamena gomila čija namjena nije jasna (vjerska ili obrambena?)…

… Gospodarski dio, zvan danas Banje, imao je više manjih objekata i jedan otvoren prostor, vjerovatno trg. Stambeni dio imao je zgrade terasasto raspoređene i povezane stubama. U jednoj bogastoj ostavi pronađene su, između ostaloga, dvije matrice za izradu raznovrsnih figura u bronci, srebru i zlatu. Nekoliko novčića iz Ošanića grčkoilirskoga su tipa s natpisom Daorson.”


Lokacija Gradske kapije… sa pokušajima restauracije

E, sada. Zašto naši arheolozi misle da su “Ilirska plemena” morali dizati svoje gradove pod nečijim utjecajem? Na primjer, utjecajem razvijene antičke kulture stare Grčke? Jasno mi je da je u tom slučaju zgodno povezati ovaj nemogući inžinjerski i građevinski poduhvat sa sasvim realnom gradnjom starih Grka. Međutim, neka čitaocu koji nije imao prilike otići u Mikenu bude dano na znanje da je Mikenska gradnja inferiornija u odnosu na ovaj Ilirski Grad. Moglo je biti samo obrnuto. Da Grci preuzmu znanja i utjecaj sa hercegovačkog krša (koji tada očigledno nije bio krš).

Nadalje, trebalo bi konačno raskrstiti sa tom složenicom “Ilirska plemena”. Plemenski nivo organizovanja ne daje tako impozantne civilizacijske produkte kao što je kompleksni Grad.

Autori dobro opisuju kamene blokove, mada ne daju geološku, minerološku i sedimentnu analizu. Ali i same dimenzije kamenih blokova (do 4 metra debljine!) upućuju na visok nivo organizovanja koji se ne može vezati za plemena. Zapravo, tek znatno dublje u prošlost, u doba s kraja zadnjeg ledenog doba (12 500 godina) postoje dokazi o razvijenim civilizacijama koji bi bili u stanju dizati takve gradove.

Nažalost, autori koji su se bavili fenomenom Grada, su se uglavnom fokusirali na zidine i donekle, na unutrašnjost. Prvobitno, granice Grada su bile znatno veće. O tome svjedoče kamene gromade, manje i veće, u široj okolini. Ali, da bi se predočile dimenzije Grada moramo drugačije pristupiti njegovom proučavanju.

Prvo, takozvane “zidine” nisu imale odbrambenu svrhu. Zar bi se četiri metra debeli kameni blokovi dovlačili na vrh brda za odbranu od drugih “plemena”? Za takve svrhe bi i 20 cm bilo sasvim dovoljno. Ne, ovi kameni blokovi su imali drugu svrhu.

Drugo, život u gradu i objekti kao tržnica, rezidencijalne i javne zgrade nisu bile samo “unutar” zidina. Oslobodimo se zablude da je ovdje riječ o srednjevjekovnom gradu/utvrdi i da su svi bili sklonjeni na sigurno u slučaju napada.

Prisjećam se drevnog grada u istočnom Peruu, Ollantaytamba. Na vrh planine je dovučeno 8 kamenih blokova od riolita (vulkanski kamen). Svaki je težak po 100 tona. Perfektno su isklesani i prianjaju jedan uz drugi. Strukture takvog kamena nema 150 km unaokolo. Uglavnom, te blokove su arheolozi prozvali “nedovršeni zid”. Zašto? Jer, moderni čovjek svijet vidi limitiranim očima. Ne vidimo podzemna energetska strujanja i čakre Planete; zaboravili smo koja svojstva ima kamen u interakciji sa energetskim zračenjima. Više i ne znamo kakve nam beneficije nosi viši energetski nivo.

Civilizacije prethistorije su imale ta znanja. Originalni graditelji ovog hercegovačkog Grada su imali ta znanja. Ne čudi da je odmah do zidina bila i kamena piramida. Domaći arheolozi su je nazvali “hram” i razrušili je ne bi li našli blago u njoj. Blaga nije bilo, kameni blokovi su završili u podnožju litice. Da su se rukovodili biogeometrijom znali bi da se “blago” krije u obliku koje kameni blokovi formiraju (piramida), a ne u mogućim artefaktima koji su sakriveni u unutrašnjosti. Naravno, za pravilno shvatanje naših davnih predaka trebaju drugačija, šira, manje limitirana znanja.


Tipična gradnja naprednih “prethistorijskih” civilizacija: nema današnjeg vezivnog materijala (malter ili cement), blokovi su različite veličine, više je od četiri ugla (u slučaju zemljotresa kameni blokovi se “zaključaju”), raspored doprinosi maksimalnoj stabilnosti…


Višetonska težina kamenih blokova otvara drevnu dilemu: ko i kako je vršio transport, a onda ugradnju ovih megalitnih grdosija…


Izvaljeni kameni blok iz ležišta pokazuje originalnu višemetarsku debljinu koja imponira…


Tipičan, perfektni fit, između kamenih blokova. Priča je stara i neobjašnjiva od strane zvanične arheologije, kao i u slučaju egipatskih, meksičkih ili peruanskih piramida: “ni sječivo noža se nije moglo uvući među blokove…”


U zagrljaju Grada, autor se osjećao sigurno kao među dušecima. Još je ostalo netaknute blagotvorne energije starog doba…

Nekada su stotine metara ravnih, kružnih i piramidalnih oblika imale ovaj blagotvorni teren prošaranim. Danas nam se seriraju teze koje su tipične za našu, nasilnu civilizaciju: govori se o odbrambenim funkcijama, o ratovanju sa Delmatima, itd.


Uklesani kanal za kišnicu – identična slika sa kemnim blokovima prethistorijskih civilizacija Perua, Egipta ili Meksika


Silazak niz Grad, litice koje vode prema dolini – da li je nekada u podnožju bila voda (more, jezero povezano sa Jadranom?)


Gdje počinju kameni blokovi, a gdje završava brdo? Stotine metara drevnih masonskih umijeća govore da su granice Grada bile daleko veće od onih kojima barata službena arheologija


I, još jedamput, o obliku kamenih blokova. Planski pristup prethistorijskog arhitekte i majstorstvo ugradnje vidljivi su i danas nakon više od 10 000 godina; blokovi su koso i romboično odrezani kako bi struktura bila što kompaktnija…

Gacko je opština na jugoistoku Bosne i Hercegovine, zauyima površinu od 736km kvadratnih i ima oko 11000 stanovnika. . Grad se u istorisjkim izvorima prvi put pominje u ljetpisu popa Dukljanina oko 1150.g kao oblast koja je ulazila u sastav župe Podgorja, dok ga dubrovačkipisani izvori navode od 1278.g Među istoričarima vlada podjeljeno mišljenje kako je Gacko dobilo ime: većina njih zastupa stav da naziv potiče od brda Gat koje se nalazi na obali Gatačkog polja. Ovo mišljenje sačuvano je u narodnom predanju. Akademik Valaimir Ćorović je svojevremeno pisao da je Gacko dobilo ime po Gotima koji su kratkotrajno vladali ovim prostorima. Prvi tragovi nastaljenosti datiraju još od starog Polelitika, što svjedoče tragovi nađeni na lokalitetima Ružine pećine. Na tim područjima postoje tragovi naseljenosti od strane Kelta, a kasnije i Rimskog Carstva. U svojoj burnoj istoriji, ovaj grad je mijenjao gospodare: u prvoj polovini 14. vjeka, bilo je u sastavu Dušanovog carstva, potom 1465. g pada pod valst Osmanlija, a odlukom Berlnskog kongresa u ovaj kraj ulaze ausrijskie trupe 1878.g. Iz ovog vremena datra i prvo vještačko jezero u Bih -Klinja, nazvano po toponimu Klini mjestu na kome je uklinjeno. Površina jezera je 26 hektara, Akumulirano je od 1891 do 1896 izgradnjom kamene lučne brane, prve na Balkanu.

Visoko

Locirano na raskrsnici putova, u središtu regiona Sarajevo Zenica, Visoko je grad sa značajnom kulturno-historijskom prošlošću.

Srednjevjekovni grad - Visoki
Naziv Visoki nosio je srednjovjekovni grad na Visočici, dominantnom brdu iznad grada, njegovo podgrađe (trgovište) zvalo se Podvisoki, a Visoko je naziv za grad koji se počeo razvijati od početka Osmanlijske uprave 1463. godine i do danas.

U srednjovjekovnom periodu ono što danas zovemo općinom Visoko činili su lokaliteti koji su bili od ogromne važnosti za državu Bosnu: Visoki, Podvisoki, Mile (danas Arnautovići), Moštre i Biskupići.

Ruševine srednjovjekovnog grada Visoki nikada nisu sistematski arheološki istražene. U ljeto 1994. godine, među bedemima grada na Visočici, prilikom zemljanih radova, slučajno su nađeni dijelovi ukrašenih doprozornika, dovratnika i kamene plastike. Radi se o materijalu od izuzetne likovno-historijske vrijednosti, veoma značajnom za naučnu obradu u smislu pružanja do sada nepoznatih podataka u pogledu izgleda i značaja ovog grada i za stilsko i kronološko određenje.

Izdavanje svećanih isprava u Visokom potvrđuje da je i sam grad služio kao vladarska rezidencija. Tako je povelja bana Tvrtka (kasnije kralja Tvrtka I Kotromanjića) iz 1355. godine izdata u Visokom "in castro nostro Vizoka vocatum".


Povelja Kulina bana 1189. godine

Malo je nečitka ali snaći ćete se

Najstariji pisani izvori o Visokom ne pominju ovo ime, ali se iz konteksta da zaključiti da se radi upravo o njemu. Između 1060. i 1075. godine u jednom katalogu Rimske crkve tvz. "Provinciale vetus", među gradovima u kojima stoluju biskupi i prema kojima se i zove pojedina biskupija, spominje se i grad (civitas) Bosna. Bosanski ban Kulin 29. augusta 1189. godine izdaje Dubrovčanima povelju o slobodi i prijateljstvu. Povelja je pisana na latinskom jeziku - laitnicom i bosanskom jeziku bosančicom, bosanskom varijantom ćirilice.

Pošto više i nema sumnje da je sjedište Kulina bana bilo u aralu Visočkog polja, to je i ovaj najstariji pisani spomenik bosanskog jezika pisan ili u Visokom, ili Podvisokom odnosno Moštru ili Milima.


Ploča Kulina bana - Biskupići oko 1193. godine



Visoko sa okolnim područjima ušlo je u sastav Osmanskog carstva prije definitivnog pada srednjovjekovne bosanske države pod osmansku vlast 1463. godine. Visočka nahija početkom XVII stoljeća obuhvatala je prostore sadašnjih nekoliko općina: Visokog, Breze, Busovače, Fojnice, Ilijaša, Kiseljaka, Kreševa i Vareša, dakle centralne dijelove srednjovjekovne bosanske države. Na čelu visočke nahije nalazio se vojvoda već od 1483. godine koji je sa serdarom bio predstavnik vojno-administrativne vlasti. Serdar je bio zapovjednik siv janjičarskih formacija na ovom područiju. Visočka nahija sa izvjesnim teritorijalnim promjenama kao i promjenama u broju stanovnika egzistirala je sve do 1895. godine kada je došlo do nove administrativno-teritorijalne organizacije u Bosni. Poslije Drugog svjetskog rata Visoko je bilo srez do 1955. godine tj. do uvođenja komunalnog sistema, koji je obuhvatao sadašnje općine: Breza, Fojnica, Ilijaš, Kiseljak, Kreševo, Vareš i Visoko i predstavljao ekonomsku i geografsku cjelinu s materijalnom osnovom koja je garantovala izvršenje svih zadataka i obezbjeđivao sto samostalniji razvoj.

Bez obzira na sve administrativno teritorijalne podjele, Visoko je bilo i ostalo privredni, administrativni i kulturni centar šire regije sa sjedištem odredjenih institucija - Međuopćinske regionalne zajednice od 1977.-1992. godine odnosno do agresije na Bosnu i Hercegovinu koja je obuhvatala općine Breza, Fojnica, Kiseljak, Vareš, i Visoko, Filijalne službe društvenog knjigovodstva, banaka, zajednica zapošljavanja, razvijenim zdravstvom i dr., sa popularnim amaterskim pozorištem, Zavičajnim muzejom, bogatom bibliotekom i dr.

Pepa tema izrazito edukativna ako ni zbog čega makar zbog geografije i sudara kultura .