INTERESANTNE KOLUMNE

[Novak20]

Haman, kakve veze ima popovska pedofilija sa politikom ?

[Haman2]

Pa politicari u Skupsitini BiH donose zakone, sudovi ih realiziraju a niko da pravno zastiti ovu djecu koje neki zlostavljaju. Naravno, propust BiH politike. Svi su se anagazovali oko Parade ponosa ili sramote a niko se ne angazuje da zastiti ovu djecu od nastranih ljudi. Da se radi o nekom efendiji, digla bi se kukaka i motika, a ovako svi sute kao sto sute o zlocinima Draze Mijahlovica i njegovih sljedbenika. I ti bi da se o tome ne raspravlja pa i da se ta sramota sakrije.

[Haman2]

KOLUMNA ANDREJA NIKOLAIDISA: "Dok ovo čitate, u Crnoj Gori se dešava ginocid"
"Ravnopravne? Pa žene ovdje nisu ravnopravne ni kao fetus, a kamoli kao odrasla ljudska bića. Ovdje ženama ne dozvoljavaju ni da se rode, a ako to ipak učine, za to budu kažnjavane do kraja života..."


Andrej Nikolaidis (Foto: Delo.si)
Piše: Andrej Nikolaidis

Prošle su sedmice mediji u okruženju izvijestili o sistematskim, masovnim abortusima u Crnoj Gori - onima na koje se roditelji odluče nakon što saznaju da će im se, ne poduzmu li hitne i odlučne korake, roditi kći.

Ti su tekstovi bili reakcija na RTL-ovu emisiju „Potraga“, u kojoj je konstatovano kako je praksa selektivnih abortusa u Crnoj Gori u zadnjih dvadeset godina rezultirala hiljadama preventivno eliminisanih kćeri.

Crnogorske sagovornice RTL-a svjedočile su o ženama koje su više puta prekinule trudnoću nakon što su saznale da nose žensko dijete. Neka nesretna žena je, navedeno je, imala više od trideset prekida trudnoće zbog „pogrešnog“ pola djeteta.

U emisiji je takođe navedeno da je u Crnoj Gori zabranjeno saznati pol djeteta prije 12 sedmice trudnoće. Pa ipak, laboratorije nude uslugu krvnih testova koji roditeljima omogućava da već unutar prva dva mjeseca saznaju stiže li im kuronja-našljednik, ili će mama trčeći na abortus.

Rezultat masovnih likvidacija djece koja su naumila roditi se kao ženska, ali neće dok im se otac i đed pitaju, poremećaj je polne strukture novorođenčadi, u čemu, ovo će ponosnim učiniti građane i građanke regionalnog „lidera u evroatlanstskim integracijama“ i „prve naredne članice EU“, Crna Gora drži evropski vrh. Zajedno sa sličnim joj zajednicama prosvijećenih građana/građanki kakve su Azerbejdžan, Jermenija i Albanija.

Uskraćivanje mogućnosti ženskoj djeci da budu rođena manifestacija je stravične društvene patologije, za koju je kriv petrificirani, retardirani crnogorski patrijarhat. To je, usto, manifestacija mizoginije najvišeg stepena.

Šta povodom toga čine crnogorska država i društvo? Ništa, naravno. Prema tome, monstruozni stroj za proizvodnju sinova, ta pokretna traka koja počinje svadbom, nastavlja reprodukcijom (koja se odvija po principu: žensko dijete je greška koja treba biti ispravljena ili narednom trudnoćom ili abortusom) a završava testamentom kojim otac svu imovinu ostavlja sinu, može nastaviti da radi. Uz muzičku pratnju: svat do svata, kum do kuma, a đeveri na svom mjestu, što je žensko - u kontejner, rađaj samo mušku đecu.

Sad ćete me ispričati jer hitam da povratim od gluposti, bestidnosti, brutalnosti i primitivizma ljudi sa kojima živim.

Nastavljamo. Kada se država oglasi, saopšti da su žene u crnogorskom društvu ravnopravne iako, eto malo performativne samokritike, položaj žene u nekim društveno-ekonomskim segmentima treba poboljšati.

Ravnopravne? Pa žene ovdje nisu ravnopravne ni kao fetus, a kamoli kao odrasla ljudska bića. Ovdje ženama ne dozvoljavaju ni da se rode, a ako to ipak učine, za to budu kažnjavane do kraja života. Po indeksu ekonomske rodne ravnopravnosti koji izrađuje Svjetska banka, objavljenom na proljeće ove godine, Crna Gora je na posljednjem mjestu u regionu. Ako je neko, odnosno neka, obespravljen, odnosno obespravljena od prenatalne faze do smrti, u čemu se tačno sastoji njena ravnopravnost?

Sistematsko, kulturološki, ekonomski i politički uslovljeno onemogućavanje ženskoj djeci da budu rođene je, ako mene pitate, gynocide - ginocid.

Za taj zločin zatiranja same mogućnosti žene, koji se odvija u pravnom i ideološkom vakuumu, niko neće odgovarati. Za taj se zločin niko neće ispričati. Kome, napokon, da se ispriča? Ženama koje nikada nisu rođene? Gdje da se ispriča? Ne postoji nikakvo spomen-obilježje ženama koje bi postojale da njihovi očevi nisu odlučili da ne postoji valjan razlog za njihovo postojanje.

Doista, da su sve te žene rođene umjesto sinova, na šta bi ova Crna Gora ličila. A ovako… Osvrnite se oko sebe, pogledajte ovu ljepotu. Sve te ćelave, debelovrate nezaposlene sinove koji kroz grad voze skupe automobile kupljene od prodaje očevine, sve te očeve dike koje u baštama kafića troše džeparac, sve te sinove kojima će očevi ostaviti ono što su pokrali, sve te divne, briljantne mužjake u kladionicama, narko-klanovima, kriminalnim grupama, tužilaštvu i policiji, parlamentu i akademiji.

Krajnji domet ove Crne Gore i hordi mudatih čuvara njenog poštenja nije ništa bolje od ovoga, nije čak ni golo trajanje. Njen krajnji domet je ono što je jednom već učinila: samoukidanje. Ova Crna Gora neće poroditi ništa bolje: mogućnost boljeg je, kao neželjena, već abortirana.

(Aktuelno.me)

[PeppermintSA]

Dobro je imati topic za kolumne, ali ima li nekih drugih tema osim kme kme mi Bošnjaci kme kme rade nam o glavi kme kme evo i njihovi kolumnisti o tome pišu kme kme.

[Haman2]

Kad se pojavi i neka druga rado cu je prezenirati. Ova poslednja ne odgovara tvojoj ocjeni.

[Haman2]

[quote
]NOVA KOLUMNA PROFESORA KOMŠIĆA: Galama oko Deklaracije SDA treba da prikrije Dodikovu i Čovićevu stalnu blokadu državnih institucija!
Napadom na Rezoluciju želi se legitimirati ono što već godinama provode SNSD i HDZ, sa svojim saveznicima.
Društvo
AUTOR: IVO KOMŠIĆ



Pri raspadu Jugoslavije, Parlament Republike BiH je donosio odluku o raspisivanju referenduma o osamostaljenju BiH, slijedeći Sloveniju i Hrvatsku, te zahtjeve međunarodne zajednice. Tada je Radovan Karadžić, ondašnji lider SDS-a, vodeće srpske partije u BiH, a ovdašnji ratni zločinac, zaprijetio s govornice Parlamenta da će legitimno pravo građana odlučivati o sudbini svoje države odvesti BiH u pakao, a jedan narod „možda“ u nestanak. Referendum je izglasan i proveden, i znamo što je slijedilo.

SDA, jedna od političkih stranaka u vlasti, zajedno s SNSD-om i HDZ-om BiH, donijela je na svome Kongresu Programsku deklaraciju. Reakcije na ovu Deklaraciju, s vodeće političke srpske i hrvatske strane, kako iznutra tako i izvana, veoma podsjećaju na ondašnje reakcije prema Referendumu. I sada se tvrdi da će istrajavanje na Deklaraciji odvesti BiH u pakao. Nedostaje prijetnja o eventualnom nestanku naroda. Razumljivo, jer sadašnje i ondašnje prilike nisu iste, ni političke, ni vojne, ni međunarodne. Tada je prijetnja bila utemeljena oružjem koje je JNA, po skrojenom ratnom planu, već bila rasporedila na strateškim tačkama blokade države i gradova. Napad na tekst Deklaracije SDA, retorika koja se koristi, javno mnijenje koje je proizvedeno preko državnih i stranačkih medija, proizveli su društveno stanje koje je slično onome iz devedesetih godina.

Izokrenute perspektive

Sličnost situacije i društvenog stanja je i u tome što se i danas izokreću perspektive i zamjenjuju teze kao i onda. Nije se Jugoslavija raspala zbog referenduma u BiH nego je referendum bio odgovor na raspad Jugoslavije, nije se BiH izdvajala iz Jugoslavije što je bila protiv te države, nego zbog toga što nije htjela biti u velikoj Srbiji kao zamjeni za Jugoslaviju. Nije BiH željela rat i počela rat, nego je ratni plan bio skrojen ranije i BiH je bila napadnuta…

Rezolucija SDA se prikazuje kao uzrok daljnje krize u BiH, kao bomba koja daje za pravo Dodiku i Čoviću da krenu u postupak totalne blokade države i u njenu disoluciju. Kao da se nalazimo na početku, kao da blokada ne traje već godinama, kao da se SNSD i HDZ tek spremaju za donošenje svojih rezolucija. Oni su to davno uradili i samo traže način da to provedu. Galama oko Deklaracije SDA treba da prikrije njihovu stalnu blokadu institucija države i njenog puta ka euroatlantskim integracijama. Napadom na Rezoluciju želi se legitimirati ono što već godinama provode SNSD i HDZ, sa svojim saveznicima.

Pri svemu tome, Rezolucija se ne osporava argumentima, ona se etiketira kao antidržavna, antinarodna jer ugrožava druga dva naroda. Deklaracija je „potpuno neprihvatljiva za opstojnost i stabilnost države BiH.“ Posebno je „neprihvatljiva za Hrvate jer se napušta princip jednakopravnosti svih naroda i građana“. „BiH je jedino moguća kao državna zajednica tri potpuno ravnopravna konstitutivna naroda. Deklaracija je organizirano političko, ideološko i medijsko nasilje“, tvrde iz Čovićevog HNS-a.

A što u Deklaraciji piše, za što se zalaže, o tome ni riječi. Postavlja se pitanje u čemu je problem, da li u programskim principima ili u tome što iza nje stoji stranka SDA. Mnoge opozicijske stranke zadnjih dvadesetak godina zalažu se za iste principe, odbacuju etno-nacionalni koncept uređenja države, žele republiku, građansku i demokratsku državu. SDP BiH je davne 2007. godine pokrenula izradu novog ustava, Ustava Republike BiH. Prijedlog Ustava je izradila ekspertna grupa pravnika koju su činili Sabrija Pojskić (nekadašnji ministar u saveznoj jugoslovenskoj vladi), Davor Vuletić (sadašnji poslanik u Parlamentu Federacije BiH), Faris Fehabović (sadašnji sudija Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu) i Zvonko Mijan (sadašnji generalni sekretar Ustavnog suda BiH). U članu 1. tog Ustava, Obilježja države, piše:

„Po obliku vladavine država Bosna i Hercegovina je republika. Republika Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu Republika) jest demokratska, socijalna i sekularna država, koja funkcionira na načelu vladavine prava i koja kao najviše vrijednosti svoga ustavnog uređenja proglašava slobodu, pravdu, jednakost i politički pluralizam.

Politički poredak Republike je parlamentarni demokratski sistem.

Svi građani Republike i konstitutivni narodi jednakopravni su i imaju ista prava na cijeloj teritoriji Republike.“

Javna rasprava

Tekst ovog Ustava je pušten u javnu raspravu, koja je trajala dvije godine. Također, pušten je u parlamentarnu proceduru. Nije usvojen jer SDP nije imala većinu u Parlamentu, ali su ga mnoge stranke podržale, među njima i SDA. Tada ni SNSD ni HDZ nisu imali negirajući stav prema ovom prijedlogu. Također, u našoj javnosti i u javnosti susjednih država ovaj prijedlog nije izazvao nikakve tenzije (danas pojam Republika BiH u susjedstvu se dočekuje kao objava rata). SDP je išla 2010. godine s tim prijedlogom u izbornu kampanju. Nakon izbora, i SNSD i HDZ su se utrkivali ući u koaliciju sa SDP-om. Zanimljivo da danas SDP nema stav oko Deklaracije SDA koja doslovno prepisuje neke stavove iz ovog njihovog davnašnjeg dokumenta. Ili žele zaboraviti sve što je stranka radila u vrijeme liderstva „mrskog i prevaziđenog“ Zlatka Lagumdžije, kojeg su u međuvremenu izbacili iz stranke, ili ne žele ulaziti u sukob sa SNSD-om i HDZ-om radi nekih budućih vremena.

SDP-ov dokument je uredno prošao parlamentarnu proceduru, bez teških riječi, bez satanizacije. Nije imao karakter revolucionarnog preokreta koji državu baca u pakao a narode čini neravnopravnim, kojim se ruši Dejtonski sporazum i slično.

Zašto danas ovakve reakcije na stavove koji su već bili u javnosti? Pokazuje li to, zapravo, koliko se odmaklo u srozavanju države, koliko se otišlo u njenoj blokadi i disoluciji? Misle li današnje etno-nacionalne stranke da su došle do kraja, da su na korak do ostvarenja svojih ciljeva, a njihov partner u vlasti pravi radikalan iskorak od njih? Znači li to da nije problem ono što piše u Programskoj deklaraciji, nego stranka koja stoji iza toga? Jer kada se ne bi znalo tko stoji iza Deklaracije, pomislili bi da je to program neke liberalne ili socijaldemokratske stranke, i nitko to ne bi dovodio u pitanje (cijela Evropa izgrađena je na tim principima). Problem je očito u tome što je to dokument SDA, partnera u vlasti SNSD-a i HDZ-a. Njihov strah nije od deklariranih principa, nego od gubitka partnera za podjelu države, za njenu blokadu na putu ka EU i NATO-u, za organizirani i sistemski kriminal.

Principi republike

Zašto bi nekome smetali principi republike, građanskog društva, demokratske pravne i sekularne države koja štiti ljudska i nacionalna prava? Sve demokratske države su republike jer je to državna forma koja omogućuje građanima sudjelovati u vlasti i kontrolirati vlast. Takva država omogućuje jednakost među ljudima, svim svojim građanima bez obzira kojem narodu pripadaju, koje su boje, vjeroispovijesti i kulture. U takvom uređenju ne postoji sukob temeljnih ljudskih prava i nacionalnih prava. Taj oblik države uključuje zaštitu kolektivnih prava sve do granice ugroženosti države. Vladavina prava je temelj države tako da su sankcije prema prekršiteljima jednake i pravedne. Nema diskriminacije, nema „naših ljudi“ koji su izvan zakona.

Kome smeta sekularna država, za koju se zalaže Deklaracija? Sve demokratske države, zasnovane na vladavini javnih zakona, sekularne su. Demokratska država mora funkcionirati po tim zakonima, a ne vjerskim. Božji zakoni su za vjernike i država im treba osigurati pravo na vjeru i njeno prakticiranje, ali izvan državnih institucija. Država se ne može prilagođavati vjerskim zakonima jer u njoj onda nema odgovornosti pred javnim zakonima. U Evropi ne postoji niti jedna vjerska država. Zašto sekularizam smeta u BiH ukoliko BiH treba biti dio Evrope?

Opravdano je pitati kako u BiH realizirati principe na kojima se temelji Programska deklaracija SDA. Zapravo, ne radi se o običnoj izjavi, deklariranim stavovima, nego o programskoj deklaraciji. Drugim riječima, radi se o programu kojeg treba izraditi, o registru praktičnih postupaka i procedura koje treba provesti. Svaki od navedenih principa zahtijeva konkretan program realizacije. Kada su u pitanju demokratska država i funkcioniranje vlasti, onda treba izraditi program promjene sadašnjeg etno-nacionalnog koncepta u demokratski. To ne isključuje zadržavanje nacionalnih kvota u institucijama vlasti, ali zahtijeva drugačiji koncept njihovog funkcioniranja. Državni funkcioneri ne bi više mogli biti funkcioneri svojih naroda, ili još gore, svojih stranaka, nego funkcioneri države, funkcioneri za sve građane i narode podjednako, funkcioneri jedinstvene vlasti.

Kada je u pitanju ravnopravnost naroda i građana, treba osigurati provođenje svih presuda koje se odnose na ovu oblast, uključujući presude Međunarodnog suda za ljudska prava kao i presude domaćih sudova. Znamo da su nam i građani i narodi neravnopravni u entitetima, a to znači i u cijeloj državi. Vladavina prava, sa svoje strane, sadrži u sebi zahtjev za suzbijanjem korupcije i kriminala. Također, kako uskladiti poštivanje temeljnih ljudskih prava a da se ne ugrožavaju prava drugih? Kako osigurati ulazak BiH u EU i NATO, bez unutarnjih tenzija i kriza? Konačno, kako uskladiti razvoj demokratske države i građanskog društva pod pretpostavkom prve preambule Programske deklaracije koja se poziva na vjeru u Boga i moralne zakone. Demokratska i sekularna država se ne temelji na tome jer se kršenje moralnih i božjih zakona ne sankcionira javnim zakonima. Za kršenje javnih zakona ide se u zatvor; za kršenje moralnih zakona odgovara se savješću i iskupljuje kajanjem.

Pravo je pitanje kako SDA, oslonjena na vjeru i jedan narod, može provesti svoju programsku deklaraciju koja se zalaže za sekularizam, multietničnost, ravnopravnost naroda, demokraciju itd. Ne vodi li to stranku u samoukidanje, jer kako svom članstvu i pristalicama objasniti ovaj zaokret, u kome ipak postoje velike protivurječnosti? Kako funkcionirati na protivurječnostima? Od prevladavanja ovih problema zavisit će vjerodostojnost političkog zaokreta koji je SDA najavila svojom Programskom deklaracijom.

(Izvor: Analiziraj.ba)[/quote]

[Haman2]

KOLUMNA VESNE PEŠIĆ: Zašto se ne predviđaju nikakve promjene u ponašanju Vučićeve korumpirane države?
Tekst objavljen na srbijanskom portalu "Peščanik" prenosimo u integralnoj verziji


Vesna Pešić(Foto: Arhiv)Foto: Peščanik

Pokret slobodnih građana (PSG) se dosetio da piše pismo EU da posreduje između vlasti i opozicije oko izbornih uslova. Nije se dugo čekalo na odgovor koji je stigao na pravu adresu - predsednici Skupštine Maji Gojković. Pismo je poslao dosadašnji predstavnik EU za Srbiju Mekalister, koji je izneo svoj predlog da se međustranački dijalog vodi u Skupštini u dve faze - pre i posle izbora. Pre izbora bi se vodio u parlamentu pod okriljem Maje Gojković, što su, kako on kaže, prihvatile i skoro sve opozicione stranke i sama predsednica. Ne znam kad to, ali dobro. Počelo bi se uvežbavanjem parlamentarne kulture u Skupštini; ona je zaista preko potrebna SNS-u koji nekulturom namerno razbija ovu instituciju. U toj kulturološkoj predfazi koju bi vodila Maja Gojković moramo se setiti Marksa i zapitati se „a ko će da vaspitava vaspitačicu“.

Kad se prođe kurs parlamentarne kulture, Mekalister predviđa seriju okruglih stolova na kojima bi učestvovale sve parlamentarne stranke (one neparlamentarne ne pominje) koje to žele, dok bi kopredsedavajući bili Maja Gojković i jedan predstavnik Evropskog parlamenta (EP). U seriji okruglih stolova bi učestvovali lideri parlamentarnih stranaka, plus jedan poslanik (čiji poslanik, ne kaže se) i jedan predstavnik osoblja Skupštine. Ne isključuje se ni učešće stručnjaka, ukoliko je potrebno; možda bi OEBS mogao biti koristan oko reformi izbornih zakona. Razgovaralo bi se realno, fokusirano i praktično o unapređenju izbornih uslova (da ih ne nabrajam). Predlaže se da se u toj fazi održe tri međustranačka dijaloga, od septembra do decembra, te zatim sprovede nadzor nad primenom dogovorenog do održavanja izbora. Posle izbora bi došlo do druge faze međustranačkog dogovora, oko etičkog kodeksa, sticanja poverenja u procedurama i praksama, a pominje se i da bi EP posredovao u Žan Mone formatu, no to je suviše daleko da bismo komentarisali.

Mekalisterov plan izaziva mnoge nedoumice, ali najvažnija su dva problema. Kao prvo, ovaj proces „unapređivanja izbornih uslova“ rastegao bi se praktično do nove godine (u decembru bi se održala treća međustranačka debata), što znači skoro do raspisivanja izbora koji bi se održali u martu ili početkom aprila. Dok bi se odvijale serije okruglih stolova, ne predviđaju se nikakve promene u ponašanju Vučićeve korumpirane države, što znači da bi se sve vreme, do raspisivanja izbora, nastavilo divljanje tabloida - Informera, Alo, Telegrafa, Kurira, Blica, Politike, a još dramatičnije bi se divljalo na RTS-u, Pinku, Hepiju, Prvoj i ostalim nacionalnim i lokalnim tv stanicama. Cela ta strahovita mašinerija nastavila bi pljuvanje po opozicionim liderima, izmišljale bi se afere na koje ne može da se odgovori, a Vučić bi od jutra do mraka ordinirao na svim tim mestima (a znamo da je marljiv i kreće od jutra a završava u ponoć) i tako bi se sve u šesnaest odradila medijska SNS/Vučić kampanja, za koju već znamo da je totalno beskrupulozna. I navodna zabrana funkcionerske kampanje ne bi krenula odmah, nego tamo pred izbore, a pre toga bi se mirno odvijala kao i do sada, na čelu sa Vučićem.

Zato se kao sledeće pitanje postavlja čemu služe ti opozicionari iz svih stranaka koji, dok SNS divlja u kampanji, za to vreme sede sa „našom Majom“ za okruglim stolovima? Meni izgleda da će to vreme biti rezervisano za naivčine, fake opozicionare i stranke koje bi pokušale da profitiraju tako što bi neke druge stranke odbile Mekalisterovu proceduru, a one bi se onda dokopale poslaničkih mandata, plata i državne apanaže, a i predstavljanja u javnosti za neke normalne izbore do kojih jednom mora doći. Mekalisterova procedura pripremanja „unapređenih izbornih uslova“ (a ja mislim da se pripremaju samo manje loši uslovi) zaista nije dobro zamišljena.

On je trebalo da traži da vlast odmah otvori RTS za opoziciju, kao i druge tv kuće sa nacionalnom frekvencijom, da bi se uopšte moglo razgovarati o zakonitim izborima. Moralo bi da se razmontira Vučićevo medijsko carstvo, koje se ove godine nadogradilo i sumnjivom Telekomovom kupovinom Kopernikusa, pa onda i Prve i bivše B92, čime je Vučić pokrio sve tv kuće sa nacionalnom frekvencijom. Tim poslovima bi odmah i sada moralo da se pozabavi tužilaštvo, a tv kuće otvore za sve političke subjekte. Tablodi bi morali biti odmah ostavljeni bez finansijske pomoći države; neki bi se odmah ugasili, ali u svakom slučaju se više ne bi uređivali u Vučićevom kabinetu i prostorijama njegovih savetnika. Ta nakazna medijska zgradurina bi morala da se sruši, odnosno potpuno transformiše i uredi, a to ne mogu da učine zamišljene „serije okruglih stolova“. Morale bi da se aktiviraju mrtve institucije i pravosuđe, što za sada nije na dnevnom redu „okruglih stolova“.

Da li bi se od Mekalisterovog plana mogli očekivati fer i slobodni izbori, a zatim i napredak u pogledu sređivanja i funkcionisanja našeg društva u svim ključnim segmentima?

Na prvo pitanje oko izbornih uslova, veliki iskorak bi bio da promene počnu odmah i sada; nije potrebno više od nedelju dana da se formulišu novi programi u tv kućama u kojima bi jednako mesto i vreme pripadali opoziciji. Ako Vučić ne dopusti odmah takve promene koje bi očigledno potvrđivale volju da izbori budu pošteni, od „serije debatnih stolovima“ bi se maksimalno moglo očekivati da izbori budu manje loši, ali ne i slobodni i pošteni. Izgleda da to prosto neće biti moguće, jer niko ne očekuje da će Vučić sam srušiti svoje medijsko carstvo. Druga faza, sređivanje društva, treba da se nađe u programima stranaka i to zaista očekujemo da čujemo, ako se uspostave bolji medijski uslovi. Sve govori da do toga neće doći na vreme i da će ih preduhitriti kampanja vlasti koja već teče.

PSG je tražio pomoć od EU u posredovanju između opozicije i vlasti oko izbornih uslova i dobio je Mekalisterove međustranačke debatne stolove koji će trajati skoro do raspisivanja izbora. Taj predlog pokazuje da Mekalister ne poznaje situaciju u Srbiji, ili da prosto navlači stranke na izbore (razbija njihov otpor bojkotom izbora) iz nekih EU interesa da se ti izbori održe uz učešće većine stranaka, na kojima se očekuje ubedljiva pobeda Vučića. A sve to navodno zbog rešavanja pitanja Kosova. Utisak je da će se pitanje Kosova i borba za demokratiju odvijajti na različitim kolosecima, i da nisu deo iste priče čiji bi se delovi poklapali. Borba za demokratiju će morati da se vodi samostalno i unutrašnjim snagama i to veoma konkretno i snagom mlađih generacija, dok bi se Vučićeva odiseja oko Kosova odvijala pod uticajem spoljašnjih faktora - zato se te dve priče za sada ne poklapaju.

http://www.slobodna-bosna.ba/img/vijest ... jurica.jpg

[Haman2]

KOLUMNA GOJKA BERIĆA: "U njoj sam, činim što mi je volja"
Ako EU želi da se institucionalno i moralno reformiše, politički razjedinjena Evropa mora prestati da se ponaša kao “stara kurva”, kako ju je još prije skoro sto godina nazvao Krleža


Gojko Berić (Foto: Arhiv)

Piše: Gojko Berić

Miran, blag i gostoljubiv narod, koji je svoju pečalbarsku sudbinu opjevao u prepoznatljivim sjetnim pjesmama, Makedonci nisu imali sreće sa svojom istorijom. Smještena na krajnjem jugu nekadašnje države, iako u svemu ravnopravna sa ostalim republikama, Makedonija je u jugoslovenskim centrima doživljavana kao zemlja na rubu carevine. U sjećanju su mi njen paradajz i lubenice, velika romska mahala na ulazu u Skoplje, Ohridsko jezero, pjesme “Kaleš, bre, Anđo” i “Biljana platno beleše”, fudbalski tim Vardara...

Srpski, bugarski i albanski hegemonisti oduvijek su motrili na njene teritorije. Kad se Jugoslavija raspala, zemlju je od građanskog rata spasio njen dugogodišnji komunistički lider Kiro Gligorov, političar liberalnih shvatanja, plativši to teškim ranjavanjem u atentatu nakon kojeg je jedva ostao živ. Međutim, zemlju i danas potresaju opasne makedonsko-albanske trzavice, pa je prirodno da njeni građani svoju sigurnost i prosperitet vide jedino u velikoj porodici evropskih država.

Susjedna Grčka je punih 20 godina blokirala Makedoniju na putu u Evropsku uniju, sve dok nije iznudila promjenu njenog imena u Sjevernu Makedoniju. Ali kad je Skoplje učinilo i taj bolan ustupak, stiglo je šokantno razočarenje - uprkos datim obećanjima, EU je ovih dana odbila da Sjevernoj Makedoniji odredi datum za početak pristupnih pregovora. Očekivani poklon uskraćen je i Albaniji, kandidatu iz istog paketa. Arhitekt takve odluke, koju neki analitičari porede sa Trumpovom i Erdoganovom izdajom sirijskih Kurda, bio je francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je u ovom scenariju imao podršku Njemačke.

Odlazeći predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker je neposredno nakon glasanja, gotovo utučen izjavio: “Ovo je velika, istorijska greška Evrope”. Međutim, njegova emotivna reakcija slaba je utjeha Makedoncima i Albancima. Zoran Zaev, premijer Sjeverne Makedonije, bio je ogorčen i ljut, ali ga malodušnost nije savladala, jer zna da drugu opciju čine nacionalizam, radikalizam i neizvjesnost. Nije ovo prva, a vjerovatno ni posljednja “istorijska greška” Evrope. Najveću od njih, onu iz devedesetih godina, osjetile su na svojoj koži žrtve brutalnog rata koji je tada pokrenut protiv Bosne i Hercegovine i čije su posljedice bile katastrofalne. Evropski lideri su četiri godine bili zbunjen i neodlučan posmatrač rata protiv civilnog stanovništva - etničkog čišćenja, mučilišta u vidu konclogora, strašnih ratnih zločina, na kraju i genocida u Srebrenici.

Naknadno posipanje pepelom u vidu priznanja da je tada učinjena “istorijska greška” nije imalo nikakvog praktičnog značaja. Ishod glasanja u Evropskom parlamentu, kojim su Sjeverna Makedonija i Albanija još više odmaknute od EU, turski predsjednik Tayyip Erdogan je iskoristio za žestok verbalni obračun sa protagonistima njene politike, rekavši: “Vi ste varalice, kršite vlastita obećanja, nepošteni ste i lažete”. Manje je mislio na slučaj dviju balkanskih zemalja, a mnogo više na višegodišnje frustrirajuće iskustvo koje Turska ima sa Bruxellesom.

Očigledno imun na takve optužbe, kao i na negativne reakcije iz našeg regiona, posebno iz BiH, Macron ne odustaje od svog primarnog cilja - reformisanja EU. Nije bez podrške nekih evropskih medija, pa se tako u jednom od komentara novonastale situacije ističe da je on predvodnik nove generacije evropskih političara, na koje “ne djeluju patetični apeli” i koji, za razliku od Angele Merkel, nemaju emotivnu vezu sa Balkanom i dubinski ga ne poznaju.

Međutim, ovdje se ne radi ni o kakvoj patetici, niti iko ozbiljan očekuje povlastice za zemlje zapadnog Balkana, već o vrludavoj politici EU, koja u ovom dijelu kontinenta izaziva zbunjenost i nedoumice. Neki birokrata dođe iz evropske centrale na Balkan i ovdašnje lidere, uz rukovanje i slikanje, nagradi obećanjem za “učinjeni napredak” na evropskom putu, ali uskoro stiže novi čovjek i, opet uz rukovanje i slikanje, saopšti im da stvari ne stoje dobro i da od prethodnog obećanja nema ništa. Osvjedočeno loši đaci moraju ponovo ići na popravni! To traje godinama. Previše je tu nejedinstva i previše različitih političkih interesa da bi se išta drugo moglo očekivati.

U Evropskom parlamentu zajedno sjede ljevičari i ekstremni desničari, komunisti i fašisti, liberali i islamofobi, tipovi od kojih bi se, kako primjećuje jedan satiričar, “mogla stvoriti alijansa idiota i budala”. Mnogima od njih je uzor mađarski premijer Viktor Orban, bivši fudbaler i razbarušeni marginalac, a danas najopasniji evropski političar. Orban je svojim nekažnjenim rasističkim ponašanjem u vrijeme migrantske krize učinio važećim neobično pravilo: Jednom kad uđeš u EU, možeš činiti što ti je volja! Jean-Claude Juncker ga je nazivao “neofašističkim diktatorom”.

Nije tajna da EU ne želi “novu” Bugarsku, Rumuniju, Poljsku ili Hrvatsku, koja ni do danas nije provela niz reformi, a fingirala je i najvažniju od njih - reformu pravosuđa, koje je “nezavisno” taman koliko i pravosuđe u BiH ili Srbiji. O šovinističkom odnosu jake desnice prema srpskoj manjini i povampirenju ustaštva da se i ne govori. “Hrvatska se danas takmiči s jednom Mađarskom i Poljskom u tome u kojoj će zemlji desničarstvo biti bjesnije”, kaže hrvatski pisac Slobodan Šnajder.

I kako na sve to reaguje EU? Tako što nova šefica Evropske komisije, favoritkinja Merkelove Ursula von der Leyen odlazi u zvaničnu posjetu Zagrebu i tom prilikom mrtva-hladna izjavi: “Hrvatska je jedna od najuzornijih zemalja EU”!? Zbog takvih i drugih gafova i promašaja, koji nisu plod slučajnosti, EU danas liči na brod koji na sebi ima velikih oštećenja, ali ipak plovi. Prevelika je da bi propala, smatraju optimisti, ali i prevelika da bi bila spašena, uzvraćaju pesimisti.

Ako EU želi da se institucionalno i moralno reformiše, politički razjedinjena Evropa mora prestati da se ponaša kao “stara kurva”, kako ju je još prije skoro sto godina nazvao Krleža.

(Oslobođenje)

[Haman2]

NOVA KOLUMNA PROFESORA KOMŠIĆA: Zašto su pali Jugoslavija i Ante Marković?
Rušenje samoupravnog socijalizma trebalo je biti domaći problem, posljedica etničkih sukoba. Uništenje jedne uspješne i ugledne države trebalo je ispasti kao kolateralna šteta



Autor: Ivo Komšić

S vremenom sve više dobivamo informacija o tome zašto je i kako razorena Jugoslavija i što je bio uzrok našeg rata devedesetih godina. U kontekstu okončanja hladnog rata i skidanja „željezne zavjese“ čine se normalnim i promjene koje su uslijedile u bivšoj zajedničkoj državi. Ono što nije bilo za očekivati je užasni rat s teškim posljedicama, sa zločinima i genocidom. Pogotovo čudi da su se zemlje iza „zavjese“ oslobodile totalitarizma i dominacije SSSR-a bez sukoba, a da se Jugoslavija, koja je bila s ove druge strane, raspala u strašnoj ratnoj agoniji. Preko 25 godina tražimo odgovor na to pitanje. Živeći s ratnim traumama gotovo smo postali nesposobni odvojiti se od te prošlosti i racionalizirati ono što nam se zbivalo.

Prvo što bismo trebali uzeti u obzir pri toj racionalizaciji je razlika koja je postojala između Jugoslavije i zemalja tzv. istočnog lagera. Za razliku od njih, koje su bile u sistemu državnog komunizma, s dominacijom partijske birokracije, Jugoslavija je bila socijalistički projekat s inovacijom samoupravljanja. „Fabrike radnicima“ je bio jedini socijalistički projekat u svijetu i to ga je i teorijski i praktički radikalno razlikovalo od totalitarističkog komunizma. Uz to, bio je to, prema nalazima i analizama Phila Butlera, poznatog američkog politologa, uspješan eksperiment. Bila je to prosperitetna država, s najvećom stopom ekonomskog rasta u svijetu, s razvijenom privredom, sa zavidnim standardom o kome oni s druge strane „zavjese“ nisu mogli ni sanjati, s besplatnim obrazovanjem i zdravstvenom zaštitom, osiguranim mirovinama, s garantiranim pravom na posao i s mnogim drugim socijalnim pravima građana. Jugoslavija je bila svjetski poznata i priznata država, tvorac Pokreta nesvrstanih koji se borio za samostalan razvoj naroda i država između velikih sila i blokovskih podjela. Imala je multietničko društvo i harmonizirane odnose među nacionalnim zajednicama, među republikama su bili solidarnost i razumijevanje kojima je ujednačavan njihov ekonomski razvoj. Zapadni svijet, koji je ideološki bio antikomunistički još od sredine 19. stoljeća, ne od jučer, imao je posebne motive uništiti socijalističku i uspješnu varijantu komunizma. To je drugo što se mora uzeti u obzir.

Međunarodni ugled

Nakon pada „željezne zavjese“ Jugoslavija nije smjela opstati sa svojim međunarodnim ugledom i utjecajem. U kontekstu evropskog objedinjavanja država, ona bi bila i utjecajnija i razvijenija ne samo od zemalja iza „zavjese“ nego i od mnogih evropskih država. Njoj se nije moglo dozvoliti biti u EU, njen socijalizam nije smio biti u središtu liberalno-kapitalističke Evrope. To jednostavno nije bilo kompatibilno. Tihi prelaz koji je želio izvršiti tadašnji premijer Jugoslavije Ante Marković ka Evropi imao je podršku Zapada sve do jedne tačke. To je trenutak kada je on samoupravni socijalizam pokušao transformirati u korporativizam, u jednu novu vrstu kolektivnog vlasništva. Radnicima je počeo dijeliti dionice tako da oni postaju kolektivni vlasnici svojih fabrika. Fabrike postaju dionička društva, a radnički savjeti prerastaju u skupštine dioničara. Ta vrsta „privatizacije“ nije bila prihvatljiva zapadnom svijetu. Nikakav oblik kolektivizma nije mogao opstati. Svi koji su podržavali Antu Markovića u svijetu, uključujući i SAD, dižu ruke od njega jer njegov projekat održava socijalizam iza leđa privatizacije. Zapad traži radikalnu privatizaciju i uništavanje svakog oblika kolektivizma. Ante Marković gubi podršku, a projekat uništavanja svakog oblika jugoslavenskog zajedništva i ekonomskog kolektivizma prepušta se nacionalistima. Kompenzacija za realizaciju projekta je formiranje nacionalnih država i legitimiranje etnonacionalizma kao jedine prihvatljive političke ideologije. To uništenje nije moglo biti bez uništenja svih principa na kojima su funkcionirale tadašnje republike. Taj projekat je uključivao ne samo fragmentaciju republika nego i naroda, a to se nije moglo provesti bez rata. Samo rat je mogao prekriti ciljeve zapadnog svijeta i ciljeve lidera novonastalih država. Osamostaljivanje republika nije bilo provodivo bez nacionalizma i podjele među narodima. Budući da su narodi živjeli izmiješano, osim Slovenije koja je bila etnički najhomogenija, fragmentacija se mogla provesti samo silom. Tako su nacionalistički lideri dobili od svijeta otvorenu mogućnost dogovoriti „etničko čišćenje“ (čitaj: genocid) i nacionalizaciju teritorija. U tome je najgore prošla Bosna i Hercegovina jer je etnički bila potpuno izmiješana. Sve je to zapadni svijet znao i sve je bilo dio njihove strategije rušenja Jugoslavije. Koja je cijena toga, bilo je nevažno; trebalo je samo dobiti domaće suradnike na projektu. Rušenje samoupravnog socijalizma trebalo je biti domaći problem, posljedica etničkih sukoba i borbe za dominaciju. Uništenje jedne uspješne i ugledne države i uništenje njenih sastavnica trebalo je ispasti kao kolateralna šteta. Tako su posljedice poturene kao uzroci, a osnovni cilj zapadnog svijeta prikriven. Licemjerni svijet je čak svoju ulogu u svemu uspio potpuno promijeniti, postaviti se kao spasioc iz stanja koje je sam inicirao. Tako su neprestano poturali mirovne sporazume za BiH koji su samo produbljivali neprijateljstva. Ako se ti sporazumi dobro analiziraju, vidljivo je da su inicirali dalje sukobe; u svakom od njih rat je bio programiran. U takvoj situaciji, EU i NATO se nameću kao jedine gravitacijske sile za razorena društva i fragmentiranu regiju, te kao jedini neutralizatori straha koji je ostao poslije rata. Da bi se ove integrirajuće funkcije zadržale, trebalo je ostaviti ratna žarišta i središta političkih sukoba. To je veoma vješto urađeno prijemom Slovenije i Hrvatske u EU i NATO. Mimo tih integracija ostale su druge države regije, fragmentirane i međusobno konfrontirane, s ratnim traumama i neriješenim ratnim politikama. To se sve prelama preko BiH s najtežim posljedicama. Hrvatska koja je postala članica EU polaže pravo na bh. Hrvate i neprestano se miješa u unutarnje stvari BiH. Pri tome ima potpunu podršku administracije EU i pojedinačnu podršku većine zemalja EU. S druge strane, Srbija, koja je izvan EU, polaže pravo na bh. Srbe i diktira srpsku politiku u BiH, koja je izvanevropska. Tako EU, potpuno prikriveno i zaobilazno, održava žarište sukoba na zapadnom Balkanu, razdire cijelu regiju i destabilizira. Srbija, koja je izvan EU i NATO-a, čini sve da onemogući trajno odvajanje bh. Srba od Srbije, jer bi to bio definitivan kraj velike Srbije. Bošnjaci su u procijepu ovih politika i neprestano u političkoj defanzivi iako je njihov položaj najteži. Uostalom, njima je bio namijenjen nestanak u projektu rušenja Jugoslavije i fragmentacije cijele regije. Oni su i dalje remetilački faktor u projektu integracije kršćanske Evrope. Pripremajući se za presjedanje EU, hrvatski premijer je rekao kako je Hrvatska dio kršćanske Evrope sa svojom kršćanskom tradicijom i da se temeljem te tradicije priključila Evropi. Drugim riječima, za BiH nema mjesta u tom društvu i to ne treba očekivati. Po tim kriterijumima, BiH sa dva miliona muslimana ne može biti dio Evrope. To je jasno i kroz kriterije koje je EU primijenila na Sjevernu Makedoniju i Albaniju.



Čemu se, dakle, možemo nadati? Što nam uopće može ponuditi Evropa kada bi sada otvorila svoja vrata?

Treba se osloboditi iluzije o brzom ulasku u EU. Iskustvo govori da ti „pregovori“ traju veoma dugo, a nekada se i ne završe. Za to vrijeme BiH može potpuno propasti, i ekonomski, i demografski, i politički. Ostaju stalne napetosti i žarišta neprijateljstava, privreda se ne može razvijati, neće biti investicija, resursima će ovladati stranci jer će se morati prodati… Mladi ljudi, školovani i sposobni, postat će jeftina radna snaga na Zapadu, urušit će se demografska struktura, ostat ćemo bez produktivne radne snage, a to znači s niskim budžetima, bez penzija, zdravstvene zaštite, besplatnog školovanja itd.

Hitno obnoviti regionalnu saradnju

Na EU se ne može čekati. Cijela regija zapadnog Balkana mora se hitno organizirati na zajedničkim interesima i na vrijednostima koje je povezuju. Ne mora se biti u EU da bi se primjenjivali evropski standardi; evropske zemlje koje su izvan EU veoma su razvijene i poželjne za život. Nije teško aktivirati mehanizme međusobne suradnje jer za to postoje pretpostavke iz nekadašnjeg jedinstvenog ekonomskog prostora – infrastruktura, sirovine, kompatibilnost privreda, kadrovi, tradicija. Uz sve raznolikosti, cijela regija je predstavljala i jedinstven kulturni prostor koji nije potpuno nestao. Današnje mlade generacije, rođene poslije našega nedavnog rata, veoma se lako povezuju i razumijevaju preko zajedničkih kulturnih vrijednosti. Njihova sjećanja nisu toliko opterećena ratnim zbivanjima i tragedijama koje bi ih potpuno polarizirale. Povezuju ih kulturne vrijednosti prošlosti – muzika, film, pozorište, folklor, sport, zajednički jezik. To se sve može staviti u funkciju. Mora se insistirati na našim vrijednostima, a ne čekati da nam Evropa nakalemi svoje. Ona sama nije u stanju suočiti se otvoreno sa svojom prošlošću jer je nejedinstvena. U EU još dominiraju konzervativni pučani koji izjednačavaju povijesne uloge fašizma i antifašizma, koji komunizmu oduzimaju antifašističku dimenziju i vežu ga samo za sovjetski totalitarizam. Oni insistiraju na „kršćanskoj Evropi“ u kojoj nema mjesta za druge religije. Njihov lider u Evropskom parlamentu, Manfred Weber, bio je veoma jasan u jednom svom obraćanju: „Moramo zaštititi svoj evropski način života štiteći svoje kršćanske vrijednosti. U Evropi mora postojati način da se držimo svog kršćanskog naslijeđa ili je neće biti.“ Plenkovićev stav o tome nije, dakle, samo njegov, to je stav preovlađujuće političke grupacije u EU. Da je zapadni svijet htio politički stabilizirati našu regiju i ujednačiti njen ekonomski razvoj, sve zemlje regije bi istovremeno primio u svoje asocijacije. Fragmentiranje tog prijema je samo pojačalo političke sukobe i očuvalo konfliktna žarišta. To će trajati tako dugo dok zemlje zapadnog Balkana ne pronađu zajednički jezik, prevladaju prošlost, vrate povjerenje i krenu u zajedničke projekte. Kako je moguće da se lideri tih zemalja okupe u Bruxellesu pod posredništvom funkcionera EU a da se ne sastanu sami, na domaćem terenu, bez posrednika? Čak im ne treba ni prevoditelj.

(Izvor: Analiziraj ba)

[daddy-kool]

Ivo Komšić prohlup'o, prešao u teoretičare zavjera.

[sinuhe]

Prestrasno je to. Zamisli ovaj lik je decenijama docekivao strane delegacije i nesto s njima razgovarao.

[Haman2]

KOLUMNA GOJKA BERIĆA: "'Imam problem' ne samo sa Jelenom Trivić već i sa većinom Srba u BiH"
"Svima koji su zgroženi njenom izjavom da je Draža Mihailović njena zvijezda vodilja, zastupnica Jelena Trivić poručuje da ako neko ima problem sa 'Jelenom četnikušom', onda ima i sa najvećim dijelom Srba u BiH; i ne recite da nije tako"


Gojko Berić

lažima je riječ. “Naši narodi su prevrtljivi i podmitljivi, uvijek spremni da mrze i lažu. A nigdje se toliko ne laže kao u sudnici”, kaže mi ostarjeli sarajevski advokat, godinama i visoko rangirani sudija. Laž je danas kao upotrebna vrijednost dospjela u sami vrh javnog diskursa i osvojila gotovo sav prostor “slobode govora i mišljenja”. Laže se u političkim ringovima u kojima se vodi gladijatorska borba za vlast, laže se u crkvama i džamijama, u školama, na pogrebima i svadbama, laže se u medijima i na pijacama, laž je instalirana u obrazovni sistem...

Preorana je čitava istorija antifašističke borbe i socijalističke izgradnje, i napisana nova, prilagođena potrebama vladajućih nacionalističkih elita. Od tog ludila nema spasa, ono je zahvatilo države, nacije i porodice. Nedugo nakon prvih demokratskih izbora devedesetih godina, kada je etnonacionalizam pokazao svoje nakazno lice, u Sarajevu je kružila izreka: “Od komunista su gori samo antikomunisti!” Milioni ljudi su preko noći postali “vražiji nakot”, kako glasi naslov romana Bore Ćosića, pretvorivši se u horde zla čiji je jedini identitet Nacija.

I taman kad pomisliš da će te korifeje nacionalizma ovako ili onako jednom odnijeti vrag, iz njihovih šinjela pomole se novi likovi. Nedavno je u “Teleringu” Dodikovog TV portparola Mate Đakovića gostovala gospođa po imenu Jelena Trivić, zastupnica PDP-a u Narodnoj skupštini RS-a. Mlada, lijepa i pametna, iznijela je niz argumenata koji diskredituju Dodikov režim, i ostavila utisak da je u Republici Srpskoj zapuhao svjež povjetarac, oličen u nekolicini mladih opozicionara i novinara. Ali, zastupnica Trivić je svoje novostečene simpatizere uskoro otrijeznila, rekavši u intervjuu za magazin Start: “Ja sa Bošnjacima nemam problem, niti sa onima koji sebe smatraju Bosancima i Hercegovcima. Ali, ako neko ima problem sa Jelenom četnikušom, kako sam u pogrdnom smislu nazvana u pojedinim medijima, onda očigledno ima problem i sa najvećim dijelom Srba u BiH. Mi ćemo jednog dana u ovoj zemlji morati pričati otvoreno i dozvoliti jedni drugima da njegujemo svoje, a ne da se od mene traži da se odričem Draže jer neko smatra da je on zločinac. Za mene Draža nije zločinac. Za mene je Draža zvijezda vodilja. Imam argumente za ovo što govorim. Onaj ko je zgrožen, ja očigledno ne mogu da mu pomognem”. Jelena Trivić sigurno dobro poznaje mentalitet svog etničkog okruženja i treba joj vjerovati na riječ kad većinu Srba u ovoj zemlji postrojava pod zastavu od saveznika odbačenog Draže Mihailovića, osuđenog za ratne zločine i strijeljanog u Beogradu 17. jula 1946.

Ja dakle “imam problem” ne samo sa Jelenom Trivić već i sa većinom Srba u BiH, jer sam na osnovu niza dokumenata i svjedočenja zaključio ono što se jedino moglo zaključiti – da je Draža Mihailović bio saradnik okupatora i ratni zločinac! Iz istih razloga “imam problem” i sa većinom Srba s druge strane Drine, gdje je četništvo sve više u modi. Pjesma “Od Topole pa do Ravne gore” postala je srpska kafanska himna. Draža je ovih dana dobio ulicu u kragujevačkom naselju Desimirovcu, a kako stvari stoje dobiće i trg u samom Kragujevcu, srcu Šumadije. Draža je u Srbiji stekao status “prvog gerilca u porobljenoj Evropi”. Pod komandom tog “gerilca” četnici su izvršili masovni pokolj Bošnjaka u istočnoj Bosni. Po Srbiji su klali članove partizanskih porodica, a po Dalmaciji Hrvate. Šef Dodikovog kabineta Pero Simić piše u jednoj kolumni da su partizani završili rat kao oslobodioci, ali dodaje da je i Draža “mnogima doneo slobodu”!? Zgrožen sam, kao i ostali meni slični, ali Jelena Trivić ne može da mi pomogne. Ne mogu ni ja njoj. Svako ima pravo na svoje heroje. Međutim, kad jedna odrasla i obrazovana osoba, koja se uz to profesionalno bavi politikom, ne zna razlikovati Tita i Dražu, partizane sa Neretve i Sutjeske na jednoj strani i četnike na drugoj, tu se ništa ne da učiniti. O lažima je riječ, lažima koje su povijest zemlje koje više nema okrenule naglavačke. Gdje su tu istoričari? Na pitanje kakvo je stanje u toj oblasti u Srbiji, književnik Svetislav Basara odgovara: “Svi srpski istoričari među muškarcima su guslari, dok među ženama imamo dvije istoričarke, Dubravku Stojanović i Latinku Perović”.

Imam ozbiljan problem i sa hrvatskim nacionalistima. To što preziru Jugoslaviju, Srbe i jugonostalgičare može se još i razumjeti, ali njihova nostalgija za Pavelićevom NDH normalnom čovjeku nikako ne ide u glavu. Njihova predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović tokom cijelog svog mandata odaje poštu ustašama, dok partizane i ne spominje. Ne znam da li je Kolinda balkanska prvakinja u disciplini političkog laganja, ali je sigurno najnetalentiranija. Prema Kolindi, Jugoslavija je bila mrak, zemlja iza željezne zavjese, zemlja straha i neslobode, užas užasa. Kad su je podsjetili da je na školovanje u Ameriku otišla sa čuvenim crvenim pasošem u džepu, rekla je: “Nije mene Tito poslao u Ameriku, poslao me je moj tata, koji je bio mesar”. Tata mesar je bio bogat kao i svaki mesar, ali da Tito nije bio Tito, današnja predsjednica teško da bi u tim godinama vidjela Ameriku. U intervjuu za Kleine Zeitung, Kolinda se požalila: “Desetljećima je nama Hrvatima bilo zabranjeno imenovati svoje porijeklo. Nismo smjeli reći: Ja sam Hrvat, pa smo govorili: Ja sam iz Hrvatske. Ko bi iskazao svoj nacionalni ponos, tome je prijetio zatvor”. Međutim, ona je ovom izjavom uspjela konstruisati nerješiv rebus, jer je nemoguće objasniti kako se onda moglo desiti da je svaki popis stanovništva pokazivao da u Jugoslaviji živi nekoliko miliona Hrvata? A pola Hrvatske se poistovjećuje sa takvom predsjednicom!?

Kad ujutro otvorim prozor svoje sobe, vidim spuštene zastave antifašizma. U podne vidim lijene i pospane građane kako u prepunim ljetnim baštama u najatraktivnijem dijelu Sarajevu pušeći ispijaju svoju treću ili ne znam već koju kafu. Koliko bi se među njima moglo regrutovati nekih novih partizana? Umjesto zaključka, citiraću Dinu Mustafića: “Svi mi koji smo ostali u ovoj državi, ovo društvo moramo promijeniti. Izgrađivati demokratiju sa negatorima zločina i nekadašnjim presuđenim zločincima jeste idiotski posao. Protiv počinioca se mora politički, medijski, aktivistički i krivično raditi svaki dan, ili mi ili oni!”

(Oslobođenje)

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/133 ... u_bih.html

[Haman2]

KOLUMNA GOJKA BERIĆA: "Uporno odavanje počasti i pokušaji reanimacije Herceg-Bosne govore o žilavosti te ideje"
"Ni okrutni vezir ne umiri Bosnu sabljom kako je umiriše postkomunističke oligarhije, služeći se oprobanom parolom 'Zavadi, pa vladaj'”


Gojko Berić (Foto: Arhiv)

Piše: Gojko Berić

Nesposobne da građanima osiguraju pristojnu sadašnjost i kreiraju uvjerljivu viziju budućnosti, naše vladajuće etnooligarhije se hvataju za propalu prošlost. Protekla sedmica je u tome smislu bila svečana i dirljivo naivna.

U stilu prepoznatljivog političkog i medijskog rituala obilježene su, redom, godišnjice osnivanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i zasjedanja ZAVNOBiH-a, kao Dana državnosti Bosne i Hercegovine.

Ali, tek tu nastaje pravi kalambur ideoloških, političkih, istorijskih i drugih resantimana i podjela sa kojima naše društvo živi kao sa neizlječivim bolestima. Od toga ne izuzimam ni Dejtonski sporazum.

Zaustavio je rat i spasio na hiljade ljudskih života, ali je Bosni i Hercegovini navukao “luđačku košulju” u vidu komplikovane, skupe i nefunkcionalne države, glavne prepreke razvoju zemlje.

Time je stvar dovedena do apsurda - uspostavljeni mir postao je generator frustracija i političkih sukoba koji ugrožavaju i sam taj mir! Treba li uopće obilježavati rođendan sporazuma kojim su ovjereni rezultati rata i koji sadrži niz nerješivih protivrječnosti, počev od podjele zemlje na dva entiteta, moćnija od same države? Ali, kako se ono kaže: Bolje da propadne selo, nego običaji.

Uostalom, na vlasti su garniture koje su izašle iz ratnih šinjela. Većina političara obogatila se i stekla moć i privilegije. Stvoren je nerazrušiv sistem ličnih i grupnih interesa kakav u normalnoj državi ne bi bio moguć. Neka vječno živi onaj američki diplomata zvani Buldožer, koji im je sve to omogućio.



Za razmjenu retoričke vatre iz etničkih rovova, za manifestiranje lažnog patriotizma, za izljeve nacionalizma i šovinizma - na raspolaganju su datumi iz zajedničke domaće istorije. Noć uoči Dana državnosti ponovo je napadnuto Partizansko groblje u Mostaru.

Ponovo smo bili svjedoci kako obilježavanje tog datuma podebljava linije ideoloških, političkih i etničkih podjela. Mrkonjić-Grad i Mostar danas simboliziraju dva različita, civilizacijski suprotstavljena svijeta. Samoproglašena nacionalistička tvorevina Herceg-Bosna na jednoj strani i antifašistička Deklaracija ZAVNOBiH-a na drugoj, dva su pojma čiji su sadržaji antipodni i međusobno nepomirljivi. U Mrkonjiću su narodni predstavnici iz partizanskih redova donijeli istorijske odluke kojih se ne bi postidjele ni najdemokratskije zemlje Evrope.

U njima je ovaploćena parola “Smrt fašizmu - Sloboda narodu” i danas itekako aktuelna, da bi skoro pola stoljeća kasnije u “crvenom” Mostaru bila uspostavljena vlast koja će provoditi politiku etničkog čišćenja i terora nad civilnim stanovništvom, otvarati konclogore u Hercegovini i u njih odvoditi Bošnjake i Srbe. Pa ipak, Dragan Čović ima obraza da građanima (kojim?) čestita Dan državnosti, istovremeno upozoravajući da se sa “političkom konstrukcijom” haške presude šestorici dužnosnika Herceg-Bosne, koja govori o njihovom zločinačkom pothvatu, “nikada nitko ne smije složiti”!?

Uporno odavanje počasti i pokušaji reanimacije Herceg-Bosne govore o žilavosti te ideje. Uz svečanu akademiju, u Mostaru je na Trgu hrvatskih velikana priređen i spektakl pod nazivom “Svjetla za Herceg-Bosnu”. Šest dana kasnije u Mrkonjiću se okupilo nešto ostarjelih partizana i njihovih antifašističkih sljedbenika. Zgrada u kojoj je održano istorijsko zasjedanje urušena je i djeluje tužno.

“Istorija na podu”, glasio je naslov jednog novinskog izvještaja u kojem se opisuje unutrašnjost zgrade. Sutradan, u uličnoj TV anketi, građani Mrkonjića, gotovo bez izuzetka, ponosno su izjavljivali kako nemaju pojma šta se u njihovom gradu dešavalo te davne novembarske noći i kako ih se to, uostalom, i ne tiče. Ali, koliko god u svojoj prevrtljivosti i nacionalističkoj zadrtosti bili odvratni, oni su samo govorili ono što se od njih očekuje.

U Mostaru, svjetla za Herceg-Bosnu, u Mrkonjiću, mrak za ZAVNOBiH! Istorija je okrenula tok događaja u drugom pravcu. Ni reanimacija ZAVNOBiH-a nije više moguća. To je razočarenje ali i pouka za sve koji još ne vide da se Bosna i Hercegovina mora reintegrisati na novim principima. Koliko god to zvučalo provokativno, mi nismo dostojni ideala ZAVNOBiH-a.

Brutalno smo ih pokopali devedesetih, kada su sva tri naroda prešla na drugu stranu ulice i stala pod neke stare zastave.

Otrežnjujući je intervju sarajevskog sociologa Seada Pašića, koji u Oslobođenju od utorka kaže: “Mi smo do srži pokvareni. Naše društvo nije spremno za EU. To nije ni pravo društvo, nego društvo zajednica koje se ne podnose, koje se boje jedna druge”.



Ovo je prokleto tačno rečeno. Ali, neka moć je učinila da društvo bude upravo tako oblikovano, da ljudi žive u strahu od svega i svačega. A ta moć se zove - politika! Zato mi je u sklopu ove praznične priče najzanimljivija bila vijest koja je stigla iz Zenice: njen gradonačelnik Fuad Kasumović izjavio je da se najvjerovatnije neće ponovo kandidovati na tu funkciju.

Razlog je nesvakidašnji: Kasumović je, veli, “previše bučan i bori se, dok su građani previše mirni”. Dvije trećine članova Gradskog vijeća nikada nisu izašle za govornicu!? Šute i oni koji su ih birali.

Kasumović je izašao iz političkog šinjela SDA koja ga je smještala na relativno visoke položaje, a onda joj je okrenuo leđa. Iako je rekao istinu, nije išao do kraja. Njegovi oponenti tvrde da je i sam učinio da građani Zenice budu “previše mirni”.

U svakom slučaju, umirio ih je politički establišment kojem i Kasumović pripada i koji svoju poziciju čuva stvorivši atmosferu straha i jednoumlja. Nekad je ono bilo monopol Komunističke partije, a danas je u službi nacionalističkih stranaka.

Istorija je u jednom trenutku skrenula vodu na njihove mlinove. Političko, etničko i religijsko jednoumlje nametnuti su građaninu kao uslov njegovog opstanka u uspostavljenom sistemu vrijednosti.

Novi totalitarizam postao je dežurni kontrolor naših života. A kad vas zastrašuju i prijete vam, strah je prva i logična reakcija. Ljude trese strah od siromaštva, nezaposlenosti ili gubitka posla, strah od bolesti, strah od nesigurne sutrašnjice, od razularenog uličnog nasilja, od bezakonja i nepravde... Ne želeći da žive u takvoj zemlji, mladi listom odlaze.

Sredinom 19. stoljeća, poslan od sultana da umiri Bosnu i Hercegovinu, okrutni Omer-paša Latas je za dvije godine, što sabljom što konopom za vješanje, pogubio dvije hiljade muslimanskih prvaka. Ali, ni zloglasni vezir ne umiri Bosnu tako kako je umiriše postkomunističke oligarhije, služeći se oprobanom parolom: Zavadi, pa vladaj!

(Oslobođenje)

[Haman2]

NOVA KOLUMNA PROFESORA KOMŠIĆA: Balkan se ne uklapa u klaustrofobičnu viziju Evrope
Balkan mora ostati tamo daleko. Ne uklapa se u klaustrofobičnu viziju Evrope – jedna granica, jedna religija, jedan civilizacijski krug



Piše: IVO KOMŠIĆ

Balkan! Zemljopisni ili politički pojam? Zemljopis ga je smjestio u Evropu, u njen jugoistočni dio. Priroda se ne -bavi politikom. Niti etikom. Evropa ga je politički isključila iz sebe. Ne od neki dan. Dugo to traje. Ali Evropa je preko njega vodila svoje ratove. I započinjala ih u njemu. To je apsurdno i nedosljedno. Ako je politički izbacila iz sebe Balkan, zašto je preko njega vodila svoje međusobne ratove? Zašto joj je toliko bilo stalo do njega? Ali to nije jedini apsurd Evrope. Apsurd je nerazumljivost, to je logička greška. Njime se najbolje prekriva licemjerje. Licemjerje je nemoral.

Politička nepodobnost evropskog Balkana pravdala se njegovom zaostalošću, sirovošću i surovošću. Balkanska kultura za Evropu je bila i ostala etnonacionalna, multireligioznost nepodnošljiva, politika nepomirljiva, jezici isti ili slični, ali nerazumljivi, društvo plemensko, primitivno i neakomodirano.

Nametnuti ratovi

Pored svega toga, balkanski narodi i države nisu nikada započinjali međusobne ratove. Svi su im ratovi nametnuti izvana, uglavnom iz Evrope. Naravno, to ne oslobađa krivice Balkance i njihove sukobljene interese. Ne može se sve pravdati teorijom zavjere. Ali svako ima dio odgovornosti. Evropa je svoju uvijek vješto prikrivala. Balkan je bio i zemljopisno i politički homogen region, pripadao je istom kulturno-civilizacijskom krugu. Evropa ga je zemljopisno dijelila prisvajajući sebi njegove dijelove, nikada cjelinu. Dijelila ga politički od davnina, u novija vremena „Željeznom zavjesom“, a onda nakon njenog pada nastavila, nešto ratom, nešto novom „Željeznom zavjesom“ u obliku bodljikave žice. Za razliku od Balkana, moj Bože, evropski narodi su živjeli u stoljetnoj slozi, i njihove države, u razumijevanju nacionalnih kultura, konfesija i religija, jezika i politika, čak su se razumijevali i živjeli u kohabitaciji nacisti i liberalni demokrati. Cijela povijest je tu evropski med i mlijeko. Balkan je, nasuprot tome, tlo krvi (i meda). Posebno Bosna i Hercegovina. To ne čudi, ona je u središtu, zemljopisnom i političkom. Branila se Evropa davnih dana od islama i istočnih kultura u Bosni. Bosna je bila zaloga. Hrvatska zid.

U moderno, naše vrijeme, nedavno, tu obranu je za račun Evrope postavio Franjo Tuđman, predsjednik hrvatske države, „vrhovnik“, kako je za sebe volio reći, svojom politikom „predziđa kršćanstva“. Zanimljivo, to je bilo u vrijeme kada mu je dvije trećine države okupirala jedna susjedna kršćanska država. U to vrijeme niti jedan bosanski vojnik, musliman, nije ni prišao blizu hrvatske granice, a kamoli da ju je napao. Istina, odlazili su bosanski muslimani u Hrvatsku, ali kao dobrovoljci u Hrvatsku vojsku, braniti Hrvatsku od kršćanskog agresora. Pored svega, Tuđman je branio „predziđe“ od nepostojećeg neprijatelja. S postojećim, dogovarao je rat protiv BiH. Da bi se plan proveo, trebalo je proizvesti neprijatelja, markirati ga i napasti. Ali kome je to smetalo? Evropa mu je sekundirala. Mirno su promatrali razaranja i zločine. Čak i onaj u Srebrenici. Ona je bila pod međunarodnom zaštitom pa se nije trebala braniti. Evropa je takvu Tuđmanovu Hrvatsku priznala i primila konačno u svoje okrilje. Kršćansku Srbiju je oslobodila krivice. Za prijem mora sačekati. Ona je na Balkanu. Balkan je ponovno izoliran. Politički. Ponavlja to predsjednica Hrvatske i hvali se kako je Hrvatsku otrgla od Balkana. Nije dalje odmakao ni njen konkurent za predsjedničku funkciju, Zoran Milanović, socijaldemokrata. I on obećava da će Hrvatsku modernizirati, učiniti autentičnom, tako što će je odvojiti od Balkana. Kao, Kolinda nije uspjela. Kolindu smo pretrpjeli. Tko će pretrpjeti Milanovića. On bi mogao biti istrajniji.

Desio se zemljotres

I dok tako Evropa i Hrvatska učvršćuju svoju percepciju o Balkanu, desi se zemljotres. Upravo na Balkanu. Zemlja je neumoljiva. Ona se ne da prevariti, podmititi, izmanipulirati. Ona vrati Balkan u Evropu i poravna percepcije. Ona ponovno utrpa Hrvatsku u Balkan. Kada je zdrmalo u jednom kutku Balkana, zatresao se cijeli zemljopisni Balkan. I to s epicentrom u onom dijelu koji je Evropa nedavno odbacila, zatvorila mu vrata. A ljudi iskreno htjeli tamo. Imali predrasude. Zatresla se i Hrvatska, potreslo se „predziđe“. Zemlja pokazala da se ne mogu postavljati granice u regiji. Kakva politika. Što sada? Je li to bila poruka Zemlje i Hrvatskoj i Evropi? Izgleda da su podzemne, nevidljive veze čvršće, vjerodostojnije i poštenije od nadzemnih. Ne treba zahvaljivati zemljotresu na tome, niti priželjkivati ga jer je on vrsta rata Zemlje protiv Zemljana. Takva zluradost je i suvišna i neodgovorna. On je samo opomena na zaborav o povezanosti. On je upozorenje. Zemlja nema drugi govor. Tako je bilo i u davnoj prošlosti, sredinom 15. stoljeća. I tada je Evropi današnji prostor Hrvatske bio predziđe. Bosna je ostavljena sama. Otomanska carevina ju je zauzela lako, porobila i potčinila. Dok se to zbivalo, moćni evropski vladari sa svojom dvorskom gospodom pravili su bankete i balove. Pili su najbolja vina, jeli najukusniju divljač koju su uzgojili kmetovi i pripremile sluge. Bosna je i tada, kao i danas, bila na Balkanu. Bili su i drugi. Bila je i Srbija i Makedonija, i Crna Gora i Bugarska, i prostor današnje Albanije. Što bi Evropa prljala ruke? Imala je predzid. Što je ispred njega, nije ih zanimalo. Ne zanima ih ni danas. Ali, pobuni se Zemlja, opomene. I gle čuda! Najednom se svi sjete da je zemljopis jači od politike. Zemljopis je neumoljiv. Svi imaju isti strah pred Zemljom. Najednom se svi tresu podjednako. I svi su solidarni. Ali to je strah pred smrću. On je veći od cicijašenja. On je izvor solidarnosti. Ruku na srce, Evropa nije škrtica. Njoj nije žao eura, ni sada ni u drugim prilikama. A ima i odakle. Ona se boji za svoj identitet. Pomoći će ona Balkanu, ali neka ga tamo. Nevolja je najjača koheziona snaga.

Sam Balkan se prenuo, zdrmalo ga. Proradi u njemu ono što je uvijek bilo, ali je potisnuto, zabačeno. Radi drugih, ne radi sebe. Proradi zajednički kulturno-civilizacijski krug, zajedničko društveno podzemlje. Pa ti se narodi poznaju, razumiju se, suosjećaju. Narodni patos je isti. Vijekovi su učinili svoje i to se ne može izbrisati evropskim deklaracijama i žičanim ogradama. Sama Evropa je upozorena da je Balkan njen dio, dio njene kulture, njene tradicije, njene povijesti. To je jače i postojanije od politike. Evropa se ograđuje tako što izdvaja svoje kulturno i povijesno naslijeđe, svoje vrijednosti. Ne dozvoljava miješanje. Ono razvodnjava. Hrvatska je predzid, zato treba biti uzor čvrstine i nepomućenosti. Ona je i primljena u evropsko društvo da bi to bila. Uz njenu granicu otkucava „tempirana bomba“ BiH. Ako eksplodira, razorena će biti Hrvatska, neće Evropa. Uloga Hrvatske je uzvišena. Za uzvišene ciljeve se lako gine. Hrvatska treba biti primjer i uzor. Samo se preko nje može u Evropu. U njoj nema korupcije i kriminala, pravosuđe je neovisno i funkcionira besprijekorno, svi socijalni problemi su riješeni, nema ni štrajkova ni socijalnih nemira, državna administracija je funkcionalna i nekorumpirana, posebno onaj najvažniji dio – policija i vojska, zaštita ljudskih prava i sloboda je na najvišoj razini, pritisci na medije, teror i ubojstva novinara su pojedinačni incidenti, zaštita okoliša, što je uključilo evropski alarm, je prioritet, država je bez smeća a nuklearni otpad se deponira uz granicu BiH, u područje gdje živi jedna nacionalna manjina, bitno je da ne ugrožava Hrvate, presude međunarodnih sudova se ne priznaju i ne podržavaju, one su samo evropsko-svjetski blefovi.

Ne prljati Evropu

Evropska Hrvatska se ne smije prljati ni izbjeglicama koje je svojom vjekovnom politikom proizvela u velikoj mjeri sama Evropa. Svi se oni moraju zaustaviti predzidom, s ove strane, u BiH, na Balkanu. Nekada je Evropa primila bh. izbjeglice objeručke. Ali to je bilo drugo, za njih se znalo da će se vratiti u svoju zemlju jednoga dana. Oni selekcionirani će ostati, dobri su i osposobljeni radnici, omladina zdrava, pametna i perspektivna. A što s ovima sada? Ako netko i prođe, hrvatska policija ga vraća, milom ili silom, hladnim ili vatrenim oružjem. Balkanska BiH treba biti izbjeglički ** No links **. Neka se guše svi, i izbjeglice i BiH. Za BiH to i ne bi bio problem da je bogatija zemlja. Problem izbjeglica za BiH nije što je i za Evropu. Evropa ih ne želi, ona ih se boji, ona je kršćanska. BiH se boji svoga siromaštva, njime ne može odgovoriti na izbjegličke zahtjeve. Kako bi i mogla kada je opljačkana njena društvena imovina u privatizaciji na kojoj je insistirala Evropa, kada su pred tim zahtjevima uništeni svi socijalni mehanizmi starog sistema, a bili su funkcionalni, kada su uništene državne banke i uvedene evropske privatne koje izvlače stotine miliona dobiti svake godine…

Od kojeg Balkana se brane Evropa i Hrvatska? Koje su to vrijednosti koje žele sačuvati i zaštititi? Jesu li to one koje brane evropski desničari koji sebi tepaju „pučani“? Je li to izjednačavanje antifašizma i fašizma, nacizma i komunizma? Je li to naslijeđe one Evrope koja se izručila Hitleru bez otpora, bojeći se komunizma. Marx je pisao: Bauk kruži Evropom, bauk komunizma. Ali Marx je bio sarkastičan. Evropa je bila nedorasla i sve shvatila ozbiljno, kao društveno-političko stanje. I ozbiljno se s tim obračunala. Izručila je Evropu nacistima. Oni su bili manje bauk.

I konačno, što su to hrvatske vrijednosti koje Hrvatska brani od Balkana? Jesu li to one o kojima je pisao Miroslav Krleža? On je to najbolje znao. Iskusio na svojoj koži. Nekada se činilo da je preoštar i frustriran. Nije on ni uspio dobaciti do suštine hrvatske „kulture“ i njenog ispoljavanja. Kao da narod nije imao priliku ispoljiti se. Ali gle, bre, sada. Tu kulturu imaš na svakom koraku, od državne TV koja već u rano jutro, dok ste još u polusnu, revidira nacionalnu i regionalnu povijest, preko školskih programa, ministara za obrazovanje, nauku i kulturu, njihovog znanja i elokvencije, preko nekih kulturnih i znanstvenih institucija pod državnom kontrolom i njihovih počasnih članova, polupismenih ili s falsifikatima, pa sve do ponašanja na sportskim priredbama, na ulicama, kafićima i restoranima, začinjenim balkanskim folkom. A što smo očekivali? Da Krleža dobije Nobelovu nagradu za književnost? Sa svojim dramama, poezijom, pripovijetkama i romanima u kojima izvrgava ruglu i svoju i evropsku kulturu, njihovo licemjerje i prikriveni nemoral. Pa to je evropska nagrada. Uz to on je bio ljevičar, antifašista. Ljevičar koji piše ono što misli, koji ne šuti. Nagrada se dodjeljuje piscu koji podržava današnji fašizam, koji podržava ratne zločince. Što mi Balkanci hoćemo, mi nemamo pojma o kriterijima.

Je li te vrijednosti brani Hrvatska? Brani li ih od bh. Hrvata, „hrvatske dijaspore“? Pa za tim nema potrebe. Ti Hrvati su već odavno dio Hrvatske, dio njene „kulture“. Svaki četvrti stanovnik Hrvatske je porijeklom iz BiH. To tvrdi hrvatska statistika i to se ne bi smjelo zanijekati. Jedina šansa da se opere od te „kulture“ jeste proglasiti se bh. dijasporom. Ali tek tada bi nastali problemi. Hrvatska bi bila balkanska dijaspora. Što bi rekla Evropa? U svom krilu bi imala Balkan. To bi značilo da je predzid davno srušen. A Balkan mora ostati tamo daleko. To je zasebna zemljopisna i politička regija. I to je jedina istina koja se brani. Samo da nema zemljotresa.

(Izvor: Analiziraj ba)

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/135 ... vrope.html

[Haman2]

KOLUMNA ANDREJA NIKOLAIDISA: "Aleksandar Vučić koji je obilazio položaje sa kojih su građani Sarajeva ubijani, nije bio nacrtan... Bio je to pravi Vučić"

"Snajperi koji su ubili Đinđića i građane Sarajeva nisu bili nacrtani"


Andrej Nikolaidis (Foto: Arhiv)Ilustracija: AgencijeVučić sa Šešeljem na položajima srpske vojske oko Sarajeva (Foto: YouTube/Screenshot)
Piše: Andrej Nikolaidis

Malo je srpskim novinarima bio jedan “atentat” na Aleksandra Vučića… Sjećate se: naoružan zlim namjerama, jedan od njih je usred bijela dana, naočigled prolaznika, srpskom predsjedniku postavio drsko, mučko pitanje nakon kojega je ovome pozlilo pa su ga prebacili na VMA.

"Lično znam koliko je predsedniku Vučiću bilo teško i zbog onoga što smo mi gledali na televiziji, zbog one konferencije za novinare vrlo zanimljive, u Beogradu na vodi”, rekao je urednik “Informera” Dragan Džej Vučićević.

Napomena: Cijeli tekst ako kliknete na link: Al Jazzera http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/135 ... uchic.html

[Haman2]

KOLUMNA VLADIMIRA GLIGOROVA: Šta Putin misli kada spominje Srebrenicu i Kosovo?

Tekst objavljen na srbijanskom portalu "Peščanik" prenosimo u integralnoj verziji



Vladimir Gligorov (Foto: Arhiv)Foto: Predrag Trokicić

Gospodin Vučić je izjavio da ne zna na šta je Putin mislio kada je rekao da bi u Donbasu mogla da se ponovi Srebrenica ukoliko bi bio vraćen Ukrajini. Ranije je Putin više puta poredio secesiju Krima sa Kosovom. Što je takođe u zvaničnoj Srbiji dočekivano sa nerazumevanjem i nevericom. Šta Putin misli kada kaže to o Srebrenici i Kosovu?

U tome zapravo nema nikakve tajanstvenosti. Potpuno je nevažno šta Putin misli; on se obraća javnosti koja razume šta se u Srebrenici dogodilo i stoga razume šta Putin kaže. Slično je i kada je reč o Kosovu, ali to je pretpostavljam svima jasno.

Gospodin Vučić svejedno smatra da treba da razjasni da se u Srebrenici dogodio strašan zločin (ali ne i genocid, trebalo bi razumeti). Problem, međutim, nije u tome. Putin je rekao da bi Ukrajina, ako bi se Rusi povukli, da kažem to blago, etnički očistila Donbas kao što se to dogodilo u Srebrenici. Mogao je Putin da upotrebi neki drugi primer, recimo gde su Srbi žrtve, ali nije. Svako razume Srebrenicu.

Pri tome nije važno da li Putin misli da je bilo šta od toga tačno. Uvredljivo je za Ukrajinu, ali je Putinu celishodno. Poruka je jasna onima kojima se upućuje. Da do povlačenja iz Donbasa i do predaje kontrole Ukrajini neće doći.

Potrebno je bilo, očigledno, opravdanje za nastavak ruske kontrole nad ukrajinskom teritorijom, posebno posle susreta u Parizu - pa otud Srebrenica. Njeno pominjanje je najjednostavniji i najjasniji, svetskoj javnosti, način da se kaže da je opravdanje nastavka ruske kontrole Donbasa - pretnja genocidom nad ruskim stanovništvom kao što je bio onaj u Srebrenici.

Pa su, kako Putin kaže, potrebne garancije da se Srebrenica neće dogoditi u Donbasu, a te garancije su da se ta teritorija neće vratiti Ukrajini, bar ne dok se cela Ukrajina ne vrati Rusiji. Jer su Ukrajinci, kao što je Putin više puta rekao, Rusi.

To jeste neprijatno, posebno za gospodina Vučića koji je upravo uzdigao Putina u vrhovnog zaštitnika Srbije i srpstva. Nije baš izjava za Nobelovu nagradu, ali nema sumnje da će biti shvaćena. A šta Ukrajina tu može? O Srbiji i gospodinu Vučiću i da ne govorimo.

Nije važno šta Putin misli, već šta kaže, a ponajviše šta može. Ukrajina to mora da trpi, a srpske vlasti mogu da misle šta hoće jer nemaju šta da kažu.

[/quote]
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/136 ... osovo.html

[Haman2]

NOVA KOLUMNA PROFESORA KOMŠIĆA: Kolinda u Tuđmanovom šinjelu i Karadžićevim čizmama…

Predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović, svoju kampanju za novi mandat faktički je započela u Bosni i Hercegovini


IlustracijaFoto: ArhivFoto: Reuters

Piše: IVO KOMŠIĆ

Odmah nakon skandaloznih i neistinitih ocjena o BiH, koje je dala prilikom svoje posjete Izraelu, došla je u BiH, “veoma nesigurnu zemlju… pod kontrolom militantnog islama“ kojeg je ovaj put povezala s Iranom, što je u Izraelu veoma profitabilno.

Došla je u Komušinu, u općini Teslić, u usorskom kraju. Što bi mogla raditi predsjednica susjedne države, članice EU, u tom malom bosanskom selu? Bila je na misi u crkvi posvećenoj Blaženoj Djevici Mariji, u katoličkoj župi koja je još od srednjeg vijeka poznato svetište. Komušina (Kondžilo) je uz Gospu od Olova bilo najpoznatije srednjovjekovno marijansko svetište, ne samo u BiH nego na cijelom Balkanu.

Desetine hiljada ljudi je dolazilo na zavjet Gospi od Kondžila i molilo se pred čudotvornom slikom Blažene Djevice Marije, okajavalo grijehe i tražilo oprost ili molilo za razne osobne potrebe. Ono što je Lurdska i Fatimska Gospa za evropske katolike, to je za naš balkanski katolički svijet Gospa od Kondžila.

Što su bili zavjeti predsjednice, nemoguće je znati. To se ne ispituje jer nije u duhu vjere. Prije se grijeh ispovijedao svećeniku, danas više to nije praksa, sve se može okajati samopriznanjem, u kolektivnoj ispovijedi. Tko bi se još blamirao pred drugim?

Bez obzira na to, istinski vjernici idu na zavjete uvjereni da će im se oni ispuniti. Radi toga se mole, radi toga neki obilaze crkvu na koljenima, zavjetuju promijeniti svoje ponašanje nakon hodočašća.

Bilo je za očekivati da je predsjednica došla ispovjediti (makar kolektivno, samozatajno) grijehe izraelske. Mnogo je žuči i objeda tamo izlila, a to je težak grijeh. Međutim, ona je došla u Komušinu, Gospi od Kondžila, kao na svoj posjed, ne poštujući državu u koju je došla i njen protokol. Ona se ponašala suvereno kao u svojoj državi, na svojoj teritoriji, na teritoriji na kojoj žive njeni sunarodnjaci.

Ovakav odnos prema BiH hrvatskih zvaničnika utemeljio je još Franjo Tuđman koji je na Bosnu i Hercegovinu gledao kao na teritoriju a ne kao na suverenu državu, kao na prostor koji je dio “povijesnog interesa“ hrvatske države.

Od tada do danas ništa se nije promijenilo. Ne radi se o političkim nesmotrenostima i neukosti predsjednice. Ona dobro zna gdje su granice njene države. Ona zna i državne protokole. Kada se desetljećima ponavljaju iste neistine i aspiracije, kada se uporno širi strah i nesigurnost u narodu, onda je to politička propaganda, onda je to projekat.

Sve je ponovljeno nedavno u Mostaru, na obilježavanju godišnjice formiranja hrvatske udruge “Prsten“. Ovaj put nije došla na zavjet, na misu, nego na slavlje, gdje se jelo, pilo i pjevalo. Nije bilo ni ispovijedi, ni pojedinačne ni kolektivne.

Udruga je ustvari formirana davne 2005. godine ali je njena hercegovačka podružnica formirana tek prije godinu dana. To nije čudo jer su udrugu formirali posavski Hrvati, ljudi protjerani i iseljeni iz Posavine a ne iz Hercegovine.

Predsjednica je ponovno deklamirala svoje stavove o BiH, one iste koji u Hrvatskoj ponavlja HDZ već trideset godina. Ističući svoj “ponos na svoj narod“, predsjednica je obećala – “nikada neću odustati od vas“. “Mi smo jedna duša i jedan narod, i zato neću stati dok se vama Hrvatima u BiH ne osigura ono što vam pripada historijski, politički i prema Ustavu BiH… Varaju se oni koji misle kako će Hrvati pokleknuti i kako će nestati iz BiH, neće.“ Uz to je dodala da su “obrazovanje i zapošljavanje ključni temelj opstanka“.

Zna se da je predsjednica nakon ovoga otišla na misu u srednju Bosnu, u Bugojno i Vitez, ali što je mogla zavjetovati? Nakon svega što je izrekla ne bi joj pomogla ni Gospa Lurdska, ni Gospa Fatimska, možda ni Međugorska koja je benevolentnija i brža u ispunjavanju želja.

Međutim, ako je predsjednica iskrena vjernica, u što ona ne ostavlja sumnju, imala se za što moliti i u Komušini i u srednjoj Bosni. HVO je pod komandom iz Hrvatske iselio Hrvate i iz Bugojna, i iz Novog Travnika, i iz Travnika, izveo ih na Vlašić, predao ih na milost i nemilost ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, odnosno njegovoj vojsci.

Nekima se gubi svaki trag poslije toga, neki su prebačeni u obližnji Kiseljak, a neki u novoformirana naselja u Hercegovini, Šuškovo i Bobanovo selo. (Kako je HVO iseljavao Hrvate iz srednje Bosne, napisano je u presudi Haškog suda Udruženom zločinačkom poduhvatu).

Stoljećima je vršena procesija od crkve u Komušini na brdo Kondžilo sa čudotvornom slikom Gospe Kondžilske. Ljudi su vjerovali u njenu iscjeliteljsku moć, u njenu milosrdnost, u otpust grijeha. Sama čudotvorna slika ima zanimljivu povijest: navodno ju je nakon osmanskog osvajanja Bosne pronašao bačenu ili sklonjenu u trnje neki musliman, sklonio je u svoj hambar za žito i tu dugo čuvao.

”Čudotvorna Gospa” je hambar uvijek održavala punim. Kasnije, kada je prepoznata kao ”kaurska svetica”, a to je navodno prepoznao neki Rom, vraćena je u crkvu kojoj je i pripadala. Gospa od Kondžila vijekovima je bila nada vjernicima i okupljala ih oko sebe. Desetine hiljada vjernika se okupljalo oko čudotvorne Gospine slike još od turskog doba. To je prekinuto 1992. godine kada je stupio na snagu sporazum Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH.

Predsjednica je imala dva jaka razloga zavjetovati se Gospi od Kondžila i tražiti oprost za grijehe. Prvi je iseljavanje Hrvata katolika iz cijelog usorskog kraja i cijele Posavine, što su početkom maja 1992. godine, sporazumom u Gracu, precizirali Mate Boban i Radovan Karadžić.

Oni su se dogovorili o tzv. kompaktiranju teritorije po kome je taj hrvatski kraj dodijeljen srpskom entitetu i po kome je narod “humano preseljen“. Iskupljenje toga grijeha je vrijedilo zavjeta i teško će ga HDZ iskupiti za svoga postojanja.

Još gore, oni taj grijeh ne priznaju ni danas. To najbolje pokazuje predsjednica koja se ponaša kao da se u tom kraju nije ništa desilo i koja se iščuđuje kako tamo više nema Hrvata. Kao da je ljude odvela neka nevidljiva ruka.

Drugi razlog je negiranje države BiH i ukorijenjenost be-ha Hrvata u njoj. Ona hoda po svijetu i govori o Bosni i Hercegovini kao o teritoriju Hrvatske. Kada je primorana govoriti o BiH kao državi, onda o njoj govori najgore, prikazuje u najgorem svjetlu, kao neperspektivnu, nedemokratsku državu koja ne poštuje ljudska i nacionalna prava svojih stanovnika i sl.

Govori tako da je omrzne i Hrvatima u BiH i onima koje su iselili iz BiH.

Teza o jednom narodu, s jednom dušom, je teza o jednoj državi. Prava naroda za koja se zalaže su prava na život u jednoj državi. To je desetljećima zakašnjela teza Slobodana Miloševića, uz to gubitnička. A što može predsjednica nego ponavljati druge, ili sebe. U tome je stručnjakinja.

Njen nedavni govor u Mostaru, kontinuitet je te politike, odnosno propagande. Udruga “Prsten“ formirana je davno u Zagrebu. Formirali su je Hrvati Posavine, ljudi koji su iseljeni iz svojih zavičaja i iz svoje države, po istom onom dogovoru o “razmjeni teritorija“. Formirali su je ljudi koji su ostvarili poslovne uspjehe u Hrvatskoj kao izgnanici i izbjeglice. Dogovorno uništenje njihovih zavičaja nije uništilo njihov poslovni duh i prirođenu borbu za opstanak.

Velike su zasluge Tuđmanove politike u tome. Danas tu politiku vjerno slijedi predsjednica. Takva politika je te ljude primorala na uspjeh. Istina, on je skupo plaćen gubitkom zavičaja i domovine. Hrvatska politika se uporno trudi nadomjestiti im to pričom o jednom narodu koji ima dvije države.

Međutim, ljudi mogu biti građani dvije države ali ne mogu imati dvije domovine. Zna to predsjednica dobro. Kada se obraća Hrvatima u Americi onda ih redovno podsjeća na Hrvatsku kao domovinu a ne kao njihovu državu. Zna ona da bi im oduzimanje američke države bilo i uvredljivo i nedopustivo. Ali kada govori o be-ha Hrvatima onda je oduzimanje im države – poštapalica.

Kompenzacija za gubitak države je zalaganje za zaštitu tradicije, kulture, religije, jezika. To su one vrijednosti za koje se zalažu nacionalne manjine a ne narodi koji imaju svoju državu. Zna to dobro predsjednica i ne treba joj ništa odbijati na neupućenost.

Kada se desetljećima ponavlja priča o ugroženosti jednog naroda onda se on ne ukorjenjuje u svojoj državi nego se raskorjenjuje i traži alternativa. Širenje straha od drugih je politička strategija udaljavanja od drugih, traženja najlakšeg puta za iseljavanje.

Sama udruga “Prsten“, njene namjere i djelatnost, upravo dokazuje da je HDZ dovršio posao, da su Hrvati Posavine i Usore nestali. Predsjednica je došla do srednje Bosne, do Bugojna i Viteza. Je li to znak da su na redu za iseljavanje Hrvati srednje Bosne? Predsjednica i HDZ ne shvaćaju važnu činjenicu: srednjobosanski Hrvati ne naseljavaju Hrvatsku nego druge evropske zemlje tako da im djelatnost udruge “Prsten“ ne znači ništa.

Koja je to gospodarska infrastruktura koju je formirala ova udruga i omogućila povratak iseljenih i prognanih? To je samo pranje savjesti i pranje HDZ-a od odgovornosti. To je pranje hrvatske države i njene uloge u svemu.

Danas hadezeovska vlast opstaje na reviziji povijesti, što se veoma dobro uklapa u reviziju koju vrše zemlje EU. Nije Hrvatska usamljena, ona po tko zna koji put u povijesti igra slugansku evropsku ulogu i gubi obraz za druge.

O Gospo Lurdska i Fatimska, dokle ćeš dopuštati laž kao istinu, nemoral kao moral, okrutnost kao milosrđe, beznađe kao nadu? Dokle ćeš trpiti ovu izokrenutu Evropu? I bijednu Hrvatsku u njoj?

Ti si izgleda ostala jedina nada. Ne možemo tražiti ništa od Evropske komisije, od Evropskog parlamenta. Ne možemo tražiti ništa ni od OHR-a, najviše svjetske svetosti u BiH, koji bi trebao štititi BiH, njen suverenitet i teritorijalni integritet, njenu stabilnost i mir.

Ne možemo tražiti ništa ni od Gospe od Kondžila, nju su okupirali i rezervirali za sebe katolički licemjeri tako da iskreni i bogobojazni vjernici do nje ne mogu ni doći.

(Prenosimo s portala Autograf)

SB.

[Hafis]

Besposlen pop i jariće krsti.
Inače su mi se Zlatko i on nešto dobro ušutili u zadnje vrijeme. Gdje nam je Lazović

[Haman2]

Mozda ljudi rade na sredjivanju sposkova pripadnika nove stranke. SDP se sigurno raspada. Najvise pristalica SDP je imao u TK a oni su sad mahom priklonili Bijedicu. Novi izbori ce pkazati kako stoje stvari. Sta je ostalo od SDP-a oko N. Niksica, koliko je otislo Bijedicu a koliko I. Komsicu, Lagumdziji i Lazovicu. Naravno, mnogi ce otici i u NS, samo ne znam kakva je sudbina N. Niksica, Masica i Magazinovica i kako ce ovaj trojac zivjeti bez politike.

[Haman2]

KOLUMNA BORISA DEŽULOVIĆA: "Bilo je kasno živjeti s Franjom"

Dvadeseta godišnjica Vrhovnikove smrti zgodna je prilika da se prisjetimo kako su se sitni pikzibneri, kad su se - nakon što je HDZ siječnja 2000. veličanstveno prdnuo u čabar - uvjerili da je Tuđman zaista mrtav, poput slinavih hijena ostrvili na njegov još topao leš, "pljujući po njemu" - kako reče dr. Marasović - da bi mu kasnije dizali spomenik "kako bi ušićarili koji glas"


Franjo Tuđman (Foto: Arhiv)Boris Dežulović (Foto: Arhiv)

Točno dvadeset godina navršilo se otkako je prestalo kucati srce Našeg Najvećeg Sina, Vrhovnika, Oca Nacije i Prvog Predsjednika Samostalne i Suverene Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. U prilikama poput ove na svečanim akademijama, komemoracijama i u specijalnim izdanjima domovinske štampe govore Tuđmanovi najbliži suradnici i prijatelji, a glumice u hrvatskim narodnim kazalištima tronuto čitaju odabrane ulomke iz sjećanja suboraca koji su u međuvremenu predali svoje duše vječnosti i otišli za svojim Vrhovnikom. ‘S punim pravom mogu uskliknuti: Hrvatska, sretna Hrvatska, u tebi se rodio i do najviših visina dovinuo čovjek od kojeg se danas rastajemo!’ prisjetit ćemo se tako riječi koje je na veličanstvenoj sahrani dr. Franje Tuđmana susprežući suze izgovorio tadašnji predsjednik Sabora Vlatko Pavletić. ‘Kao državnik našao se u brojnim vrlo zapletenim i teško predvidivim, ponekad nerazmrsivim situacijama, ali je uvijek superiorno vodio riječ, a u najbitnijim pitanjima i trenucima presudnim za opstanak Hrvatske bivao pobjednik!’ govorio je tada Pavletić, objavivši petnaestak godina kasnije i knjigu sjećanja ‘O Tuđmanu osobnim pogledom’, u kojoj je – kako je prije koju godinu, potkraj života, pričao u Večernjem listu – ‘dokazao apsolutno neprihvatljivom ocjenu mnogih o Tuđmanovom vremenu kao vremenu diktature i autoritarnosti na svim razinama’.

A prisjetit ćemo se ovih dana – prikazat će valjda netko i taj potresni intervju – kako je ono Jakovu Sedlaru pokojni Hrvoje Šarinić, Tuđmanov čovjek od najvećeg povjerenja, prije nekoliko godina pričao da se ‘Tuđman očinski ponašao prema njemu’. ‘Tuđmana sam doživljavao kao oca. Bilo je tu više razloga’, ispovjedio se tada Šarinić. ‘Prvo, roditelji bi uvijek trebali imati više iskustva u jednoj djelatnosti nego djeca. Tu je u politici i povijesti Tuđman bio superioran.’

Srećom, svjedoka neprijeporne Tuđmanove historijske veličine još ima živih. Recimo, njegova desna ruka Ivić Pašalić, kojega još uvijek percipiraju kao najmoćnijeg čovjeka Tuđmanova HDZ-a, a koji danas na televiziji N1 priča kako je ‘to proizlazilo iz slike u javnosti koja je nastala nakon Tuđmanove smrti’. ‘Svi su se tada sakrili u mišje rupe, a ja nisam. Ja sam govorio vrlo jasno. Bila mi je čast biti Tuđmanov suradnik’, govori danas Ivić Pašalić, dodavši na televiziji Z1 kako bi ‘Tuđman bio razočaran da može vidjeti kako se danas upravlja državom koju smo stekli u krvi’.

Ili recimo Žarko Domljan, bliski Tuđmanov prijatelj i prvi predsjednik onog slavnog Sabora 1990., koji je prije koju godinu u velikom intervjuu za Globus povjerio kako je Franji Tuđmanu zamjerao samo njegovu preveliku dobrotu, kojom se protivio lustraciji u hrvatskom društvu: ‘Rekao sam Tuđmanu nekoliko puta: ‘Predsjedniče, mi smo sad postigli što smo htjeli, pa smatram kako je vrijeme da vidimo tko nam je sve u tom zanosu stvaranja hrvatske države zapravo bio prišao i tko je i danas tu, među nama.’ Tuđman mi je odgovorio: ‘Ne može to tako, Žarko, to bi stvorilo velike podjele u našem društvu i državi!”

Ili Mate Granić, slavni Tuđmanov ministar vanjskih poslova i još jedan njegov bliski suradnik koji je svoja sjećanja na Vrhovnika okupio u knjizi ‘Diplomatska oluja’, u kojoj se složio s Pavletićem kako Tuđman nije bio autokrat, svjedočeći kako mu se ‘Tuđman nikad nije miješao u posao i davao mu instrukcije’, ilustrirajući pak Tuđmanovu demokratičnost epizodom kada mu je Prvi Predsjednik povjerio kako razmišlja o – ostavci. ‘Letjeli smo noću iz Daytona’, prepričao je Granić nedavno u intervjuu Večernjem listu, ‘a predsjednik Tuđman mi je otvorio dušu i povjerio kako je, u trenutku kada mu Klub HDZ-a 1991. nije prihvatio prijedlog ministara u Vladi demokratskog jedinstva, pomislio i na ostavku.’ Posebno pak slab Prvi je Predsjednik bio na – Bosnu i Hercegovinu. ‘Kad bi Predsjednik govorio o Bosni, oči bi mu postajale sjajne i vlažne, govorio bi iz srca, pun emocija’, piše tako Mate Granić u svojim memoarima. ‘A kada sam ga obavijestio o HVO-ovim logorima za Bošnjake, pobjesnio je.’

O osjetljivosti Prvog Predsjednika prema Bosni i Hercegovini danas živo svjedoči i vjerojatno najgorljiviji živi tuđmanist, budni stražar Tuđmanove ostavštine dr. Andrija Hebrang, koji je upravo na promociji Domljanove knjige prisegnuo kako se ‘BiH počelo dijeliti prijedlogom povjerenstva Vijeća Europe 1992. godine’: ‘Predsjednik Franjo Tuđman mi je to pokazao i rekao: ‘Ovi hoće dijeliti BiH!’’ Tuđman je i inače ispod grube, očinski stroge vanjštine bio osjetljiv čovjek, a oči mu se nisu punile suzama samo kad bi govorio o Bosni. ‘Tuđmanu su oči bile pune suza kad je pao Vukovar. Nije mogao niti govoriti. Uvijek je govorio: ‘Kako god da se završi ovaj rat, Vukovar ostaje najveći ožiljak na mome srcu”, ispričao je Hebrang u nedavnom intervjuu za 24sata. Dodavši i onu dirljivu epizodu kad mu dušmani nisu dali da vidi Predsjednika na samrtnoj postelji. ‘Tuđmanu je sestra prenijela da sam ga zvao i pozdravio ga, a njemu su samo suze potekle iz očiju, nije ništa mogao reći zbog cjevčica.’

Hebrang se tada prisjetio i kako ga je nakon predsjednikove smrti bilo strah, jer ‘nema puno ljudi njegovog kapaciteta, a tek tad je trebalo državu staviti na noge’, pa se osvrnuo i na optužbe za ‘Tuđmanovu i HDZ-ovu privatizaciju’: ‘Tuđman nije toliko razmišljao o ekonomiji, bavio se ratom. On je bio jedini državnik, sve ostalo su političari. Do te mjere je želio Hrvatsku da bi dao svoj život.’ U intervjuu za Jutarnji list prije nekoliko mjeseci Hebrang je takvu silnu Tuđmanovu hrabrost ilustrirao i epizodom nakon pada Vukovara, kad je tražio u Vladi dragovoljca da uđe u Osijek, kako bi u slučaju pada grada u njemu bilo predstavnika hrvatske Vlade. ‘Javio sam se i pitao ga: ‘Što ako neprijatelj presiječe Podravsku magistralu i tako potpuno odcijepi Slavoniju?’ Odlučno, bez ikakvog trzaja na licu mi je rekao: ‘Onda smo izgubili rat! Moraš se odmah izvući kako znaš preko Mađarske i doći ovamo, da idemo zajedno izginuti na najbližu bojišnicu u Posavini!”

Tako danas, dvadeset godina nakon smrti koja je presjekla hrvatsku povijest na dva dijela, o Našem Najvećem Sinu, Vrhovniku, Ocu Nacije i Prvom Predsjedniku Samostalne i Suverene Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu govore njegovi najbliži suradnici, suborci i prijatelji.

Napomena: Cijeli tekst ako kliknete na link http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/137 ... anjom.html

[Haman2]

KOLUMNA VILDANE SELIMBEGOVIĆ: "U ovom času Milorad Dodik je stao uz BiH i njezin put u NATO-savez i EU"
U 2020. ući ćemo s novim Vijećem ministara i prekrštenim ANP-om, kako opozicija u Republici Srpskoj zove Plan reformi BiH


Piše: Vildana Selimbegović

Dva koraka nazad, jedan naprijed, odavno je domaća politička maksima, pa ni ovogodišnje pretpraznično raspoloženje mnogo ne odudara. U 2020. ući ćemo s novim Vijećem ministara i prekrštenim ANP-om, kako opozicija u Republici Srpskoj zove Plan reformi koji je i bio uvjet da SNSD-ov Zoran Tegeltija zamijeni Denisa Zvizdića na mjestu predsjedatelja državne vlade.

Već danas zapravo trebala bi početi seoba kadrova, nakon što Parlamentarna skupština BiH potvrdi imenovanje novog saziva, istina bez jednog ministra i jednog zamjenika, s obzirom na to da SIPA nije okončala provjeru podataka za Mlađana Božovića i Vladimira Mijatovića. Božović je SNSD-ov prijedlog iz DNS-a za ministra za ljudska prava i izbjeglice, a nakon što je DNS-ov prijedlog Draška Aćimovića izazvao hitnu reakciju Dodikovih upravljača partijom na čijem je čelu Marko Pavić.

Reagirala je i predsjednica Republike Srpske Željka Cvijanović i javno Paviću objasnila da mora biti racionalan te uvažiti potrebu SNSD-a, SP-a i Ujedinjene Srpske da odlučuju o kadrovima DNS-a. Božovićev problem nije samo unutarpartijske prirode, već i formalno-pravne: u zemlji s ovakvim pravosuđem, ponosni je vlasnik presude za mobing donesene još 2016. godine, ali ima i optužnicu zbog korupcije koju je protiv njega 2015. podnio tužilac Posebnog odjela za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju Tužilaštva BiH, no njezina je sudbina dio političkog nemiješanja u pravosuđe, pa joj se izgleda izgubio svaki trag.

Što nikog puno ne pogađa s obzirom na to da i sam predsjedatelj Tegeltija ima uvjetnu presudu zbog nesavjesnog rada u službi. Čega se pošten svijet stidi, političarima služi kao ordenje: nesretnom je Božoviću nepotizam odskočna daska - punac je rođenog brata SNSD-ovog člana Predsjedništva DNS-a Nenada Nešića. Za kandidata za zamjenika ministra sigurnosti, također kadra SNSD-a Vladimira Mijatovića, Dragan Mektić, aktualni ministar sigurnosti, javno je obznanio da je sporna diploma i to srednjoškolska. Svaki komentar je izlišan izuzev eventualnog uvjerenja da nije isključeno da i ova dvojica dobiju zeleno svjetlo do početka sjednice.

Kako god, u novom sazivu VMBiH SNSD još ima ministra transporta i komunikacija Vojina Mitrovića, jednog od najbogatijih političara iz RS-a, javnosti poznatog iz afere “papak”, te Stašu Košarca umjesto Mirka Šarovića, koji je kao ministar za spoljnu trgovinu i ekonomske odnose u proteklom mandatu uistinu uspio napraviti značajan iskorak. Košarac je Dodikova uzdanica, partijski megafon radikalizma, koji se školovao uz politiku: 2014. je - nakon skoro decenije i po raznih mandata - stekao fakultetsku diplomu i ušao u Predstavnički dom Parlamenta BiH. HDZBiH čuva državnu kasu i očito je zadovoljan kako to radi Vjekoslav Bevanda, pa će ostati na toj poziciji, kao i Josip Grubeša, aktuelni ministar pravde u BiH.

Ankica Gudeljević je nova ministrica civilnih poslova BiH i za dio medija prilično iznenađenje u HDZ-ovoj kadrovskoj križaljci, no oni s boljim pamćenjem sjetit će je se iz interventne diplomatske akcije prošlog saziva Predsjedništva BiH: akreditive u Berlinu, kao ambasadorica BiH u Njemačkoj, predala je krajem oktobra 2018. nakon što je odluku o njezinom angažmanu donio Dragan Čović neposredno uoči izbora, pa joj je mandat potrajao do marta ove godine. SDA je delegirala novu ministricu vanjskih poslova BiH, javnosti dobro znanu Biseru Turković, a u Ministarstvo sigurnosti se vraća lider SBB-a Fahrudin Radončić. Demokratska fronta, koja ne krije interes za NATO-put BiH, daje ministra odbrane Sifeta Podžića. Njegov će posao biti da Oružane snage BiH obave svoj dio zadatka iz Plana reformi koji je Predsjedništvo BiH usvojilo i koji koliko sutra treba krenuti ka svojoj briselskoj adresi, sjedištu NATO-pakta.

Plan reformi je obznanjen i protekli je vikend prošao u raspravama koliko se razlikuje od prvobitnog ANP-a, no čak je i Dušanka Majkić objasnila svekolikom pučanstvu da je normalno da se u ovom dokumentu bezbroj puta pominje NATO jer i putuje u sjedište ovog vojnog pakta.

Naravno, kadrovi SNSD-a u prvi plan guraju dio koji kaže kako će o članstvu u NATO-savezu odlučivati Predsjedništvo BiH i Parlamentarna skupština, što je praksa baš svake zemlje članice i nikakva novost. U poplavi dokazivanja da je NATO kao prioritet iz ANP-a zamijenjen odredbom da je tek cilj, gube se suštinske značajke ovog dokumenta koji samim svojim odlaskom u sjedište NATO-saveza u Bruxelles zapravo potvrđuje opredjeljenje naše zemlje da vjerno slijedi ranije donesene odluke o neophodnim reformama unutar euroatlantskih integracija. ANP nije ni trebao biti odluka o članstvu, kao što nije ni aktivacija MAP-a s obzirom na to da je Bosni i Hercegovini MAP aktiviran - odlukom NATO-saveza - još prije godinu. Čekala se njegova operacionalizacija. ANP ili Plan reformi NATO-sjedištu u Bruxellesu je potvrda da je Bosna i Hercegovina spremna aktivno učestvovati u svom MAP-u i operativno djelovati na njegovom unapređenju. Zbog toga ne treba sumnjati da je ovo taj korak naprijed BiH ili, kako je to slikovito opisala Hrvatska stranka BiH, mali, ali jako bitan pomak ka NATO-alijansi.

Plan reformi BiH - ako ga već prevodimo na dnevnopolitički jezik - NATO-savezu znači da ova zemlja između Rusije i zapada nema dilemu i baš tu treba i tražiti razloge zbog kojih su i međunarodni zvaničnici, sada već famozna kvinta, toliko mudrovali oko spašavanja političkog habitusa Milorada Dodika. Drugo je pitanje kako će im lider SNSD-a reći hvala, s obzirom na to da je poznat po političkoj prevrtljivosti (ne tako davno, uostalom, i Aleksandra Vučića je zvao političkim pobačajem), no u ovom času Milorad Dodik je stao uz Bosnu i Hercegovinu i njezin put u NATO-savez i Evropsku uniju. Da mu nije lako, svjedoče i čestitke koje prima od opozicije uz sve pohvale kako će ovogodišnja parada povodom 9. januara uz medicinske sestre i poštare konačno biti obogaćena i NATO-vojnicima.

To je istovremeno i poruka da će NATO još o(p)stati kao osnovica političke bitke u RS-u, ali može biti i dodatni Dodikov motiv da se okrene reformama.

Realnost nas uči da je to tegoban proces zahvata za koji ovdašnje političke elite do sada nisu bile spremne, no posljednjih dana sve se glasnije govori i o međunarodnom kumovanju izmjenama Izbornog zakona BiH.

Zato, umjesto bilo kakvih prognoza šta možemo očekivati od novog saziva državne vlade, valja se nadati ovoj federalnoj za koju je HDZBiH riješen da zaživi upravo uz dogovor oko Izbornog zakona. S obzirom na to da je obilježena i deseta godišnjica neprovođenja presude Sejdić - Finci, a Božo Ljubić kao nestranački hadezeovac ne krije optimizam, nije isključeno da će njegova prognoza o kompromisu do proljeća skinuti još jedno teško breme s BiH, poslije koga valjda više niko neće imati alibi za nerad.

(Oslobođenje)

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/137 ... _i_eu.html

[Haman2]

KOLUMNA ANDREJA NIKOLAIDISA; VEĆ VIĐENO U CRNOJ GORI: Balvan revolucija i sveti rat

SPC odbija da bude dio pravnog poretka države Crne Gore. Ona odbija da se registruje u Crnoj Gori i da na bilo koji način poštuje zakone te države. Ona tvrdi da je starija od države i aktivno odbija prihvatiti postojanje te države, ma kako suludo to moglo djelovati. Istovremeno, iako u njoj pravno ne postoji, Srpska pravoslavna crkva tvrdi da je vlasnik svih crkava i manastira u Crnoj Gori


Andrej Nikolaidis (Foto: Arhiv)Detalj iz Skupštine Crne Gore (Foto: Screenshot/Žurnal)
Piše: Andrej Nikolaidis

Sve ono što se u Crnoj Gori desilo 26. decembra 2019. i u noći na dvadesetsedmi - kao i u danima koji su prethodili tom danu i noći, uostalom - bilo je golemo „već viđeno“.

VEĆ VIĐENO

Nisu li, baš kao što je Amfilohije kroz Nikšić pronio kosti Svetog Vasilija Ostroškog, u predvečerje ratova devedesetih sveštenici Srpske pravoslavne crkve, u pratnji, kako su ga nazivali „vjernog naroda“, misleći pritom na naoružani narod, gradovima i selima nosili kosti svetaca, obilježavajući, pokazaće se, tako buduće granice i vojne ciljeve nedosanjane „Velike Srbije“?

Nisu li srpski intelektualci i političari tada, kao i danas, povodom usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti u crnogorskom Parlamentu, uzvikivali: „ugroženost“, „ugroženost“, „otimaju naše“, „otimaju naše“?

Nisu li promoteri velikosrpskog nacionalizma onda po čitav dan trubili o užasima titoizma, kao što i danas o „zločinima titoizma“ mlati Emir Kusturica, upozoravajući pritom da je „titoizam najjači upravo u Crnoj Gori“, te je stoga neminovno da Crna Gora „napadne pravoslavlje“?

Nisu li ondašnje „balvan revolucije“ i „događanja naroda“, kao i kasniji ratovi u Hrvatskoj i Bosni, kao džojstikom, vođeni iz Beograda, kao što je iz Beograda upravljano i sinošnjim nemirima u Crnoj Gori?

Naime: nakon što je izvođač radova, Demokratski front, saopštio da odustaje od prvobitnog plana da, kako su govorili, „spale skupštinu“, njihovi lideri, Andrija Mandić i Milan Knežević avionom vlade države Srbije odvedeni su u Beograd, tamo primili instrukcije, stavljeni pod direktnu komandu srpskog Patrijarha Irineja i istim tim avionom vraćeni u Podgoricu da tu izazovu najveći nered koji su u stanju izazvati i tako spriječe usvajanje zakona.

Po dolasku u Podgoricu, kao i više puta u skupštini tokom zasijedanja, iz Fronta su poručili da za sve što čine imaju blagoslov Irineja, koji je blagoslovio njihovu borbu i u skupštinskoj sali i na ulici. Irinej ih je, hoćemo li pretjerati ako to tako kažemo, pozvao u sveti rat.

JEDINA RAZLIKA

Andrija Mandić, četnički vojvoda te lider Fronta, i njegovi saradnici sa skupštinske govornice su poručivali, rekosmo, da će oni:

spaliti skupštinu, što zasad nisu jer ih je Amfilohije zamolio da to ne učine;

spaliti sebe u skupštini;

poginuti za crkvu, jer nema ljepše stvari od toga (uzgred, njihovu argumentaciju o tome kako i zašto treba poginuti za vjeru do zadnjega slova potpisao bi svaki komandant i ideolog ISIL-a);

upasti u porodične kuće predsjednika Đukanovića i premijera Markovića i tamo se obračunati sa njima i njihovim familijama;

prognati iz njihovih domova poslanike i ministre koji glasaju za zakon;

fizički, nasiljem, spriječiti usvajanje zakona;

blokirati čitavu Crnu Goru, što su sa skupštinske govornice i pozvali svoje pristalice da učine;

započeti građanski rat u Crnoj Gori, odnosno, kako je to formulisao Andrija Mandić: „pozivam svoje ratne drugove da se pripreme“...

Mandić je u crnogorskom parlamentu govorio kao onomad, kada je najavio nestanak Bošnjaka, Radovan Karadžić u parlamentu Bosne i Hercegovine. Čak im je i držanje bilo isto: zadriglo i osiono.

Na koncu, na poziv Mandića, zapravo Irineja, zapravo službenog Beograda, njihove pristalice blokirale su puteve, kao onomad u Borovom Selu, kao onomad po Bosni...

Da, sve je to bilo isto.

Ali jedno nije.



I to jedno napravilo je svu razliku ovog svijeta.

Crna Gora je članica NATO.

Da nije, sinoć bi Crna Gora gorjela. Da nije, sinoć bi u nju ušle paravojne jedinice iz Srbije i Republike Srpske, kao što su razni „dobrovoljci“ , „psi rata“ i ostale životinje u ljudskom obličju onomad upale u Hrvatsku i Bosnu.

Uzgred...

ZAŠTO JE ZAKON PROBLEMATIČAN

Zakon zbog kojeg je Beograd preko Demokratskog fronta Crnu Goru gurao ka građanskom ratu liberalan je, evropski zakon. Na kojem se radi od 2014. godine.

Koji je odobrila Venecijanska komisija, a Vlada Crne Gore prihvatila i u tekst zakona unijela sve sugestije te komisije - zakon je to, dakle, posve u skladu sa evropskom pravnom stečevinom. To je zakon koji važi i za Islamsku zajednicu i za katoličku crkvu, kao i Crnogorsku pravoslavnu crkvu, pa su se sve te vjerske zajednice izjasnile „za“ zakon, dok je samo SPC do neba digla galamu o svojom navodnoj ugroženosti i krađi.

Srpska pravoslavna crkva zakon smatra neprihvatljivim zbog, u suštini, dvije stvari.

SPC odbija da bude dio pravnog poretka države Crne Gore. Ona odbija da se registruje u Crnoj Gori i da na bilo koji način poštuje zakone te države. Ona tvrdi da je starija od države i aktivno odbija prihvatiti postojanje te države, ma kako suludo to moglo djelovati. Istovremeno, iako u njoj pravno ne postoji, Srpska pravoslavna crkva tvrdi da je vlasnik svih crkava i manastira u Crnoj Gori.

Država Crna Gora novim zakonom od svih vjerskih zajednica (kao i od svih građana, uostalom) traži pismeni dokaz o vlasništvu nad imovinom. Zakonom je predviđeno šestostepeno dokazivanje imovine, sa sudom u Strazburu kao konačnom pravnom instancom. Ako ne može dokazati da je neki vjerski objekat njeno vlasništvo, vjerska zajednica će taj objekat moći nastaviti koristiti, ali kao vlasništvo države Crne Gore.

Zvuči li to vama kao nepravda, otimanje, krađa i dobar razlog za građanski rat?

(Žurnal)

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/138 ... i_rat.html

[Haman2]

KOLUMNA BIVŠEG GRČKOG MINISTRA FINANSIJA: "Zamislite svijet bez kapitalizma"
Tekst objavljen na srbijanskom portalu "Peščanik" prenosimo u integralnoj verziji


Yanis Varoufakis (Foto: Arhiv)

Piše: Yanis Varoufakis

Bila je ovo loša godina za anti-kapitaliste. Ali ni kapitalizam nije prošao ništa bolje.

Poraz Corbynove Laburističke partije u Britaniji ovog meseca bio je težak udarac za pokret radikalne levice. S druge strane, i kapitalizam se našao na udaru kritika koje pristižu iz neočekivanih pravaca, naročito u Sjedinjenim Državama, gde se približavaju predsednički izbori. Milijarderi, šefovi velikih kompanija, čak i finansijski kolumnisti pridružuju se intelektualcima i lokalnim liderima u lamentiranju nad brutalnošću, bezobzirnošću i neodrživošću rentijerskog kapitalizma. „Ovog puta ne možemo nastaviti po starom“, zaključak je koji se sve češće čuje čak i na sastancima upravnih odbora najmoćnijih korporacija.

Pripadnici klase najbogatijih - već opterećeni stresom i zasluženim osećajem krivice, bar oni razumniji među njima - i sami se osećaju ugroženima zbog krajnje ekonomske neizvesnosti u koju tone većina njihovih sunarodnika. Kao što je Marx predvideo, u pitanju je nedodirljivo moćna manjina koja se pokazala nesposobnom da predvodi duboko polarizovana društva u kojima samo bogati mogu računati na pristojan život.

Zabarikadirani u svojim odvojenim naseljima, mudriji među superbogatima predlažu neku novu vrstu „participativnog kapitalizma“, čak i više poreze za sopstvenu klasu, jer shvataju da su demokratija i redistributivna država njihova jedina pouzdana polisa osiguranja. Ali avaj, u isto vreme strahuju da njihova klasa po prirodi stvari ne polaže mnogo na osiguranje.

Predloženih mera ima raznih, od nedovoljno promišljenih do smešnih. Pozivi članovima upravnih odbora da se upravljaju interesima širim od usko postavljenih finansijskih interesa deoničara bili bi za pohvalu da nije neugodne činjenice da o imenovanju i platama članova upravnih odbora odlučuju ti isti deoničari. Isto tako, pozivi da se ograniči moć finansijskog sektora bili bi korisni da nije činjenice da većina korporacija polaže račune finansijskim institucijama koje drže najveći deo njihovih deonica.

Suprotstavljanje rentijerskom kapitalizmu i stvaranje preduzeća za koja će društvena odgovornost biti nešto više od marketinškog slogana podrazumeva potpunu reformu sistema poslovnog prava. Da bismo stekli predstavu o razmerama tog zadatka, moramo se vratiti do onog trenutka u istoriji kada su deonice kojima se može trgovati postale najmoćnije oružje kapitalizma i postaviti sebi pitanje: Jesmo li spremni da ispravimo tu „grešku“?

Bilo je to 24. septembra 1599. godine. U drvenoj zgradi u blizini Moorgate Fieldsa, nedaleko od adrese na kojoj je Shakespeare upravo završavao Hamleta, nastala je nova vrsta preduzeća. Vlasništvo u novom preduzeću, po imenu Istočnoindijska kompanija, podeljeno je na manje delove kojima se slobodno trgovalo.

Mogućnost trgovanja udelima u vlasništvu omogućilo je neslućeni rast privatnih korporacija koje su ubrzo postale veće i moćnije od država. Pogubno licemerje liberalizma bilo je u slavljenju vrlina lokalnih pekara, mesara i pivara u korist i za dobrobit najvećih neprijatelja slobodnog tržišta: kompanija za koje zajednica ne postoji, koje ne poznaju moralna osećanja, nameštaju cene, uništavaju konkurenciju, korumpiraju državnu upravu i ismevaju samu ideju slobode.

Zatim, pred kraj 19. veka, kada nastaju prve umrežene megakompanije - kao što su Edison, General Electric i Bell - duh oslobođen uvođenjem slobodne trgovine deonicama učinio je još jedan korak dalje. Pošto ni banke ni investitori nisu imali dovoljno novca da zadovolje potrebe umreženih mega-kompanija, stvorena je mega-banka u obliku kartela banaka i sumnjivih fondova iza kojih su takođe stajali deoničari.

Tako je nastala nezapamćena količina novog duga kojim je vrednost preneta u sadašnjost, uz nadu da će sutrašnja dobit biti dovoljna da se namiri budućnost. Mega-finansije, mega-kapital, mega-fondovi i mega-kriza su logičan ishod. Lomovi 1929. i 2008, nezaustavljivi rast velikih tehnoloških korporacija i ostali sastojci današnjeg talasa nezadovoljstva kapitalizmom nisu se mogli izbeći.

U takvom sistemu, pozivi da se kapitalizam dozove pameti ne znače ništa - naročito otkad smo ulaskom u novu stvarnost 2008. dobili konačnu potvrdu apsolutne kontrole mega-kompanija i mega-banaka nad društvom. Ako nismo spremni da ukinemo slobodnu trgovinu deonicama, započetu 1599. godine, ne možemo značajnije uticati ni na današnju distribuciju bogatstva i moći. Da bismo zamislili šta bi prevazilaženje ovakvog kapitalizma moglo značiti u praksi, najpre moramo temeljno preispitati samu instituciju vlasništva nad korporacijama.

Zamislimo da su deonice nešto slično pravu glasa kojim se ne može trgovati. Kao što učenici kada se upišu u školu dobijaju člansku kartu biblioteke, svaki novi zaposleni dobijao bi po jednu deonicu koja mu daje pravo na jedan glas u svim odlukama o korporaciji koje donosi skupština deoničara – od upravljanja i planiranja do raspodele dohotka i bonusa.

Tako bi podela na dobit i nadnicu izgubila smisao, a veličina korporacija bila bi svedena na pravu meru, što bi doprinelo slobodnoj tržišnoj utakmici. Kada se rodi beba, centralna banka bi joj automatski dodelila trast fond (ili lični kapitalni račun) u koji bi se periodično uplaćivala univerzalna dividenda. Kada beba postane tinejdžer, od centralne banke bi dobila i besplatan bankovni račun.

Radnici bi mogli slobodno da prelaze iz jedne kompanije u drugu i sa sobom povlače kapital iz svog trast fonda koji mogu pozajmiti kompaniji u kojoj rade ili nekom drugom. Pošto nema akcijskog kapitala koji se hrani fiktivnim sredstvima, finansijski tokovi bi postali uzorno dosadni - i stabilni. Države bi ukinule poreze na promet i dohodak i umesto toga oporezivale samo dobit kompanija, zemlju u vlasništvu i aktivnosti koje štete javnom interesu.

Ali dosta je maštanja, zasad. Poenta ovog teksta bila je da se u ovim danima pred Novu godinu podsetimo mogućnosti nastanka zaista liberalnog, postkapitalističkog, tehnološki naprednog društva. Oni koji odbijaju da ga zamisle završiće kao žrtve apsurda na koji često ukazuje moj prijatelj Slavoj Žižek: zašto su ljudi spremniji da razmišljaju o kraju sveta nego o kraju kapitalizma?

(Project Syndicate/Preveo: Đorđe Tomić)

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/138 ... lizma.html

[Haman2]

KOLUMNA BORISA DEŽULOVIĆA: Miroslav Tuđman, živa komemoracija vlastitog oca
Republika Hrvatska jedinstveni je politički eksperiment: takozvana jubilarna demokracija, država koja funkcionira i živi isključivo od jedne svečane okrugle godišnjice do druge; u državi koja je cijela zamišljena i ostvarena kao spomenik vlastitoj veličanstvenoj prošlosti, koncept obljetnice njen je sav i jedini smisao...


Boris Dežulović (Foto: Arhiv)Miroslav Tuđman (Foto: Arhiv)

Drugdje negdje to je stvar kojom se bave niži činovnici u državnim i općinskim protokolima, tajnice ministara, urednici TV-kalendara i honorarni suradnici novinskih rubrika ‘dogodilo se na današnji dan’. Zakopani u svoje prašnjave arhive i tijesne male sobice na kraju hodnika, zabijeni u četiri zida cijela prekrivena kalendarima sa zaokruženim datumima i bez ostatka uvjereni u veliku, svečanu važnost svog posla, ti sitni službenici onda svako malo kao bez duše upadnu u ured svoga šefa – glavnog urednika, gradonačelnika ili samog predsjednika Vlade – pa se odmah s vrata hvataju za glavu.

- Šefe, skoro smo zaboravili!

- Šta? - zbunjeno ga uto pogleda predsjednik Vlade.

- Pa sutra je dvadeset prvi!

- Dvadeset prvi? - nesigurno ponovi premijer.

- Dvadeset prvi osmoga! Halo? - izbezumljeno će onda službenik Vladinog protokola. - Trideseta obljetnica osnivanja Sedme bojne Sto dvadeset devete oklopno-motorizirane brigade. Plus dvadeset peta godišnjica utemeljenja državne zaklade za obilježavanje nacionalnih jubileja!

Ne kažem, i u drugim nekim političkim kulturama ima protokolarnih službi i ljudi koji rade taj rijetko odgovoran posao, pa kao bez duše upadaju šefu u ured kako bi ga podsjetili da je sutra dvadeset prvi osmoga. Samo što tamo rijetko dođu do kraja rečenice.

- Idi Božo u kurac - prekine ga obično premijer. - Mislio sam da je nešto ozbiljno.

Ne, međutim, i u Republici Hrvatskoj. Republika Hrvatska, naime, jedinstveni je politički eksperiment: takozvana jubilarna demokracija, država dakle koja funkcionira i živi isključivo od jubileja, odnosno – preciznije – od jubileja do jubileja, od jedne svečane okrugle godišnjice do druge. U državi koja je cijela zamišljena i ostvarena kao spomenik vlastitoj veličanstvenoj prošlosti, koncept obljetnice njen je sav i jedini smisao. U takvoj državi, recimo, činovnici protokola ne upadaju kao bez duše u urede svojih šefova, već – sasvim obrnuto – šefovi upadaju u njihove sobe.

- Samo da te podsjetim da je za deset dana dvadeset prvi. Je li sve pod kontrolom?

- Upičkumaterinu, zar je već osmi mjesec? - uhvati se onda službenik Vladinog protokola za glavu.

- Jesi li ti normalan? Trideseta obljetnica osnivanja Sedme bojne Sto dvadeset devete oklopno-motorizirane brigade nam je za deset dana, a ti sjediš na jajima! - pobjesni na to premijer. - Plus dvadeset peta godišnjica utemeljenja državne zaklade za obilježavanje nacionalnih jubileja!

- Mala šala, gospodine - nasmije se uto Božo. - Naravno da je sve spremno.

- Idi Božo u kurac - u šali će na koncu premijer.

- Hvala, šefe. Ove godine dodali smo i državno natjecanje za najbolji dječji likovni rad na temu ‘Ratni put Sedme bojne Sto dvadeset devete oklopno-motorizirane brigade’. I niski prelet borbene eskadrile s tragom u bojama hrvatske trobojke.

Obljetničarska demokracija genijalan je društveni koncept, politički perpetuum mobile kojim se građanstvo drži u stanju trajne komemorativne mobilizacije, zagledano u bolje jučer. U Republici Hrvatskoj, na primjer, koncept je baždaren na pet godina: posljednji petogodišnji ciklus – započet siječnja 2015. svečanim obilježavanjem dvadesete pete godišnjice Prve konvencije HDZ-a u Clevelandu – ove je godine zaokružen proslavom tridesete godišnjice osnivanja HDZ-a, svečano zatvoren ovog prosinca obilježavanjem dvadesete godišnjice smrti Prvog Predsjednika Neovisne i Suverene Hrvatske, te dvadeset pete godišnjice operacije Zima ‘94., u kojoj je legendarni general Ante Gotovina na Badnjak 1994. zauzeo orkanske visove Dinare i stigao iznad Knina.

Od sutra, od Nove godine 2020. počinje nova petoljetka: nakon tridesete godišnjice čuvene Prve konvencije HDZ-a u Clevelandu, čekaju nas i ostali veličanstveni tridesetogodišnji jubileji – trideset godina legendarne HDZ-ove Cvjetnice, trideset godina prvih višestranačkih izbora, trideset godina mitske utakmice Dinamo – Zvezda, trideset godina prvog višestranačkog Sabora, trideset godina inauguracije Prvog Predsjednika Neovisne i Suverene Hrvatske, trideset godina Hrvatske radiotelevizije, trideset godina srpske pobune, trideset godina nove hrvatske zastave i trideset godina Božićnog Ustava – te dvadeset peta godišnjica završetka rata i Daytonskog sporazuma, dragulja u kruni mudre politike dr. Franje Tuđmana.

A bit će valjda i veličanstvena kakva vojna parada na herojsku dvadeset petu godišnjicu Bljeska, Oluje i Vlaka slobode. Ako već ne i za veličanstvenu sedamdeset petu godišnjicu Križnog puta hrvatske vojske na Bleiburgu.

U međuvremenu, 2020. godine obilježavat ćemo i druge neke manje važne – ali ne zato i manje važne – kojekakve dvadeset osme ili dvadeset treće godišnjice, počevši sa svim onim dvadeset devetim obljetnicama rata, Krvavog Uskrsa, Borova Sela, granatiranja Dubrovnika, pada Vukovara i osnivanja Sedme bojne Sto dvadeset devete oklopno-motorizirane brigade, kao uvod u veličanstvene, oble i okrugle tridesete obljetnice što nas čekaju sljedeće, 2021. godine. Uz, jasno, pedesetu godišnjicu hrvatskog proljeća.

Već 2022. – uz sve redovne godišnje, hm, godišnjice svake pojedinačne bojne svake pojedinačne brigade Hrvatske vojske – slavit ćemo i tridesetu obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske, 2023. obilježavat ćemo tridesete obljetnice herojskih datuma rata protiv Alijinih mudžahedina u Bosni i Hercegovini, pa će petogodišnji obljetničarski ciklus završiti 2024., trideset petom godišnjicom HDZ-a. Ili, recimo, tridesetom obljetnicom historijskog posjeta pape Ivana Pavla II.

Pa onda novi obljetničarski ciklus, nova petoljetka i sve ispočetka, da 2025., shvatili ste, dostojno proslavimo trideset pete godišnjice Prve konvencije HDZ-a u Clevelandu, HDZ-ove Cvjetnice, prvih višestranačkih izbora, utakmice Dinamo – Zvezda, prvog višestranačkog Sabora i Božićnog Ustava, te okrugle i oble tridesete godišnjice završetka rata i Daytonskog sporazuma, dragulja u kruni mudre politike dr. Franje Tuđmana. Plus, jasno, petu obljetnicu one nezaboravne, veličanstvene vojne parade organizirane za dvadeset petu obljetnicu Bljeska, Oluje i Vlaka slobode. Ako već ne za obljetnicu Križnog puta hrvatske vojske na Bleiburgu.

A između njih obilježavat ćemo i sve one petstote godišnjice junačke smrti bana Petra Berislavića, tristo pedesete godišnjice junačke smrti Zrinskog i Frankopana, stote godišnjice junačke smrti Stjepana Radića i tridesete godišnjice junačke smrti Prvog Predsjednika Neovisne i Suverene Hrvatske. Više je, naime, tih datuma u kalendaru hrvatske državnosti, nego blagdana u crkvenim kalendarima katoličke i pravoslavne crkve zajedno: svako je hrvatsko danas tek okrugla godišnjica nekog slavnog jučer. A svako jučer svake godine sve dalje, veće i slavnije.

Tako, eto, samodopadna i samosažaljiva hrvatska povijest prolazi u svakodnevnom vlastitom slavljenju i komemoriranju, svečanim korakom od jednog jubileja do drugog, od polaganja vijenaca na dvadeset petu godišnjicu do svečane akademije na tridesetu, od stote do petstote: hrvatska je historija završila onoga časa kad je stvorena hrvatska država, i sve od tada do zauvijek samo je trajno, održivo svakodnevno sjećanje.

‘Svi se pripremaju za dvadeset prvo stoljeće, a za nas je ono već stiglo činom međunarodnog priznanja Republike Hrvatske: ništa se tako veliko za nas Hrvate u dvadeset prvom stoljeću neće dogoditi!’ objasnio je još svibnja 1998. u intervjuu Vjesniku Miroslav Tuđman, danas i sam hodajuća, živa komemoracija vlastitog oca, dakle nitko i ništa, ili barem – shvatili ste – ‘nitko i ništa tako veliko za nas Hrvate’.

Sretna vam 2020., godina velikih godišnjica.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/139 ... g_oca.html

[Haman2]

KOLUMNA BRANKA PERIĆA, SUDIJE SUDA BiH: "Zašto je izostala državna kontrola rada obrazovnih institucija u kojima se štancaju diplome i doktorati?"
Biznis sa diplomama je za kratko vrijeme postao regionalno poznat. U BiH su po diplome dolazilo kao nekada po farmerke u Trst. Kupovalo se i plaćalo ne pitajući za cijenu...


Branko Perić (Foto: Arhiv)
Piše: Branko Perić

Prema istinitoj priči iz vremena posljednjeg rata, koja zvuči previše anegdotski, postojao je čovjek kod koga su se mogli kupiti razni državni dokumenti. Pričalo se da je tip saradnik «službe» i da posjeduje originalne pečate.

Za jednog „masnog¨“ kupca („masnim“ su zvali liferante kafe i cigareta preko linije fronta) vlasnik pečata je sačinio saobraćajnu i vozačku dozvolu kako bi se trgovina brže odvijala. Nije bilo problema sa kivotvorenim dokumentima sve dok jednog dana policija nije primijetila da je vlasniku saobraćajne dozvole istekla registracija. Pristojni policajac objasni vozaču da mora produžiti registraciju, čak mu objasni i na kojem šalteru u policijskoj stanici. Tamo mu ljubazna žena saopšti da njegove saobraćajne nema u registru i da je sumnjiva. Čovjek zgrabi svoj dokument iz ruku službenice pa pravo kod prodavca. Ispriča mu potanko šta se dogodilo, a ovaj počne da ga grdi:» Budalo, što si išao u policiji! Znaš li ti da dokumente produžava organ koji ih je izdao!»

Izmaštana ili ne, priča nas podsjeća na vrijeme kada je i falsifikat dobio značenje ratnog plijena i postao dostupan za svakog ko doprinosi nacionalnoj stvari. Ko zna koliko je neukog i nepismenog svijeta tih ratnih i poratnih godina «osposobljeno» za razne poslove državnim pečatima opština koje su nestajale u vihoru ratnog bezumlja? Ratne politike su svaku vrstu pljačke i kriminala kojom se sirotinja ovajdi podvodile pod zasluženu nagradu za stvaranje njihove države.

Nesreća je što bezumlje nije imao ko da zaustavi kada je zaustavljen rat. Pljačkaši i druga na ratu otškolovana ološ odmah su se priključili politikama i političarima, procjenjujući da je to najbolje mjesto da se oteto i nezakonito pribavljeno sačuva i oplodi. Tako su se lopovski um i logika podzemlja uvukli u politiku i državne institucije, otvarajući prostor sveopštem rasulu i destrukciji. Nekako tako su kriminalci bijelog okovratnika u vrhu vlasti došli na ideju da je i obrazovanje biznis nad biznisima pa su obrazovne institucije navrat-nanos preveli u prostor privatluka. Na raznim stranama nikli su centri za usmjereno obrazovanje i privatni fakulteti raznih profila, za koja se do tada nije ni čulo ni znalo. Niko nije razmišljao da li za to uopšte postoje uslovi, bar kada je u pitanju nastavni kadar i normalan obrazovni proces.

Teritorija države je za kratko vrijeme dobro pokrivena raznim privatnim školama i sveučilištima tako da je novokomponovano obrazovanje bilo dostupno svakom ko ga nije imao samo ako je mogao da skucka nešto novca. Nekadašnje večernje škole bile su univerziteti za školovanje i doškolovavanje u raznim poslijeratnim privatnim centrima i univerzitetima usmjerenog (ne)obrazovanja. Biznis sa diplomama je za kratko vrijeme postao regionalno poznat. U BiH su po diplome dolazilo kao nekada po farmerke u Trst. Kupovalo se i plaćalo ne pitajići za cijenu.

Tako smo dospjeli u vrijeme falsifikata i plagijate. Nema dana da se negdje ne pojavi krivotvorena diploma u dosijeu nekog političara. Ne postoji vlada u kojoj ne sjedi poneki ministar sa plagijatom doktorata. Nema ustanove i firme u kojoj ne postoji negovo veličanstvo falsifikat. I država nam liči na verziju lošeg falsifikata.

Među otkrivenim vlasnicima falsifikovanih fakultertskih diploma su ministar u Vladi Republik Srpske Petar Đokić i direktor Obavještajne agencije BiH (OSA) Osman Mehmedagić, zv. Osmica. Mediji obavještavaju da je Đokić svoju diplomu «stekao» na nekom fantomskom odjeljenju privatnog Univerziteta «Megatrend» u Londonu, a Osmica na privatnom Univerzitetu za poslovne studije (UPS) u Banjaluci. Nedavno i jedan od predloženih zamjenika ministra u novom Savjetu ministara nije prošao provjere zbog sumnje u falsifikat diplome o srednjoj školi.

Javnost još pamti slučaj novinarke koja je diplomu Srednje medicinske škole u Sanskom Mostu stekla za 17 dana, za samo 2.500 KM. Nakon ovog skandaloznog novinarskog otkrića, stidljivo je krenula priča o reviziji diploma. Prvo su Pošte Federacije BiH objavile da su 23 radnika ostala bez posla zbog krivotvorenih diploma. Ministrica obrazovanja i nauke F BIH Elvira Dilberović je nedavno obavijestila javnost da su otkrivene uglavnom falsifikovane srednjoškolske diplome uposlenika u institucijama F BiH.

U medijima se redovno susrećemo i sa pričama o plagijatima naučnih radova sa kojima se stiču najviša akademska zvanja. U Srbiji je aktuelan slučaj plagijata doktorske disertacije Siniše Malog, inače ministra finansija. Prije toga osporavan je doktorat bivšeg predsjednika Narodne skupštine Srbije, a sada ministra policije Nebojše Stefanovića, stečen na «Megatrendu». U javnosti se širi sumnja da je među funkcionerima javne vlasti mnogo više falsifikovanih diploma nego što se misli da ih ima. Pokazuju to i neke objavljene statistike. U Srbiji je broj doktora nauka u posljednjih deset godina porastao za 880 posto. Srbija po glavi stanovnika ima manje studenata nego evropska unija, ali ima više doktoranada! U Srbiji je 2007.godine dodijeljeno 206 doktorskih titula, da bi 2016.godine taj broj porastao na 2.012. Te godine je samo u jednoj sedmici dodijeljeno 187 doktorskih diploma. Ovakvoj statistici ne treba nikakav komentar. Dovoljno je zaključiti da su falsifikati postali posao institucija, državnih i privatnih.

Zašto je izostala državna kontrola rada obrazovnih institucija u kojima se štancaju diplome i doktorati? Možda zbog toga što je inspekcijska kontrola u rukama onih koji su se našli na tom mjesti zahvaljujući upravo krivotvorenim diplomama!

Nekada su se krivotvorenjima bavili sitni kriminalci, seoski probisvijeti i smutljivci raznih fela.Ta vrsta prestupa više je ličila na folklor nego na ozbiljan kriminal. Gotovo da nije zabilježen slučaj da su se krivotvorenjem diploma bavile institucije. Danas su krivotvorine snadbjevene originalnim pečatima i potpisima državne vlasti.
Uđe li se malo dublje u logiku fasifikovanih diploma visokih funkcionera vlasti, lako će se zaključiti da političarima nisu mogle ostati nepoznate činjenice o načinu sticanja akademskih zvanja ljudi iz njihovog političkog vrha. Prije će biti da su političari postali pokrovitelji ove vrste kriminala kako bi opismenjavali svoje neškolovane partijske kadrove. Suočeni sa njegovim otkrivanjem, danas izjavljuju da ministrima (političarima) nije ni potrebno formalno obrazovanje za vršenje vlasti. Ta vrsta cinizma ravna je bezobrazluku. Čak i da politici ne trebaju obrazovani ljudi (ima mudrih i pametnih ljudi koji nemaju formalno obrazovanje!), ali bi im trebali časni i pošteni ljudi bar na najodgovornijim javnim funkcijama. A ljudi koji pribavljaju krivotvorene diplome i doktoriraju na plagijatima svakako nisu časni i pošteni ljudi.

Kad neko odluči da krivotvori dokaz o svom znanju i sposobnostima on je prevarant prvog reda, nitkov dostojan prezira. Svako društvo koje je utemeljeno na civilizacijskim vrijednostima, žestoko bi se obračunavalo sa pojavama koje skrnave njegovu moralnu osnovu. Naše vlasti ne pokazuju da će se falsifikatima ozbiljno baviti. Ne treba ni objašnjavat zašto. Tako funkcionišu društva u moralnom, pravnom i političkom rasulu.

Zbog toga je priča o falsifikatima priča o projektu koji su osmislili, osnovali i pretvorili u sistem političari. Falsifikati su bili potrebni njima da bi prikrili vlastito neznanje i zasjenili svoju prostotu. To što su otvorili prostor tržištu falsifikovanih diploma i time trajno osakatili buduće generacije svojih potomaka, ne dotiče njihov pokvareni um.

Priči sa početka ovog teksta danas se nema šta dodati ni oduzeti. Osim što bi se nakon otkrivanja falsifikata trebalo otići drugom "organu koji ga izdaje".

Branko Perić je sudija Suda BiH.

Autorski tekst za BUKA magazin.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/140 ... orati.html