...svi posteni i istinski partizani koji su se borili protiv Hitlera i domacih izdajnika i koji su na kraju izvojevali sjajnu pobjedu, izgubili su ovu posljednju bitku, rat u Bosni (u manjoj mjeri i u svim ostalim republikama bivse Juge-Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji). Medjutim, mislim da nisu izgubili i rat, te da sva ova poslijeratna desavanja, ukljucujuci i Haski Tribunal, su u stvari posljednji i odlucujuci okrsaj, sa ustasama i cetnicima, ali ovaj put, antifasisticke Evrope, ne partizana. Partizana ce biti sve vise na domacim prostorima, kako se Haski proces dalje nastavlja.
Hadžila, ja u to ne vjerujem, jer bi to bilo grozno stanje. Ali, mi smo svi neke stvari iz povijesti naučili krivo. Učili su nas da se ljudi i civilizacije razvijaju i to je istina, ali se ne razvijaju linearno, nego "spiralno", dakle, nije svako novo doba nužno bolje od onog prethodnog. Ljudi uglavnom ne uče na pogreškama dok ih nekoliko puta ne ponove, a valjda je sretna okolnost što tehnološki napreduju, pa su jedni drugima ipak sve bliži i mogu razmjenjivati mišljenja kao mi dva (pizde, u tri i po po ponoći).
Sad ću ja malo previše pojednostavniti povijest, pa ću to usporediti sa Francuskom revolucijom 1789. Bila je to cila ekipa, Robespierre, Marat, Danton i svi ostali, svi ljuti revolucionari, borili se, mase palili, srušili režim, pa u revolucionarnom zanosu i borbi za ideale pooptuživali jedni druge i više - manje se svi skratili za glavu, na vlast došao ambiciozni general Napoleon, zaratio se sa svima i na kraju se proglasio carem. I ratovao i pobjeđivao, pa kako nije mogao protiv sviju, na kraju i izgubio, i morao abdicirati.
A sad se dešava jako zanimljiva stvar: nekih 25-26 godina od Revolucije imaš restauraciju monarhije, vraćaju se kralj i plemstvo. Nije to baš onakav apsolutizam kao prije - ali treba novih valjda 50 godina, i Pariška Komuna pored ostalog, da se ponovo ukine i da opet zavlada Republika.
E vidiš, Francuzi ne smatraju svoju Revoluciju promašajem ni porazom, a Marseljeza im je opet himna. To nije tako izgledalo 1816.
Tako i kod nas: jugoslavenska je socijalistička revolucija sada generalno percipirana kao povijesni anakronizam, kao i čitava ta partizanska generacija, skupa sa samim Titom. Ljudi se pomalo i sprdaju zbog tog, kao, propalog eksperimenta, koji je, kao, NAŠU naciju pokušao uvesti u suživot s ONIM ljudožderima.
I naravno, ponovo promaše smisao čitave stvari. Smisao politike, kao i života nije ostvarivanje nekog ideala ZAUVIJEK, nego puko preživljavanje. Stari partizani i svi oni udarnici Sirotanovići koji se sada osjećaju uzaludno i promašeno, trebali bi biti ponosni: oni su svima nama izvojevali, uz velike žrtve, 50 godina mira i prilične slobode. Iz njihove borbe i rada, čitava jedna zaostala zemlja se razvila i osuvremenila, do te mjere da 15 godina od "demokratskih promjena" mi barem u Hrvatskoj još uvijek živimo na ostacima poduzeća koja su naši roditelji podigli, u stanovima za koje su izdvajali, a nerijetko i od njihovih mršavih penzija.
Mi smo se mlađi, što kažu, "naučili doć na gotovo". A to je kvaka demokracije. U demokraciji načelno možeš svašta, ali se za to što hoćeš trebaš i izboriti. Ali to je već druga tema.
Zbog svega, ne vjerujem da će Haaški proces sam po sebi dovesti do nekih novih partizana ili "partizana". Na koncu, Haag će možda još pozvati desetak krivaca, procesuirati ih i to je to. A ako smo mi složni da nama upravljaju lupeži i primitivci, da se gledamo preko nišana (mušice) i živimo na minimalcu, kulturan svijet će reći "molim lijepo", i nametnuti nam vizni režim. E, da, a prethodno će nam pokupovati banke, telekom i sve ostalo što još valja. A naše drage tajkune i mešetare uzeti za svoje poslovođe.
Neće nas stranci izliječiti od korupcije. Samo će ponuditi veće mito.
