1979. Svemirska letjelica Voyager 1 u najbližem prolazu pored Jupitera,
poslala je prve snimke Jupiterovih prstenova. Otkriveni su i sateliti
Metida i Teba, u julu i Adrasteja. Teča Žika oduševljen: - Šta sve čovek
napravi! A nekad smo se pentrali po drveću, kao majmuni. I koliki su
samo trud i znanje uloženi. Samo napornim radom može se postići uspeh.
I samo posle napornog rada čovek može biti zadovoljan sobom. - Znam tečo.
U drugom razredu srednje škole dobili smo teme za rad iz književnosti.
Rok tri meseca. Rat i mir. Po temama procenjujemo koliko se od nas očekuje.
Dobijam kneza Bolkonskog. Dakle, vruć krompir. Posle mesec dana čitko
prepisujem rad. Sutra ću ga predati. Čitam još jednom. Precrtavam gluposti,
besmislenosti, ispraznosti. Od dvadesetak strana ostaje svega par pasusa.
Pišem ponovo. Još mesec dana. Čitko prepisujem. Gotovo. Za svaki slučaj
čitam ponovo. Precrtavam više od pola. Nije tako loše, ali ipak ne valja.
Treći put. Pomalo se nazire celina. Rečenice dobijaju smisao. Vidi se ideja.
Bliži se rok. Čitam još jednom. Ovoga puta precrtavam vrlo malo. Stilizujem.
Valjda je dobro. Zaključak nedorečen. Pišem ga ponovo. Ne mogu više.
Kako je, tako je. Predajem rad. Predaju i ostali. Svi su se namučili. Ta ocena
je presudna. Dvojka za izbegavanje popravnog. Trojka koja znači miran san.
Četvorka koja otvara mogućnost za odličan uspeh. Za upis u treću godinu.
O petici niko ni ne sanja. Prošle godine je niko nije imao. Dolazi dan odluke.
Na stolu gomila radova. Radoznalost. Nervoza. - U celoj prošlogodišnjoj
generaciji nisam dao ni jednu peticu. Ove godine čak dve! Jednu u vašem
odeljenju. Par stolica škripi. Uzvrteli se oni koji se nadaju. U sebi pogađamo
ko je taj srećnik. Uzima jedan rad. Iz daljine se ne može prepoznati čiji
je rukopis. Ni po boji mastila. ni po papiru. Svi smo pisali na karo papiru.
Pola strane po vertikali pišemo mi. Drugu vertikalu smo ostavljali praznu.
Gledamo iz daljine. Pola strane plavo. Pola crveno, njegova olovka. Više
komentara nego teksta. Pomalo mi smešno. Kreće da uruči rad. Treska ga
ispred mene. - Nastavi ovako pa ćemo se sresti i razumeti. Parafrazira
Andrića. Crvenom olovkom čekiran svaki red. Kako se primicao kraju rada
čekeri mu sve veći. Na poslednjoj čeker preko pola strane. Izgleda da sam
bio dobar u finišu. Već sledeća generacija koristi taj rad za prepisivanje.
Delimično ili u celosti. U jednom od pisama koja sam dobijao u vojsci sestra
piše da i ove godine prepisuju rad. - A na kraju ženski svet obavezno otplače.
Tako kažu. Pokušavam da se setim tog završetka. Ovako nekako.
“To nešto užasno već navaljuje sa druge strane na vrata i provaljuje kroz njih.
Nešto neljudsko. Smrt. On se hvata za vrata. Ulaže poslednje napore.
Zatvoriti ih više ne može. Još jednom navali ono odande. Oba se krila bešumno
otvaraju. Ono uđe. I ono je smrt. Poslednja borba kneza Andreje sa smrću bila
je znak da još uvek želi da živi i ta želja se ogledala u ljubavi prema Nataši.”
* * *
1981. U studentskoj menzi Univerziteta u Prištini započinje protest zbog loše
hrane koji će eskalirati u masovne proteste širom SAP Kosovo. Moja generacija
upisala završnu godinu u gimnaziji. Stručni predmeti nisu veliki problem.
Klasični jesu. Čas književnosti. - Dolazeći danas na čas, smislio sam pitanje
za tebe. Blago meni. Ustajem. - Pitanje glasi: Odnos između tela i duha u delu
Gospoda Glembajevi. Lepo pitanje. Ima samo jedan mali nedostatak. Nisam
pročitao knjigu. Vidim da polaže velike nade u dobar odgovor. Ne mogu da ga
razočaram. Ajd da izdržim bar prvu rundu. Da ne predam meč bez borbe.
Počinjem. - Uslovljen vremenom i okruženjem ... Od ničega pravim traktat.
Ne prekidam. Kruži oko mene. Gestikulira. Odobrava. Nekako privodim kraju
briljantno izlaganje o odnosu tela i duha. - Samo još jedno pitanje. Ko od glavnih
junaka najbolje odgovara ovome što si rekao? Laku noć. Ne znam nijedno ime
iz dela. Pravim se da razmišljam. - Ko zna? Okreće se prema razredu. Drugarica
mi šapuće. Ne čujem. Šapuće glasnije. Ne čujem. Piše na parčetu papira.
- Fabrici! -bTako je! Drugo pitanje. Ivo Andrić. Mostovi. E, to je već nešto.
Pročitao sve. Od Ex ponta na dalje. Pročitao i što treba i što ne treba. Pričam.
Počinje da se mršti. Menjam tok. Razvedrava se. U želji da kažem sve odjednom,
stvaram zbrku. Ponovo se mršti. Pričam nejasno i nepovezano. Preskačem.
raćam se. Kapituliram. - Da si odgovorio kao na prvo pitanje, ovo bi bila petica
za kraj godine. Čekam te na pismenom. Sedi. Četiri. Aplauz. Izlazimo.
Što si pokisao? Niko do sada nije dobio veću ocenu od trojke. Treba da častiš.
- Znam. Šta da kažem? Prošao sam gde se nije moglo proći, a pao na ravnoj livadi.
Ocena nije merilo znanja.
* * *
1981. Izvešteno da je SFRJ započela pregovore sa stranim bankama radi
pozajmice dve milijarde dolara za pokrivanje deficita platnog bilansa
(dugovi već iznose 18 milijardi dolara). Pre mnogo godina, teča mi pojasnio
stručni izraz: mangup. - Mangup je momak koji kupi veknu hleba, kad se rano
zorom vraća iz kafane, pa ga posle komšije hvale da je ranoranilac. Sestra me budi.
- Hoćeš da mi pomogneš da odnesem torbu do autobuske stanice? Ustajem.
Do autobuske pola kilometra. Napolju sneg. Torba teška. -Težak ovaj tvoj fakultet,
ima bar dvadeset kila. - Ne lupaj. Dobro de, neću da lupam. Sneg navejao. Škripi.
Probijamo se nekako. - Mogli su bar da očiste ispred kuća. - Opet lupaš.
Svi još spavaju. Stvarno lupam. Autobus brekće. Dimi i smrdi. Kreće. Mašem joj.
Vraćam se. Sneg veje. Stižem do kuće. Mogu još malo odspavati do polaska u školu.
U susret mi dolazi komšija. Krenuo na posao. - Dobro jutro! - Jel to ideš iz kafane?
Ako. Kad ćeš, ako ne sad. Dok si mlad. Samo, kupi veknu hleba drugi put!
Ode smejući se. Neke šale se nikad neće promeniti.
http://priceotecama.blogger.ba/