Da ja dopunim riječima ono što si ti slikom dočarao....
SARAJEVO JE...
Trenutak kada se nakon sto pukne ramazanski top koji označava zalazak Sunca, sa Jekovca vidi kako svjetla na svim minaretima Sarajeva istovremeno zaiskre.
Tandrkanje prvog jutarnjeg tramvaja koje odjekuje kroz prazne ulice grada.
Hladnoća zgrada iz austrougarskih vremena i stpenice u njima, sa rubovima izlizanim od đonova koji se već više od stoljeća njima pentraju.
Somun iz pekare na Kovačima.
Lopte koje se valjaju u plitkim virovima Miljacke.
Ljepota sarajevskih žena, koja uvijek u sebi nosi upisanu vlastitu prošlost i vlastitu budućnost, istoriju prošlih i budućih mijena: u licima se mogu prepoznati kako žgoljave djevojčice, tako i zrele žene, kako i djevojčuljci, tako i brižne starice.
Sfumato hladnog sarajevskog jutra, prije nego sto sunce izmili iza planina, a izmaglica puze uz padine.
Škembici kod Hadžibajrića.
Plodovi koji rastu po grmlju diljem Sarajeva, znani kao "bijele bobice".
Vitka mačka, tigrasta čarsijanerka, koja sa valja na brdu perzijskih ćilima u Morića-Hanu.
Okrugla tacna koja rotira na vrhu konobarskog kažiprsta.
Miting golubova na Sebilju.
Miris sira, kajmaka, mesa i mramora u Tržnici.
Zvonjava crkvenih zvona u šest ujutro.
Način na koji sarajevski akcent puči usne govornika, zbog mumlavih suglasnika i progutanih samoglasnika, što naročito lijepo izgleda kod žena sa punim usnama.
Jesenje lišće do zglobova na Vilsonovom šetalištu i zvuk zrelog kestenja kad otpadne, zasrlja kroz grane a onda udari u meki tepih od lišća.
Špricer kod Ramiza.
Miris starih podruma: ugalj, prašina, kace za kupus, memla.
Svjetla koja noću cakle u brdima oko Sarajeva, nalik na zvijezde koje, kao pahuljice, sporo padaju.
Zvuk ispuhane lopte koju djeca šutaju po prašini u parkovima Novog Sarajeva.
Šuštanje kiše na ulicama pod točkovima automobila.
Izrezbarene topovske čaure u Kujundžiluku.
Pijukanje radiostanica u taksijima.
Reumatične ruke penzionera na leđima dok gledaju partije šaha sa džinovskim figurama pred avetinjskom Robnom kućom.
Sladoled sa ukusom "egipatske vanilije", (šta god da je to) u slastičarni Egipat.
Zelenilo terena na Željinom Stadionu.
Asfalt pun udubljenja, rupa, barica i ruža, nikad savršen, uvijek šatiran.
Kratki trzaj glavom u stranu koji prati odgovor :" Pa evo...", na pitanje "Šta ima ?"
Bljesak uličnih svjetala na mirnoj, plitkoj Miljacki.
Ublažene jarke boje jesenjeg voća i povrća u sjeni strehe pijace na
Markalama.
Ćevapi bilo gdje u gradu.
Kiseljak koji izlapi za manje od petnaest minuta.
Tvrdoća kamena koji dotakneš kad se nagneš da popiješ gutljaj vode na Gazihusretbegovoj česmi.
Huk Sarajeva koji se čuje na Hridu ili Trebeviću-svi zvuci grada stopljeni u jedno.
Tišina koja prati padanje prvog snijega, kao da sve i svi zamuknu od sjetnog uzbuđenja.
Duge sjenke drveća u Velikom Parku u septembarsko poslijepodne.
Kolekcija prepariranih životinja u Velikom Muzeju.
Kipovi ispred Narodne Banke, vječiti čuvari, koji drže svjetla-šljemove iznad svojih glava.
Ritam hoda penzionera na Ferhadiji koji se poklapa sa ritmom mđjusobnog razgovora-sintaksa koraka.
Dres dupljak sa imenom Zinedinea Zidanea na leđima musavog dječaka.
Titova slika u zlatari na Čaršiji.
Gaće i čarape u prolazu kraj Imperijala.
Miris koji odjeća nosi na sebi nakon boravka u Sarajevu : mješavina cigaretnog dima, pranja u sarajevskoj vodi i sušenja napolju.
Sarajevski svijet: pametni i papci, pohlepni i lijepi, umorni i mladi, jedri i bolesni, visoki i trošni, ljuti i lavordžije, šaneri i geniji, dijaspora i jalijaši, željovci i pitari, djeca i odrasli, vjerni i nevjerni, moćni i pobožni- sve u svemu ogroman broj gradskih atoma.
I da se ne lažemo, tu nema kraja. Sarajevo se ili voli ili ne voli.
ne ljuti me Zivota ti
Nema na cemu prijatelju.Da se prisjetimo lijepih,dobrih vremena,za dusu. 
