Najugroženiji su civilni invalidi. Ljudi koji imaju 80% i niži invaliditet dobiju od države 0 KM. Tek 90% invalidi dobiju 82 KM mjesečno, a 100% dobiju 110 KM mjesečno.
A postotci invaliditeta su posebna priča. Samo neki primjeri:
- gubitak vida na jednom oku - 30%
- potpuni gubitak sluha nakon 18. godine života - 70%
- ograničena pokretljivost vilica sa potrebom uzimanja isključivo tečne hrane - 50%
- potpuni gubitak grkljana - 80%
- potpuni gubitak želuca - 80%
- teško oštećenje bubrega - 80%
- prelomi karličnih kostiju sa tegobama pri hodu - 20%
- gubitak jedne ruke u ramenom zglobu - 80%
- gubitak cijele šake ili svih 5 prstiju - 50%
- gubitak jedne noge u natkoljenici - 70%
- gubitak oba stopala - 70%
- skraćenje noge preko 6 cm - 30%
Ti ljudi od države ne dobiju ništa, a rijetko će ih ko zaposliti zbog očitog invaliditeta.
Tek najteži slučajevi koji imaju 100% invaliditet i koji se ne mogu samostalno kretati u invalidskim kolicima, jesti, oblačiti se, održavati higijenu (znači samo kvadriplegija, teške mentalne retardacije, potpuna sljepoća i sl.) dobiju dodatnih 137 KM ili 274 KM kao naknadu za tuđu pomoć, ovisno u koju ih kategoriju svrstaju.
Tu je i ortopedski dodatak od strašnih 19 KM mjesečno samo za one s amputacijama ekstremiteta i slijepe.
I to je to što ti ljudi dobiju od države. Još samo napomena da ovo vrijedi ako je invaliditet nastao do 65. godine života, preko 65 ne dobiju ništa.
Znači desetine hiljada ljudi žive u potpunoj bijedi i siromaštvu bez ikakvih prihoda ili sa maksimalno 110 KM mjesečno invalidnine, a niti mogu raditi niti će ih ko zaposliti. A ne mogu ni ležati po ulicama i mlatiti se sa policijom da bi se izborili za veća prava kao kojekakvi demobilisani borci i kompanija.
I vrhunac je što ih na kraju skinu i sa zdravstvenog osiguranja, jer ko je nesposoban za rad, ne može biti na birou

Onda mogu ostvariti zdravstveno samo preko kantonalnih propisa i ako im članovi domaćinstva nemaju nikakav prihod. U protivnom se država vodi logikom nek' im plaća famElija zdravstveno, ko ih hebe.