Dozer wrote:@Mikacha
Moze i ovako drug. Hvala tebi na lijepim rijecima i razumijevanju onoga sto ovdje pisem vec godinama. A pisem, manje-vise, jedno te isto. Sve u nadi da ce ljudi, pogotovo mladji, shvatiti sta im se radi...
Ovo ce biti jedan duzi post jer je potrebno malo detaljnije opisati i objasniti neke stvari, a iz kojih ce se moci bez ikakvih problema shvatiti ko sam, sta sam i kakva su mi razmisljanja.
Da to odmah najavim, pa ako se nekome ne cita tolika ponjava, slobodno preskocite. Ne zamjeram nikome nista (iako nemam pojma da li cete citati
).
Dakle, kandidatura. Moja, a i ostalih nabrojanih (mislim da ce se i oni sloziti sa mnom kada dodjem do tog dijela). Ali, moram krenuti iz neke blize istorije da bi sve bilo jasnije.
Te nesretne '92 sam imao cijelih 19 godina, kao i PM72. Nazalost, vec u septembru '91 sam znao da ce ovdje biti rat, iako nisam bas znao ko i protiv koga. A to nisam znao naprosto jer u mom rijecniku, a ni umu, kao i rijecniku moje kompletne raje tada (a to je bilo par desetina stalnih ljudi, i jos 2-3 stotine "letecih"), nisu postojali termini poput Srbin, Hrvat, Musliman, Bosnjak, cetnik, ustasa ili balija. Najiskrenije - nisam imao pojma ni sta to sve znaci. Cetnici i ustase su mi bili nesto sto je bilo u WWII, i uopste ih nisam vezano za neki narod, tj. za Srbe ili Hrvate. Naprosto nisam bio opterecen tim stvarima, a odgovorno tvrdim da nije niko u svoj toj mojoj blizoj raji. A u toj raji, i kada danas sagledam sva imena i prezimena, bilo je svega i svakoga po danasnjim etnickim prefiksima ili sufiksima. I svi bili jedno, zajedno, niko nikad nije nikoga krivo ni pogledao radi tog imena i prezimena ili vjerskog praznika koji neko slavi ili ne slavi. A, opet najiskrenije, i za te praznike sam znao samo nazive, a nisam imao pojma ni sta predstavljaju, niti me zanimalo, iako sam isao kod svojih starijih na njih, kao i kod raje. I, koliko se sjecam, isto je bilo i u raji.
Te '91 sam upisao i prvi faks, DIF tadasnji (jer sam se od 11-te godine aktivno bavio raznim sportovima, pa je to nekako bio logican nastavak), i krenuo na njega u septembru. I na prvim rokovima, u januaru '92 cini mi se, odmah polozio i prvi predmet, i to najtezi - anatomiju. Vec pocetkom februara su mi dosli neki poznati i zajebani likovi iz naselja na vrata (Dzilda rahmetli i jos neki, sve stariji), i pitali me da li bih bio voljan da ih ucim pucati. I njih, i druge ljude iz PL-a. Prvo, nisam imao pojma sta je PL. Nesto sam nacuo do tada, ali zapravo nisam znao sta je to tacno. Ali, pristao sam, i tako je zapravo za mene rat vec tada bio poceo. Do aprila i zvanicnog pocetka rata na obuku su mi dovodili desetine ljudi. Onda je poceo rat, zvanicno, i jbg...provedoh ga kako ga provedoh. Ovdje je samo bitna jos jedna sitna napomenica - u martu '92 sam s 2 jarana krenuo na bus za Njemacku, na nagovor jednog od njih, trebalo je da zavrsimo kod njegove tetke u Stutgartu. Na pola puta do autobuske i slucajuci rafalanje s barikada na Pofalicima, ja sam odustao, a onda i oni za mnom. Danas mogu samo reci - nazalost. Bio mlad i glup. Ne idealista, a ni neki patriota. Daleko od toga. Jednostavno me vuklo to pucanje, a onda i porodica koja je ostajala tu. Naravno, kao i svi, mislio sam da ce to potrajati 2-3 mjeseca, i to je to... I zajeb'o se momacki, kao i svi ostali...
Medjutim, nekad tokom '93 sam polako poceo uvidjati svu nebulozu tog rata. Gledao ratne profitere, ala Cesko i sl., koji su usred rata drzali restorane i u njima imali svega kao da je mir, i gdje su redovno dolazile nase vajne vodje i komandanti, a ja zivio na grahu, leci (za koju do rata nisam ni znao da postoji), makaronima i rizi, isto kao i starci i mladji brat. Slusao razne gluposti o bitnostima meni totalno nebitnih stvari, gledao i slusao o zavalama raje na linijama radi imbecilnih komandanata, ali i sam trpio i prezivljavao isto (ne radi mojih komandanata, nego uvijek radi nekoga drugog), slusao bajke o svemu i svacemu... A onda je krenula islamizacija ABiH. Tada sam konacno shvatio sve o tome kakav je to rat, ko ga vodi i zasto. I polako, koliko je to bilo moguce, poceo se izvlaciti iz svega toga. Naravno, nije da sam bas i uspio, ali eto...bar sam ponesto fulio, par terena, sto je do tada bilo nezamislivo.
Onda, nekad '94, odlucim da opet upisem faks. Vidio kako ga svi nesto zavrsavaju u trku, pa kontah da i ja... Upisem pravo. I odem na prvi ispit, odaberem odbranu kontajuci da krenem od najlakseg. I usao na ispit, u uniformi logicno, a profesor mi ne postavi ni jedno jedino pitanje vezano za predmet, nego sa mnom 10-ak min. pricao o tome gdje sam, sta sam i sl., i dao mi 8. Tu mi odmah postade jasno kako to svi zavrsavaju tako lako.
I odustanem od faksa. Jednostavno - nisam taj tip osobe za te takve stvari. Dzaba sve...nisam mogao protiv sebe. Ako mi se ikad ista u zivotu gadilo, to su onda takvi ljudi, poltroni, oni koji samo gledaju kako i gdje da nesto smuljaju, provuku se ne dajuci nista od sebe, i na taj nacin nesto profitiraju. Jbg, takav sam...
Ali, a sto tada jos nisam kontao tako, to su bili realni zaceci danasnjeg stanja. Vec tada je pocelo obezvrijedjivanje svega sto je do tada vrijedilo, moral je polako nestajao sa scene, i polako je "na vlast" dolazila malogradjanstina, papanluk, seoski mentalitet "prvo ja i meni, jebe mi se za druge", i generalno srozavanje svih mogucih normi ponasanja, normalnog, iskrenog i postenog.
Zavrsi se i rat, prezivjeh uz neka laksa ranjavanja, stotine sati smrzavanja, prljavstine, polugladi i zedji, strepnji (straha nikad nisam imao), gledanja krvi, utroba, previjanja otkinutih udova, rupa od metaka i gelera, gubeci prijatelje i drugove... Zaradih i PTSP (naravno, papir nikad prijavljen), ali nemam nekih manifestacija poput mase drugih. Samo mi je fitilj nesto kraci nego je bio.
Poceh '96 raditi za Amere, ozenih se iste godine, podstanari, a sljedece godine dobih prvo dijete. Nakon dvije godine odem od Amera jer nisam mogao trpiti papanluk i krkanluk, kao i izivljavanje pojedinih Amera, pa dam otkaz da ne bih nekoga morao odlezati. Pa onda radio s Japancima dvije godine, lijepo se tu zaradilo, od cega se kupio i prvi vlastiti stan. Uto dodje jos dvoje djece, u komadu. I opet promijenih posao, opet za Amere, ali ovaj put normalne i gdje ostadoh 6 mjeseci, da bih onda igrom slucaja dobio ponudu za novi posao, naravno opet stranci, i tu sam i danas.
Tada opet upisem faks, ekonomiju vanredno, koji i zavrsim u roku s nekim srednjim prosjekom. Nesto kasnije upisem i IT akademiju, gdje zavrsim kao 11-ti od preko 900 ljudi.
U medjuvremenu sam morao traziti veci stan, pa sam i to zavrsio. Kredit, logicno.
Svo ovo vrijeme sam posmatrao i slusao sve sta se desava u drzavi, a posto mi je posao ukljucivao, a ukljucuje i danas puno putovanja sirom BiH, ex Yu regiona, ali i dalje, imao sam i imam priliku raditi sa stotinama ljudi, kao i vidjeti i cuti razmisljanja i stavove bukvalno hiljada ljudi raznih nacionalnosti, etnija i vjera..
Onda, nekad 2010. osnova se NS. Zovu raja - hajde, dobra je prica, svebosanska, pismena gradska raja, necemo ove etno-vjerske budalastine, daj da mijenjamo ovo, itd.itd.
I, hajde... Prikljucim se. I ubace me prvo u NOKO KS, a onda nakon mjesec-dva i nekih mojih malo ostrijih kritika rada KO, predloze da predjem iz NO u KO (NO - nadzorni odbor, KO- kantonalni odbor). I krenula priprema za predizbornu 2012., cak i neki moji prijedlozi o online aktivnostima bili prihvaceni, pa sam i tu nesto pravio i radio, a onda, u jednom momentu, nastade potop. Iznenada se smjer price poceo okretati i iz svebosanske platforme i price pocelo se pricati kako se ipak mora postovati postojeci Ustav, etnicki reciprociteti, blablabla... I ja tu popizdim, naravno, i sve to uredno zatjeram u neku stvar, pokupim se i odem (bilo i po medijima
).
A sve se to pocelo desavati jer su neki "glavnokomandujuci" dobili par prijetnji, receno im da povuku malo rucnu, a sto je bio jasan signal da su se oni na vlasti malo prepali. A to je bilo i logicno s obzirom na uspjeh NS na izborima te 2010. i samo 6 mjeseci nakon osnivanja. To je pokazalo da su krenuli u dobrom pravcu i s dobrom pricom, da su im ljudi povjerovali, i samo je trebalo nastaviti. Ali - jok. Sve se stopiralo, i cak se prica okrenula. Danas svi vidimo gdje ih je to dovelo. Tacno tamo gdje sam jos onda rekao da hoce. A, da su imali muda tada, i da su na te izbore 2012. izasli na istoj platformi, jasno i glasno i bez ikakve zadrske, danas bi se, garantujem, mogli ravnopravno boriti s ovim mazlumima iz SDA, HDZ i SBB, i to s velikim sansama da ih cak i pobijede.
Ali, ono sto je najbitnije u ovoj prici jeste cinjenica da sam ja tada za njih odjednom postao "preradikalan". A samo sam govorio da ne treba odustati od inicijalne svebosanske price, da ce to sigurno animirati ljude i da ce ljudi to sigurno slijediti jer im je vec tada bio pun klinac ovih etno-hostaplera. Medjutim... jbg... Prepali se, i odustali. I nikada se vise nece moci vratiti u tu pricu jer su se prodali za par fotelja. Danas se nesto, kao, pokusavaju vratiti, ali nema od toga nista. Prosao voz, propao momenat.
To je sto se tice proslosti....
----------
Sadasnjost...
Evo, recimo ja sutra prikupim 500 potpisa i osnujem stranku. Posto smatram da je socijal-demokratija jedini realan model koji moze funkcionisati u ovoj maleckoj zemlji, nazvacu je, recimo, NSS - Nacionalni Socijaldemokratski Savez.
I sta onda? Da se reklamiram kao "Dozer s Klix-a" ?
Zafrkavam se.
Ali, realno, problem je sta dalje. Na koji nacin privuci ljude koji su vec toliko puta prevareni, slagani, izmanipulisani...?
Jedina prica i platforma koju bih ja ovakav kakav jesam mogao sastavii i ponuditi jeste Svebosanska.
Nacionalna prica, u kojoj ne postoji etnicki Ustav, nego iskljucivo gradjanski, i gdje etnicki kolektiviteti nemaju nikakva posebna prava na osnovu toga, nego 1 covjek - 1 glas, 1 predsjednik.
Republicko uredjenje drzave, bez entiteta i kantona. Eventualno uz 4-5 regija koje mogu biti nekakve guvernerske. Pa, hajde, za prelazni period mozda i 4-5 kantona umjesto toga, pa kasnije guverneri i to, ali bez besmislenih paralelnih ministarstava za sve i svasta. Samo vlada kantona, ispod koje su opstine, a koja je direktno odgovorna drzavnoj vladi cija ministarstva su nadlezna i za sva desavanja u kantonima.
Realno, koliko ljudi bi glasalo za ovo danas, i nakon svih mogucih prevara?
Mogu sastaviti i dobar ekonomski reformski program, ali taj ce program neminovno ukljucivati brojne vrlo bolne rezove.
Drugim rijecima, ovdje je naprosto potreban jedan klasicni restart, a koji bi podrazumijevao zadrzavanje samo nekih postojecih stvari, u smislu zakona koji bi takodjer morali biti ponegdje djelimicno mijenjani, dok bi mnogi morali nestati.
Koliko ljudi bi mi zaista povjerovalo da se to moze uraditi, i glasalo za mene, tj. za tu stranku?
!