#26
Posted: 22/05/2007 14:31
Početkom 90-tih sam bio pravi patriota. Kao srednjoškolac, teke su mi, pored natpisa heavy metal grupa i brda kostiju i lobanja, bile pune ljiljana i patriotskih slogana. Već 1993. godine pojavili su se simptomi pada nivoa patriotizma jer mi se, samo kao neki nagovještaj, počelo činiti da stvari baš i nisu onakve kakvim sam ih zamišljao. Ali hajde, do kraja rata mogu reći da sam još bio patriota, samo sa nekim malim rezervama.
Postratni period me je operisao patriotizma u smislu osjećaja pripadnosti državi. Svaka pregledani dnevnik mi je značio još jednu potvrdu da živim u jednom nakaradnom društveno - političkom sistemu gdje još nije izdefinisano ni ko smo, ni šta smo, ni šta nam se to desilo, te spoznaju da je BiH kakva jeste proizvod povlačenja za uši naših vlastodržaca, koje su skupili u tamo nekoj vojnoj bazi na drugoj strani planete, a administrativne granice se iscrtavale njihovim drhtavim rukama umornim od neispavanosti i međusobnog prepucavanja.
Samo ponekad žalim za tim osjećajem kada su se ježile dlake na rukama kada zasvira Hej Sloveni i Jedna si jedina (uzgred, na nedavnom koncertu Laibacha, ljudi su postili "Jedinu" i gotovo je niko nije znao ili htio otpjevati) ili kad je zaviori ona jugoslovenska trobojka i ljiljani.
Sada... Ma i sada sam patriota, ali drugačiji. Sada se ježim kada Jasmila dobije medvjeda, Danis oskara, kada pogledam po n-ti put "Kod amidže Idriza", kada se na TV-u zavrti spot Dubioze "Dosta". I nekako se smatram sada boljim patriotom. Jebo to jesmo li republika ili nismo, federalni ili konfederalni, sa dva, tri, pet ili bez entiteta, hoće li policija biti OVAKO ili OVAKO ustrojena,... sve je to prdimahovina. Prije sam mrzio Srbiju i Hrvatsku, sad mrzim energetske lobije koji hoće da mi unište Neretvu, korumpirane doktore i administraciju, papke koji ugušiše svaki tračak gradskog života i da svi naprave svoje kućetine u centrima po cijenu uništenja svakog urbanističkog smisla, jer ne mogu da smisle zelenilo koje ih nepovratno podsjeća na njihovo porijeklo, pa ga onda sijeku i uništavaju kako god stignu..........
Tako nekako
Postratni period me je operisao patriotizma u smislu osjećaja pripadnosti državi. Svaka pregledani dnevnik mi je značio još jednu potvrdu da živim u jednom nakaradnom društveno - političkom sistemu gdje još nije izdefinisano ni ko smo, ni šta smo, ni šta nam se to desilo, te spoznaju da je BiH kakva jeste proizvod povlačenja za uši naših vlastodržaca, koje su skupili u tamo nekoj vojnoj bazi na drugoj strani planete, a administrativne granice se iscrtavale njihovim drhtavim rukama umornim od neispavanosti i međusobnog prepucavanja.
Samo ponekad žalim za tim osjećajem kada su se ježile dlake na rukama kada zasvira Hej Sloveni i Jedna si jedina (uzgred, na nedavnom koncertu Laibacha, ljudi su postili "Jedinu" i gotovo je niko nije znao ili htio otpjevati) ili kad je zaviori ona jugoslovenska trobojka i ljiljani.
Sada... Ma i sada sam patriota, ali drugačiji. Sada se ježim kada Jasmila dobije medvjeda, Danis oskara, kada pogledam po n-ti put "Kod amidže Idriza", kada se na TV-u zavrti spot Dubioze "Dosta". I nekako se smatram sada boljim patriotom. Jebo to jesmo li republika ili nismo, federalni ili konfederalni, sa dva, tri, pet ili bez entiteta, hoće li policija biti OVAKO ili OVAKO ustrojena,... sve je to prdimahovina. Prije sam mrzio Srbiju i Hrvatsku, sad mrzim energetske lobije koji hoće da mi unište Neretvu, korumpirane doktore i administraciju, papke koji ugušiše svaki tračak gradskog života i da svi naprave svoje kućetine u centrima po cijenu uništenja svakog urbanističkog smisla, jer ne mogu da smisle zelenilo koje ih nepovratno podsjeća na njihovo porijeklo, pa ga onda sijeku i uništavaju kako god stignu..........
Tako nekako