Da li je fiksno radno vrijeme jednako ropstvu?

[Bluemore]

Probao sve opcije - fiksno, full fleksibilno, dtjelimično fleksibilno (fleksibilno uz daily core hours) i remote. Jedino nikada nisam radio dvokratno. Niti želim.

Ne tvrdim da sam reprezentativan za opću sliku, ali u mom iskustvu djelimično fleksibilno odnosi pobjedu.

Kod mene isto favorit klizno rad vrijeme
Fleksibilno donekle
I mogucnost rada od kuce ponekad i po potrebi

[mayab]

Postavljac teme je vjerovatno vrlo mlad. Fiksno radno vrijeme je vrijeme sa najvise slobodnog vremena Kad ti neko ponudi fleksibilno ili nedaj Boze rad od kuce znaj da si najeb'o ko zuti. Idealno je fiksno radno vrijeme sa dobrom platom ili da citiram Ramba jos jednom:

"Nacionalizam je tema za one do 300 evra prihoda mesečno. Njima se servira ta priča. Kada plata pređe 500 evra, onda počinje razgovor o garderobi i kafićima. Kada pređe 1.000, onda je top-tema zdrava hrana, letovanja i zimovanja, a kada se popne na više od 3.000 onda prestaje svako palamuđenje. Ljudi onda pričaju o vremenskoj prognozi i ljubavi"

Dakle osam sati, dobra plata i gluposti te ne diraju jer imas kad odmoriti i gdje potrositi

Podrzavam!

[Bluemore]

Ako moras zivot financirati onda je svejedno za koga moras zavrsiti posao sebe ili sefa
Nekima je i privatluk ropstvo na drugi nacin

Clue je u tome da volis to sto radis ili barem da volis sto radis, tada se ne osjeca kao ropst o vec ispunjenje
Jos ako je iole kreativno i dinamicno kome to lezi, ljepota!!

[PlayItCoolowski]

Dakle osam sati, dobra plata i gluposti te ne diraju jer imas kad odmoriti i gdje potrositi

Ovo je malo idealistički. Gdje to kod nas ima dobra plata za osam sati? A drugo, upravo ovo je problem. Šablonski život. 16 godina u školskim klupama, onda se zaposli i šuti, sjedi, radi i uzmi pare i sa njima plati račune, jedi i odmori. Kraj priče. Tako do smrti. Izvini, ali ne vidim smisao života u tome.

[MyTao]

Nije.

[apsidejzi]

Hajd ovako - šta god možeš napustit i reć: 'gonite se svi u tri pičke materine, neću ovo da radim'' - to nije ropstvo...

Da, ali tu mogucnost nema svako, pogotovo ne kada dignes kredit na 40 godina. Za mene je potpisivanje kredita = potpisivanje ropstva jer onda sam sebi izbijes mogucnost da nekog otjeras u tri picke materine. Naravno, moze ako nadjes drugog poslodavca

[Drvosjeca iz Dejcica]

Hajd ovako - šta god možeš napustit i reć: 'gonite se svi u tri pičke materine, neću ovo da radim'' - to nije ropstvo...

Da, ali tu mogucnost nema svako, pogotovo ne kada dignes kredit na 40 godina. Za mene je potpisivanje kredita = potpisivanje ropstva jer onda sam sebi izbijes mogucnost da nekog otjeras u tri picke materine. Naravno, moze ako nadjes drugog poslodavca

Vrlo zajebana situacija u koju se uvali veliki broj ljudi, i to je još dobro sve dok si zdrav, šta misliš pored svega strefi te neka bolest...ni dušmanu poželiti.

[moonca]

Postavljac teme je vjerovatno vrlo mlad. Fiksno radno vrijeme je vrijeme sa najvise slobodnog vremena Kad ti neko ponudi fleksibilno ili nedaj Boze rad od kuce znaj da si najeb'o ko zuti. Idealno je fiksno radno vrijeme sa dobrom platom ili da citiram Ramba jos jednom:

"Nacionalizam je tema za one do 300 evra prihoda mesečno. Njima se servira ta priča. Kada plata pređe 500 evra, onda počinje razgovor o garderobi i kafićima. Kada pređe 1.000, onda je top-tema zdrava hrana, letovanja i zimovanja, a kada se popne na više od 3.000 onda prestaje svako palamuđenje. Ljudi onda pričaju o vremenskoj prognozi i ljubavi"

Dakle osam sati, dobra plata i gluposti te ne diraju jer imas kad odmoriti i gdje potrositi

Podrzavam!

Ne podrzavam.

Radila za druge radim za sebe .
Samo svoj biznis, bez obzira na moguce probleme i kolicine radnih sati.

Evo , ove godine ne mogu na godisnji zbog vrste posla --da radim za drugoga i da mi to ne dozvoljava , bio bi rat.

[SpecialOffer]

Radim 3 sata dnevno i imam visak slobodnog vremena tako da mi i to zna dosaditi a ne mogu da se motivisem da radim vise

[mk ultra]

Nisam bio siguran da li je ovoj temi mjesto ovdje, ali prilagodiću je nekako.
Da li mislite da je život koji ćete provesti šablonski, gdje radite od 8 od 4, svakog dana, odmarate vikendom, a zarađujete tek dovoljno da platite račune i sve to da biste nekad možda imali penziju i novac sa kojim u najboljem slučaju možete malo da putujete ili date unucima džeparac, jednak ropstvu? Imate li strah od takvog života, zbog kojeg ćete biti zarobljeni u sistemu, i vremenski i prostorno? I da li mislite, da je zbog teške ekonomske situacije i malog broja radnih mjesta, ovo prvo, gdje ćete sebe zarobiti zbog male plate, predstavljeno kao nešto dobro, jer, bolje podrediti život šefu za siću nego nemati ništa? Ako smatrate da je ropstvo, šta bi za vas bio slobodan život koji bi imao neki veći smisao od "završiti posao za šefa do ponedeljka, inače izgubih posao"?

radim po terenu
ali bazno radno vrijeme mi je 8 do 4
meni je OK

>Imate li strah od takvog života, zbog kojeg ćete biti zarobljeni u sistemu, i vremenski i prostorno
obrazuj se stalno i ne boj se... ja ako bih cijeli život jedno te isto radio (a mogu - otiđi, pregledaj, napravi izvještaj) propao bih
shvatio sam da stalno moram novo da učim
pa sad pomalo radim i energetku efikasnost
šta ću za godinu, boga pitaj... samo zaboravi na fiksan posao, jer nije socijalizam da mi neko garantira Energoinvest cijeli život...

[Hakiz]

Postavljac teme je vjerovatno vrlo mlad. Fiksno radno vrijeme je vrijeme sa najvise slobodnog vremena Kad ti neko ponudi fleksibilno ili nedaj Boze rad od kuce znaj da si najeb'o ko zuti. Idealno je fiksno radno vrijeme sa dobrom platom ili da citiram Ramba jos jednom:

"Nacionalizam je tema za one do 300 evra prihoda mesečno. Njima se servira ta priča. Kada plata pređe 500 evra, onda počinje razgovor o garderobi i kafićima. Kada pređe 1.000, onda je top-tema zdrava hrana, letovanja i zimovanja, a kada se popne na više od 3.000 onda prestaje svako palamuđenje. Ljudi onda pričaju o vremenskoj prognozi i ljubavi"

Dakle osam sati, dobra plata i gluposti te ne diraju jer imas kad odmoriti i gdje potrositi

Podrzavam!

Ne podrzavam.

Radila za druge radim za sebe .
Samo svoj biznis, bez obzira na moguce probleme i kolicine radnih sati.

Evo , ove godine ne mogu na godisnji zbog vrste posla --da radim za drugoga i da mi to ne dozvoljava , bio bi rat.

Hoćeš reći da nemaš ti problem sa tim da ti posao upropasti život sve dok je to tvoj izbor.

Kada ti šef ne dozvoljava da odeš na odmor u krajnjem slučaju ga možeš poslati na sud, pa možda pobijediš i odeš na odmor. Kada radiš za sebe pa sama ne odeš na odmor jer si sebi napravila situaciju da ti posao ne dozvoljava, sama sebi si kriva.

Na kraju svi mi završimo stari, nemoćni i mrtvi. Život je prekratak. I ja se držim koliko god mogu nečega šta sam davno čuo, a to je da je bolje skupljati iskustva nego stvari.

U suštini, raditi toliko da sebi možeš priuštiti jednostavnu stvar kao što je upoznati nekoga u restoranu uz čašu vina i barem nekolko sati provesti u razgovoru i društvu sa tom osobom je bolje nego propusiti tu priliku zbog toga što moraš raditi da bi zaradio novac da sebi pruštiš novi auto, ili veći TV ili promijeniti u suštini još dobar namještaj.

Postoji jedna granica ispod koje nema diskusije. Dakle, nema puno filozofije sve dok ne zarađuješ dovoljno da možeš sebi priuštiti krov nad glavom, hranu na stolu i slične stvari. Ali, poslije te granice, sve postaje stvar izbora. A onda je bolje raditi od 9 do 17 i zaboraviti na posao u slobodnom vremenu provedenom uz već spomenutu čašu vina nego ponijeti posao sa sobom kući da bi se zaradio veći TV.

Sve se plaća, novac se plaća nedostatkom vremena, vrijeme se plaća nedostatkom novca.

Sve zavisi od toga šta ko hoće od života, stvari ili vrijeme.

Oni koji imaju oboje, blago njima. Nama smrtnicima je ostavljeno da biramo. Ko može. Kome je sudbina podijelila karte tako da se pati, jebiga. Žao mi je.

[moonca]

Ne podrzavam.

Radila za druge radim za sebe .
Samo svoj biznis, bez obzira na moguce probleme i kolicine radnih sati.

Evo , ove godine ne mogu na godisnji zbog vrste posla --da radim za drugoga i da mi to ne dozvoljava , bio bi rat.

Hoćeš reći da nemaš ti problem sa tim da ti posao upropasti život sve dok je to tvoj izbor.

Kada ti šef ne dozvoljava da odeš na odmor u krajnjem slučaju ga možeš poslati na sud, pa možda pobijediš i odeš na odmor. Kada radiš za sebe pa sama ne odeš na odmor jer si sebi napravila situaciju da ti posao ne dozvoljava, sama sebi si kriva.

Na kraju svi mi završimo stari, nemoćni i mrtvi. Život je prekratak. I ja se držim koliko god mogu nečega šta sam davno čuo, a to je da je bolje skupljati iskustva nego stvari.

U suštini, raditi toliko da sebi možeš priuštiti jednostavnu stvar kao što je upoznati nekoga u restoranu uz čašu vina i barem nekolko sati provesti u razgovoru i društvu sa tom osobom je bolje nego propusiti tu priliku zbog toga što moraš raditi da bi zaradio novac da sebi pruštiš novi auto, ili veći TV ili promijeniti u suštini još dobar namještaj.

Postoji jedna granica ispod koje nema diskusije. Dakle, nema puno filozofije sve dok ne zarađuješ dovoljno da možeš sebi priuštiti krov nad glavom, hranu na stolu i slične stvari. Ali, poslije te granice, sve postaje stvar izbora. A onda je bolje raditi od 9 do 17 i zaboraviti na posao u slobodnom vremenu provedenom uz već spomenutu čašu vina nego ponijeti posao sa sobom kući da bi se zaradio veći TV.

Sve se plaća, novac se plaća nedostatkom vremena, vrijeme se plaća nedostatkom novca.

Sve zavisi od toga šta ko hoće od života, stvari ili vrijeme.

Oni koji imaju oboje, blago njima. Nama smrtnicima je ostavljeno da biramo. Ko može. Kome je sudbina podijelila karte tako da se pati, jebiga. Žao mi je.

Ako je moj izbor,onda nema upropastavanja.
Vidis, meni je veliki problem raditi odredjeno vrijeme na odredjenom mjestu. Dok nisam probala 'privatni biznis' nisam mogla ni uporediti.
Nema veceg uporopastavnja zivota nego raditi u 'nezdravoj ' sredini.Nije bitno ni radno vrijeme vec saradnici oko tebe , sef -koji moze biti ok, ali ne dozvoliti ti da koristis godisnji kada tebi odgovara.
Tuzakati ga -nikada ne bih. Sta mislis kakva ce biti atmosfera nastavka rada , ako ga i dobijes na sudu nakon dvije godine procesa- rocista , svejedocenja -- nije vrijedno po meni.
Moja prijateljica je otisla u prijevremenu penziju jer nije moga vise izdrzati atmosferu na poslu. Imala je jako dobru platu. Svejedno -napustila je . Imam jos par situacija gdje su ljudi zavrsili na psihijatriji od 'sefova'-- unisteni zivoti-al ..puno pisati -
Dugo sam imala godisnje odmore po 8 sedmca-neplacaneo naravno, i vjeruj jedva sam cekala da pocnem raditi --dosadi i uzivati.
Razumijem da vecina nije u mogucnosti raditi za sebe-ali onda bar da imaju fleksibilno vrijeme.Da teske momente kada naidju ,mogu bez problema ,napustiti radno mjesto i nadomjestiti drugi dan pa makar i do ponoci radeci.
Ja kada izadjem sa svog posla, iste sekunde zaboravim da sam radila.
Naravno ima i mana -sam se moras pobrinuti za penziju, ostavljati novac na stranu za 'nedaj boze' - bolest, obezbijediti zamjenu, nositi se sa konkurencijom....

[medvjed23]

[PlayItCoolowski]

O tome pričam. Ovo su klasični robovi. I nije da nije uporedivo sa nama. Ok, oni rade malo više, ali tih sat, dva što se radi manje, ne čini život mnogo boljim. A ovi robovi sistema imaju uglavnom neke od najprestižnijih poslova današnjice... developeri, elektroinžinjeri, analitičari, građevinski inžinjeri, zapravo kompletan IT sektor, pa čak i administrativni poslovi nose isti nivo stresa... Ako oduzmemo spavanje, 8 sati rada, koji je eto manje nego ova situacija u Japanu, je debelo preko 50% života (jer u tih osam je i odlazak i dolazak u firmu, umor nakon posla i sl.).

Evo tih srećnih ljudi u kravatama i po svim današnjim standardima "savršeno uređenim životima":

[Dope_Man]

Ropstvo je kad MORAS da radis za nekoga, a nemas nista zagarantovano, osim eventualno dovoljno hrane da mu ne umres. Porediti moderni svijet sa ropstvom je po meni cisti debilizam novih, razmazenih generacija.

Ako cemo tako, jedino cega smo ''robovi'' je nasih potreba. Hrana nam je neophodna, pa moramo nekako doci do nje. Hocemo li je ici brati, uzgajati, ili raditi nesto sto ce nam omoguciti da pribavimo hranu nije bitno. Nasim potrebama moramo robovati, svemu drugom ne moramo. Ne svidja ti se posao? Kazes dovidjenja, ako mislis da vrijedis vise i da ce neko dati bolje uvjete. Ili jos bolje postani svoj gazda, pa tek onda skontas koliko to nosi sa sobom stresa i oduzima vremena. Jeste da imas vise para nego onaj sto radi za tebe, ali onaj odradi do 5 i ode kuci, a tvoje je da nekad budes tu duze, da kontaktiras klijente u svako doba dana i noci, da ganjas poslove...

Uglavnom, danas, vise nego ikad u historiji covjecanstva, covjek je slobodan da bira svoj put. To sto neko misli da mora imati vise, da mora svake godine novi mobitel, svako 3 godine auto, i 5 puta godisnje ici na dvosedmicna putovanja... pa dobro, moze i to, samo nadji nesto u cemu si medju najboljima i zaradi dovoljno da si to mozes pokriti. Ali kad skontas koliko vremena moras potrositi da to postignes nemoj se zaliti da si rob ''sistema''.. ne, rob si svojih zelja.

[medvjed23]

da, osuđeni smo na ropstvo, s tim da je robovlasnik nekad drugi čovjek, a nekad potreba za hranom, toplinom i dr.. jasno je da je potonji slučaj humaniji i podnošljiviji, a u kojoj mjeri - to zavisi od uređenosti pravnog sistema.. ako sistem deklarativno tvrdi da su ljudi slobodni i istovremeno toleriše radno vrijeme u trajanju od 16 sati dnevno, onda tu nema prevelike razlike u odnosu na klasično ropstvo..

[Sid the sloth]

Ropstvo je kad MORAS da radis za nekoga, a nemas nista zagarantovano, osim eventualno dovoljno hrane da mu ne umres. Porediti moderni svijet sa ropstvom je po meni cisti debilizam novih, razmazenih generacija.

Ako cemo tako, jedino cega smo ''robovi'' je nasih potreba. Hrana nam je neophodna, pa moramo nekako doci do nje. Hocemo li je ici brati, uzgajati, ili raditi nesto sto ce nam omoguciti da pribavimo hranu nije bitno. Nasim potrebama moramo robovati, svemu drugom ne moramo. Ne svidja ti se posao? Kazes dovidjenja, ako mislis da vrijedis vise i da ce neko dati bolje uvjete. Ili jos bolje postani svoj gazda, pa tek onda skontas koliko to nosi sa sobom stresa i oduzima vremena. Jeste da imas vise para nego onaj sto radi za tebe, ali onaj odradi do 5 i ode kuci, a tvoje je da nekad budes tu duze, da kontaktiras klijente u svako doba dana i noci, da ganjas poslove...

Uglavnom, danas, vise nego ikad u historiji covjecanstva, covjek je slobodan da bira svoj put. To sto neko misli da mora imati vise, da mora svake godine novi mobitel, svako 3 godine auto, i 5 puta godisnje ici na dvosedmicna putovanja... pa dobro, moze i to, samo nadji nesto u cemu si medju najboljima i zaradi dovoljno da si to mozes pokriti. Ali kad skontas koliko vremena moras potrositi da to postignes nemoj se zaliti da si rob ''sistema''.. ne, rob si svojih zelja.

[animals]

Niko te ne goni da radis danas..
mozes da uzivas i da ne radis..
uzivas u prirodi i ljepoti..
ako umijes da sadis voce i povrce, mozes da imas za hranu i za odjecu..
a drugo ...e jbg..ne moze i jare i pare...

[PlayItCoolowski]

Ropstvo je kad MORAS da radis za nekoga, a nemas nista zagarantovano, osim eventualno dovoljno hrane da mu ne umres. Porediti moderni svijet sa ropstvom je po meni cisti debilizam novih, razmazenih generacija.

Ako cemo tako, jedino cega smo ''robovi'' je nasih potreba. Hrana nam je neophodna, pa moramo nekako doci do nje. Hocemo li je ici brati, uzgajati, ili raditi nesto sto ce nam omoguciti da pribavimo hranu nije bitno. Nasim potrebama moramo robovati, svemu drugom ne moramo. Ne svidja ti se posao? Kazes dovidjenja, ako mislis da vrijedis vise i da ce neko dati bolje uvjete. Ili jos bolje postani svoj gazda, pa tek onda skontas koliko to nosi sa sobom stresa i oduzima vremena. Jeste da imas vise para nego onaj sto radi za tebe, ali onaj odradi do 5 i ode kuci, a tvoje je da nekad budes tu duze, da kontaktiras klijente u svako doba dana i noci, da ganjas poslove...

Uglavnom, danas, vise nego ikad u historiji covjecanstva, covjek je slobodan da bira svoj put. To sto neko misli da mora imati vise, da mora svake godine novi mobitel, svako 3 godine auto, i 5 puta godisnje ici na dvosedmicna putovanja... pa dobro, moze i to, samo nadji nesto u cemu si medju najboljima i zaradi dovoljno da si to mozes pokriti. Ali kad skontas koliko vremena moras potrositi da to postignes nemoj se zaliti da si rob ''sistema''.. ne, rob si svojih zelja.

kad bi to bilo tako lako... Ne sviđa ti se posao? Ko te pita... Imaš 10 računa da plaćaš i obavezu da hraniš porodicu... To nije luksuz, to su osnovne životne potrebe. Nerealno je reći da možeš da daš otkaz ako ti se ne sviđa... Kao da poslova ima na pretek. Ne zaboravi da je stopa nezaposlenosti u BiH preko 40% (najveća u Evropi, 6. u svijetu). Ako izgubiš posao, ostaješ bez novca. Dakle, moraš raditi po svaku cijenu. Govorim o većini... Mali broj ljudi se "sam snalazi", što na kraju bude i bolje i isplativije ali i dostojanstvenije, imajući u vidu da je veliki broj zaposlenih, zaposlen pod "posebnim uslovima". Ne upoređujem ja to sa klasičnim ropstvom gdje nemaš osnovne slobode. Ali bolji termin za programirane mase ne znam.

[Bluemore]

Ropstvo je kad MORAS da radis za nekoga, a nemas nista zagarantovano, osim eventualno dovoljno hrane da mu ne umres. Porediti moderni svijet sa ropstvom je po meni cisti debilizam novih, razmazenih generacija.

Ako cemo tako, jedino cega smo ''robovi'' je nasih potreba. Hrana nam je neophodna, pa moramo nekako doci do nje. Hocemo li je ici brati, uzgajati, ili raditi nesto sto ce nam omoguciti da pribavimo hranu nije bitno. Nasim potrebama moramo robovati, svemu drugom ne moramo. Ne svidja ti se posao? Kazes dovidjenja, ako mislis da vrijedis vise i da ce neko dati bolje uvjete. Ili jos bolje postani svoj gazda, pa tek onda skontas koliko to nosi sa sobom stresa i oduzima vremena. Jeste da imas vise para nego onaj sto radi za tebe, ali onaj odradi do 5 i ode kuci, a tvoje je da nekad budes tu duze, da kontaktiras klijente u svako doba dana i noci, da ganjas poslove...

Uglavnom, danas, vise nego ikad u historiji covjecanstva, covjek je slobodan da bira svoj put. To sto neko misli da mora imati vise, da mora svake godine novi mobitel, svako 3 godine auto, i 5 puta godisnje ici na dvosedmicna putovanja... pa dobro, moze i to, samo nadji nesto u cemu si medju najboljima i zaradi dovoljno da si to mozes pokriti. Ali kad skontas koliko vremena moras potrositi da to postignes nemoj se zaliti da si rob ''sistema''.. ne, rob si svojih zelja.

potreba, ali one su uglavnom za mnoge dostupne

vise robovinasih "zelja" e tu pocinje ropstvo

[Dope_Man]

kad bi to bilo tako lako... Ne sviđa ti se posao? Ko te pita... Imaš 10 računa da plaćaš i obavezu da hraniš porodicu... To nije luksuz, to su osnovne životne potrebe. Nerealno je reći da možeš da daš otkaz ako ti se ne sviđa... Kao da poslova ima na pretek. Ne zaboravi da je stopa nezaposlenosti u BiH preko 40% (najveća u Evropi, 6. u svijetu). Ako izgubiš posao, ostaješ bez novca. Dakle, moraš raditi po svaku cijenu. Govorim o većini... Mali broj ljudi se "sam snalazi", što na kraju bude i bolje i isplativije ali i dostojanstvenije, imajući u vidu da je veliki broj zaposlenih, zaposlen pod "posebnim uslovima". Ne upoređujem ja to sa klasičnim ropstvom gdje nemaš osnovne slobode. Ali bolji termin za programirane mase ne znam.

Stvar pronalaska posla nije stvar robovanja vec stvar takmicenja sa drugim ljudima, jer pazi cuda i oni zele isto sto i ja.

Opet cu napomenuti sto je vec par ljudi spomenulo - sve preko hrane, vode i relativno sigurnog krova nad glavom su nase potrebe za vise i bolje. Moze se bez interneta, moze se bez struje, bez auta i mobitela, nove odjece.. bez svega toga se moze. Moze covjek prodati sve sto ima i za te pare uzeti pofin komad zemlje negdje daleko od grada i zivjeti tu bez ikakvih racuna i poreza. Napraviti neku malo kockicu za sklonit se od vjetra i kise, sam sebi saditi voce i povrce, mozda neku zivotinjicu zbaviti.. i zivjeti bez marke.

A da li je to zivot koji moderan covjek zeli? Nije, moderan covjek hoce auto, mobitel, TV u svakoj sobi, internet, laptop, izlaske u kino i poneku veceru u restoranu... sve to neko pravi i nudi, ti naravno moras onda imati dovoljno rezultata svog rada da tu uslugu/proizvod platis jer nije lud ostatak svijeta da rezultate svog rada daje tebi bez da ista dobije zauzvrat.

I tako dodjemo do toga da hoces posao jer hoces sve ove stvari koje ti sustinski nisu potrebne. A i ja hocu te, pa i ja trazim posao da bih radom stvarao kapital kojim cu platiti te usluge, pa i onaj treci, i cetvrti... i onda svi trcimo da stvaramo nesto radom, kako bi to razmjenili za proizvod rada drugih.. a nista od tog nije neophodno da bi se prezivjelo. Dakle ako i robujemo, robujemo svojim zeljama za vise, za bolje.

[Dope_Man]

Ropstvo je kad MORAS da radis za nekoga, a nemas nista zagarantovano, osim eventualno dovoljno hrane da mu ne umres. Porediti moderni svijet sa ropstvom je po meni cisti debilizam novih, razmazenih generacija.

Ako cemo tako, jedino cega smo ''robovi'' je nasih potreba. Hrana nam je neophodna, pa moramo nekako doci do nje. Hocemo li je ici brati, uzgajati, ili raditi nesto sto ce nam omoguciti da pribavimo hranu nije bitno. Nasim potrebama moramo robovati, svemu drugom ne moramo. Ne svidja ti se posao? Kazes dovidjenja, ako mislis da vrijedis vise i da ce neko dati bolje uvjete. Ili jos bolje postani svoj gazda, pa tek onda skontas koliko to nosi sa sobom stresa i oduzima vremena. Jeste da imas vise para nego onaj sto radi za tebe, ali onaj odradi do 5 i ode kuci, a tvoje je da nekad budes tu duze, da kontaktiras klijente u svako doba dana i noci, da ganjas poslove...

Uglavnom, danas, vise nego ikad u historiji covjecanstva, covjek je slobodan da bira svoj put. To sto neko misli da mora imati vise, da mora svake godine novi mobitel, svako 3 godine auto, i 5 puta godisnje ici na dvosedmicna putovanja... pa dobro, moze i to, samo nadji nesto u cemu si medju najboljima i zaradi dovoljno da si to mozes pokriti. Ali kad skontas koliko vremena moras potrositi da to postignes nemoj se zaliti da si rob ''sistema''.. ne, rob si svojih zelja.

potreba, ali one su uglavnom za mnoge dostupne

vise robovinasih "zelja" e tu pocinje ropstvo

Ma na kraju sam i dosao na to, ono cemu sustinski robujemo jesu zelje a osnovne potrebe sam spomenuto kao jedino sto je stvarno nuzno, i njima onako od rodjenja robujemo jer ih se mora zadovoljiti. Ali danas relativno lako velika vecina nas zadovoljava te potrebe, a onda dolaze zelje i sav belaj. Pa kad ne mozemo sve zelje da ispunimo lako, e onda valja traziti krivca.

[int21]

kad bi to bilo tako lako... Ne sviđa ti se posao? Ko te pita... Imaš 10 računa da plaćaš i obavezu da hraniš porodicu... To nije luksuz, to su osnovne životne potrebe. Nerealno je reći da možeš da daš otkaz ako ti se ne sviđa... Kao da poslova ima na pretek. Ne zaboravi da je stopa nezaposlenosti u BiH preko 40% (najveća u Evropi, 6. u svijetu). Ako izgubiš posao, ostaješ bez novca. Dakle, moraš raditi po svaku cijenu. Govorim o većini... Mali broj ljudi se "sam snalazi", što na kraju bude i bolje i isplativije ali i dostojanstvenije, imajući u vidu da je veliki broj zaposlenih, zaposlen pod "posebnim uslovima". Ne upoređujem ja to sa klasičnim ropstvom gdje nemaš osnovne slobode. Ali bolji termin za programirane mase ne znam.

Stvar pronalaska posla nije stvar robovanja vec stvar takmicenja sa drugim ljudima, jer pazi cuda i oni zele isto sto i ja.

Opet cu napomenuti sto je vec par ljudi spomenulo - sve preko hrane, vode i relativno sigurnog krova nad glavom su nase potrebe za vise i bolje. Moze se bez interneta, moze se bez struje, bez auta i mobitela, nove odjece.. bez svega toga se moze. Moze covjek prodati sve sto ima i za te pare uzeti pofin komad zemlje negdje daleko od grada i zivjeti tu bez ikakvih racuna i poreza. Napraviti neku malo kockicu za sklonit se od vjetra i kise, sam sebi saditi voce i povrce, mozda neku zivotinjicu zbaviti.. i zivjeti bez marke.

A da li je to zivot koji moderan covjek zeli? Nije, moderan covjek hoce auto, mobitel, TV u svakoj sobi, internet, laptop, izlaske u kino i poneku veceru u restoranu... sve to neko pravi i nudi, ti naravno moras onda imati dovoljno rezultata svog rada da tu uslugu/proizvod platis jer nije lud ostatak svijeta da rezultate svog rada daje tebi bez da ista dobije zauzvrat.

I tako dodjemo do toga da hoces posao jer hoces sve ove stvari koje ti sustinski nisu potrebne. A i ja hocu te, pa i ja trazim posao da bih radom stvarao kapital kojim cu platiti te usluge, pa i onaj treci, i cetvrti... i onda svi trcimo da stvaramo nesto radom, kako bi to razmjenili za proizvod rada drugih.. a nista od tog nije neophodno da bi se prezivjelo. Dakle ako i robujemo, robujemo svojim zeljama za vise, za bolje.

Bolji post odavno ne procitah.

[PlayItCoolowski]

kad bi to bilo tako lako... Ne sviđa ti se posao? Ko te pita... Imaš 10 računa da plaćaš i obavezu da hraniš porodicu... To nije luksuz, to su osnovne životne potrebe. Nerealno je reći da možeš da daš otkaz ako ti se ne sviđa... Kao da poslova ima na pretek. Ne zaboravi da je stopa nezaposlenosti u BiH preko 40% (najveća u Evropi, 6. u svijetu). Ako izgubiš posao, ostaješ bez novca. Dakle, moraš raditi po svaku cijenu. Govorim o većini... Mali broj ljudi se "sam snalazi", što na kraju bude i bolje i isplativije ali i dostojanstvenije, imajući u vidu da je veliki broj zaposlenih, zaposlen pod "posebnim uslovima". Ne upoređujem ja to sa klasičnim ropstvom gdje nemaš osnovne slobode. Ali bolji termin za programirane mase ne znam.

Stvar pronalaska posla nije stvar robovanja vec stvar takmicenja sa drugim ljudima, jer pazi cuda i oni zele isto sto i ja.

Opet cu napomenuti sto je vec par ljudi spomenulo - sve preko hrane, vode i relativno sigurnog krova nad glavom su nase potrebe za vise i bolje. Moze se bez interneta, moze se bez struje, bez auta i mobitela, nove odjece.. bez svega toga se moze. Moze covjek prodati sve sto ima i za te pare uzeti pofin komad zemlje negdje daleko od grada i zivjeti tu bez ikakvih racuna i poreza. Napraviti neku malo kockicu za sklonit se od vjetra i kise, sam sebi saditi voce i povrce, mozda neku zivotinjicu zbaviti.. i zivjeti bez marke.

A da li je to zivot koji moderan covjek zeli? Nije, moderan covjek hoce auto, mobitel, TV u svakoj sobi, internet, laptop, izlaske u kino i poneku veceru u restoranu... sve to neko pravi i nudi, ti naravno moras onda imati dovoljno rezultata svog rada da tu uslugu/proizvod platis jer nije lud ostatak svijeta da rezultate svog rada daje tebi bez da ista dobije zauzvrat.

I tako dodjemo do toga da hoces posao jer hoces sve ove stvari koje ti sustinski nisu potrebne. A i ja hocu te, pa i ja trazim posao da bih radom stvarao kapital kojim cu platiti te usluge, pa i onaj treci, i cetvrti... i onda svi trcimo da stvaramo nesto radom, kako bi to razmjenili za proizvod rada drugih.. a nista od tog nije neophodno da bi se prezivjelo. Dakle ako i robujemo, robujemo svojim zeljama za vise, za bolje.

podsjetilo me ovo na jedan citat iz Fight Club-a:

God damn it, an entire generation pumping gas, waiting tables; slaves with white collars. Advertising has us chasing cars and clothes, working jobs we hate so we can buy shit we don't need. We're the middle children of history, man. No purpose or place. We have no Great War. No Great Depression. Our Great War's a spiritual war... our Great Depression is our lives. We've all been raised on television to believe that one day we'd all be millionaires, and movie gods, and rock stars. But we won't. And we're slowly learning that fact. And we're very, very pissed off.

[ExNihilo]

Eto, dobili smo našu Veliku depresiju. Thanks Tyler Durden.