Forum Klix.ba

samoća je ok.. čovjek čovjeku često donese više zla nego dobra..

no ako već želiš tražiti prijatelje, probaj na netu ja sam, recimo, putem raznih foruma, uključujući i ovaj, upoznao nemalo ljudi

takođe, na poslu je moguće sklopiti, ako ne prijateljstva, onda bar lijepa poznanstva.. a ako nisi zaposlen, upiši neki kurs.. tako ćeš obogatiti cv i stvoriti prostor da upoznaš ljude..

Mozes si osjecati usamljeno i u drustvu.

Ko ti kaze da bi primio metak za tebe, da bi dao zivot/bubreg/krv za tebe od takvih treba bjezati. Bolje anakondu imati za kucnog ljubimca nego takve za prijatelje.

Ja sam sam bio u jednoj takvoj fazi, kad sam se prestao družiti sa svojom klapom jer sam zaključio da ne želim biti više dio toga.
Našao sam se preko noći u situaciji da sam sam. Onda sam gledao jako puno filmova neko vrijeme dok nije dosadilo. Upišem se u jedan sport, zbog fizičke spreme koja je bila nikakva, a i zbog upoznavanja novih ljudi i da izadjem malo iz kuce...
2x sedmično trening prijatleju, upoznas ljude dobre, izadjes iz 4 zida, a ima istine i u onom u zdravom tijelu zdrav duh.
Preporod vjeruj mi... i meni je bilo glupo doci negdje gdje nikoga ne znam, medjutim brzo se to prebrodi, vec nakon 4-5 treninga si domaći, ako je raja normalna... nadji si neki sport koji te zanima i ožeži

ili bingo u kladionici. odmah upoznaš druželjubive ljude. majku mu jebem cijeli dan ne baca žutu

ne da kurva ni marku

nema me tamo wrote:

It_is_a_Leclerc wrote:Steping out.

Probaj naći nekog ko bi te malo izvukao iz te stidljivosti, vodio sa sobom i za sobom po raznim mjestima.

Been there. Razumijem.

Podrška.

Ma frajer vec u dvadesetim nema pomoci

Totalno besmislen i netačan post.

ja sam baš u ranim dvadesetim bio u samoći punoj negativnih emocija.. onda je uslijedio donekle ekstrovertni period, kad sam upoznao dosta finih i manje finih ljudi.. vremenom se to prosijalo i svelo na par dragih ljudi sa kojima se čujem i vidim s vremena na vrijeme.. kad bih ostao bez njih, ne bi mi bilo svejedno, al pomirio bih se s tim, jer naučio sam cijeniti samoću.. ona nije nešto najbolje što se može desiti čovjeku, ali jeste sto puta bolja od lošeg društva..

medvjed23 wrote:ja sam baš u ranim dvadesetim bio u samoći punoj negativnih emocija.. onda je uslijedio donekle ekstrovertni period, kad sam upoznao dosta finih i manje finih ljudi.. vremenom se to prosijalo i svelo na par dragih ljudi sa kojima se čujem i vidim s vremena na vrijeme.. kad bih ostao bez njih, ne bi mi bilo svejedno, al pomirio bih se s tim, jer naučio sam cijeniti samoću.. ona nije nešto najbolje što se može desiti čovjeku, ali jeste sto puta bolja od lošeg društva..

Vidi se da si nin fan.

da, nin je baš saundtrak introvertnosti, al one manje lijepe, pune gorčine

medvjed23 wrote:da, nin je baš saundtrak introvertnosti, al one manje lijepe, pune gorčine

---
Jedna rjec.
Swans
Pokusaj
Soundtracks for the blind ili The Seer

medvjed23 wrote:da, nin je baš saundtrak introvertnosti, al one manje lijepe, pune gorčine

Kad se pronadjes u the wretched onda skontas u kojim si zivotnim govnima. Ali i najlosije iskustvo je ipak iskustvo i buduca skola.

ili u somewhat damaged imaš pravo, stvarno se iz lošeg iskustva može naučiti puno toga.. nije to nikakva floskula..

broj dva wrote:

medvjed23 wrote:da, nin je baš saundtrak introvertnosti, al one manje lijepe, pune gorčine

---
Jedna rjec.
Swans
Pokusaj
Soundtracks for the blind ili The Seer

hvala, poslušam

Vjeruj mi, i pored "prijatelja" bih mogao da se osjećam usamljeno. Ali nisam lud, navikao sam da se ne oslanjam ni na koga. Probaj iskoristiti tu priliku i naučiti da budeš vuk, trebat će ti u budućnosti.

nn1412 wrote:Zanima me sljedeća stvar: Kako neko u dvadesetim, ko je prošao kroz trogodišnju fazu depresije i anksioznosti (a ko je inače povučen, nesiguran i stidljiv) i sada počinje da se ''izvlači'' iz toga, da počne da se socijalizira, stiče prijatelje i slično? (a ko je isto tako shvatio da ipak ne može sam bez igdje ikoga) Ovo bi najbolje trebalo da razumiju osobe koje pate od socijalne anksioznosti

Mani se depresije, propadaju ti najbolje godine, dzabe gloginje mlatis. Nego pravac more, idi pecaj ribu...

Vega_Brothers wrote:I radi ono što te usrećuje, a ne što ti društvo nameće da je sreća.

Recimo mnogi momci žele biti sa djevojkama ali im ne ide. Meni to nije problem. Ponekad izvedem neku i u stanju sam glumiti skroz drugu ličnost nego što jesam, djevojke mi na prvom sastanku govore da "nikad nisu osjetile tako što". Ali ja sam shvatio da to meni nimalo ne pričinjava zadovoljstvo. Nema te cure s kojom je meni ljepši osjećaj nego samom u 4 zida.

Kazu, samozadovoljavanje je put do napretka.

.

Vidim da ima dosta korisnih savjeta (zahvaljujem na istim) ali isto tako i onih koji nisu. Moram priznati da ja nisam ''frajer'' (za razliku od nekih koji su to pokušali ispasti ovdje ) pa se zato ne mogu poistovijetiti s nekim prijedlozima. Isto tako, znam da ovo nije baš najbolje mjesto za postavljanje ovakvog pitanja ali nekad vrijedi pokušati jer se uvijek nađe neko ko je prošao kroz isto

svako zdravo i normalno ljudsko biće ima potrebu za društvom drugih ljudi

neko je već napisao, posao, bilo kakav, makar honorarni, sezonski će ti automatski donijeti drugare

za kafu, cigaru tokom posla, pivu, izlazak nakon posla

sve firme imaju druženja, iftare, proslave, team buildinge gdje kolege izlaze i druže se i mimo radnog vremena

ja ti preporučujem posao, i radi društva a i radi tebe, super je za izlazak iz depre

nn1412 wrote:Zanima me sljedeća stvar: Kako neko u dvadesetim, ko je prošao kroz trogodišnju fazu depresije i anksioznosti (a ko je inače povučen, nesiguran i stidljiv) i sada počinje da se ''izvlači'' iz toga, da počne da se socijalizira, stiče prijatelje i slično? (a ko je isto tako shvatio da ipak ne može sam bez igdje ikoga) Ovo bi najbolje trebalo da razumiju osobe koje pate od socijalne anksioznosti

Ako si isao doktoru dok si bolovao od depresije najbolje ti je da ga pitas za dobrog psihologa koji organizira neke drustvene grupe, cilj tih grupa nije lijecenje nego da se postane jos bolji nego sto jesi, uglavnom sluze za osobe s takvim problemom.

Mislim da takve grupe postoje u svim vecim gradovima BiH, mozda cak ih ima i u manjim.

nn1412 wrote:Isto tako, znam da ovo nije baš najbolje mjesto za postavljanje ovakvog pitanja ali nekad vrijedi pokušati jer se uvijek nađe neko ko je prošao kroz isto

Baš pođoh ovo da ti napišem.

Ali ipak si dobio par korisnih savjeta koji zaista pale. Kada sam upala u sličnu fazu ja sam počela da se bavim trčanjem. Na početku sam bila sama, pa sam tražeći savjete napravila neka poznanstva, koja su prerasla u kafe, pive, zajedničke odlaske na trke, .... i nekolicina tih osoba su mi i ostali u životu. Poslije toga sam krenula u planinarenje, učlanila se u društvo, krenula na ture, pa poslije krenula u alpinizam i tu sam upoznala još super osoba.

Nađi neku grupnu aktivnost koja će ti goditi i zagarantovano ćeš upoznati ljude sa kojima ćeš u startu imati nešto zajedničko. I onda lagano gradi prijateljstva.

Definitivno neki grupni sport/aktivnost, gdje ćeš polako prvo upoznati nove ljude, što puno znači, a kasnije se i zbližiti s njima. Možeš pokušati negdje volontirati npr. rad s djecom mnogi ističu kao nešto posebno.
Toplo preporučujem i planinare, em uživaš u prirodi, em su ljudi skroz OK, u planini se solidarnost podrazumijeva. Daj vremena i sebi i njima i vjerujem da ćeš za nekoliko mjeseci biti u puno drugačijoj situaciji. Sretno.

Ko garantuje da će ga društvo i druženje učiniti sretnim? Ja se najgore osjećam kad sam prisiljen sjediti u društvu sa drugim ljudima, jedva čekam da odu ili da ja odem. I onda sam sretan.

Zapravo me iznenađuje kako to ljudi ne primjećuju, ljudi su tako srdačni prema meni pogotovo ženskog spola, skontao sam da me doživljavaju kao bezazlenog, naivnog, simpatičnog...a više sam neka crna mrzovoljna duša, ali lice mi to ne govori.

Vega_Brothers wrote:Ko garantuje da će ga društvo i druženje učiniti sretnim? Ja se najgore osjećam kad sam prisiljen sjediti u društvu sa drugim ljudima, jedva čekam da odu ili da ja odem. I onda sam sretan.

I ja.