Forum Klix.ba

Ja se sjećam kad sam umalo upo sa macijih ociju (stjene kad se krene na smetove) jedan dan, nista mi nije letilo pred ocima, al svih mi, zamirisase mi u sekundi pecene jabuke sto je tetka rahmetli pravila jerbo je imala problema sa probavom

Vjerovali ili ne dosad sam izbjego smrt za dlaku cak 5 puta,nikakve sekunde mi nisu padale napamet jer se sve odvijalo prebrzo,odjednom te strefi uf kad se sjetim,cak su jednom rekli u bolnici jel ovaj sav svoj nisu vjerovali kad su me izvukli iz bubnja da sam ziv.Zajebacu macku ako ovako nastavim.

Njanjavi wrote:Ja se sjećam kad sam umalo upo sa macijih ociju (stjene kad se krene na smetove) jedan dan, nista mi nije letilo pred ocima, al svih mi, zamirisase mi u sekundi pecene jabuke sto je tetka rahmetli pravila jerbo je imala problema sa probavom

DZONPI wrote:Vjerovali ili ne dosad sam izbjego smrt za dlaku cak 5 puta,nikakve sekunde mi nisu padale napamet jer se sve odvijalo prebrzo,odjednom te strefi uf kad se sjetim,cak su jednom rekli u bolnici jel ovaj sav svoj nisu vjerovali kad su me izvukli iz bubnja da sam ziv.Zajebacu macku ako ovako nastavim.

Bog ti dao ja jednom vozio i malo falilo da bude totalni udes i bas mi u tim trenucima nesto naumpada, mozak radi tristo na sat, nema o cemu nisam mislio i nekako uspijem izbjeci. Ne bih nikom preporucio, osjecaj je dobar u prvih 15 minuta, kasnije noge drhte i tako to

dječak sa šibicama wrote:Ja sam se jednom paralis`o, idem ja gledam svoja posla kad pored noge zmijuga, ima u njoj 2 metra (mozda manje, ali u strahu su velike oci) ide ono kako one idu, cik cak... ja se ne bojim zmija inace, smatram da se ne bojim, ali kako sam ja nju ugledao tako su mi se noge oduzele. Nece noga da se mrdne, ja u glavi vec vidim sebe kako trcim ili bar uzurbano odlazim od nje, ali noge ne slusaju. Ona prodje pored mene, zivot nije proletio, ili ga ja nisam vidio.

profesore, znatel kako se kaže mala zmija ?

drag_gost wrote:

triconja wrote:

drag_gost wrote:Jeste, pogotovo jednom kada sam mislio da mi nema spasa. Nakon rata otisli mi na skijanje na Igman. Ebi ga, nije bilo ograda, nicega, a ja na ledu. Doslovno gledam kako se primicem provaliji, ili kako se provalija primice meni. U tih par sekundi sve mi se izredalo, u flesevima. Da sam pao ni najmanju sansu ne bih imao da prezivim. Sreca neko je auto bilo parkirano, pa sam se bacio na njega.

Jel bilo kakve stete na autu?

Nije srecom.

Trebo si covjeku ako nista napunit rezervoar gorivom,da auta tu nije bilo nebi ni ti ovde piso.

Zanimljiva tema, posebno onima koji imaju vlastito iskustvo koje je na tragu ove teme.
Međutim, duga bi priča bila da se to potanko opiše. Moje iskustvo doslovno odgovara postavljenoj temi ali jako puno detalja koje bi bilo važno ćuti da se u potpunosti razumije i doživi taj osjećaj zahtijevalo bi nekoliko stranica teksta. Radi se o doživljaju iz rata kada sam ostao potpuno sam na planini u vrijeme kada su nanosi snijega ponegdje mjereni metrima a dvocifreni minusi me iscrpili do trenutaka kada je snijeg počeo da mijenja boje, postaje crn, zelen poput trave, itd. a borba da stignem do određenog mjesta potpuno mi oduzela snagu da se dalje krećem što od umora što od gladi a na leđima u borbenom rancu nekoliko kilograma hrane i litar petroleja (ponio ga za osvjetljenje u zemunici) ali ruke otkazale zbog studeni i niti sam mogao skinuti ranac i doći do hrane i petroleja da ga pospem po nećemu i zapalim niti je AP mogla pucati iako je metak u cijevi jer sam htjeo da ispucam čitav okvir da ugrijem cijev i tako zagrijem ruke. Jedino što mi je bilo preostalo je da izaberem mjesto gdje će me lakše pronaći da me snijeg potpuno ne zamete i da skončam zameten u snijegu. To je trajalo satima i nekoliko puta sam se predavao, odustajao od dalje borbe i onda iznova dobijao snagu i nastavljao dalje. Taj dan sam nekoliko puta nesvjesno "premotavao" film svoje prošlosti i sjećao se događaja kojih uopšte nisam bio svjestan i čini mi se nikada ih se nisam sjetio do tada. Taj "film" ni kasnije nisam mogao svjesno rekonstruisati ali je naj zanimljivije to da me nakon klonulosti i odustajanja od dalje borbe svaki put iznova pokretala jedna te ista misao ili detalj kada taj "film" dođe do djece koja su tada imala 4 i 2 godine. Dakle išlo je nekoliko puta na isti način, "film" od najranijeg djetinjstva, nevjerovatna brzina i nemogućnost da se biraju detalji i zadrži na nekom od njih, i onda "vidim" roditelje, braću, sestru, rodbinu, plać, dženazu, i uz misao što nisam poginuo u borbi nego skončao u snijegu djeca... Čim njih "vidim" ustajem, dobijem neku snagu i nastavljam dok ponovo ne klonem... Tako nekoliko puta, pada noć, i ja krajnjim naporom stižem do zemunice, kad osjetim toplinu pri otvaranju vrata padam u nesvijest i onda su me dugo masirali, pitali se jesam li živ, dolazim li sebi a ja kao u magli čas vidim čas ne vidim sjene oko sebe i čas čujem čas ne čujem njihov razgovor dok konačno nisam došao sebi. Naj čudniji osjećaj i ljtnju kod mene je izazvalo to što sam imao osjećaj da im govorim a poslije su mi rekli da zapravo uopšte nisam govorio. I danas lice i ruke koje su mi bile promrzle imaju posljedice ali preživio sam. Ova prića je deset puta duža kada se opisuju detalji i čulo ju je nekoliko ljudi među kojima i neki ljekari i svi su nastojali da zabilježe neke pojedinosti. Ne ponovilo se!!!

triconja wrote: Bog ti dao ja jednom vozio i malo falilo da bude totalni udes i bas mi u tim trenucima nesto naumpada, mozak radi tristo na sat, nema o cemu nisam mislio i nekako uspijem izbjeci. Ne bih nikom preporucio, osjecaj je dobar u prvih 15 minuta, kasnije noge drhte i tako to

U takvim situacijama mozak se blokira i sve radis automatski. Kada ti se noge pocnu tresti, mozak se pocinje aktivirati i pocinjes biti svjestan svega.

Maraschino wrote:

triconja wrote: Bog ti dao ja jednom vozio i malo falilo da bude totalni udes i bas mi u tim trenucima nesto naumpada, mozak radi tristo na sat, nema o cemu nisam mislio i nekako uspijem izbjeci. Ne bih nikom preporucio, osjecaj je dobar u prvih 15 minuta, kasnije noge drhte i tako to

U takvim situacijama mozak se blokira i sve radis automatski. Kada ti se noge pocnu tresti, mozak se pocinje aktivirati i pocinjes biti svjestan svega.

Ne blokira se mozak, razmisljas o glupostima ali tijelo radi automatski. Cak sam razmisljao poslije toga da sam koristio mozak da izbjegnem udes ne bih uspio jer je bio preopterecen glupostima. Kad kazem gluposti mislim da se misli o stvarima koje nisu "kako izbjeci auto"

Neke gluposti koje su mi prolazile kroz glavu u tih par sekundi su: razni isjecci iz dokumentarnih filmova (ratnih, o zivotinjama, industrijskih), razne stvari koje sam procitao o fizici (disonova sfera ), sta ce biti poslije smrti. . Sto je najzanimljivije bojao sam se da ne ostanem invalid kao u "johnny got his gun" (sedmicu prije tog dogadjaja sam saznao za ovaj film i nakon visednevnog razmisljanja o temi dosao sam do zakljucka da bih ustvari htio da umrem ali ne bih mogao i ne bi me htjeli ubiti nego bi me koristili da vide koliko mogu tako zivjeti [kao nekog cini mi se kineza koji se dobro ozracio, lola se bukvalno istopio na bolnickom krevetu{stvarno se desilo, neki dan sam citao o tome}, sta ces medecina mora napredovati]).

trambusek88 wrote:Svi smo čuli od ljudi koji su se našli u neposrednoj smrtnoj opasnosti da kažu "u par sekundi proletio mi čitav život pred očima".

Kažu redaju se događaji od djetinjstva do danas, a stvarni događaj kao da se odvija na usporenom filmu.

Ja to hvala Bogu nisam iskusio i nadam se da neću do duboke starosti, ali zanimaju me iskustva drugih forumaša koji su se nekad našli u takvoj situaciji, da podjele iskustva sa nama na forumu, naravno, ako su spremni na to.

Bio sam u toj situaciji i istina je....

mishic wrote:Zanimljiva tema, posebno onima koji imaju vlastito iskustvo koje je na tragu ove teme.
Međutim, duga bi priča bila da se to potanko opiše. Moje iskustvo doslovno odgovara postavljenoj temi ali jako puno detalja koje bi bilo važno ćuti da se u potpunosti razumije i doživi taj osjećaj zahtijevalo bi nekoliko stranica teksta. Radi se o doživljaju iz rata kada sam ostao potpuno sam na planini u vrijeme kada su nanosi snijega ponegdje mjereni metrima a dvocifreni minusi me iscrpili do trenutaka kada je snijeg počeo da mijenja boje, postaje crn, zelen poput trave, itd. a borba da stignem do određenog mjesta potpuno mi oduzela snagu da se dalje krećem što od umora što od gladi a na leđima u borbenom rancu nekoliko kilograma hrane i litar petroleja (ponio ga za osvjetljenje u zemunici) ali ruke otkazale zbog studeni i niti sam mogao skinuti ranac i doći do hrane i petroleja da ga pospem po nećemu i zapalim niti je AP mogla pucati iako je metak u cijevi jer sam htjeo da ispucam čitav okvir da ugrijem cijev i tako zagrijem ruke. Jedino što mi je bilo preostalo je da izaberem mjesto gdje će me lakše pronaći da me snijeg potpuno ne zamete i da skončam zameten u snijegu. To je trajalo satima i nekoliko puta sam se predavao, odustajao od dalje borbe i onda iznova dobijao snagu i nastavljao dalje. Taj dan sam nekoliko puta nesvjesno "premotavao" film svoje prošlosti i sjećao se događaja kojih uopšte nisam bio svjestan i čini mi se nikada ih se nisam sjetio do tada. Taj "film" ni kasnije nisam mogao svjesno rekonstruisati ali je naj zanimljivije to da me nakon klonulosti i odustajanja od dalje borbe svaki put iznova pokretala jedna te ista misao ili detalj kada taj "film" dođe do djece koja su tada imala 4 i 2 godine. Dakle išlo je nekoliko puta na isti način, "film" od najranijeg djetinjstva, nevjerovatna brzina i nemogućnost da se biraju detalji i zadrži na nekom od njih, i onda "vidim" roditelje, braću, sestru, rodbinu, plać, dženazu, i uz misao što nisam poginuo u borbi nego skončao u snijegu djeca... Čim njih "vidim" ustajem, dobijem neku snagu i nastavljam dok ponovo ne klonem... Tako nekoliko puta, pada noć, i ja krajnjim naporom stižem do zemunice, kad osjetim toplinu pri otvaranju vrata padam u nesvijest i onda su me dugo masirali, pitali se jesam li živ, dolazim li sebi a ja kao u magli čas vidim čas ne vidim sjene oko sebe i čas čujem čas ne čujem njihov razgovor dok konačno nisam došao sebi. Naj čudniji osjećaj i ljtnju kod mene je izazvalo to što sam imao osjećaj da im govorim a poslije su mi rekli da zapravo uopšte nisam govorio. I danas lice i ruke koje su mi bile promrzle imaju posljedice ali preživio sam. Ova prića je deset puta duža kada se opisuju detalji i čulo ju je nekoliko ljudi među kojima i neki ljekari i svi su nastojali da zabilježe neke pojedinosti. Ne ponovilo se!!!

Respect!

Vjerovatno su u takvim situacijama dosta veće šanse da se to doživi nego kad se sve završi za 10 sekundi.

Čini mi se da sam ono "čitav život mi je proletio pred očima" najčešće čuo u onim emisijama o avionskim nesrećama. Avion propada minutama, a putnici za to vrijeme bespomoćni i svjesni da su gotovi ako ne uspije prinudno slijetanje.

Ljakan wrote: Trebo si covjeku ako nista napunit rezervoar gorivom,da auta tu nije bilo nebi ni ti ovde piso.

Pun je bio.

za temu

Zapeli s nekim Hrvatom na moto utrci na Grobniku u augustu 1998 godine na izlazu iz kombinacije zavoja "Rupa" i obojica smo se kotrljali izmedju nasih (isto kotrljajucih) motora po ravnini prema "Zagrebackom" zavoju otprilike 100 metara. U onih nekoliko sekundi, koje su mi prolazile kao minute, nije bilo nikakvog flashbacka iz dotadasnjeg zivota, nego sam vise puta pomislio: "Za sada jos sam ziv, kada cu se napokon zaustaviti."

Ja sam prije dvije godine imao udes, bio sam na zadnjem sjedistu. Kod mene je takodjer bilo kao usporeni snimak, ali nije mi cijeli zivot proletio, vec sam samo vidio svoju kcerku, tj njena slika mi je cijelo vrijeme bila pred ocima.

Znate sta je najgore?
Kad ti u trenutku smrtne opasnosti citav zivot proleti pred ocima, a ti samo zijevnes...

stakasa wrote:

hrle1976 wrote:

trambusek88 wrote:Svi smo čuli od ljudi koji su se našli u neposrednoj smrtnoj opasnosti da kažu "u par sekundi proletio mi čitav život pred očima".

Kažu redaju se događaji od djetinjstva do danas, a stvarni događaj kao da se odvija na usporenom filmu.

Ja to hvala Bogu nisam iskusio i nadam se da neću do duboke starosti, ali zanimaju me iskustva drugih forumaša koji su se nekad našli u takvoj situaciji, da podjele iskustva sa nama na forumu, naravno, ako su spremni na to.

Bio vise puta u takoj situaciji, sta reci, nemas vremena da udahnes kako treba, nego gledas da se izvuces iz take situacije ako moze. To sa zivotom proleti, prvi put cujem. Iz licnih iskustava mogu reci, da tako nesto kod mene nije se desilo.

Ma dobro, mozda nema toga u Ceskoslovackoj ali ima na drugim mjestima

na glas sam se nasmijao

Najgore je ako ti prolijecu slike koje si ocekivao da ces dozivjeti.

stakasa wrote:

hrle1976 wrote:

trambusek88 wrote:Svi smo čuli od ljudi koji su se našli u neposrednoj smrtnoj opasnosti da kažu "u par sekundi proletio mi čitav život pred očima".

Kažu redaju se događaji od djetinjstva do danas, a stvarni događaj kao da se odvija na usporenom filmu.

Ja to hvala Bogu nisam iskusio i nadam se da neću do duboke starosti, ali zanimaju me iskustva drugih forumaša koji su se nekad našli u takvoj situaciji, da podjele iskustva sa nama na forumu, naravno, ako su spremni na to.

Bio vise puta u takoj situaciji, sta reci, nemas vremena da udahnes kako treba, nego gledas da se izvuces iz take situacije ako moze. To sa zivotom proleti, prvi put cujem. Iz licnih iskustava mogu reci, da tako nesto kod mene nije se desilo.

Ma dobro, mozda nema toga u Ceskoslovackoj ali ima na drugim mjestima

A u Danskoj?

Nista zadnji put. Bio sam jos par puta suocen sa smrtnom opasnoscu. Ne znam koliko puta tacno, tri bas totalno smrtonosna. Kad su pucale oko mene bombe, meni zanimljivo bilo, imo 6 godina. Vidio direktan pogodak u mljekaru, i zelen bljesak prije nego sto mi je stari glavu pognuo. Godinama me ludim pravili da nisam mogo vidjet zelen bljesak. Drugi put samo da je par metara pala ne znam sta dal bomba ili granata bilo bi tada 10-tak mrtvih, ukljucujucu mene, sestru i mamu. Ja vise puta, stari isto, porodica komplet dvaput.

trambusek88 wrote:Svi smo čuli od ljudi koji su se našli u neposrednoj smrtnoj opasnosti da kažu "u par sekundi proletio mi čitav život pred očima".

Kažu redaju se događaji od djetinjstva do danas, a stvarni događaj kao da se odvija na usporenom filmu.

Ja to hvala Bogu nisam iskusio i nadam se da neću do duboke starosti, ali zanimaju me iskustva drugih forumaša koji su se nekad našli u takvoj situaciji, da podjele iskustva sa nama na forumu, naravno, ako su spremni na to.

ne treba opasnost, svaki put kad se uroljam ko stoka prođe mi sve ispred očiju

seln wrote:Znate sta je najgore?
Kad ti u trenutku smrtne opasnosti citav zivot proleti pred ocima, a ti samo zijevnes...

U mome slucaju da sam zjevnuo , utusio bih se

2000 godina , dominikanska republika ja sam na plazi i cujem neko svira harmoniku , mada nije znao svirati nego je razvlacio tamo vamo . Covjek je prosio mislim u sebi hajde dacu mu 1 dollar i tako ustanem stanem pred njega da mu dam kada on nema ociju , bukvalno ih nema , dobro stavim mu taj 1 dollar u kosulju i odem .
Sutradan izadjem na pucinu sa kajakom , hajde ja cu kajaksurfing da radim u pravom trenutku da uhvatim pravi val . I tako je to islo par puta dobro dok me jedan val tik iza mene se nije digao visine od 5 metara i poklopio me . Jedno 30 sekundi sam bio pod vodom okretalo me kao da sam u ves masini . U tom trenutku mi je prosao zivot pred ocima , ponestajalo mi je zraka i mislio sam u sebi ne otvaraj usta bolji bio .....

Sta hocu da kazem i mislim da je sadaka koju sam udijelio harmonikasu me spasila

triconja wrote:

uglavnomja wrote:ne vjerujem u to ...

ako imas par sekundi kontas kako ces pobjeci ili gdje ti je familija ... a najcesce se ukocis od uzasa, kakvo kontanje, samo paraliza

ovo su moja ratna iskustva.





jedino u sta vjerujem je da se moze posijediti u sekundi. znam takvih slucajeva nekoliko, ne samo ratnih.

Kako posijediti u par sekundi?

Adrenalin koji se luči iz srži nadbubrežne žlijezde u tom trenutku udara na DNK i dovodi do "mutacije" kod receptora koji su zaduženi za davanje pigmenta kosi. Sve je to na individualnoj bazi (jer jedan odgovor čovjeka na taj iznenadni adrenalin -> stres može biti daleko drugačiji i jači nego kod drugog) pa su razni slučaji nastali iz toga. Uglavnom, vrlo je moguće.

Sta je meni cudno kod ovog slucaja koji se meni desio jeste da sam ja poslije svega ostao mrtav hladan. Znaci stara se onesvjestila, komsiluk trci, plac dernjava. Meni sve normala. Natjeraju me da stravu salijem, neznam koliko je trajao uvidjaj i izvlacenje auta, mozda 1h. Ja sjedam u auto da idem stravu saliti. Ne vjerujem u te babine gatke.
Svi na mene jesi li normalan kako ces voziti, pozlice ti, pocet ce noge drhtati. Ne slusam nikog, normalno se odvucem do te zene, pokriju me nakom dekom, puce olovo, kaze nana nema kod njega strave/straha cisto sve.
Nit sam kad imao nocne more, nit sam razmisljao da mi je malo falilo da poginem.
Vise sam bio na sebe ponosan kako sam reagovao i izbjegao smrt jer da sam se ukocio od straha zavrsio bih ko palacinak.