NA ZAPADU SE SANKCIONISE, KOD NAS JOS TOLERISE

[Haman2]

Psima lome kosti, mačke bacaju sa krova



BANJALUKA - Pretučeni psi sa polomljenim kostima, mačka bačena sa krova zgrade i golubovi sa zavezanim konopcima oko nogu samo su neki od primjera zlostavljanja životinja u gradu, tvrde u Udruženju za zaštitu životinja "Kerber". - Svakodnevno nailazimo na ovakve slučajeve. Psi i mačke su najčešće žrtve.

Nedavno smo imali prijavu da je štene namjerno pregaženo automobilom, a šokirao nas je i slučaj psa kojem je lanac urastao oko vrata zbog dugogodišnjeg zanemarivanja, zbog čega je morao na operaciju. Naišli smo na mačku kojoj je žica vezana oko vrata - rekao je predsjednik Udruženja "Kerber" Goran Milojević.
Neodgovorni pojedinci mačke bacaju iz radoznalosti, da vide da li se i sa velike visne mogu dočekati na noge i preživjeti. - Najveći problem je taj što niko ne želi javno da kaže ko su počinioci. Često nam ljudi jave za određeni slučaj mučenja i zanemarivanja, predstave se imenom i prezimenom, ali ne žele da daju izjave policiji. Mi smo tu nemoćni, ne možemo nikoga prijaviti bez konkretnog dokaza ili svjedoka zlostavljanja - objašnjava Milojević.

Ističe da je kažnjavanje počinioca ovih djela zakonski regulisano. - Zakon je dobar, ali se rijetko primjenjuje. Zlostavljanja niko ne želi da prijavi policiji. S druge strane, nadležni bi trebalo više da kontrolišu vlasnike životinja, jer je ogroman broj zanemarenih i izgladnjivanih - kazao je Milojević.

U policiji kažu da je za krivično djelo mučenja i ubijanja životinja predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine. - U mjestu Bukvalek u septembru 2016. oštećeni je prijavio da su mu odstrijelili tri koze sačmom iz lovačkog oružja. Istragom smo otkrili počinioca - rekla je portparol Centra javne bezbjednosti Marija Markanović. Dodala je da u 2015. godini nisu imali prijavljenih slučajeva mučenja, odnosno ubijanja životinja.

Prema odluci o zaštiti i držanju životinja na teritoriji grada zabranjeno je svako zlostavljanje i jasno je određeno kako vlasnici moraju postupati sa svojim životinjama. - Mora im se obezbijediti dovoljna količina kvalitetne hrane i vode, prostor za odmor i zaklon, mikroklimatski i higijenski uslovi života. Životinja mora imati kontakt sa životinjama iste vrste, a moraju joj se obezbijediti i preventivne, dijagnostičke, higijenske, terapeutske i druge mjere - navodi se u ovoj odluci.

U "Kerberu" ističu da kada naiđu na izmučenu ili zanemarenu životinju, prvo je odvedu kod veterinara. - Poslije toga ona se oporavlja kod nas i često zahtijeva posebnu ishranu sa vitaminima. Kada ozdravi, tražimo udomitelja, a ponekad se jave i dobri ljudi koji žele da se brinu o ovim izmučenim stvorenjima još dok su bolesna - kaže Milojević.

Više detalja na: http://www.nezavisne.com/novosti/banjal ... ova/406108

[Haman2]

OVO IMA SAMO U AMERICI: Zagrijavao automobil ispred kuće pa mora platiti kaznu od 128 dolara
Jedan 24-godišnjak iz Michigena kažnjen je sa 128 dolara zato što je ostavio vozilo sa uključenim motorom ispred svoje kuće, kako bi se automobil zagrijao



Zbog izuzetno niskih temperatura, mnogi od nas ovih dana zagrrijavaju motor i kabinu svog automobila u mjestu, prije nego započnu vožnju. Međutim, ova uobičajena zimska rutina koštaće jednog vlasnika automobila iz američke savezne države Michigen 128 dolara, koliko iznosi kazna koju će morati platiti.

Vozač je, kao što to obično radi tokom zime, izašao do svog parkiranog automobila, uključio motor i vratio se u kuću da sačeka dok se vozilo ne zagrije. Kada se vratio, na vjetrobranu je zatekao kazneni nalog koji mu je u međuvremenu ostavio policajac.

Iako biste možda pomislili da su motivi za izricanje ovakve kazne ekološki, u pitanju je drugi razlog. Prema lokalnoj uredbi vozač ne smije ostaviti nezaključano vozilo sa uključenim motorom bez nadzora, jer na taj način olakšava "posao" lopovima, objašnjavaju u policiji.

Šef lokalne policije izjavio je za medije da on ohrabruje pozornike da u takvim slučajevima kažnjavaju bez pardona.

"Kada ostavite otključan auto sa uključenim motorom bez nadzora, to je kao da ste ostavili pozivnicu lopovu", kaže on.

"Takve krađe se često završavaju opasnim policijskim potjerama za prekršiocima, što može da se izbjegne ako vodite računa o svom automobilu. Zdrav razum nam govori da ne ostavljamo otključano vozilo sa uključenim motorom na ulici."

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/441 ... olara.html

[Haman2]

U ovom slucaju naslov bi se mogao obrnuto postaviti. Da li je ovo istina ili ne tesko je znati ali u svakom slucaju tekst treba procitati.

NORVEŠKOJ: Incest, pedofilija, seks u vrtiću, krađa djece! Cilj je izopćenje obitelji i djece!
30. siječnja 2017.07406

Norveškoj postoji nekakva narodna tradicija intimnih odnosa s djecom: s dječacima i djevojčicama – učinjenih od strane njihovih krvnih srodnika, koji ih kasnije predaju susjedima.



Zastrašujuće svjedočanstvo ove Ruskinje otkit će vam mračne tajne takozvanog naprednog zapada. Riječ je o potpunoj destrukciji čitavog čovječanstva dok svi mediji svijeta šute o zlu koje se odvija u naprednim zemljama. Na udaru su obitelji i djeca, a udare izvršava država incestom, pedofilijom i prisilnim mijenjanjem spola kod djece u Norveškoj i drugim skandinavskim zemljama. Irina Berset godinama pokušava upozoriti kršćanski svijet na monstruoznosti koje su počinjene nad njenom, ali i nad djecom tisuće roditelja o kojima nitko ne smije govoriti.

Irina Bergset: 2005. godine sam se udala za državljanina Norveške. Moj sin je tada imao 7 godina. Otišli smo živjeti u Norvešku, u komunu Aurskog-Hekland, u naselje Aurskog. Tada još nisam znala da je do prije pola stoljeća Norveška bila država koja se po stupnju civiliziranosti mogla usporediti s državama Centralne Afrike.

Godine 1905. Norveška je prvo dobila neovisnost i od Danske i od Švedske. Država je, kakva je bila-takva i ostala – država kmetova, pri čemu plemića njeni žitelji nikada nisu ni vidjeli. Samo su plaćali porez. Razvoja kulture nije bilo. Žitelji ove zemlje su govorili ili na švedskom ili na danskom – odnosno na jezicima osvajača. Poslije su se ti jezici pomiješali i stvorili jedan umjetni jezik koji se zove Bokmål. Iako i sada svaka obitelj u Norveškoj govori na svom dijalektu. Do danas ne postoji državni standardni dijalekat. Može se reći da se ta zemlja tek sada nastaje, kad ne bi bilo suprotnog procesa. Norveško društvo ubrzano moralno propada kopirajući američke zakone i poredak.

>>> EUROPSKE VRIJEDNOSTI: U Norveškoj održan dječji “gay festival” (VIDEO)

Našli su naftu u moru prije 50 godina. Jasno je da zemlja u kojoj nije bilo znanosti i kulture, nije mogla ovladati tehnologijama vađenja nafte iz mora – koristili su tuđu znanstveno-tehnološku pomoć.
Sve to sam ja saznala kasnije. Kada sam napuštala Rusiju, znala sam samo da je u Norveškoj najviši životni standard na svijetu.

Bez obzira na to što sam završila fakultet novinarstva Moskovskog Državnog Sveučilišta i što sam kandidat filoloških nauka, Norveška nije priznala moje obrazovanje.

Meni su predložili da radim kao učiteljica u susjednoj Fet komuni, u seoskoj školi novog tipa – po progresivnom danskom obrascu po imenu “Riddersand”, što u prijevodu znači “škola vitezova”. U usporedbi s našim ruskim sustavom, svi norveški školski programi izgledaju kao za mentalno zaostale. Od 1. – 7. razreda je osnovna škola. Zadatak državnog programa je naučiti abecedu do 13. godine i da se djeca nauče brojati – čitaju cijene u trgovinama.

U razredu se ne smije čitati naglas zato što je to “sramota”. Specijalni učitelj izvodi dijete u hodnik i tamo sluša “mališu” kako on čita da ga ne sramoti. Učitelj ima pravo razraditi s djecom dva primjera iz matematike dnevno, a ako djeca ne usvoje materijal, onda se kroz tri dana ponovo trudi da im objasni pređeno gradivo. Domaći zadatak tjedna – 5 riječi na engleskom ili osam, po odluci djeteta.

Norveška škola – je primjer potpune degradacije obrazovanja. Književnosti nema, nema povijesti, fizike, kemije, nema prirodnih znanosti. Ima poznavanje prirode, zove se “Pregled”. Djeca izučavaju svijet oko sebe u općim crtama. Ona znaju da je bio Drugi svjetski rat. Sve ostale pojedinosti – to je nasilje nad djetetom i njegovom psihom.

Najbogatija država svijetu ne hrani djecu u vrtiću. Točnije, hrane ih nekom juhom s imenom “paradajz juha” iz vrećice jednom tjedno. To je tako u vrtićima, kako državnim, tako i privatnim – hrana samo jednom tjedno!

Moj stariji sin je išao u Rusiji u običnu školu. Zato je on u Norveškoj bio čudo od djeteta. Do 7. razreda ništa nije učio – tamo nije potrebno učiti. U školama vise obavijesti: “Ako te roditelji tjeraju da učiš – pozovi nas. Pomoći ćemo ti da se oslobodiš takvih roditelja”.

Jedini način da vježbam pamćenje sa sinom bio je klavir. Govorila sam mu: “Samo gukni negdje da imaš tako zahtjevnu mamu …”

Nesreća se dogodila 6 godina poslije mog dolaska u Norvešku. Ništa nisam znala o njihovom sustavu “Barnevarn”.

Ja sam brinula svoju brigu: posao, kuća, obitelj. Živjela sam polako se prilagođavajući u ustrojstvo države u koju sam se preselila. Čula sam da su nekome oduzeli djecu, ali ja sam bila normalna majka.
Razvela sam se od muža poslije tri godine zajedničkog života, poslije rođenja drugog sina. To je bio sukob kultura. Meni sada govore: “Zato tamo u svakoj seoskoj kući imaju kanalizaciju i tuš kabinu”. Da, odgovaram ja na to, ali zato Norvežani po navici idu mokriti iza kuće.

Tri godine sam živjela sama s djecom. Uzela sam kredit u banci, kupila stan, počela normalno živjeti, nikada nisam dobivala socijalnu pomoć: radila sam, provodila sam dosta vremena s djecom. Djeca su bila samo sa mnom. Pošto je muž tukao sina iz prvog braka, nisam mužu dopuštala posjete.

Sa mlađim je muž po zakonu bio dužan viđati se. Ja sam se trudila koliko sam mogla da dijete ne spava kod oca – postojala je prijetnja da će ga tući. Ali socijalna služba i druge državne strukture su me pritiskale da ga pustim. Zato je mlađi sin ostajao kod oca prvo po dva sata subotom ili nedjeljom. Ali posljednji put je proveo kod njega skoro cijeli tjedan – dijete je imalo temperaturu kada ga je on odvezao u veliku zimu od -30 kod rođaka u Tronhajm.

Godine 2011., sedmog ožujka, ja sam otišla u policiju sela Bjorkenlangen zato što je moj mlađi sin ispričao da su mu strine i stričevi, rođaci njegovo oca, nanosili bol u ustima i guzi. Ispričao je o stvarima u koje ja prvo nisam mogla vjerovati.

U Norveškoj postoji nekakva narodna tradicija intimnih odnosa sa djecom: s dječacima i djevojčicama – učinjenih od strane njihovih krvnih srodnika, koji ih kasnije predaju susjedima. Prvo nisam mogla u to povjerovati. Napisala sam izjavu u policiji. Osmog ožujka su nas pozvali u socijalnu službu za djecu – Barnevarn. Ispitivanje je trajalo šest sati. Bili smo samo ja i moje dvoje djece.

Oni imaju shemu zaštite djece koja postoji da bi izgledalo da se oni bore s incestom. Zatim sam shvatila da centri Barnevarn, koji postoje u svakom selu, postoje za to da bi lakše našli dijete koje je progovorilo i nezadovoljnu majku ili oca – i da se oni izoliraju, kazne.

Iz novina sam saznala za slučaj kada je sud djevojčici od 7 ili 8 godina odredio platiti troškove suda i kompenzaciju nasilniku što su ga držali u zatvoru. U Norveškoj je sve obrnuto naglavačke. Pedofilija nije prijestup.

Osmog ožujka 2011. prvi put su mi oduzeli moje dvoje djece. Oduzimanje izgleda ovako: dijete se ne vraća iz vrtića ili škole tj. praktično ga kradu od vas, ono nestaje. To zato što ga kriju od vas na tajnoj adresi. Tada su mi rekli: “Situacija je takva, vi govorite o nasilju nad djecom. Vas treba pregledati liječnik i da kaže da ste zdravi. “Nisam se bunila. Poliklinika je bila desetak minuta kolima odatle. Suradnica Barnevarna me je odvela tamo i rekla: “Mi ćemo vam pomoći, poigrat ću se se s vašom djecom”. Djeca su ostala, ne bilo gdje, već u centru za zaštitu djece. Sada shvaćam da to nije bilo po zakonu. Kada sam došla do poliklinike, stariji sin Saša, tada je imao 13 godina, me je nazvao i rekao: “Mama, nas voze u prijemnu obitelj”.

Bila sam na udaljenosti od desetak kilometara od djece koju su odvozili na tajnu adresu. Po njihovom zakonu, djecu oduzimaju bez bilo kakvog podnošenja papira. Jedino što sam mogla – je uzeti stvar u svoje ruke. U Norveškoj je zabranjeno plakati – to se ocjenjuje kao bolest i Barnevarn može na tebe primijeniti prisilnu psihijatriju.

Pokazalo se da u Norveškoj postoji državni plan, kvota koliko se djece oduzeti od roditelja. Organi socijalne zaštite se čak natječu tko će ga bolje ispuniti – to je svojevrsno državno natjecanje. Grafikoni, dijagrami se objavljuju kvartalno – koliko su djece u kom mjestu oduzeli.

Nedavno sam dobila dokument – izvješće od Šveđana.To je izvješće o slučajevima oduzimanja djece u Švedskoj i susjednim skandinavskim zemljama. Riječ jeo čudnoj pojavi. U tom izvješću se govori da je u Švedskoj oduzeto 300.000 djece od roditelja. To jest, riječ je o cijelom pokoljenju ukradenom od njihovih roditelja. Znanstvenici, kriminolozi, odvjetnici, pravnici – ljudi s tradicionalnim vrijednostima koji još uvijek pamte što je obitelj bila u Švedskoj – ne shvaćaju. Oni kažu da se događa nešto čudno. Događa se državni progon obitelji.

Specijalisti navode brojku od 10.000 kruna (oko 1.000 Eura). Toliku sumu dobiva nova obitelj za jedno usvojeno dijete, bilo koje. Posebni agent organizacije Barnevarn dobiva iz proračuna ogromnu nagradu za razorenje rodnog gnijezda, za krađu potomstva. To se događa u svim skandinavskim zemljama.

Pritom, posvojitelj može birati dijete, kao na tržištu. Na primjer, vama se dopala ta ruska djevojčica s plavim očima i vi baš nju hoćete da uzmete u obitelj. Dovoljno vam je pozvati u Barnevar i reći: “ja sam spreman, imam neveliku sobu za usvojenika”. I kažete ime. I upravo njega će vam i dostaviti. To jest, prvo se nalazi “najamna obitelj”, a zatim se od rođenih roditelja oduzima dijete “po narudžbi”.

Pravozaštitinici Norveške se bore sa svemogućim kaznenim sustavom Barnevarn. Oni ozbiljno smatraju da je to korumpirani sustav za trgovinu djecom. 3. svibnja (2013.) su žrtve Barnevarna u Norveškoj organizirale prosvjed protiv nasilnog odvajanja djece i roditelja od strane države u Norveškoj.

U smislu krađe djece od roditelja, Norveška prednjači pred cijelim svijetom – tamo je to državni projekt. Naslov u norveškim novinama glasi: “Jedna petina djece u Norveškoj već je spašena od roditelja”. Jedna petina – to je bukvalno, od milijun djece u toj zemlji – oko dvjesto tisuća (200.000) “spašene” djece koja ne žive više u kući sa mamom, već u prijemu obiteljima. Novčano pokriće koje prijemna obitelj dobiva u Norveškoj je oko 240.000 eura godišnje. Ako dijete bude invalid, dobit ćete još više dotacija. Što više trauma, to bolje za prijemni dom, koji postaje ništa drugo do zatvor obiteljskog tipa.

Po statistici objavljenoj u norveškim novinama, od svakih desetoro novorođene djece, samo dvoje rađaju Norvežani, a osam rađaju doseljenici. Doseljenici čine zdravo stanovništvo Norveške zato što ne prakticiraju brakove bliskih rođaka.

Najviše djece rođenih na teritoriju Norveške, je Barnevarn oduzeo je od Rusa. To jest, prvo oduzimaju rusku djecu. Praktično sva djeca rođena od jednog ili oba ruska roditelja, nalaze se u evidenciji Barnevarn i stoje u rizičnoj skupini. Oni su “broj jedan” kandidati za oduzimanje.

Što mogu učiniti roditelji ako im oduzmu dijete?

Skoro svakog mjeseca po jedna Ruskinja završi život samoubojstvom u Norveškoj. Zato što kad dolaze kod vas i uzimaju vam djecu, vi ste nezaštićeni, vi ste – jedan na jedan sa sustavom. Govore vam: “Ti ne praviš omlet po norveškom receptu. Ti tjeraš dijete da pere ruke. Ti šepaš, ne možeš sjediti s djetetom u pijesku. Znači – ti si loša majka, mi ti uzimamo dijete! “. Sustav zaštite djece u Norveškoj je zasnovan na pretpostavci krivnje roditelja. Roditelj je svjesno kriv. Na roditelje se izlijeva more laži. A sve počinje od proste tvrdnje: “Vi hoćete otići u Rusiju”. I vi ne možete to opovrgneti jer imate rođake u Rusiji. Ili: “Vi hoćete ubiti svoje dijete”. Zato što Rusi kad se naljute govore: “ubit ću te!”

Vas neprestano stavljaju u situaciju da se morate pravdati. I vi shvaćate da je to nemoguće. Sami ne možete zaustaviti norvešku državnu mašineriju temelju basnoslovnim nagradama za odvjetnike, suradnike socijalnih službi, suci, psihologe, psihijatre, prijemne roditelje, specijaliste i ostale … Nagrade se daju za svakog uzetog plavookog mališana. Na žalost, vi nemate šanse spasiti svog sina ili kćer od norveškog prijemnog doma. Ja sam prošla sve instance norveških sudova. Sve je obuhvaćeno, svuda je korupcija. Djeca su roba. I ne vraćaju ih natrag.

Sve materijale koje su ruske novine objavljivale o mojoj djeci je prevodio odvjetnik Barnevarna i koristio ih u korist optužbi na sudu. “Ona je luda, štiti svoje dijete u tisku!”. Na Zapadu ne postoji sloboda tiska po pitanju djece. Nemoguće je obratiti se društvu. Tamo postoji zakon o tajnosti podataka, koji se aktivno sada protura i Rusiji te u drugim tradicionalnim zemljama.

Vi ste rekli da sustav koji uništava obitelj i koji sada radi u Sjevernoj Europi, potiče seksualno nasilje nad djecom. Kako radi taj mehanizam?

Ministarstvo za djecu u Norveškoj zove se “bukvalno” nešto kao Ministarstvo za dječja pitanja i ravnopravnost svih oblika seksualne raznolikosti. Seksualne manjine u Norveškoj – to više uopće nisu manjine. Normalni ljudi – su tamo manjina. Materijali sociologa koji su dostupni svjedoče: do 2050. godine Norveška će biti 90% homo-država. Što se smatra pod “homo” nije teško zamisliti. Kažu da je naše, rusko poimanje “gejeva” i “lezbijki” – prošli vijek.

Na Zapadu je ozakonjeno najmanje trideset vidova netradicionalog braka. “Najnaprednija” po tom pitanju je Norveška, tamo su “muškarac” i “žena” – pojmovi koji nestaju. I nije čudno da u Norveškoj nema mogućnosti da se zaštiti dijete rođeno u prirodnoj obitelji.

Čini vam se da vas se to ne tiče. Vi govorite sebi: “Neka oni rade što hoće! Što ću tu ja sa svojom djecom? “I ja sam nekad tako mislila jer nisam znala da su u cijeloj Europi uvedeni sekualna standardi koji obrađuju odgoj djece u određenom kljuću .

I taj standard je obvezan za sve države koje potpišu odgovarajuću konvenciju, i čije primanje se sada aktivno lobira i Rusiji.

Tamo se otvoreno govori o tome da su roditelji obvezni, zajedno s liječnicima i odgojiteljima u vrtiću, učiti djecu “raznim vidovima ljubavi”.

A posebni odjeljak tog općeeuropskog seksualnog standarda objašnjava zašto europsku djecu roditelji i odgajatelji trebaju učiti masturbaciji strogo do 4 godine i nikako kasnije. Za nas, pećinske Ruse, to je jako koristan podatak. Na 46. strani spomenutog dokumenta ukazuje se da novorođenče treba spoznati svoj “dženderni (rodni) identitet”.

Obaveznom seks-prosvjetom vaše dijete treba već u trenutku rođenja opredijeliti se jeli ono: gej, lezbijka, biseksualno, transvestit ili Transseksualno. A pošto su pojmovi “muškarac” i “žena” isključeni iz poimanja ravnopravnosti spolova, zaključite sami. Ako vaše dijete ipak ne izabere “gender”, u tome će mu pomoći svemoguća norveška Barnevarn ili finska Lastensuoelu, njemački Jugendamt itd.

Norveška je jedna od prvih zemalja u svijetu koja je otvorila znanstveno-istraživački institut pri Sveučilištu u Oslu, koji izučava samoubojstva djece od 0 do 7 godina. S točke gledišta običnog čovjeka to je jako čudno. Kako se može novorođenče ubiti? Ali s točke gledišta Barnevarn, to je prirodno. Ako djeca poslije sadističkih orgija zaista umiru, onda se to službeno može podvesti pod “samoubojstvo”.

Irina, hajde da se vratimo na Vašu osobnu priču …

Meni su djecu oteli drugi put 30. svibnja 2011. godine. Na vrata su mi došla dva policajca i dva suradnika Barnevarn. Otškrinula sam vrata i pogledala. Svi policajci samo što nisu držali revolvere, čak je i sam načelnik policije Brojklangena došao, i kaže: “Došli smo uzeti vašu djecu”. Ja zovem odvjetnika a on mi govori: “Da, po zakonima Norveške vi ste ih obvezni dati. Ako se budete suprotstavljali svejedno će vam ih uzeti ali ih više nikada nećete vidjeti. Morate dati djecu a sutra će vam objasniti o čemu se radi … ”

Djecu su uzeli odmah, čak im nisu dali da se presvuku i pritom mi nisu pokazali nikakav papir, nikakve propise. Poslije porcedure oduzimanja sam bila u stanju šoka: sada sam morala dokazivati da sam dobra majka.

U norveškim novinama su opisali jedan slučaj: jednog dječaka koga su uzeli od majke u dječjem uzrastu, silovali su u svim prijemu obiteljima. On je napunio 18 godina, kupio oružje, došao “kući” i ubio prijemne “roditelje”.

Drugog norveškog dječaka su uzeli od majke – on je plakao, htio je kod majke. Liječnici su rekli da je to paranoja. Onda su ga su nakljukali lijekovima i od njega napravili stvar. Poslije napada medija, vratili su ga majci u invalidskim kolicima. Tada već nije mogao govoriti, spao je na 13-15kg. To je bila distrofija, pošli su nepovratni procesi.

Poslije mog jedinog viđenja sa sinom, moj stariji sin je rekao da je napisao pismo u ruski konzulat: “Umrijet ću, ali ću ipak pobjeći iz Norveške. Neću živjeti u konc-logoru “. On je sam uspio organizirati svoj bijeg. Preko interneta se povezao s Poljakom Krzysztof Rutovskim, koji je već prije toga uspio spasiti poljsku djevojčicu iz norveškog prijemnog doma.

Poljak me pozvao u posljednjem trenutku, kad je sve već bilo spremno i rekao: “Ako ću ja izvesti vašeg sina bez vas – to će biti kidnapiranje, krađa tuđeg djeteta, a ako ću ga izvesti zajedno s vama – onda prosto pomažem obitelji.” Bilo mi se teško odlučiti ali izbor je bio strašan: ili poginuti svo troje u Norveškoj ili da bar spasim sebe i starijeg sina … Ne daj Bože nikome da doživi nešto takvo!

Nakon vašeg povratka u Rusiju, počeli ste primati podatke o sličnim slučajevima. Recite nam nešto o vašoj društvenoj djelatnosti.

Evo jednog slučaja: Irina S. je živjela 18 godina u Engleskoj. Tamo je imala momka. Rodila je kćer. Jednom je Irina slučajno saznala da je njezin prijatelj član sadomazohističkog kluba. Njezina djevojčica je jednom gledala gdje na TV pokazuju mjesnog vozača. Kći kaže: “Mama, a taj čika je dolazio da se sa mnom iga doktora. A ta teta se sa mnom kupala u kadi! “Zamislite da vam dijete govori nešto tako?

Irina je otišla kod engleskog dječjeg psihologa, koji joj je rekao: “Draga, vi ste ludi, vi ste paranoični. To nije izopačeništvo – to je kreativni seks za elitu! “Ona je ušutila i polako počela spremati stvari i pripremati se za povratak u Rusiju. Pametna žena …

U Norveškoj su prvo legalizirani istospolni brakovi. Zatim je legalizirano usvajanje djece od strane istospolnih roditelja. Tamo svećenici – žene i muškarci – otvoreno izjavljuju o svojoj netradicionalnoj orjentaciji. A sada su se pojavili hrabriji među tim istospolnim, koji postavljaju pitanje o pravima da se vjenčavaju s djecom, da se žene djecom.

Ako mi, tradicionalni roditelji, budemo sjedili kao trupovi i čekali, izgubit borbu s istospolnim ili s drugim “Džender” (rodovima) za svoju rođenu djecu. Danas je zona eksperimenta Sjeverna Europa, Njemačka plus SAD i bivše britanske kolonije: Kanada, Australija, Novi Zeland – to su “vruće točke” odakle ja dobijam “SOS ” signale ruskih majki.

Misao o neophodnosti otvorenog protivljenja davala mi je snage da ne klonem, da ne siđem s uma tamo u Norveškoj.

Svaki ruski roditelj treba znati. Za posljednjih 30 godina, strukture zainteresirane za trgovinu djecom, koje se bave preraspodjelom demografskih masa, uzakonili su stav da roditelj i dijete uopće nisu jedna cjelina. Sada djeca pripadaju nekom apstraktnom društvu ili državi. Štoviše, po Haaškoj konvenciji o krađi djece iz 1980. god. koju je Rusija potpisala 2011.godine, djeca pripadaju teritoriju na kojoj su proživjela posljednja tri mjeseca.

Filozofiju tih neljudi djelomično razotkriva projekt u Norveškoj vladajuće, Radničke partije, o čemu sam nedavno čitala u norveškim medijima.
“Ja sam homoseksualac. Ja hoću da sva djeca u zemlji budu ovakva kakav sam i ja!

Lisbaken, ministar za pitanja djece, ne stideći se, govori: “Ja sam homoseksualac. Ja hoću da sva djeca u zemlji budu ovakva kakav sam i ja. “On je započeo državni program koji treba provesti sljedeći eksperiment: u vrtićima je bila uzeta sva literatura tipa” Pepeljuga “, sve bajke braće Grimm. Umjesto toga je napisana druga književnost, spolna – tipa “Kralj i kralj” ili “Gay-djeca”. Tamo se, npr. princ zaljubljuje u kralja ili princa, a djevojka-princeza mašta da se uda za kraljicu. Po zakonu su djeci već u vrtiću, na nosilima, odgajatelji dužni čitati takve bajke i pokazivati slike.

Dogodio se i ovakav slučaj. Ruski turisti su pošli u Novi Zeland sa kratkoročnom vizom, npr. sedmodnevnom. Mama, tata i dijete. Jesu li su roditelji viknuli na dijete ili je dijete glasno plakalo – iz kafea ili hotela su pozvali službu za zaštitu djece. Došao je odred “spasilaca” i dijete su oduzeli, “spasili” od “roditelja-sadista”. Ruska diplomacija se borila više od godinu dana za to da dijete da ga puste da se viđa s roditeljima.

Svakih pet godina Bernevarn pravi izvještaj o doseljenicima, čije djeca se najviše uzimaju u Bernevarn. Top-listu predvodi Afganistan, zatim Eritreja, zatim Irak. Od bijele djece, Rusija je na prvom mjestu, u općem popisu država – na četvrtom.

Rodni roditelji dobivaju dozvolu da se viđaju s ukradenim djetetom po 2 sata, jednom u pola godine. To je maksimum.

Ne treba govoriti o pedofiliji kao takvoj. To je druga pojava. Samo u Norveškoj postoji 19.000 nevladinih organizacija za “preprofiliranje” djece iz “starih” (muškarac, žena) u druge, netradicionalne rodove.

Dijete se prisilno razvija u netradicionalnoj rodnoj kategoriji. Ono što mi je govorio moj mali sin, to nije više primitivna pedofilija već neki “organizirani” trening, naciljan na drugu orjentaciju.

U sve te užase je teško povjerovati …

Dok vi razmišljate da vjerujete ili ne vjerujete, već se pojavilo cijelo pokoljenje roditelja koji moraju živjeti s tim užasom.

Sve se to u suvremenoj Europi smatra vidom tolerantnosti. Jer, djeca imaju pravo na seksualne sklonosti od nula godina, imaju pravo na seksualnu raznovrsnost. Protiv nas, protiv roditelja i djece ratuje dobro organizirana kriminalna svjetska mreža. I čini se da je došlo vrijeme da se to otvoreno prizna i počne u svakom oblasnom odjelu ruske policije, po cijeloj njenoj vertikali, da se uvode specijalne jedinice za borbu protiv tih međunarodnih skupina demografskog banditizma.

Ja sam na maršu “Zaštiti djecu” pozvala ljude da pogledaju iza lijepe maske zapadne ideologije, koja se nama protura pod vidom “spašavanja djece od roditelja-alkoholičara” – što je globalni eksperiment za promjenu spola našoj djeci. Čudovišni eksperiment koji se skoro već trideset godina provodi po cijeloj Europi.

Tamo, u Europi, pa i u Kanadi, u SAD, Australiji, Novom Zelandu, svuda iza granica Rusije – roditeljstvo je uništeno i podijeljeno. Roditeljstvo kao veza roditelja s djetetom – planski se uništava. Brojke oduzete djece –200.000 u Norveškoj, 300.000 u Švedskoj, 250.000 u Finskoj, u Njemačkoj, u Izraelu – također ogroman broj – to je ukradeno pokoljenje.

http://www.najportal.net/2017/01/30/med ... i-i-djece/

[Haman2]

Nasi istocni susjedi su pokusali sa kaznama, ali zelja za vandalizmom nadjacava kazne po dzepu. Sta poduzeti?

Ceo grad u grafitima!

Novi propisi i veće kazne nisu sprečili žvrljanje po fasadama, izlozima, autobusima...Vandali išarali čak i policijska vozila, a "omiljene" su im kompozicije "Beovoza"



Vlasti u Šibeniku: Grafit "Oj Hrvatska mati, Srbe ćemo klati" nije pretnja (FOTO)

Grafit "UČK" u Prokuplju

OŠTRIJE kazne za vandale koji ispisuju grafite nisu zaustavile škrabanje ni po centralnim gradskim ulicama, a na meti ovih uličnih crtača su i stogodišnje fasade, izlozi lokala, mostovi, vozovi, autobusi gradskog prevoza... Problem je, međutim, što ako nadležni ne uhvate na delu počinioce, ceh skidanja tuđih žvrljotina plaćaju - stanari!



U februaru prošle godine donet je propis kojim se "grafiteri" sankcionišu novčanim kaznama od 5.000 do 20.000 dinara i društveno korisnim radom tokom kojeg moraju, između ostalog, da obrišu svoje i tuđe radove. Međutim, "kapuljače" sa sprejevima nije uplašio zakon, pa obično pod velom noći, u gluvo doba, i dalje šaraju fasade širom prestonice.

Žvrljotine se tako nižu niz Svetogorsku. Sa prizemnog dela fasada prelivaju se na izloge radnje igračaka, okolne apoteke... I ulaz 18 u Bulevaru despota Stefana je iškraban. Među izuvijanim linijama razaznaje se po neki nadimak i poruka - "Maki, zavolećeš i ti mene". Stanari nisu ganuti radom slobodnih crtača.

- Nedavno su se komšije organizovale i okrečile oko ulaza, ali šta vredi - razočarana je sredovečna žena. - Ne prođe ni nedelja-dve, a opet se nađe neki pametnjaković da išara ponovo.

Poznato je i da su kompozicije "Beovoza" prekrivene grafitima, pa putnici imaju osećaj da su sve vreme u tunelu. Vandali nisu mimoišli čak ni stanicu "Prokop", koja se trenutno potpuno renovira.


PRIVEDEN ZBOG PISANjA PO TRAMVAJU
MOMKA starosti 20 godina priveli su u aprilu 2015. pripadnici Interventne jedinice MUP i oduzeli mu gomilu sprejeva. Prema nezvaničnim informacijma, vozač na liniji 5 video je mladića kako šara po tramvaju, a potom ulazi u vozilo. On je zaustavio vozilo kada je ugledao policajce na trotoaru i zatražio od njih da reaguju.
- Mi smo angažovani da očistimo grafite sa jednog dela, od nekoliko desetina hiljada kvadrata - kaže Aleksandar Lazarević iz firme "Teribo".

Žvrljaju "umetnici", navijači, pa čak i stranci. U oktobru prošle godine na "Jutjubu" je okačen poduži snimak na kojem se vidi kako grupa mlađih turista, po svemu sudeći Čeha, šara zgrade, trafike, spomenike, vozilo GSP, pa čak i policijski automobil?!

KOMUNALCI INTERVENISALI 31 PUT

- BILO je ukupno 31 postupanje u vezi sa ispisivanjem grafita u 2015. - saopšteno je iz Komunalne policije. - Izdata su četiri prekršajna naloga, pokrenuta su tri zahteva sudiji za prekršaje, a u tri slučaja je oduzeta roba.

Firme koje se nelegalno reklamiraju lepljenjem plakata ili grafita za te prekršaje moraće da plate 50.000 dinara.

http://www.novosti.rs/vesti/beograd.74. ... -grafitima

[Sanjarko]

Code: Select all

[hide][color=#0000BF]U ovom slucaju naslov bi se mogao obrnuto postaviti. Da li je ovo istina ili ne tesko je znati ali u svakom slucaju tekst treba procitati.[/color]

[quote][color=#0000BF]NORVEŠKOJ: Incest, pedofilija, seks u vrtiću, krađa djece! Cilj je izopćenje obitelji i djece![/color]
30. siječnja 2017.07406

Norveškoj postoji nekakva narodna tradicija intimnih odnosa s djecom: s dječacima i djevojčicama – učinjenih od strane njihovih krvnih srodnika, koji ih kasnije predaju susjedima.

[img]http://www.najportal.net/wp-content/uploads/2017/01/mese-300x183.jpg[/img]

Zastrašujuće svjedočanstvo ove Ruskinje otkit će vam mračne tajne takozvanog naprednog zapada. Riječ je o potpunoj destrukciji čitavog čovječanstva dok svi mediji svijeta šute o zlu koje se odvija u naprednim zemljama. Na udaru su obitelji i djeca, a udare izvršava država incestom, pedofilijom i prisilnim mijenjanjem spola kod djece u Norveškoj i drugim skandinavskim zemljama. Irina Berset godinama pokušava upozoriti kršćanski svijet na monstruoznosti koje su počinjene nad njenom, ali i nad djecom tisuće roditelja o kojima nitko ne smije govoriti.

Irina Bergset: 2005. godine sam se udala za državljanina Norveške. Moj sin je tada imao 7 godina. Otišli smo živjeti u Norvešku, u komunu Aurskog-Hekland, u naselje Aurskog. Tada još nisam znala da je do prije pola stoljeća Norveška bila država koja se po stupnju civiliziranosti mogla usporediti s državama Centralne Afrike.

Godine 1905. Norveška je prvo dobila neovisnost i od Danske i od Švedske. Država je, kakva je bila-takva i ostala – država kmetova, pri čemu plemića njeni žitelji nikada nisu ni vidjeli. Samo su plaćali porez. Razvoja kulture nije bilo. Žitelji ove zemlje su govorili ili na švedskom ili na danskom – odnosno na jezicima osvajača. Poslije su se ti jezici pomiješali i stvorili jedan umjetni jezik koji se zove Bokmål. Iako i sada svaka obitelj u Norveškoj govori na svom dijalektu. Do danas ne postoji državni standardni dijalekat. Može se reći da se ta zemlja tek sada nastaje, kad ne bi bilo suprotnog procesa. Norveško društvo ubrzano moralno propada kopirajući američke zakone i poredak.

>>> EUROPSKE VRIJEDNOSTI: U Norveškoj održan dječji “gay festival” (VIDEO)

Našli su naftu u moru prije 50 godina. Jasno je da zemlja u kojoj nije bilo znanosti i kulture, nije mogla ovladati tehnologijama vađenja nafte iz mora – koristili su tuđu znanstveno-tehnološku pomoć.
Sve to sam ja saznala kasnije. Kada sam napuštala Rusiju, znala sam samo da je u Norveškoj najviši životni standard na svijetu.

Bez obzira na to što sam završila fakultet novinarstva Moskovskog Državnog Sveučilišta i što sam kandidat filoloških nauka, Norveška nije priznala moje obrazovanje.

Meni su predložili da radim kao učiteljica u susjednoj Fet komuni, u seoskoj školi novog tipa – po progresivnom danskom obrascu po imenu “Riddersand”, što u prijevodu znači “škola vitezova”. U usporedbi s našim ruskim sustavom, svi norveški školski programi izgledaju kao za mentalno zaostale. Od 1. – 7. razreda je osnovna škola. Zadatak državnog programa je naučiti abecedu do 13. godine i da se djeca nauče brojati – čitaju cijene u trgovinama.

U razredu se ne smije čitati naglas zato što je to “sramota”. Specijalni učitelj izvodi dijete u hodnik i tamo sluša “mališu” kako on čita da ga ne sramoti. Učitelj ima pravo razraditi s djecom dva primjera iz matematike dnevno, a ako djeca ne usvoje materijal, onda se kroz tri dana ponovo trudi da im objasni pređeno gradivo. Domaći zadatak tjedna – 5 riječi na engleskom ili osam, po odluci djeteta.

Norveška škola – je primjer potpune degradacije obrazovanja. Književnosti nema, nema povijesti, fizike, kemije, nema prirodnih znanosti. Ima poznavanje prirode, zove se “Pregled”. Djeca izučavaju svijet oko sebe u općim crtama. Ona znaju da je bio Drugi svjetski rat. Sve ostale pojedinosti – to je nasilje nad djetetom i njegovom psihom.

Najbogatija država svijetu ne hrani djecu u vrtiću. Točnije, hrane ih nekom juhom s imenom “paradajz juha” iz vrećice jednom tjedno. To je tako u vrtićima, kako državnim, tako i privatnim – hrana samo jednom tjedno!

Moj stariji sin je išao u Rusiji u običnu školu. Zato je on u Norveškoj bio čudo od djeteta. Do 7. razreda ništa nije učio – tamo nije potrebno učiti.  U školama vise obavijesti: “Ako te roditelji tjeraju da učiš – pozovi nas. Pomoći ćemo ti da se oslobodiš takvih roditelja”.

Jedini način da vježbam pamćenje sa sinom bio je klavir. Govorila sam mu: “Samo gukni negdje da imaš tako zahtjevnu mamu …”

Nesreća se dogodila 6 godina poslije mog dolaska u Norvešku. Ništa nisam znala o njihovom sustavu “Barnevarn”.

Ja sam brinula svoju brigu: posao, kuća, obitelj. Živjela sam polako se prilagođavajući u ustrojstvo države u koju sam se preselila. Čula sam da su nekome oduzeli djecu, ali ja sam bila normalna majka.
Razvela sam se od muža poslije tri godine zajedničkog života, poslije rođenja drugog sina. To je bio sukob kultura. Meni sada govore: “Zato tamo u svakoj seoskoj kući imaju kanalizaciju i tuš kabinu”. Da, odgovaram ja na to, ali zato Norvežani po navici idu mokriti iza kuće.

Tri godine sam živjela sama s djecom. Uzela sam kredit u banci, kupila stan, počela normalno živjeti, nikada nisam dobivala socijalnu pomoć: radila sam, provodila sam dosta vremena s djecom. Djeca su bila samo sa mnom. Pošto je muž tukao sina iz prvog braka, nisam mužu dopuštala posjete.

Sa mlađim je muž po zakonu bio dužan viđati se. Ja sam se trudila koliko sam mogla da dijete ne spava kod oca – postojala je prijetnja da će ga tući. Ali socijalna služba i druge državne strukture su me pritiskale da ga pustim. Zato je mlađi sin ostajao kod oca prvo po dva sata subotom ili nedjeljom. Ali posljednji put je proveo kod njega skoro cijeli tjedan – dijete je imalo temperaturu kada ga je on odvezao u veliku zimu od -30 kod rođaka u Tronhajm.

Godine 2011., sedmog ožujka, ja sam otišla u policiju sela Bjorkenlangen zato što je moj mlađi sin ispričao da su mu strine i stričevi, rođaci njegovo oca, nanosili bol u ustima i guzi. Ispričao je o stvarima u koje ja prvo nisam mogla vjerovati.

U Norveškoj postoji nekakva narodna tradicija intimnih odnosa sa djecom: s dječacima i djevojčicama – učinjenih od strane njihovih krvnih srodnika, koji ih kasnije predaju susjedima. Prvo nisam mogla u to povjerovati.  Napisala sam izjavu u policiji. Osmog ožujka su nas pozvali u socijalnu službu za djecu – Barnevarn. Ispitivanje je trajalo šest sati. Bili smo samo ja i moje dvoje djece.

Oni imaju shemu zaštite djece koja postoji da bi izgledalo da se oni bore s incestom. Zatim sam shvatila da centri Barnevarn, koji postoje u svakom selu, postoje za to da bi lakše našli dijete koje je progovorilo i nezadovoljnu majku ili oca – i da se oni izoliraju, kazne.

Iz novina sam saznala za slučaj kada je sud djevojčici od 7 ili 8 godina odredio platiti troškove suda i kompenzaciju nasilniku što su ga držali u zatvoru. U Norveškoj je sve obrnuto naglavačke. Pedofilija nije prijestup.

Osmog ožujka 2011. prvi put su mi oduzeli moje dvoje djece. Oduzimanje izgleda ovako: dijete se ne vraća iz vrtića ili škole tj. praktično ga kradu od vas, ono nestaje. To zato što ga kriju od vas na tajnoj adresi. Tada su mi rekli: “Situacija je takva, vi govorite o nasilju nad djecom. Vas treba pregledati liječnik i da kaže da ste zdravi. “Nisam se bunila. Poliklinika je bila desetak minuta kolima odatle. Suradnica Barnevarna me je odvela tamo i rekla: “Mi ćemo vam pomoći, poigrat ću se se s vašom djecom”. Djeca su ostala, ne bilo gdje, već u centru za zaštitu djece. Sada shvaćam da to nije bilo po zakonu. Kada sam došla do poliklinike, stariji sin Saša, tada je imao 13 godina, me je nazvao i rekao: “Mama, nas voze u prijemnu obitelj”.

Bila sam na udaljenosti od desetak kilometara od djece koju su odvozili na tajnu adresu. Po njihovom zakonu, djecu oduzimaju bez bilo kakvog podnošenja papira. Jedino što sam mogla – je uzeti stvar u svoje ruke. U Norveškoj je zabranjeno plakati – to se ocjenjuje kao bolest i Barnevarn može na tebe primijeniti prisilnu psihijatriju.

Pokazalo se da u Norveškoj postoji državni plan, kvota koliko se djece oduzeti od roditelja. Organi socijalne zaštite se čak natječu tko će ga bolje ispuniti – to je svojevrsno državno natjecanje. Grafikoni, dijagrami se objavljuju kvartalno – koliko su djece u kom mjestu oduzeli.

Nedavno sam dobila dokument – izvješće od Šveđana.To je izvješće o slučajevima oduzimanja djece u Švedskoj i susjednim skandinavskim zemljama. Riječ jeo čudnoj pojavi. U tom izvješću se govori da je u Švedskoj oduzeto 300.000 djece od roditelja. To jest, riječ je o cijelom pokoljenju ukradenom od njihovih roditelja. Znanstvenici, kriminolozi, odvjetnici, pravnici – ljudi s tradicionalnim vrijednostima koji još uvijek pamte što je obitelj bila u Švedskoj – ne shvaćaju. Oni kažu da se događa nešto čudno. Događa se državni progon obitelji.

Specijalisti navode brojku od 10.000 kruna (oko 1.000 Eura). Toliku sumu dobiva nova obitelj za jedno usvojeno dijete, bilo koje. Posebni agent organizacije Barnevarn dobiva iz proračuna ogromnu nagradu za razorenje rodnog gnijezda, za krađu potomstva. To se događa u svim skandinavskim zemljama.

Pritom, posvojitelj može birati dijete, kao na tržištu. Na primjer, vama se dopala ta ruska djevojčica s plavim očima i vi baš nju hoćete da uzmete u obitelj. Dovoljno vam je pozvati u Barnevar i reći: “ja sam spreman, imam neveliku sobu za usvojenika”. I kažete ime. I upravo njega će vam i dostaviti. To jest, prvo se nalazi “najamna obitelj”, a zatim se od rođenih roditelja oduzima dijete “po narudžbi”.

Pravozaštitinici Norveške se bore sa svemogućim kaznenim sustavom Barnevarn. Oni ozbiljno smatraju da je to korumpirani sustav za trgovinu djecom. 3. svibnja (2013.) su žrtve Barnevarna u Norveškoj organizirale prosvjed protiv nasilnog odvajanja djece i roditelja od strane države u Norveškoj.

U smislu krađe djece od roditelja, Norveška prednjači pred cijelim svijetom – tamo je to državni projekt. Naslov u norveškim novinama glasi: “Jedna petina djece u Norveškoj već je spašena od roditelja”. Jedna petina – to je bukvalno, od milijun djece u toj zemlji – oko dvjesto tisuća (200.000) “spašene” djece koja ne žive više u kući sa mamom, već u prijemu obiteljima. Novčano pokriće koje prijemna obitelj dobiva u Norveškoj je oko 240.000 eura godišnje. Ako dijete bude invalid, dobit ćete još više dotacija. Što više trauma, to bolje za prijemni dom, koji postaje ništa drugo do zatvor obiteljskog tipa.

Po statistici objavljenoj u norveškim novinama, od svakih desetoro novorođene djece, samo dvoje rađaju Norvežani, a osam rađaju doseljenici. Doseljenici čine zdravo stanovništvo Norveške zato što ne prakticiraju brakove bliskih rođaka.

Najviše djece rođenih na teritoriju Norveške, je Barnevarn oduzeo je od Rusa. To jest, prvo oduzimaju rusku djecu. Praktično sva djeca rođena od jednog ili oba ruska roditelja, nalaze se u evidenciji Barnevarn i stoje u rizičnoj skupini. Oni su “broj jedan” kandidati za oduzimanje.

Što mogu učiniti roditelji ako im oduzmu dijete?

Skoro svakog mjeseca po jedna Ruskinja završi život samoubojstvom u Norveškoj. Zato što kad dolaze kod vas i uzimaju vam djecu, vi ste nezaštićeni, vi ste – jedan na jedan sa sustavom. Govore vam: “Ti ne praviš omlet po norveškom receptu. Ti tjeraš dijete da pere ruke. Ti šepaš, ne možeš sjediti s djetetom u pijesku. Znači – ti si loša majka, mi ti uzimamo dijete! “. Sustav zaštite djece u Norveškoj je zasnovan na pretpostavci krivnje roditelja. Roditelj je svjesno kriv. Na roditelje se izlijeva more laži. A sve počinje od proste tvrdnje: “Vi hoćete otići u Rusiju”. I vi ne možete to opovrgneti jer imate rođake u Rusiji. Ili: “Vi hoćete ubiti svoje dijete”. Zato što Rusi kad se naljute govore: “ubit ću te!”

Vas neprestano stavljaju u situaciju da se morate pravdati. I vi shvaćate da je to nemoguće. Sami ne možete zaustaviti norvešku državnu mašineriju temelju basnoslovnim nagradama za odvjetnike, suradnike socijalnih službi, suci, psihologe, psihijatre, prijemne roditelje, specijaliste i ostale … Nagrade se daju za svakog uzetog plavookog mališana. Na žalost, vi nemate šanse spasiti svog sina ili kćer od norveškog prijemnog doma. Ja sam prošla sve instance norveških sudova. Sve je obuhvaćeno, svuda je korupcija. Djeca su roba. I ne vraćaju ih natrag.

Sve materijale koje su ruske novine objavljivale o mojoj djeci je prevodio odvjetnik Barnevarna i koristio ih u korist optužbi na sudu. “Ona je luda, štiti svoje dijete u tisku!”. Na Zapadu ne postoji sloboda tiska po pitanju djece. Nemoguće je obratiti se društvu. Tamo postoji zakon o tajnosti podataka, koji se aktivno sada protura i Rusiji te u drugim tradicionalnim zemljama.

Vi ste rekli da sustav koji uništava obitelj i koji sada radi u Sjevernoj Europi, potiče seksualno nasilje nad djecom. Kako radi taj mehanizam?

Ministarstvo za djecu u Norveškoj zove se “bukvalno” nešto kao Ministarstvo za dječja pitanja i ravnopravnost svih oblika seksualne raznolikosti. Seksualne manjine u Norveškoj – to više uopće nisu manjine. Normalni ljudi – su tamo manjina. Materijali sociologa koji su dostupni svjedoče: do 2050. godine Norveška će biti 90% homo-država. Što se smatra pod “homo” nije teško zamisliti. Kažu da je naše, rusko poimanje “gejeva” i “lezbijki” – prošli vijek.

Na Zapadu je ozakonjeno najmanje trideset vidova netradicionalog braka. “Najnaprednija” po tom pitanju je Norveška, tamo su “muškarac” i “žena” – pojmovi koji nestaju. I nije čudno da u Norveškoj nema mogućnosti da se zaštiti dijete rođeno u prirodnoj obitelji.

Čini vam se da vas se to ne tiče. Vi govorite sebi: “Neka oni rade što hoće! Što ću tu ja sa svojom djecom? “I ja sam nekad tako mislila jer nisam znala da su u cijeloj Europi uvedeni sekualna standardi koji obrađuju odgoj djece u određenom kljuću .

I taj standard je obvezan za sve države koje potpišu odgovarajuću konvenciju, i čije primanje se sada aktivno lobira i Rusiji.

Tamo se otvoreno govori o tome da su roditelji obvezni, zajedno s liječnicima i odgojiteljima u vrtiću, učiti djecu “raznim vidovima ljubavi”.

A posebni odjeljak tog općeeuropskog seksualnog standarda objašnjava zašto europsku djecu roditelji i odgajatelji trebaju učiti masturbaciji strogo do 4 godine i nikako kasnije. Za nas, pećinske Ruse, to je jako koristan podatak. Na 46. strani spomenutog dokumenta ukazuje se da novorođenče treba spoznati svoj “dženderni (rodni) identitet”.

Obaveznom seks-prosvjetom vaše dijete treba već u trenutku rođenja opredijeliti se  jeli ono: gej, lezbijka, biseksualno, transvestit ili Transseksualno. A pošto su pojmovi “muškarac” i “žena” isključeni iz poimanja ravnopravnosti spolova, zaključite sami. Ako vaše dijete ipak ne izabere “gender”, u tome će mu pomoći svemoguća norveška Barnevarn ili finska Lastensuoelu, njemački Jugendamt itd.

Norveška je jedna od prvih zemalja u svijetu koja je otvorila znanstveno-istraživački institut pri Sveučilištu u Oslu, koji izučava samoubojstva djece od 0 do 7 godina. S točke gledišta običnog čovjeka to je jako čudno. Kako se može novorođenče ubiti? Ali s točke gledišta Barnevarn, to je prirodno. Ako djeca poslije sadističkih orgija zaista umiru, onda se to službeno može podvesti pod “samoubojstvo”.

Irina, hajde da se vratimo na Vašu osobnu priču …

Meni su djecu oteli drugi put 30. svibnja 2011. godine. Na vrata su mi došla dva policajca i dva suradnika Barnevarn. Otškrinula sam vrata i pogledala. Svi policajci samo što nisu držali revolvere, čak je i sam načelnik policije Brojklangena došao, i kaže: “Došli smo uzeti vašu djecu”. Ja zovem odvjetnika a on mi govori: “Da, po zakonima Norveške vi ste ih obvezni dati. Ako se budete suprotstavljali svejedno će vam ih uzeti ali ih više nikada nećete vidjeti. Morate dati djecu a sutra će vam objasniti o čemu se radi … ”

Djecu su uzeli odmah, čak im nisu dali da se presvuku i pritom mi nisu pokazali nikakav papir, nikakve propise. Poslije porcedure oduzimanja sam bila u stanju šoka: sada sam morala dokazivati da sam dobra majka.

U norveškim novinama su opisali jedan slučaj: jednog dječaka koga su uzeli od majke u dječjem uzrastu, silovali su u svim prijemu obiteljima. On je napunio 18 godina, kupio oružje, došao “kući” i ubio prijemne “roditelje”.

Drugog norveškog dječaka su uzeli od majke – on je plakao, htio je kod majke. Liječnici su rekli da je to paranoja. Onda su ga su nakljukali lijekovima i od njega napravili stvar. Poslije napada medija, vratili su ga majci u invalidskim kolicima. Tada već nije mogao govoriti, spao je na 13-15kg. To je bila distrofija, pošli su nepovratni procesi.

Poslije mog jedinog viđenja sa sinom, moj stariji sin je rekao da je napisao pismo u ruski konzulat: “Umrijet ću, ali ću ipak pobjeći iz Norveške. Neću živjeti u konc-logoru “. On je sam uspio organizirati svoj bijeg. Preko interneta se povezao s Poljakom Krzysztof Rutovskim, koji je već prije toga uspio spasiti poljsku djevojčicu iz norveškog prijemnog doma.

Poljak me pozvao u posljednjem trenutku, kad je sve već bilo spremno i rekao: “Ako ću ja izvesti vašeg sina bez vas – to će biti kidnapiranje, krađa tuđeg djeteta, a ako ću ga izvesti zajedno s vama – onda prosto pomažem obitelji.” Bilo mi se teško odlučiti ali izbor je bio strašan: ili poginuti svo troje u Norveškoj ili da bar spasim sebe i starijeg sina … Ne daj Bože nikome da doživi nešto takvo!

Nakon vašeg povratka u Rusiju, počeli ste primati podatke o sličnim slučajevima. Recite nam nešto o vašoj društvenoj djelatnosti.

Evo jednog slučaja: Irina S. je živjela 18 godina u Engleskoj. Tamo je imala momka. Rodila je kćer. Jednom je Irina slučajno saznala da je njezin prijatelj član sadomazohističkog kluba. Njezina djevojčica je jednom gledala gdje na TV pokazuju mjesnog vozača. Kći kaže: “Mama, a taj čika je dolazio da se sa mnom iga doktora. A ta teta se sa mnom kupala u kadi! “Zamislite da vam dijete govori nešto tako?

Irina je otišla kod engleskog dječjeg psihologa, koji joj je rekao: “Draga, vi ste ludi, vi ste paranoični. To nije izopačeništvo – to je kreativni seks za elitu! “Ona je ušutila i polako počela spremati stvari i pripremati se za povratak u Rusiju. Pametna žena …

U Norveškoj su prvo legalizirani istospolni brakovi. Zatim je legalizirano usvajanje djece od strane istospolnih roditelja. Tamo svećenici – žene i muškarci – otvoreno izjavljuju o svojoj netradicionalnoj orjentaciji. A sada su se pojavili hrabriji među tim istospolnim, koji postavljaju pitanje o pravima da se vjenčavaju s djecom, da se žene djecom.

Ako mi, tradicionalni roditelji, budemo sjedili kao trupovi i čekali, izgubit borbu s istospolnim ili s drugim “Džender” (rodovima) za svoju rođenu djecu. Danas je zona eksperimenta Sjeverna Europa, Njemačka plus SAD i bivše britanske kolonije: Kanada, Australija, Novi Zeland – to su “vruće točke” odakle ja dobijam “SOS ” signale ruskih majki.

Misao o neophodnosti otvorenog protivljenja davala mi je snage da ne klonem, da ne siđem s uma tamo u Norveškoj.

Svaki ruski roditelj treba znati. Za posljednjih 30 godina, strukture zainteresirane za trgovinu djecom, koje se bave preraspodjelom demografskih masa, uzakonili su stav da roditelj i dijete uopće nisu jedna cjelina. Sada djeca pripadaju nekom apstraktnom društvu ili državi. Štoviše, po Haaškoj konvenciji o krađi djece iz 1980. god. koju je Rusija potpisala 2011.godine, djeca pripadaju teritoriju na kojoj su proživjela posljednja tri mjeseca.

Filozofiju tih neljudi djelomično razotkriva projekt u Norveškoj vladajuće, Radničke partije, o čemu sam nedavno čitala u norveškim medijima.
“Ja sam homoseksualac. Ja hoću da sva djeca u zemlji budu ovakva kakav sam i ja!

Lisbaken, ministar za pitanja djece, ne stideći se, govori: “Ja sam homoseksualac. Ja hoću da sva djeca u zemlji budu ovakva kakav sam i ja. “On je započeo državni program koji treba provesti sljedeći eksperiment: u vrtićima je bila uzeta sva literatura tipa” Pepeljuga “, sve bajke braće Grimm. Umjesto toga je napisana druga književnost, spolna – tipa “Kralj i kralj” ili “Gay-djeca”. Tamo se, npr. princ zaljubljuje u kralja ili princa, a djevojka-princeza mašta da se uda za kraljicu. Po zakonu su djeci već u vrtiću, na nosilima, odgajatelji dužni čitati takve bajke i pokazivati slike.

Dogodio se i ovakav slučaj. Ruski turisti su pošli u Novi Zeland sa kratkoročnom vizom, npr. sedmodnevnom. Mama, tata i dijete. Jesu li su roditelji viknuli na dijete ili je dijete glasno plakalo – iz kafea ili hotela su pozvali službu za zaštitu djece. Došao je odred “spasilaca” i dijete su oduzeli, “spasili” od “roditelja-sadista”. Ruska diplomacija se borila više od godinu dana za to da dijete da ga puste da se viđa s roditeljima.

Svakih pet godina Bernevarn pravi izvještaj o doseljenicima, čije djeca se najviše uzimaju u Bernevarn. Top-listu predvodi Afganistan, zatim Eritreja, zatim Irak. Od bijele djece, Rusija je na prvom mjestu, u općem popisu država – na četvrtom.

Rodni roditelji dobivaju dozvolu da se viđaju s ukradenim djetetom po 2 sata, jednom u pola godine. To je maksimum.

Ne treba govoriti o pedofiliji kao takvoj. To je druga pojava. Samo u Norveškoj postoji 19.000 nevladinih organizacija za “preprofiliranje” djece iz “starih” (muškarac, žena) u druge, netradicionalne rodove.

Dijete se prisilno razvija u netradicionalnoj rodnoj kategoriji. Ono što mi je govorio moj mali sin, to nije više primitivna pedofilija već neki “organizirani” trening, naciljan na drugu orjentaciju.

U sve te užase je teško povjerovati …

Dok vi razmišljate da vjerujete ili ne vjerujete, već se pojavilo cijelo pokoljenje roditelja koji moraju živjeti s tim užasom.

Sve se to u suvremenoj Europi smatra vidom tolerantnosti. Jer, djeca imaju pravo na seksualne sklonosti od nula godina, imaju pravo na seksualnu raznovrsnost. Protiv nas, protiv roditelja i djece ratuje dobro organizirana kriminalna svjetska mreža. I čini se da je došlo vrijeme da se to otvoreno prizna i počne u svakom oblasnom odjelu ruske policije, po cijeloj njenoj vertikali, da se uvode specijalne jedinice za borbu protiv tih međunarodnih skupina demografskog banditizma.

Ja sam na maršu “Zaštiti djecu” pozvala ljude da pogledaju iza lijepe maske zapadne ideologije, koja se nama protura pod vidom “spašavanja djece od roditelja-alkoholičara” – što je globalni eksperiment za promjenu spola našoj djeci. Čudovišni eksperiment koji se skoro već trideset godina provodi po cijeloj Europi.

Tamo, u Europi, pa i u Kanadi, u SAD, Australiji, Novom Zelandu, svuda iza granica Rusije – roditeljstvo je uništeno i podijeljeno. Roditeljstvo kao veza roditelja s djetetom – planski se uništava. Brojke oduzete djece –200.000 u Norveškoj, 300.000 u Švedskoj, 250.000 u Finskoj, u Njemačkoj, u Izraelu – također ogroman broj – to je ukradeno pokoljenje.

http://www.najportal.net/2017/01/30/mediji-sute-o-mracnoj-istini-u-norveskoj-incest-pedofilija-seks-u-vrticu-krada-djece-cilj-je-izopcenje-obitelji-i-djece/
[/quote][/hide]

Ima nelogicnost puno. Al mrsko mi pisat.
Da se ovo radi bilo bi vec krvi do koljena i preko glave.

Mi i Rusi smo ludi ba, ovdje i u Rusiji zbog bezveznih carki mrtva glava padne, a kamo da ne padne zbog ovoga.
Kazem bilo bi njesra samo takvog al opet sta Ja znam.

[Dope_Man]

Velika je, i jasna, razlika izmedju grafita kao umjetnosti i ovod djecijeg svrljanja svega i svacega po fasadama. Za mene koji volim vidjeti dobre grafite je uzasno gledati fasade po cijelom gradu s obzirom da su isarane svime, samo ne dobrim grafitima. Tu i tamo ima i njih dobrih, ali i kada neko uradi dobar sutradan neki klinac napise ''AMELA VOLIM TE'' i slicne gluposti preko.

Ali kako rekose ljudi na pocetku, daleko smo mi od toga da nam je to nekakav prioritet, mada bi trebalo biti bar u centru gdje setaju turisti, i po vozilima gradskog prevoza.

[Haman2]

Nisam pristalica nikakvog saranja po fasadama zgrada. To je odlika primitivizma. Ako neko zeli dobre grafite neka ih pravi na panoima i nek panoe postavi na neki plato npr. ispred Skenderije. I vlast bi mogla to organizirati. Ko zeli crtati grafite, plati 5-10 KM i dobije pano koji koristi 10 dana. Tu moze da radi sta zeli. Vandalsko saranje po fasadama zgrada, odlika je nedostatka elementarne kulture stanovanja u gradu.

Uklanjanje grafita u centru Beograda

Danas je organizovana akcija uklanjanja grafita u centru Beograda. Radnici „Gradske čistoće“ i „Beograd-puta“ prvo su čistili fasade u Ulici 1300 kaplara.


[/quote

Ove akcije treba sprovesti u Sarajevu, Tuzli i drugim gradovima. Vandalizmu i unakazavanju grada jednom treba reci stop.

[Haman2]

Štete u milionskim iznosima

Hoss navodi primjer: grafiti umjetnici jako vole razvodne kutije Njemačke pošte, Telekoma i drugih preduzeća. “
Kod jedne ovakve kutije za struju, sprejer plaća od 200 do 300 eura za uklanjanje grafita. Ili, ako ne može platiti, mora odraditi društveno korisni rad. I toga je već bilo”, kaže Hoss i dodaje da sprejeri moraju i sami sve očistiti. „Tako vide kakav je to posao”, kaže on.

"Saradnja između grada, policije, savezne policije, Njemačke željeznice i mjesnih zajednica, bi kroz međusobnu razmjenu iskustva, trebala pomoći u borbi protiv ilegalnih grafita u Bonnu. Prema podacima Saveza njemačkih gradova, štete od grafita širom Njemačke iznose oko 200 miliona eura godišnje. Ali, je li ovakav pristup najbolje rješenje

[pustopoljina]

[Haman2]

Izgleda da ce poceti i kod nas. Ne cudim se sto ideja pocinje iz Banja Luke. Banja Luka je danas sigurno najuredniji i najljepsi grad u BiH. Tuzla je grad gafita a ni Sarajevo ne zaostaje puno. Medjutim, u ova dva grada toj pojavi se niko ne suprostavlja. Mozda poslije ovog banjaluckog primjera nesto slicno urade i u Tuzli i Sarajevu.

Šaranje po fasadama postaje kažnjivo



Grafiti i natpisi raznih sadržaja, koje crtaju neki "umjetnici", često osvanu na zidovima zgrada i škola, ispod mostova ili na nekim drugim javnim mjestima. Svi oni koji nedozvoljeno crtaju grafite i šaraju po zidovima te tako oštećujući tuđu imovinu, ubuduće neće prolaziti nekažnjeno. Iz banjalučke Komunalne policije kažu da su usvojene izmjene i dopune Odluke o komunalnom redu, prema kojima je nedozvoljeno crtanje grafita kažnjivo djelo. Prema riječima Neđeljka Radulovića, pomoćnika načelnika Komunalne policije, policija je ranije često hvatala osobe koje šaraju po fasadama. Međutim, kako navodi, ne postoje propisi kojima se određuju sankcije za nedozvoljeno crtanje grafita i ovaj incident nije definisan Zakonom o javnom redu i miru, pa ih nisu mogli sankcionisati. "Uvidjevši ovu problematiku, ispred Odjeljenja komunalne policije predložili smo izmjene i dopune Odluke o komunalnom redu kako bi tačno bilo definisano i sankcionisano svako šaranje i crtanje grafita po fasadama, javnim stubovima, znači svim javnim površinama po kojima bi pisanje i crtanje grafita uticalo na izgled grada", objašnjava Radulović. Navodi da je do sada Komunalna policija mogla ići samo na upozorenje ili eventualno ustupiti podatke oštećenom vlasniku da protiv uhvaćenog lica podnese pravnički postupak za podmirenje štete. Iz Centra javne bezbjednosti Banjaluka su potvrdili da je nedavno na djelu zatečeno četrdesetak lica koja su ispisivala grafite po zidovima zgrada. "Grafiti su ispisivani u Ulici Anđelka Kneževića, a najvjerovatnije su bili u pitanju navijači", rekla je Bojana Gašović, portparol CJB Banjaluka. Gašovićeva je objasnila kako ovaj incident nije definisan Zakonom o javnom redu i miru, tako da se nije mogao smatrati kao prekršaj. Ona je dodala kako je ovaj slučaj upućen na razmatranje Komunalnoj policiji. "U zadnja dva mjeseca imali smo tri hvatanja navijača 'Vulturesa', koji su šarali fasade. Međutim, nismo ih mogli sankcionisati, tako da smo išli na izmjenu i dopunu Odluke o javnom redu i miru, kako bismo u narednom periodu ovakve i slične slučajeve mogli sankcionisati", kaže Radulović. Radulović navodi da građani obično Komunalnu policiju zovu kada su grafiti već napisani ili kada im zasmeta neki ispisani sadržaj. Ističe da je u proteklom periodu uklonjen veći broj grafita s fasada iz centra grada i naselja Borik i Obilićevo, međutim na pojedinim mjestima se mogu naći novi. "Kada počinioci ubuduće budu sankcionisani i budu morali platiti kaznu, koja će za fizička lica iznositi 100 KM, i kada fasadu budu morali urediti kakva je bila u prvobitnom stanju, mislim da mnogi od njih neće imati namjeru ponovo to da čine", smatra Radulović. Međutim, i dok grafiti za jedne predstavljaju samo vrstu vandalizma, drugi ih karakterišu kao vid umjetničkog izražavanja kod mladih. Postavlja se pitanje da li bi jaz između vlasti i crtača mogao da se riješi kada bi u gradu postojao zid na kojem bi crtanje grafita bilo zvanično dozvoljeno. "Vjerovatno bi postojanje takvog mjesta umanjilo potrebu za šaranjem po fasadama, ali uvijek ima i onih koji bi grafite crtali mimo dozvoljene lokacije", navode iz Komunalne policije. U Udruženju nezavisnih stvaralaca "Geto" kažu kako pojedini gradovi u BiH već imaju zidove na kojima je dozvoljeno crtanje grafita, dok Banjaluka takvo mjesto još nema. "Ukoliko bi postojao takav zid i u Banjaluci, vjerujemo da bi oni koji na taj način stvarno ispoljavaju sebe crtali grafite upravo na tom mjestu", ističe Ratko Pilipović, predsjednik Udruženja nezavisnih stvaralaca "Geto". Prema njegovim riječima, nadležni bi trebalo da odobre crtanje umjetničkih grafita na određenim mjestima kako bi se uljepšao grad. "U Zagrebu, na primjer, mogu se vidjeti čitavi vozovi iscrtani grafitima, u Tirani imate veliki broj zgrada koje su uljepšane umjetničkim grafitima. Takvi umjetnički grafiti i našem gradu dali bi ljepši izgled", smatra Pilipović. Podsjeća da je Udruženje "Geto" prije devet godina organizovalo svoj prvi grafiti parti u parku "Mladen Stojanović", gdje su, kako navodi, dobili dozvolu od Teniskog kluba Mladost. Takav jedan grafiti parti "Geto" ima u planu organizovati i ove godine. Pilipović ističe da treba razdvojiti pojmove umjetnički grafit i nezakonito pisanje parola i crtanje raznih grafita po zidovima, koji, po njegovom mišljenju, predstavljaju izraz nezadovoljstva nekih građana. "Ako vlast odluči da zgrada bude ljepša i da na sebi ima neki lijep grafit, onda je to u redu. Međutim, ako neko izražava svoje nezadovoljstvo šarajući po zidovima parole raznih sadržaja, naše udruženje je apsolutno protiv toga", kaže Pilipović. Upravo na tu temu, navodi, u izdanju Udruženja "Geto" prošle godine je izašla knjiga "Dobrodošli u svijet ubleha", autora Đorđa Latinovića, koji je prikupio grafite iz cijele BiH i sabrao ih u ovu knjigu.
Sadržaj ovog članka kopiran je sa portala Nezavisnih novina, a original se nalazi na linku: https://www.nezavisne.com/novosti/drust ... jivo/21536

http://www.nezavisne.com

[Haman2]

Srednjoškolac iz Sarajeva oskrnavio spomen-obilježje tuzlanska Kapija

Piše: M. N./Klix.ba
6.10.2017. u 19:44


Srednjoškolac iz Sarajeva oskrnavio spomen-obilježje tuzlanska Kapija

Građani Tuzle šokirani su nakon što je danas oskrnavljen spomen-zid posvećen mladima koji su 25. maja 1995. godine poginuli na tuzlanskoj Kapiji.
Vandalski čin dogodio se danas u poslijepodnevnim satima, a zahvaljujući brzoj reakciji uposlenika javnog gradskog preduzeća i veoma brzoj intervenciji službenika MUP-a TK, počinilac je identifikovan i priveden u policijsku stanicu.

Dežurni operativni MUP-a TK kazao nam je kako je mladić koji nije s područja Tuzlanskog kantona nakon ispitivanja pušten, a da će Tužilaštvu TK biti podnesen izvještaj.

Kako saznajemo, riječ o sarajevskom srednjoškolcu koji je sa svojim kolegama boravio na jednodnevnom izletu u Tuzli. Na spomeniku Kapija ispisao je "TM" i "HZ", skraćenice navijačkih grupa klubova Željezničar i Sarajevo. Autobus sa srednjoškolcima je ispraćen iz Tuzle pod policijskom pratnjom.

Iz Grada Tuzla najoštrije su osudili ovaj vandalski čin i zatražili od nadležnih organa da se počinilac kazni najstrožijom kaznom.

"Skrnavljenje spomenika na Kapiji nanijelo je veliku bol i neočekivani udarac roditeljima i rodbini žrtava zločina na Kapiji, ali i svim građanima Tuzle", kazali su iz Grada Tuzla.

Grafiti su napisani na još nekoliko lokacija u gradu.

NAPOMENA: Kao dodatak procitajte i ovo

http://tuzlanski.ba/carsija/eskurzija-i ... ije-video/

[Haman2]

OČEKUJE LI NAS OPET PREKOMJERNO ZAGAĐENJE ZRAKA

Amina ŠEĆEROVIĆ-KAŞLI.

“Nadležne institucije trebaju shvatiti da je ovo primarni problem koji treba riješiti jer iz njega proizlaze teške bolesti, neefikasnost stanovništva, stres, tipični domino-efekt koji je nemoguće zaustaviti ako se ne djeluje na primarni izvor. U tom pogledu, nadležne institucije trebale bi razviti strategije načina dugoročnog smanjenja zagađenja, što bi, prije svega, uključivalo subvencioniranje domaćinstava da pređu na grijanje plinom, eventualno peletom, pri čemu je neophodno da se cijena plina snizi”



Prošle su se zime u više gradova Bosne i Hercegovine građani susreli s opasnostima od alarmantnog zagađenja zraka. Tako je Operativni štab Vlade Kantona Sarajevo za primjenu Plana interventnih mjera u slučajevima prekomjerne zagađenosti zraka u Kantonu Sarajevu u aprilu prošle godine donio odluku o uvođenju “par – nepar” sistema za saobraćaj. Sarajevo je među onim gradovima u kojima slaba cirkulacija zraka dodatno povećava problem zagađenja.

Doktor bioloških nauka i stručnjak iz oblasti zdravstvene ekologije, zdrave ishrane i zaštite životne sredine Nedžad Prazina prošle godine pisao je u Stavu u ovom problemu, naglašavajući da su od 2009. godine stanovnici Sarajeva, zbog poskupljenja plina, masovno prešli na grijanje na čvrsto gorivo, uglavnom ugalj, te da je od tada evidentno izrazito povećano prisustvo otrovnih čestica.

“Zagađenje zraka u glavnom gradu Bosne i Hercegovine ne može se riješiti jednom odlukom ili normom jer je riječ o kompleksnom problemu za čije je rješavanje potrebno više mjera i dugoročno planiranje. Čini se da su oni koji su svojedobno uveli gasifikaciju bili mnogo upućeniji u ovaj problem od onih koji su za njegovo rješavanje danas odgovorni. Sama činjenica da se zbog grijanja na ugalj emitira 40% lebdećih čestica govori da se prelaskom na grijanje plinom zagađenje može drastično smanjiti. Jasno je da će se ljudi grijati na ugalj dok god im je to jeftinije, te su stoga potrebne stimulativne mjere – u vidu subvencija, ili na neki drugi način, da bi nam zrak bio čišći. Postoje i mnoge druge mjere kojima se mogu postići izuzetno dobri rezultati. Spomenuo bih ‘utopljavanje’ zgrada i kuća, odnosno uvođenje toplotne izolacije, što bi zakonski trebalo učiniti obaveznim jer bi se kroz smanjenju potrošnju energenata za zagrijavanje prostorija smanjilo i zagađenje zraka. Odavno se govori i o projektu grijanja Sarajeva na toplu vodu iz TE Kakanj, što bi bilo idealno rješenje, iako je, nažalost, ta ideja još daleko od realizacije”, pisao je Prazina.

POTREBNA STRATEGIJA ZA DUGOROČNO SMANJENJE ZAGAĐENJA ZRAKA

Budući da nam se bliži zima i s njom nova sezona grijanja, postavlja se pitanje da li nas ponovo očekuje prekomjerno zagađenje zraka, a time i nova opasnost za naše zdravlje? Magistar ekologije i stručnjak za ekologiju i zaštitu životne sredine Ismir Smajić smatra da nas i ove godine očekuje zagađenje zraka na istom nivou kao i prethodnih godina, s tendencijom rasta koncentracija zagađujućih materija, s obzirom na to da su na prevenciji ovog problema u međuvremenu poduzete samo neznatne mjere.

“Problem zagađenja zraka u Sarajevu i u većim gradovima Bosne i Hercegovine prisutan je nekoliko desetaka godina, od početka industrijalizacije, a na njegovom se otklanjanju nedovoljno radi. Bitno je pristupiti rješavanju problema tako da se tretiraju, prije svega, glavni uzročnici zagađenja, individualna ložišta koja koriste čvrsto gorivo za zagrijavanje domova, tako što će se stanovništvo poticati da koristi prirodni gas. Potrebno je poticati i utopljavanje domova, čime bi se smanjio gubitak energije, a samim tim i zagađenje, jer bi se gorivo koristilo u manjoj mjeri”, kaže Smajić. Kada je riječ o dugoročnom rješavanju zagađivanja zraka od Toplana, smatra da ova firma, prije svega, treba ugraditi filtere na postojeće objekte, a zatim pristupiti osmišljanju strategije za potpuni prelazak na okolišno prihvatljivo zagrijavanje, što bi imalo dugoročno pozitivni efekt na smanjenje zagađenja zraka.

“Osnovni čimbenici koji uzrokuju visoke vrijednosti zagađujućih materija u Sarajevu jesu stacionarni izvori ili ložišta (individualna ložišta, toplane centralnog grijanja i proizvodni pogoni), pokretljivi izvori, odnosno motorna vozila, kontrolirano spaljivanje i taloženje otpada na deponijama. Iz ovih izvora zagađenja ispuštaju se velike količine sulfatnih oksida, nitrogenskih oskida, ugljičnih oksida, karbon-monoksida, PM10 i PM2,5 čestica i teških metala štetnih za zdravlje i uzročnika teških oboljenja, a koje mi konstantno udišemo zbog enormnog zagađenja zraka”, objašnjava Smajić, dodajući da su tokom zime najprisutnije zagađujuće materije PM10 i PM2,5 čestice. “Par – nepar” sistem upravljanja motornim vozilima i u dužem periodu ne bi rezultirao značajnim smanjenjem zagađenja jer, prema dokumentu Kategorizacije kvalitete zraka za područje Kantona Sarajevo, saobraćaj je izvor PM10 čestica u iznosu od samo 9%.

“Neefektivne mjere dovele su do toga da je trenutno, nažalost, nemoguće izbjeći identičan efekt zagađenja kao i prethodnih godina. Ono što nam može pomoći jesu pogodne meteorološke prilike koje bi ublažile efekt zagađenja, ali to je prirodni faktor na koji se ne može pouzdano računati. Međutim, nadležne institucije trebaju shvatiti da je ovo primarni problem koji treba riješiti jer iz njega proizlaze i drugi, kao što su teške bolesti, neefikasnost stanovništva, stres, tipični domino‑efekt koji je nemoguće zaustaviti ako se ne djeluje na primarni izvor problema. Nadležne institucije trebale bi razviti strategije načina dugoročnog smanjenja zagađenja, što bi, prije svega, uključivalo subvencioniranje domaćinstava na prelazak zagrijavanja domova na plin, eventualno pelet, pri čemu je neophodno da se cijena plina snizi”, kaže Smajić, naglašavajući da bi se za tu svrhu trebala izdvojiti sredstva prilikom planiranja i usvajanja budžeta i apliciranjem na evropske projekte zaštite okoliša

Ističe da je grijanje na pelet za okolinu mnogo prihvatljivije od grijanja na ugalj, jer ga karakteriziraju niska vlažnost, visoka kalorična vrijednost i nizak udjel pepela. Prilikom sagorijevanja peleta, u atmosferu se ispušta onoliko CO2 koliko je drvo iskoristilo za vrijeme rasta, tako da se može reći da je pelet CO2 neutralan. “Jedna od opcija može biti da domaćinstva koja trenutno koriste peći po sistemu centralnog zagrijavanja, u kojima u najvećoj mjeri koriste ugalj, zamjene pećima na pelet, što i nije skupa investicija, jer sistem grijanja u domovima odgovora i jednoj i drugoj peći, tako da se građani ne bi previše izložili trošku, a smanjenje zagađenja zraka u našem gradu bilo bi vidljivo, jer bi se, po mojoj procjeni, reduciralo za oko 80% iz tih domaćinstava, čime bi ovaj grad de facto prodisao”, pojašnjava Smajić.

INSPEKTORI POJAČALI MJERE

Iz kabineta Federalnog ministarstva turizma i okoliša, u Sektoru za okoliš, kažu da je poduzimanje mjera u vezi sa zagađenjem zraka dato u nadležnost kantona, prema kojima svaki kanton donosi svoji akcioni plan zaštite kvaliteta zraka u oblastima u kojima su prekoračene granične vrijednosti kvaliteta zraka jedne ili više zagađujućih materija. Plan predviđa mjere kontrole, obustavljanja aktivnosti koji prouzrokuju emisiju suspendiranih čestica, uključujući motorni saobraćaj, ako doprinose prekoračenju graničnih vrijednosti. Kantoni mogu zabraniti korištenje određenih cesta za neke vrste vozila ako se problem zagađenja zraka prouzrokovan cestovnim saobraćajem ne može riješiti na drugi način.

Kanton Sarajevo ima svoj akcioni plan za smanjenje sadržaja prašine kroz mjere smanjenja emisije prašine u javnom sektoru, mjere smanjenja emisije prašine u industriji, mjere smanjenja emisije iz saobraćaja te mjere u segmentu urbanističkog planiranja. Iz Sektora za okoliš Federalnog ministarstva turizma i okoliša pojašnjavaju da na kvalitet zraka u Kantonu Sarajevo djeluju emisije zagađujućih supstanci iz industrijskog, stambenog i sektora saobraćaja. Pored toga, kvalitet zraka zavisi od niza drugih faktora, kao što su: orološke karakteristike područja, stepen izgrađenosti prostora, meteorološki parametri, prisustvo zelenila itd. “U novonastaloj situaciji, povećanjem cijene prirodnog gasa, kao i nesigurnosti kontinuiranog dotoka dovoljnih količina, vrši se zamjena prirodnog gasa čvrstim ili tečnim gorivima. To se dešava i s privrednim pogonima i postrojenjima, ali je daleko izraženiji trend u domaćinstvima, odnosno stambenom sektoru”, kažu iz Federalnog ministarstva turizma i okoliša. Navode i to da znatan utjecaj na kvalitet zraka u Kantonu ima i saobraćajni sektor. Očito kabinet Federalnog ministarstva za turizam i okoliš nije upućen u to da je saobraćaj izvor PM10 čestica u iznosu od samo 9%.

Pojašnjavajući da se ne mogu svi automobili tretirati kao jednaki zagađivači, iz Sektora za okoliš navode primjer da je London uveo dodatnu taksu vozilima s motorima koji ne zadovoljavaju Euro normu, dok je Pariz uveo zabranu saobraćanja radnim danom za motorna vozila proizvedena prije 1997. godine. No, ističu da su potrebna sistemska rješenja uz uključivanje svih nadležnih i zainteresiranih subjekata, te da se tako može doći do dugoročno mjerljivih efekata unapređenja.

“Problematika kvaliteta zraka oblast je koja zahtijeva multidisciplinaran pristup, uz uključivanje raznih resora, pored resora zaduženih eksplicitno za oblast okoliša. Oblast urbanističkog planiranja ključna je u menadžmentu kvalitete zraka. Fokus treba biti na planiranju prostora tako da se uvođenjem dodatnih izvora ne ugrozi kvaliteta zraka. Urbanističko planiranje mora se vršiti na način osiguravanja ventilacionih koridora. Oblast saobraćaj bitna je iz aspekta tehničke ispravnosti vozila u pogledu emisije zagađujućih materija u ispusnim plinovima vozila, kao i održavanje dobrog stanja cestovne infrastrukture. Oblast komunalnih djelatnosti ključna je u adekvatnoj prevenciji opterećenja zraka, tržišna inspekcija ima svoju ulogu kad je u pitanju kvaliteta goriva koje se distribuira na određenom području, inspekcija zaštite okoliša koja kontrolira obveznike okolinskih dozvola, te urbanističko-građevinska inspekcija koja kontrolira pogone i postrojenja kao izvore emisija, a nisu obveznici okolinskih dozvola”, kažu iz Sektora za okoliš.

Nadzor nad odlukom o zaštiti i poboljšanju kvaliteta zraka u Kantonu Sarajevo obavljaju inspekcije zaštite okoliša: saobraćajna, tržišno-turistička, komunalna inspekcija, inspekcija zaštite od požara u dijelu koji se odnosi na dimnjačarsku djelatnost i nadležne općinske službe, svaka u okviru svoje nadležnosti.

Tržišno-turistička inspektorica Indira Eminović navodi da će, kao i prošle godine, tržišno-turistički inspektori, u smislu svoje nadležnosti, a primjenjujući navedenu odluku, izvršiti kontrolu privrednih subjekata koji vrše prodaju uglja. U slučaju da bude prodavan ugalj s ukupnim sadržajem gorivog sumpora iznad 1% i toplotnom moći nižom od 12.000 kJ/kg, bit će poduzete zakonom propisane mjere. “Za navedeni prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 1.000 do 5.000 KM kaznit će se pravno lice i odgovorno lice u pravnom licu u iznosu od 500 do 1.000 KM. Tržišno-turistički inspektori kontroliraju i posjedovanje odobrenja za prodaju uglja. Prijevoz uglja u KS mogu vršiti ovlašteni prevoznici s dokazom o kvaliteti uglja. Kontrolu prijevoza vrši saobraćajna ili prometna inspekcija. Sankcije su iste kao i za prethodni prekršaj. Ostale nedostatke iz navedene odluke kontroliraju nadležne inspekcije zaštite okoliša, komunalna i inspekcija zaštite od požara”, objašnjava Eminović.

Pobrojane inspekcije, kako kaže Eminović, svaka u okviru svoje nadležnosti, zabranit će obavljanje djelatnosti, zabraniti upotrebe postrojenja i uređaja ako se u određenom roku ne otklone nedostaci, mjeriti emisiju zagađujućih materija iz nepokretnih izvora, zabraniti mjerenje emisija u zrak neakreditiranim laboratorijima, provesti mjere zaštite zraka iz Plana interventnih mjera i provesti druge radnje u svrhu sprečavanja zagađenja zraka koje su u suprotnosti s ovom odlukom.

PELET KAO EKOLOŠKO GORIVO

Stručni saradnik za informiranje Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Vildana Brdarić navodi da Kantonalna uprava za inspekcijske poslove kontinuirano vrši nadzor nad potencijalnim zagađivačima zraka u Kantonu Sarajevo. “Inspekcija zaštite okoliša počela je provoditi preventivne mjere koje podrazumijevaju kontrolu potencijalnih zagađivača zraka. U tom smislu, formiran je i tim koji, pored inspektora zaštite okoliša, čine i tržišno-turistički i saobraćajni inspektori koji će vršiti nadzor iz svoje nadležnosti”, kaže Brdarić. Inspekcija zaštite okoliša nadzire i one koji upotrebljavaju postrojenja za sagorijevanje snage 50 kW i preko 50 kW, izuzev kućnih ložišta. Inspekcija zaštite od požara pri MUP-u KS nadzire dimnjačarsku djelatnost, a kontrolu prijevoza uglja u KS obavlja saobraćajna inspekcija. Kontrolu prodaje uglja u KS obavlja tržišno-turistička inspekcija, a kontrola emisije iz motornih vozila vrši se na tehničkom pregledu vozila i provjerom emisije na samim saobraćajnicama (MUP KS).

“Zabranjeno je kao gorivo koristiti teška ulja kod kojih sadržaj sumpora prelazi 1% mase, a zabrana se odnosi i na prodaju i upotrebu uglja zabranjenog sadržaja. Sankcije su predviđene i za skladištenje i upotrebu čvrstih goriva ako nisu zaštićeni od atmosferskih utjecaja, kao i za spaljivanje otpada i drugog nevegetacijskog materijala na otvorenom prostoru i u postrojenjima za sagorijevanje koja nisu namijenjena za spaljivanje otpada”, pojašnjava Brdarić.

Zagrijavanje peletom još nije dovoljno rašireno u našoj državi. Sekretar asocijacije drvne industrije i šumarstva Vanjskotrgovinske komore BiH Selma Bašagić navodi da je pelet nusprodukt drvne industrije namijenjen za zagrijavanje domova i da se koristi u posebnim pećima. Ističe da je pogodan zbog veoma malih dimenzija, velike kalorične moći kao i osobine da nema otpada. “To je u potpunosti ekološko gorivo. Proizvodi se u posebnim postrojenjima presovanjem piljevine i ostalih sitnih otpadaka”, naglašava Bašagić, dodajući da proizvodnja zavisi od raspoložive sirovine, te da potencijali u našoj državi nisu u potpunosti iskorišteni, ali je jasno da se sve proizvedene količine mogu prodati na domaćem tržištu ili u izvozu.

Šemsa Alimanović, također iz Vanjskotrgovinske komore BiH, navodi da je godišnja proizvodnja peleta u našoj državi 400 tona, od čega se 60% proda u BiH, a 40% se izvozi. “Trenutno je velika potražnja za peletom jer je to ekološko gorivo. Njegova proizvodnja ekološki je čista i fleksibilna, odnosno svi proizvođači rezane građe i namještaja imaju za sebe proizvodnju peleta. Osim toga, imamo i proizvođače koji proizvode samo pelet. Veliki problem predstavlja sirovina za pelet, tako da je tržište nedovoljno snabdjeveno i ne postoji realna šansa za otvaranje novih kapaciteta”, pojašnjava Alimanović, ističući da je optimalna cijena peleta između 300 i 350 KM po toni, ali da je trenutno mnogo viša.

FIS Vitez, odnosno namještaj “Ambyenta”, jedan je od domaćih proizvođača peleta. Voditeljica službe za promociju Aida Kahrić ističe da godišnje proizvedu približno 16.000 tona, a potražnja za ovim energentom i ove godine uveliko premašuje njihove proizvodne kapacitete. Pelet koji proizvode visokokaloričan je i kvalitetan te, kao takav, ima siguran plasman na tržištu.

“Proizvodnja peleta nije naša primarnu proizvodnja. Kapaciteti koje imamo sasvim su dovoljni za preradu ostataka piljevine i strugotina drveta koji nastaju pri proizvodnji masivnog namještaja. Nažalost, količine koje mi proizvodimo trenutno ne zadovoljavaju potrebe svih FIS-ovih kupaca, ali nadamo se da će se situacija u narednoj godini promijeniti nabolje”, kaže Kahrić.

FIS je započeo s proizvodnjom peleta još 2006. godine kako bi se iskoristili ostaci iz proizvodnje namještaja od masivnog drveta, a rezultat je vrlo ekonomičan i ekološki prihvatljiv proizvod.

“Grijanje na pelet ekonomično je i dugoročno isplativo, te stoga i ne čudi što je za tako kratko vrijeme postalo veliki trend u našoj zemlji. Da taj trend i dalje traje, primjetno je i u našim prodajnim centrima, s obzirom na veću potražnju kamina i peći za ovu vrstu grijanja, pa time i samog peleta. Možemo slobodno reći da iz godine u godinu potražnja za peletom raste”, ističe Kahrić.

http://stav.ba/ocekuje-li-nas-opet-prek ... nje-zraka/